ŠAPUTANJE NERAVA

JEDINSTVENI MOZAK

4.215 pregleda

Često se čuje da neko ima vodu u kolenu, ali retko kome pada na pamet da pomisli da je mozak najvodeniji organ. Nikome ne pada na pamet da kaže „Imaš li ti vodu u glavi”, svi kažu „Imaš li mozga u glavi”. Kako stvari stoje, bolje bi bilo da se pitaju koliko ko ima vode, jer neuroni (nervne ćelije) kao da rastu u vodi.

Prof. dr Jovo Toševski

Zašto je mozak čoveka toliko veliki i težak kilogram i po, šta je to tako teško u njemu? Voda je ta koja je teška u mozgu, jer ljudski mozak osim što ima oko 100 milijardi nervnih ćelija, sadrži ubedljivo najviše vode koja čini, čak, 78% njegove težine mozga. Često se čuje da neko ima vodu u kolenu, ali retko kome pada na pamet da pomisli da je mozak najvodeniji organ.

Nikome ne pada na pamet da kaže „Imaš li ti vodu u glavi”, svi kažu „Imaš li mozga u glavi”. Kako stvari stoje, bolje bi bilo da se pitaju koliko ko ima vode, jer neuroni (nervne ćelije) kao da rastu u vodi.
U nekim fazama rane trudnoće njihov prirast iznosi neverovatnih 250.000 ćelija u minutu. Tečnost im je neophodna iz više razloga, jedan od glavnih je što meko vodeno okruženje omogućava da se osetljivi nastavci neurona bez prepreka pružaju u svim pravcima čineći neuronsku mrežu fantastičnih razmera. Nisu neuroni sami u mozgu, pored vode. Osim brojnih krvnih sudova, njih opslužuje na milijarde potpornih ćelija koje se nazivaju glija i kojih je 10 do 50 puta više od samih neurona.

Evolucija mozga čoveka odvijala se
zastrašujućom brzinom u prošlosti
i takva dinamika je ostala dan-danas.

Za ljude je sve počelo onog trenutka kada je ljudski mozak postao ono što danas jeste. Prve vatre, prve reči, prve emocije, naznake razuma, kreacije, destrukcije, laži, istine i sve drugo što karakteriše našu neobičnu vrstu počelo je relativno skoro u periodu koji po razlicitim shvatanjima u nauci pokriva doba od pre 20.000 do 200.000 hiljada godina. Evolucija mozga čoveka odvijala se zastrašujućom brzinom u prošlosti i takva dinamika je ostala dan-danas.

Isti kao životinjski
Još su rani istraživači mozga primetili da se u centralnom nervnom sistemu pod mikroskopom vide neuroni koji su razočaravajuće slični kod čoveka i drugih životinja. Razumljivo je što su pioniri neuronauke u svom entuzijazmu očekivali da će u mozgu čoveka naći nervne ćelije drukčijeg izgleda i veličine nego kod drugih vrsta, ali nalazi su pokazivali da čovek po izgledu neurona nije nikakav favorit. Sve ćelije nervnog sistema su tvrdoglavo nalik jedne drugima kod različitih vrsta.

Neuroni nisu samo srebroljubci, oni
u sebi gomilaju i soli zlata ako im se
ponude, vole zlato poput alhemičara,
odnosno dragi su im teški metali
koji su stvoreni u najranijim fazama
nastanka vasione čime kao da potvrđuju
svoju ekskluzivnost.

Najpre je skromni italijanski doktor Kamilo Golđi uspeo da metodom srebrne impregnacije oboji neuron koji je, zahvaljujući afinitetu da u sebe taloži soli srebra, prvi put postao vidljiv. Inače, neuroni nisu samo srebroljubci, oni u sebi gomilaju i soli zlata ako im se ponude, vole zlato poput alhemičara, odnosno dragi su im teški metali koji su stvoreni u najranijim fazama nastanka vasione čime kao da potvrđuju svoju ekskluzivnost. Malo je poznato da je čuveni Sigmund Frojd, poznat kao osnivač psihoanalize, bio odličan lekar praktičar, a uz to i vrlo uspešan neuronaučnik koji se objavio više radova o impregnaciji neurona solima zlata.


Kamilo Golđi (Vikipedija)

Prvi čovek koji je fundirao modernu neuronauku bio je španski naučnik Santjago Ramon I Kahal jer je odmah, između ostalog, shvatio da neuroni stvaraju impulse i da su međusobo povezani, što su glavne odlike nervnih ćelija. Njegovi nalazi su potpuno zadržali svežinu do danas, iako je prošlo sto godina od kako su Kahal i Golđi podelili Nobelovu nagradu za ova otkrića.


Ramon I Kahal (Vikipedija)

Međutim, misterija u vezi s različitošću ljudskog mozga uporno opstaje, pre svega zato što životinje imaju takoreći sve sisteme u mozgu koji na isti način upravljaju telom kao i kod ljudi, dok na drugoj strani između čoveka i svih drugih životinja postoje ogromne nepremostive razlike. Unikatnost čoveka je toliko velika da mu je omogućila da ostane vladalac planete, dominantna vrsta na Zemlji, koja svojim aktivnostima osim što preti da potpuno promeni izgled i klimu matičnog doma, u stanju je da se preseli i na druga pogodna nebeska tela.

Svest je svemoguće oružje, ali migoljivo,
ono koje ispada iz ruku, a uz to je pod
stalnim uticajem nesvesnih sila
mozga koje najčešće znaju šta rade.

Tajna čovekove jedinstvenosti je dugo ostala skrivene od očiju nauke. Filozofska i religiozna shvatanja, tako različita u svojim tvrdnjama, pružala su samo eventualnu utehu na svakodnevna ljudska pitanja, od onoga zašto uopšte postojimo, zašto je patnja u životu prisutna bilo kao začin ili kao glavno jelo, do pitanja koja je uopšte svrha života. Došli smo do fenomena svesti, do sposobnosti svesnog bića da se pita, analizira, ponovo se seća, izniva pita i tako unedogled. Svesnost jeste izuzetna po svemu, ona ima svoje zakone kojima uvek podležemo. To je izuzetno zanosna, ali i otrovna biljka. Svest je svemoguće oružje, ali migoljivo, ono koje ispada iz ruku, a uz to je pod stalnim uticajem nesvesnih sila mozga koje najčešće znaju šta rade. Kada za nekoga kažete „On nije svestan šta radi”, to je tačno, ali on drukčije u tom momentu niti zna, niti može.

Da najpre postavimo često pitanje: Da li se čoveku može verovati? Osim što ćemo spremno odgovoriti potvrdno, treba da razmotrimo i druge manje poznate činjenice koje sugerišu suprotan odgovor.

Zašto se ljudima može verovati samo
uslovno? Prosto zato što čovek često
misli da je to što tvrdi istina, što ne
mora da bude tačno, jer je napor da se nečega
setimo takođe proces koji ulazi u
biohemijske tokove stvorene memorije.

Tako, na primer, utvrđeno je da u procesu sećanja, odnosno kada svesno podignemo memoriju koja nam je potrebna, dolazi do njene promene. Takva transformacija znači ne samo da smo mi određeno sećanje izmenili (pojava se naziva fragmentacija memorije), već smo tu istu memoriju upamtili ponovo, ali u izmenjenom obliku jer smo memorisali i doživljaje prilikom sećanja.


Izuzetna svesnost (Vikipedija)

Zašto se ljudima može verovati samo uslovno? Prosto zato što čovek često misli da je to što tvrdi istina, što ne mora da bude tačno, jer je napor da se nečega setimo takođe proces koji ulazi u biohemijske tokove ranije stvorene memorije, pa je ona izmenjena i pored našeg čvrstog ubeđenja da smo u pravu. Ovo je zaista prava zona sumraka, i samo jedna od demonstracija nepredvidivosti svesnog i nesvesnog uma, a još više njihovih sukoba. Mi, naravno, najveće istine stavljamo na oltar svog razuma, etike i civilizacije, ali često zaista nismo svesni koliko one mogu biti izmenjene od slučaja do slučaja.

Svest je sudija između ličnih ubeđenja i
namera čoveka u odnosu na njegovo okruženje,
naročito u odnosu na polno okruženje.

Zapravo nema nikakve slučajnosti u svemo tome, već postoji samo namera prirode da kroz polurazumevanje, ili nerazumevanje koje vlada među polovima naše vrste podrži osnovni model opstanka podižući konstruktivnu napetost. Nemojte misliti da bi nam priroda podarila svest kao nekakav uređen i definitivan mehanizam ne bismo li uživali u njemu kako želimo. Svest je sudija između ličnih ubeđenja i namera čoveka u odnosu na njegovo okruženje, naročito u odnosu na polno okruženje.

Otrovi ne prave razliku
Pođimo tragom razlika u mozgu čoveka u odnosu na sve druge vrste. Procenat sličnosti je ogroman i iznosi više od 90%, ali male razlike u tom procentu daju ogromne efekte koji čoveka izdvajaju od svih drugih živih bića. Postoje upadljive razlike u veličini mozga između pojedinih vrsta, ali veličina nije presudna već kvalitet pojedinih sistema mozga kao što je, pre svega, memorički sistem koji je kod čoveka bez presedana. Tako, na primer, zapremina moždane kore pacova u odnosu na druge delove mozga iznosi 31%, a kod čoveka 77%. U isto vreme procenat zapremine malog mozga pacova i čoveka je ista i iznosi 10% zapremine mozga.

Prirodni otrovi koji deluju na nervno tkivo ne prave razliku između čoveka i drugih životinja. Primera radi, dendrotoksin zelene mambe efikasno ubija nervne ćelije svih vrsta, jer blokira kalijumove kanale koji igraju važnu ulogu u nadraživanju neurona.

Nema sumnje, čovek je stvorio model opstanka koji je po svemu izuzetan. Model čini da nemoguće postane moguće, da od fragilnog organskog materijala, građe svih živih bića, neotporne na radijaciju i temperature izvan uskog opsega, svojim umom načini mašine koje mogu sve što evoluciji nije palo na pamet da bi moglo biti od koristi.

Paradoksalo je što mozak čoveka, koji
može da smisli moćne naprave, sam
ostaje vrlo osetljiv, naročito na protok
krvi, i od srca traži da mu u svakom
momentu dopremi 20% krvi i kiseonika od
količine koja je organizmu na raspolaganju.

Bar se nama čini da je to što stvaramo od koristi, ali ostaje utisak da odgovor na pitanje jesmo li u pravu verovatno nosi jedino sudnji dan. Ideje o sudbini, sudnjem danu, budućnosti i sličnim temama su takođe odlike jedino naše simpatične vrste. Biljke i životinje o tome ne razmišljaju, život je za njih božji dar. Dakle, priroda je napravila neobično tvrd kljun papagaju, ogromno telo kitu, ubojite zube ajkuli, oštre kandže tigru, a čoveku je stvorila mozak koji sve to može da shvati, imitira i napravi kroz svoja mnogostruko ubojitija oruđa.

Paradoksalo je što mozak čoveka, koji može da smisli moćne naprave, sam ostaje vrlo osetljiv, naročito na protok krvi, i od srca traži da mu u svakom momentu dopremi 20% krvi i kiseonika od ukupne količine koja organizmu stoji na raspolaganju. Pogledajmo samo neke od razlika između mozga čoveka i svih drugih sisara.

Razlika broj jedan. Smanjivanje čulnog sistema za miris, uz maestralni modus uvođenja centara za povećavanje emocionalnosti na trasama prvobitnog mirisnog mozga. Mirisni mozak je redukovan i zamenjen emocionalnim centrima. Jedan od glavnih sistema za strah se, takođe, tu nalazi. Strah je ostao glavni čuvar kao kod životinja, ali je njegovo dejstvo postalo složenije i manje predvidljivo.

Priroda je dala čoveku emocije, ali mu
nije dozvolila efikasnu kontrolu nad
njima. Tako mu je stavila zlatni lanac
emocionalnosti oko vrata i za sada
ga drži kao svog miljenika.

Smanjivanje čula mirisa koje bi za sve druge životinje bilo izuzetno opasno, čoveku nije nanelo štetu jer je donelo novu osobinu – emocionalnost. Čulo mirisa je najbolje rešenje za svaku zemaljsku životinju, jer je pozicija planete Zemlje u odnosu na našu matični zvezdu Sunce odredila temperaturni opseg u kojem i danju i noću postoji izobilje isparljivih molekula koje prima sluzokoža čula mirisa. Ovo čulo omogućava da se hrana ili ženka nađe čak i onda kada je životinja ne vidi ili ne čuje.

Čovekov nos (Vikišedija)

Isparljivi molekuli su meta nosne sluznice. Jedino je važno da mirisna sluzokoža koju čine receptorne mirisne ćelije sa trepljama ne bude suva, jer treplje moraju da plivaju u jednoj vrsti sluzi. Eto sada znate zašto je važno da njuška vašeg psa, ukoliko ga imate, bude uvek vlažna, jer je to presudno za njegovu komunikaciju sa okolinom i sa vama.

Čovek ima u svojoj mirisnoj sluzokoži samo pet do dvadeset miliona ćelija, koje se nalaze u krovu i gornjem delu nosne duplje, pacov oko sto miliona, dok pas ima oko stopedeset do dvesta miliona receptornih ćelija koliko ima nemački ovčar. Inače pas koji je možda najemotivniji viši kičmanjak izuzimajući čoveka, svoju emocionalnost zasniva na čulu mirisa, dok su mu čulo sluha i vida, iako dobro razvijena kao kod svih zverova, nedovoljna da bi pokazao potpunu naklonost prema svom gospodaru. Zbog toga svaki pas mora prvo da omiriše predmete da bi se prema njima definitivno odredio prijateljski ili neprijateljski.

Mirisni sistem čoveka je nezavisan od talamusa i ne ide u njegova relejna jedra što čine svi ostali senzorni sistemi. Ta nezavisnost od talamusa je u mnogome odredila razvoj emocionalnih struktura čoveka.

Razvoj emocionalnog odnosa prema okolini kod čoveka nastaje oko osmog meseca života jer su to vreme amigdale počinju da se razvijaju. Dokazano je da ljudsko novorođenče prepoznaje majku po mirisu što je, u stvari, početak emocionalnog odnosa koje će dete razviti najpre prema roditeljima, a zatim prema okolini. Iz ovoga proističe da su nama emocije modus vivendi i najjača sila koja može biti usmerena prema empatiji, ali i prema neprijateljskim emocionalnim sadržajima.

Pored toga što nam je priroda podarila gigantsku neuronsku mrežu čiji je ogroman deo jasno racionalan i predvidljiv, ona nam je – kao što smo videli – pretvorila deo mozga koji kod životinja služi čulu mirisa u ogromnu emocionalnu fabriku što stalno proizvodi emocije i u upućuje ih u druge delove mozga. Novostvoreni emocionalni delovi mozga, čiji je cilj da stvore emocionalmu memoriju, napravili su od nas biće sa neverovatnom prednošću nad drugima. Bazične emocije su osigurane uvek prisutnom, filogenetski nasleđenom, energijom određenih jedara smeštenih ispod kore, koja stvaraju nesvesne emocionalne sadržaje.

Tvrdnju da smo miljenici prirode mogu da izreknem samo zato što se čini da posedujemo memoričku krunu u živom svetu, bez koje ne bismo mogli ništa da radimo, između ostalog ne bismo bili u stanju da čitamo ovaj tekst. Ako smo miljenici prirode, njen glavni favorit je naš nervni sistem. Priroda je dala čoveku emocije, ali mu nije dozvolila efikasnu kontrolu nad njima. Tako mu je stavila zlatni lanac emocionalnosti oko vrata i za sada ga drži kao svog miljenika.

Razlika broj dva. Unapređenje i pregrupisavanje moždanih teritorija, uz stvaranje naročito važnog prednjeg dela čeonog režnja velikoga mozga takozvane prefrontalne moždane kore i zadnje temene kore.

To što ponešto slabije vidimo nego li
drugi primati jednostavno nadoknađujemo
time što mi znamo šta vidimo i šta
možemo da očekujemo od toga što
vidimo, a oni ne znaju.

Moždane teritorije čoveka pretpele su izrazitu promenu svojih granica, tako što su neka polja smanjena u korist drugih koja su bila neophodna da ponesu razvoj vrste. Na primer, deo parijetalnog režnja koji je kod čovekolikih majmuna imao druge funkcije kod čoveka je uvećan i postao funkcionalano različitit jer su na to mesto došla područja kore zadužena za moć saznavanja (kognicija). To što ponešto slabije vidimo nego li drugi primati jednostavno nadoknađujemo time što mi znamo šta vidimo i šta možemo da očekujemo od toga što vidimo, a oni ne znaju. Gorila zna da se skloni od kiše, ali ne zna šta je to kiša, kada dolazi i šta sve može da napravi.


Čeoni režanj (Vikipedija)

Posebno mesto među tim izuzetno „pametnim delovima” mozga zauzima prednji deo kore čeonog režnja. To je takozvana prefrontalna asocijativna kora. Asocijativna je nazvana jer je u stanju da od raspoloživih podataka napravi plan i akciju. Ona je vrhunsko mesto svih odluka koje određuju ljudska svojstva. Kod životinja liči na zabačeno selo, a kod ljudi na raskošnu prestonicu starih vladara u kojoj je sve od zlata i dragulja. Asocijativna čeona kora je centar saznanja. Tu se donose sve najvažnije odluke, i to one koje mi ljudi smatramo važnim.Jedno od najvažnijih mesta u mozgu čoveka – polje za govor – nalazi se na frontalnom režnju. Još jedno izuzetno mesto za nas, druga carska zlatna palata, nalazi se u zadnjem delu temenog režnja. Tu je smešteno osećajno zbirno (asocijativno) polje za govor.

I dok su drugi primati ostali samo na dobroj kortikalnoj prezentaciji svih čula, čovek je dobio još nešto što niko drugi nema – svemoćnu asocijativnu koru, čime mu je svaki uticaj na svoju sudbinu definitivno izmakao iz ruku, jer to što je u stanju da smisli ta vrsta kore leži u širokom opsegu od najuzvišenijih ideala do najstrašnije destrukcije.
Možda baš u znanju o emocijama i njihovoj upotrebi u budućnosti leži najbolja preventiva i kontrola uznemirujućih negativnih destruktivnih ideja i asocijacija. Destrukciju mogu da stvore i drugi delovi mozga, ali često iz odbrambenih ili drugih ličnih psiholoških razloga. Jedino asocijativna kora čeonog režnja može da stvori i ostvari ideju samu od sebe. To je korteks koji je stvorio takvu kritičnu masu unutrašnje organizacije da može da načini zamisao i akciju koja je izvan evolutivnog pamćenja, on počinje da biva mozak u mozgu. Uprkos našoj nemogućnosti da protumačimo splet događaja i zakona koji čine sudbinu – ako sudbina uopšte ima ljudsku komponentu koja na nju utiče – onda je to sigurno prefrontalna asocijativna kora mozga.

Razlika broj tri. Stvaranje različičitosti između ženskog i muškog mozga koje uvode sasvim novu odliku čiji je cilj podizanje i održavanje polne tenzije u donosima žene i muškarca što je evolutivni zahvat bez presedana u živom svetu. Svi teže da se smire, čovek je programiran da nikada ne bude polno miran.

Mnogi su sumnjali da su ženski i muški
mozak toliko različiti ne uviđajući
da pokretački motor vrste leži
baš u tim razlikama.

Prilično prostora zahteva nabrajanje polnih razlika koji vladaju između muškog i ženskog mozga. Ova donedavno jeretička tema najzad je, pod pritiskom naučnih dokaza, našla put do široke publike. Mnogi su sumnjali da su ženski i muški mozak toliko različiti ne uviđajući da pokretački motor vrste leži baš u tim razlikama.

Poznati časopis „Nejčer” (Nature) objavio je tekst u kome se analiziraju periodične promene ženskog ponašanja u vreme fertilnosti. Autor je istraživanjem pokazao da su fertilne žene sklone da svoje konkurentkinje smatraju ružnim baš u tom periodu. Samo godinu ili dve unazad takav članak sigurno ne bi prošao redakciju ovog najuglednijeg svetskog časopisa.

Ženska prednost u funkciji govora ne
ogleda se u tome da bi ona mogla biti
bolji orator od muškarca, već u
odličnom praktičnom uticaju onoga
što je izgovorila na celu, ali pre
svega na mušku okolinu.

Ovde ćemo nabrojati samo par razlika između mozga žene i muškarca. Kod žena je dokazan veći protok krvi kroz slepoočnu zaravan nego kod muškarca i, što je još neobičnije, u drugi i četvrti sloj moždane kore kod žena na tom mestu ulazi značajno veći broj nervnih vlakana (11%) nego kod muškaraca. Nalaz jasno ukazuje na razlike između žena i muškaraca u sferi najviših spoznajnih (kognitvnih) funkcija koje su, kad je u pitanju govor i njegova upotreba, na strani žena. Ženska prednost u funkciji govora ne ogleda se u tome da bi ona mogla biti bolji orator od muškarca, već u odličnom praktičnom uticaju onoga što je izgovorila na celu, ali pre svega na mušku okolinu. To znači da će uvek više biti muških Cicerona sa odličnom retorikom a slabim uticajem kroz izgovorenu reč, a na drugoj strani više ženskih Kleopatri sa jakim dejstvom na muškarce.

Da li si me razumeo? (Stok)

Anatomska razlika u govornim poljima mozga žene i muškarca je taman tolika da ne bude upadljiva, jer ako bi bila prevelika, evolucija bi je, kao patološku, morala ukloniti, obzirom da modus vrste ne bi mogao kod svesnih bića da funkcioniše ako bi bio očigledan i upadljiv. Brojka od 11% u elitnoj funkciji govora, koja se prikazuje u korist žena, bila bi skoro nesavladiva prepreka za veliki broj muškaraca ukoliko bi stalno bila aktivna.

Dakle, period izvan govora je muška prilika za uticaj na ženu, pri čemu muškarac mora da nauči da vrši doziranu supresiju ženskog govora. Najbolje za njega jeste da nađe navodni razlog, prateći pomodne ženske trendove ili birajući temu za razgovor o tehničkim detaljima dnevnih događaja, u kojima se žene slabije snalaze, a koji su uglavnom vezani za egzistencijalna pitanja. Tako je muškarcu na selu lakše da pokrene razgovor o zemljoradnji, jer je to područje o kome žene tradicionalno malo znaju. Mnogo je teže muškarcu u gradu, najviše zbog brzog širenja vesti i događaja, kao i velikog uticaja medija koji su uveliko pod dominacijom žena. Iako su glavni urednici informativnih glasila češće muškarci (što neće dugo trajati), voditeljke su već u ogromnoj prevazi, tako da one svojim ženskim stavom mogu u velikoj meri da utiču na formiranje konačnih zaključaka kod gledalaca.

Ipak, najefikasniji način za suprimovanje svake ženske dominacije, pa i govorne, uvek će biti – nemilosrdna ženska konkurencija. Druge žene, koje mogu biti iz bliskog ili daljeg kruga, računajući i rođake, muškarac mora da zna da upotrebi kao žensku konkurenciju u pojedinačnom ili grupnom slučaju. Ako muškarac uspe da svojoj partnerki predstavi mišljenje drugih žena, naravno na posredan način, to će sigurno poništiti prirodnu žensku prednost u saznajnoj dimenziji funkcije govora.

Model seks dimorfizma je verovatno suroviji nego što možemo da zamislimo. Surovost, a ne finoća, i onda još veća surovost koja često odudara od našeg načina mišljenja, u prirodi je favorizovana jer je efikasna.

Muški mozak je u prednosti nad ženskim
u prostorno-vidnoj orijentaciji, čime je favorizovan za funkciju zaštitnika
i za radnje u spoljašnjoj sredini.

Kao što smo videli, prava ženska prednost u korišćenju govora kroz jezičku komunikaciju sa muškarcima tiha je i neprimetna. Cilj je da muškarac bude ubeđen u opravdanost ženskih zahteva, koje kasnije – ako na njih pristane – treba da pretvori u mušku akciju od koristi ženi.

Muški mozak je u prednosti nad ženskim u prostorno-vidnoj orijentaciji, čime je favorizovan za funkciju zaštitnika i za radnje u spoljašnjoj sredini. Zbog toga se žene teže snalaze na nepoznatom terenu, lakše se gube, ali na sreću uvek ima muškaraca u okolini koji im mogu pokazati put. Izražene razlike postoje i u motornim radnjama u kojima je brzina i umešnost izvođenja pokreta na strani muškarca, računajući i motorne radnje u okviru seksualnih aktivnosti.

Razlika broj četiri. Osiguravanje genske podrške, koja ovom čudnom modelu opstanka čoveka ne bi remetila vitalne funkcije, a sa druge strane omogućila bi sve čovekove specifičnosti. Ova podrška je, pre svega, vezana za osiguravanje autonomnih sistema za vitalne funkcije. Strukture u mozgu, pre svega hipotalamus, odlično su evolutivno konzervisane tako da trpe male uticaje iz drugih delova mozga. Međutim, čak i one mogu biti ometeni preteranom ljudskom ambicijom što dovodi do pojave psihosomatskih bolesti čiji se broj naglo povećava u današnje vreme.

Genska podrška (Vikipedija)

Što se tiče svemoćnih gena (jer prava moć u živoj prirodi pripada samo njima), mi smo, iako miljenici prirode i dalje samo „nosači gena”, dakle mi postojimo zbog gena, a ne geni zbog nas.

To isto se odnosi i na bakterije, viruse, zanosnu majsku ružu, nosoroga, lepu orhideju, gavrana – na sva živa bića. Baš tako, gavranovi geni su učinili da je on crn (jer je takva boja perja za njega odlična adaptacija), a naši geni čine da je on od nas dodatno bezrazložno ocrnjen u našim glavama kao ptica zlosutnica. Taj stav se prenosi na većinu ljudi u sledeće generacije kojima smeta što gavran nije obojen u neku pastelnu boju koja bi bila po njihovom ukusu. Dakle, geni imaju apsolutan uticaj na sve životne pojave od izgleda tela, organa, boje dlake, kose, očiju, do sposobnosti učenja, memorisanja i saznanja.

Trajni žig svesnog, a naročito
emocionalnog mozga ostaće preko gena
sledećih generacija ravnopravan učesnik
preživljavanja vrste baš koliko i
sami geni. Geni će nositi moći mozgova
prošlih generacija kako bi preživeli,
jer model vrste čiji je nosilac mozak
mora biti prenesen na potomke.

Genska podrška jedinstvenosti čoveka je, u stvari, njen glavni preduslov. Sve što čini čoveka napravili su geni. Regulaciju životnih procesa odmah shvatite kao krajnje nedemokratičnu pojavu u kojoj postoji samo komanda i drastična hijerarhija. Komandno mesto u živoj prirodi jeste jedro ćelije, komandna zgrada su hromozomi, komandanti su geni, a komandna materija je DNK. Odnos gena i mozga je komleksan iz jednog važnog razloga. I geni i mozak pripadaju vrhovnoj biološkoj eliti. Oni imaju oreol nedodirljivosti u odnosu na druga ćelijska i hemijska plemena koja su im podređena.

Geni stvaraju mozak, a on im vraća svojim moćima tako što im daje više mogućnosti za delovanje. Mozak je favorit gena jer je on njihov senzor i produžena čvrsta ruka. Geni su besmrtni, to postaju razmnožavanjem jedinke. I mozak je, takođe, besmrtan, jer će njegove zamisli biti ugrađene u buduće gene potomaka, s obzirom da je on gene svoje savremenike beznadežno promenio dok je bio živ. Pojava se svodi na jednostavno uključivanje ili isključivanje određenih gena pod uticajem mozga čime se modelira njihov budući uticaj.

Trajni žig svesnog, a naročito emocionalnog mozga ostaće preko gena sledećih generacija ravnopravan učesnik preživljavanja vrste baš koliko i sami geni. Geni će nositi moći mozgova prošlih generacija kako bi preživeli, jer model vrste čiji je nosilac mozak mora biti prenesen na potomke.

O autoru

Stanko Stojiljković

1 komentar

  • Otpozdravljam Galakasijinom čitaocu Zdravku i zahvaljujem na lepim željama, nadam se da će isto učiniti autor članka, prof. dr Jovo Toševski. Možda će poželeti da objasni u kojem se delu mozga skriva ženska lukavost, ako se uopšte skriva. Stanko Stojiljković

Ostavite komentar