MENTALNA LOZINKA

JERIHONSKI ZEMLJOTRES

1.651 pregleda

Na internetu se mogu pronaći neverovatne teorije kako je grad mogao pasti. Pored svih pomenutih lasera, lansera, usmerenih zvučnih emisera i koordinisanih rušilačkih mentalnih talasa posebno istreniranih pojedinaca ili grupa, ne mogu a da ne izdvojim jedinstvenu, dubokoumnu ideju o mogućoj upotrebi drevne tehnologije pomoću koje je planski izazvan zemljotres da bi se prodrmale i zaljuljale visoke zidine Jerihona. Koliko je imao stepeni po Rihterovoj skali? Verovatno sedam!

miodrag-ivanisevic

 Miodrag Ivanišević

Dugo sam tragao za odgovarajućom scenom u kojoj bi se mogli pojaviti i „zvučni efekti”, ali sam, na kraju, ipak našao to šta sam tražio. Samo mi je najednom puklo pred očima. Nadam se da ćete biti zadovoljni malim izmenama i dopunama svima dobro poznatih biblijskih priča, i mojim preslobodnim viđenjem nečega što je i dosad uvek prevođeno, i tumačeno, onako kako je to odgovaralo trenutno vladajućoj garnituri. Ne bih voleo da me pogrešno razumete, ali ko će ga znati – možda je sve baš tako bilo.

Sedeo je u fotelji, pio ledeno hladno pivo i gledao prenos utakmice, kada je ona ušla.

„Gledaj me sad dobro! U oči me gledaj! Vidi li se imalo da sam smršala? Bar malo?”

Tišina. Iskusni Laza ne progovara. Ustao je polako, i mudro ćutao.

„Pitam, kolik’ mi je stomak! Da li je manji?”, žena će glasnije.

„Da, mila, sad je kao moj”, nevoljno izgovori njen čovek, znajući šta sledi iza ovakvih pitanja, i iza bilo kakvog njegovog odgovora.

„Znači – ogroman je? Tačno sam znala šta ćeš reći. Baš si stoka, stoko jedna!”

„A šta je trebalo da kažem? Pa valjda imaš ogledalo!” I tako je Laza nagazio na nagaznu.

Svi muževi, pogotovo oni s višegodišnjim bračnim stažom, znaju da je jedini ispravan odgovor na sva pitanja, koja se tiču kilograma i godina, da ćutiš i praviš se mrtav – kao da si usred šume ugledao mrkog medveda. Ako dovoljno dugo glumiš mrtvaca, medved će na kraju otići. Ma, hoće medved da ode…

Na ročištu je Lazin advokat drhtavim glasom naveo da je posle zvučne šamarčine, jednog dobro plasiranog bekhenda, njegov klijent krvavog nosa pao na novi tepih, i ostao da tu dugo nepomično leži. Od suda je zatražio pravdu za oštećenog Lazu. S druge strane, po rečima razgoropađene supruge, sve bi mu i oprostila, ali ne i jednu njegovu, i samo njegovu katastrofalnu grešku, možda i najveću. Ni slučajno nije smeo pasti krvav na beli tepih, koji joj je majka poklonila za rođendan! Neke fleke nikada ne mogu da se skinu!

 

Optička iluzija „Penrouzov trougao” je jedna od najpoznatijih varijacija na temu Mebijusove trake koja, u stvari, ima samo jednu površ. Ako niste znali, ni Renoov znak nije ništa drugo do stilizovana beskonačna Mebijusova traka, za koju, bar tako ispada, ne vredi ono starozavetno: „Ako te ko udari po tvom desnom obrazu, okreni mu i drugi!”

Koju god da je stranu Laza okrenuo, ne bi se izvukao, svaka je bila dobitna – jer je njemu odavno sve postalo ravno. Ne znam koja mu je bila poslednja misao, dok se približavao preskupom tepihu, ali jedno od najčešće citiranih pravila iz „Marfijevog zakona” lepo kaže da kriška hleba uvek pada na namazanu stranu.

U sudnici je, svojim gandijevskim pristupom rešavanju problema, stekao sveopšte simpatije, a prijatelji su mu, nakon donošenja presude, po kojoj je ispao kriv za sve i svja, od srca čestitali Dan oslobođenja. Povrh svega, jedna naočita udovica ga je, pred svima, pozvala „k’o sina” da pod hitno dođe kod nje na oporavak, i ostane koliko god hoće. Veliki je stan, a ona sama, pa eto…

Gledajući ga onako sitnog, i žgoljavog, neko je primetio da bi taj nesrećnik uprljao tepih i da ga je rospijetina samo malo jače pomilovala po licu. Na to je jedna dama dodala da bi Laza pao i od samog zvučnog udara, bez ikakvog kontakta. Kako? Ne shvatam. Da je mogao pasti od samog zvučnog udara? Bez šamara? E, baš ljudima svašta pada na pamet.

Kako da padne samo od zvučnog udara, kada to nije moguće? Kako nešto može pasti samo od zvučnog udara, a bez ikakvog prethodnog fizičkog kontakta – pa ne može taj zvuk nastati ni iz čega. Prvo mora da se sveže, udari, ili da se opali jak šamar, a pritom se oslobađa zvuk. Oduvek je to tako funkcionisalo. A može li se uopšte nešto srušiti samo zvukom? Hm, kažu da takvo pitanje mogu da postave samo oni koji nisu pažljivo čitali „Stari zavet”.

Pa može li to samo zvukom? Može, može, zašto ne bi moglo – po uvreženom mišljenju u „Bibliji” je opisano kako su se Jerihonske zidine srušile od zvuka sedam ovnujskih rogova, u koje je duvalo sedam sveštenika.

Jerihon mora pasti!

Opsada Lenjingrada trajala je 872 dana, ali grad se nije predao. Padale su zgrade i čitavi blokovi, ali Lenjingrad nije pao Nemcima u ruke, kao što nije pao ni Staljingrad. I on je izdržao nemačku opsadu i danonoćna bombardovanja. Opisivane su opsade Jerusalima, Beča, Rima, Skadra, Beograda, Masade… Opsada je bilo i biće, s različitim rezultatom, ali pad Jerihona je izuzetak jer je tu navodno i sam Gospod umešao svoje prste. Ma ne samo prste, bilo bi poštenije reći da je organizovao celu tu operaciju – bar tako piše u „Starom zavetu”.

Iza sedam mora i sedam gora živela je sedmoglava aždaja, a tu su se negde u blizini mogli nalaziti i Snežana i njenih sedam patuljaka u potrazi za sedam nestašnih jarića. Sedam, sedam, sedam… Bajke su bajke, i priče su priče, ali broj sedam je često korišćen i u „Starom zavetu” i u „Novom zavetu”. Sedmog dana pošto je Noje sagradio brod nastupio je potop, posle sedam dana Arka se nasukala na Ararat, nakon sedam dana golubica se vratila s maslinovom grančicom… Nabrajanje bi nam uzelo previše vremena, ali vredi pomenuti da su Samsonu, dok je spavao, obrijali upravo sedam pramenova kose – ni pramen manje ni pramen više. Pad Jerihona je sav u znaku broja sedam pa moram za one koji se ne sećaju detalja citirati deo šeste glave iz Knjige Isusa Navina:

– A Jerihon se zatvori, i čuvaše se od sinova Izrailjevih; niko nije izlazio, niti je ko ulazio.

– A Gospod reče Isusu: „Evo, dajem ti u ruke Jerihon i cara njegovog i junake njegove”.

– „Zato obiđite oko grada svi vojnici, idući oko grada jedanput na dan; tako učinite šest dana”.

– „A sedam sveštenika neka nose sedam truba od rogova ovnujskih pred kovčegom; a sedmog dana obiđite oko grada sedam puta, i sveštenici neka trube u trube”.

– „Pa kad otežući zatrube u rogove ovnujske, čim čujete glas od trube, neka poviče sav narod glasno; i zidovi će gradski popadati na svom mestu, a narod neka ulazi, svaki naprema se”.

– Tada Isus sin Navin dozva sveštenike, i reče im: „Uzmite kovčeg zavetni, a sedam sveštenika neka nose sedam truba od rogova ovnujskih pred kovčegom Gospodnjim”.

– A narodu reče: „Idite i obiđite oko grada, i vojnici neka idu pred kovčegom Gospodnjim.”

– A kad Isus reče narodu, sedam sveštenika noseći sedam truba od rogova ovnujskih pođoše pred Gospodom, i zatrubiše u trube, a kovčeg zaveta Gospodnjega pođe za njima.

– A vojnici pođoše pred sveštenicima, koji trubljahu u trube, a ostali pođoše za kovčegom; idući trubljahu u trube.

– A narodu zapovedi Isus, govoreći: „Ne vičite, i nemojte da vam se čuje glas, i nijedna reč da ne izađe iz usta vaših do dana kad vam ja kažem: ,Vičite’; tada ćete vikati”.

– Tako obiđe kovčeg Gospodnji oko grada jednom; pa se vratiše u logor, i noćiše u logoru.

– A sutradan usta Isus rano, i sveštenici uzeše kovčeg Gospodnji.

– I sedam sveštenika noseći sedam truba od rogova ovnujskih iđahu pred kovčegom Gospodnjim, i idući trubljahu u trube; a vojnici iđahu pred njima, a ostali iđahu za kovčegom Gospodnjim; idući trubljahu u trube.

– I obiđoše oko grada jednom drugoga dana, pa se vratiše u logor; tako učiniše šest dana.

– A sedmoga dana ustaše zorom, i obiđoše oko grada isto onako sedam puta; samo toga dana obiđoše oko grada sedam puta.

– A kad bi sedmi put da zatrube sveštenici u trube, Isus reče narodu: „Vičite, jer vam Gospod dade grad”.

(Stari zavet”, Knjiga Isusa Navina 6:1-16”, prevod Đure Daničića)

Sedam sveštenika, sedam truba, sedam dana, sedam krugova, sedam puta ovo, sedam puta ono… Videli smo da se ceo plan napada odvijao u znaku broja sedam, ali ne bih ulazio ni u kakvu numerologiju i objašnjavanje skrivenih značenja, mada moram iskoristiti priliku i pokazati kako izgleda broj sedamsto sedamdeset sedam napisan osnovnim elementima „Penrouzovog trougla”. Sedam, sedam, sedam… Da li je Penrouz svesno napravio svoj „tribar” pomoću tri sedmice ili se radi o čistoj slučajnosti?

Dobro nam je poznato ono Titovo naređenje: „Prozor noćas mora pasti!” Tu se nije mislilo na obaranje tamo nekakvog prozora, već na zauzimanje istoimenog mesta kojeg su branile relativno jake italijanske snage. Kada u tom kontekstu sagledamo priču o padu Jerihona, ne možemo a da ne posumnjamo u rušenje zidina samo zvukom specifične frekvencije i određenog broja nastupa sedmorice dobro uvežbanih trubača u precizno određeno vreme. Naredba „Jerihon mora pasti!” može, ali i ne mora obavezno da podrazumeva rušenje debelih zidina, već je logičnije da se misli na potpuno zauzimanje opkoljenog grada. Dakle, u „Knjizi Isusa Navina” ova epizoda je odlično upakovana, kao i sve ostale, s tim da je glavno težište stavljeno na vrhunsku organizaciju cele operacije, a krajnji rezultat do kojeg se došlo bespogovornom poslušnošću samih izvođača radova nosi više poruka koje vredi upamtiti. Svi smo čuli za jerihonske trube pomoću kojih je srušen opkoljeni grad, ali po svemu sudeći desilo se sledeće – posle višednevne opsade dat je dogovoreni zvučni signal, nakon čega je krenuo masovni juriš na zidine, i grad je zauzet u krvi. Jerihon je konačno pao!

– Tada povika narod i zatrubiše trube, i kad narod ču glas trubni i povika iza glasa, popadaše zidovi na mestu svom; i narod uđe u grad, svaki naprema se; i uzeše grad. (Knjiga Isusa Navina 6:20”, prevod Đure Daničića)

Na internetu se mogu pronaći neverovatne, često nerazumljive i krajnje preslobodne teorije o tome na koje su se sve načine mogle oboriti jerihonske zidine, odnosno kako je grad mogao pasti. Pored svih tamo pomenutih lasera, lansera, usmerenih zvučnih emisera i koordinisanih rušilačkih mentalnih talasa posebno istreniranih pojedinaca ili grupa, ne mogu a da ne izdvojim jedinstvenu, dubokoumnu ideju o mogućoj upotrebi drevne tehnologije pomoću koje je planski izazvan zemljotres da bi se prodrmale i zaljuljale visoke zidine Jerihona. Navodno, bio je to snažan lokalni zemljotres, kontrolisanog trajanja i intenziteta. Koliko je imao stepeni po Rihterovoj skali? Verovatno sedam!

Uvek sam bio otvoren za pesničku sloboda i mogućnost izbora, ali nikada nisam mogao prihvatiti ni samu pomisao da je Jerihon oboren pomoću ovnujskih rogova. Što bi rekli naši klinci: „Sama ta ideja je truba!”

Jadi mladog Samsona

„Stari zavet” je pun priča o istaknutim pojedincima, spremnim da zarad boljitka svog naroda čine razna velika dela, ne misleći pri tom mnogo na sebe i vlastitu sudbinu. Tako je mladi David izašao na megdan ogromnom Filistejcu Golijatu, i ubio ga kamenom bačenim pomoću najobičnije praćke. Taj dvoboj se često navodi kao primer kako domišljatost može pobediti mnogo većeg neprijatelja, ali ne sme se zaboraviti ni faktor iznenađenja.

Filistejci su izabranom narodu, po svoj prilici, predstavljali veliki problem, koji se često ponavljao. Ali, bar nas religija uči da je potrebno verovati u Gospoda, koji će nam, ako imamo dovoljno vere, i ponašamo se u skladu s Njegovim zapovestima, uvek poslati spasioca da nas izbavi od napasti, pa ma kakva god ona bila. Samson je bio jedan od tih izabranih.

U središtu stare grafike stoji nepobedivi Samson, koji je jednom prilikom, koristeći samo magareću čeljust, naneo Filistejcima ogromne ljudske i materijalne gubitke – prikazana je scena kada je sam samcijat pobio hiljadu ljudi (!). On ne samo da je imao nadljudsku snagu, već je i po drugim karakteristikama na prvi pogled spadao u poseban soj.

„A bijaše tada divova na zemlji; a i poslije, kad su se sinovi Božji sastajali sa kćerima čovječijim, pa im one rađahu sinove; to bijahu silni ljudi od starine na galasu”. (Stari zavet”, Prva Knjiga Mojsijeva6:4”, prevod Đure Daničić)a

Samom svojom pojavom moćni Samson je bio otelotvorenje heroja, čoveka rođenog iz veze božanstva i „čovečice”, a uglavnom se i ponašao u skladu sa očekivanjima svog potlačenog naroda. Brinuo je o njemu kako je znao i umeo, s tim da je ponekad u silnoj želji da ih što bolje sačuva znao preterati. Imao je on povremeno kojekakve „bisere”, odnosno trenutke gubljenja kontrole o kojima se potom dugo pripovedalo.

Samson nije bio običan dečak, jer je već od malih nogu rastao pod budnim okom „nadzorne komisije”. Priča o Samsonu nalazi se u „Knjizi o Sudijama”, od 13. do 16. glave, gde možemo pročitati da se Manoju i njegovoj ženi nerotkonji javio anđeo i obećao im da će ih njihov sin, kojeg će dobiti milošću Božijom, osloboditi od Filistejaca – ako se bude strogo pridržavao osnovnih nazirejskih učenja i zakletvi (nazir – posvećenik). Jedna od njih je podrazumevala i da nikada neće obrijati ili odrezati svoju kosu, odnosno da neće dirati ono što je od Gospoda dobio:  „Dokle traje njegovo nazirejstvo, neka mu britva ne prijeđe preko glave; dokle se ne navrše dani za koje se učinio nazirej Gospodu, neka bude svet i neka ostavlja kosu na glavi svojoj” (Stari zavet”, Četvrta Knjiga Mojsijeva 6:5”, prevod Đure Daničića)

Ovo se odnosilo na sve one koji su dali obećanje, ili učinili nazirejski zavet. Manojev sin je uspešno branio porobljeni izraelski narod od bezobzirnih Filistejaca, koji su se u neko doba duboko zabrinuli razvojem situacije, jer su im se počeli podobro narušavati zacrtani planovi. Naravno, oni nisu mogli znati za Gospodov plan sa Samsonom, i za snagu u netaknutoj kosi, pa se njihova diskusija svela na puko nagađanje. Sve smo ovo mogli pročitati u „Bibliji”, ali pošto znamo da je mnogo toga u njoj ulepšano, a sve u korist iskrenih vernika, ne moramo sve prihvatati zdravo za gotovo. Recimo, pošto je Samson bio u naponu snage zaključak cenjenih mudraca je mogao biti da će im „snagator” još dugo predstavljati veliki problem, ali sigurno će i on onemoćati kada ostari, odnosno kada jednog dana oćelavi i ostane bez svoje kose. Do tada mu niko ništa neće moći, pa valja strpljivo čekati… Zaključak je verovatno usvojen aklamacijom, jer se takvoj logici nije imalo šta prigovoriti.

Priča je nekako došla i do prelepe Dalile, koja ju je uhvatila krajem uha, pa pošto je malo dublje sagledala društveno-političku situaciju u zemlji, zaključila da to definitivno tako neće moći. Dok svi muškarci samo sede i čekaju da Samson ostari i onemoća proći će joj život u strahu. Zbogom lepa mladosti. Otišla je na noćni počinak, ali san nije dolazio na oči. Kako se osloboditi tog kavgadžije koji je iz dana u dan postajao sve razuzdaniji? Mora postojati nekakvo rešenje – samo ga valja pronaći. Nije razmišljala o tome šta njena zemlja može da učini za nju, već šta bi ona mogla da dâ. Baš tako je razmišljala dok se prevrtala sama u širokom krevetu. Posle još nekoliko neprospavanih noćiju smislila je kakav-takav plan i za početak preko svoje najbolje prijateljice, i verovatno buduće kume, najzad upoznala naočitog dugokosog momka. Kontakt je ostvaren i operacija „Samson” se bar na prvi pogled počela odvijati po zamišljenom planu.

Saznavši od odjednom bolesno ljubomorne „neprijateljice” za planiranu misiju odvažne devojke, starešine su iste večeri posetile Dalilu i dale joj zadatak da, bez obzira na razvoj njenog plana, kakav god da je, mora što pre „ispipati” gde Samsonu leži snaga i to im dojaviti. „Hoću, hoću, kako da neću! Čim saznam, javljam!”, obećala je nabrzinu, da ih se lakše reši, ne misleći ozbiljno. Ali, već na prvom sastanku, na njenom terenu, spontano je krenula u akciju, što se Samsonu očito dopalo pa ni on njoj nije ostajao dužan. I tako je u nastupu iskrenog patriotizma devojka žrtvovala svoje lepo telo, da bi potom na vrelom krilu uspavala do krajnjih granica isceđenog Samsona. U neko doba noći je ustala i zapalila sveću, mahnula njom nekoliko puta, stavila na otvoreno prozorče pa ugasila. Pošto su dobili dogovoreni signal ubrzo su u kuću upali probrani specijalci, i naglo probuđenog, potpuno izgubljenog ljubavnika nimalo nežno odvukli na sigurno mesto, obezbedivši mu hleb i vodu… Ah, da, zatvorski čuvari su ga u znak dobrodošlice odmah obrijali do glave – to jest „na ćelavo”. Odrezati nekome kosu, odnosno perčin, brkove ili bradu, u nekim kulturama je bio uobičajeni vid dodatnog ponižavanja već pobeđenog protivnika, i ta javno nanesena sramota teško se mogla izbrisati ponovnim izrastanjem kose.

Pročitali ste moju kratku verziju o tome na koji je još način Samson mogao biti uhvaćen i zatvoren, ali pisci Biblije su znali da nije dovoljno samo opisati taj događaj, već su vodili računa o dinamici i gradili napetost radnje postepeno, držeći sve vreme čitaoce u iščekivanju. Ko će koga nadmudriti, a ko će koga prevariti? Valjalo je ubaciti razne mistične i misteriozne „začine” da bi lakše progutali uputstva o tome kako postati i ostati dobar vernik, i kako što lakše prepoznati nevernika ili nevernicu. Nije bez razloga ta knjiga postala najčitanija na svetu!

U njoj se navodi i da je Dalila pomoću ženskog lukavstva, posle nekoliko bezuspešnih pokušaja, od samog raspojasanog Samsona saznala da njegova snaga leži u netaknutoj kosi, pa su mu obrijali sedam pramenova, nakon čega je „Gospod odstupio od njega”. A zašto samo sedam? Mislim da to već znate.

Pretpostavljam da vam je poznat i nastavak priče, ono kako je slepi Samson, pošto mu je u samici ponovo narasla kosa, i povratila se njegova izgubljena snaga, zaljuljao dva glavna stuba nosača kamenog svoda te sa sobom u smrt poveo tri hiljade Filistejaca (!). Samsonovo pominjanje u „Knjizi o sudijama” se završava rečenicom: „A on bi sudija Izrailju dvadeset godina”. Ostaje mi nejasno na kojeg se Samsona misli, na ovog o kojem smo sve vreme pričali ili na nekog njegovog imenjaka, i kada se to moglo dešavati? Kako je uopšte mogao pomiriti svoju sudsku praksu sa silnim borbama u kojima je učestvovao? Taj čovek je baš znao dobro organizovati radno vreme! U knjizi „Nepoznati život Isusa Hrista”, Nikolaja Notoviča, koja je navodno nastala zahvaljujući pronađenim drevnim tibetanskim spisima, saznajemo čime se Drvodeljin sin bavio i gde je boravio od svoje dvanaeste pa sve do tridesete godine svog života. Da li će u nekoj novoj, dopunjenoj i proširenoj Bibliji biti ubačeno i tih osamnaest godina, izostavljenih u svim dosadašnjim izdanjima? A ako se to desi možemo samo poželeti da u neko dogledno vreme, uz dosta sreće, na istom mestu pročitamo i dosad neobjavljene presude snažnog sudije Samsona, i uporedimo ih s odlukama premudrog Solomona.

Da li ćemo ikada saznati koliko je godina imao Samson kada je navodno postao sudija, a koliko kada ga je „iskoristila” prelepa Dalila?

Vavilonci svih zemalja

„A bijaše na cijeloj zemlji jedan jezik i jednake riječi. A kad otiđoše od istoka, nađoše ravnicu u zemlji Senarskoj, i naseliše se onđe. Pa rekoše među sobom: hajde da pravimo ploče i da ih u vatri pečemo. I bjehu im opeke mjesto kamena i smola zemljana mjesto kreča. Poslije rekoše: hajde da sazidamo grad i kulu, kojoj će vrh biti do neba, da stečemo sebi ime, da se ne bismo rasijali po zemlji. A Gospod siđe da vidi grad i kulu, što zidahu sinovi čovječiji. I reče Gospod: Gle, narod jedan, i jedan jezik u svijeh, i to počeše raditi, i neće im smetati ništa da ne urade što su naumili. Hajde da siđemo, i da im pometemo jezik da ne razumiju jedan drugoga što govore. Tako ih Gospod rasu odande po svoj zemlji, te ne sazidaše grada. Zato se prozva Vavilon, jer onđe pomete Gospod jezik cijele zemlje, i odande ih rasu Gospod po svoj zemlji.” (Stari zavet”, Prva Knjiga Mojsijeva 11:1-9”, prevod Đura Daničića)

Postojao je, ne baš ni tako davno, jedan jezik „na brdovitom Balkanu”, kojim se govorilo i koji su svi razumeli. Zbog mira u kući pomirljivo je nazvan „srpskohrvatski-hrvatskosrpski”. Većina ga je čitala bez nekih većih problema, a onda je neko odozgo, zarad svojih interesa, odlučio da to sve malo zameša pa su se dojučerašnja rođena braća posvađala oko svega i svačega. Pošto više nisu mogli da izdrže život u zajednici došlo je do neizbežnog finalnog raskola. Stara poslovica kaže: „Gde je braće tu je i dela!”, a „učiteljica života” nas je naučila da su sve velike deobe uglavnom završavale svađom i krvavim sukobom.

Znamo kako je to proteklo, a kada su između sebe podelili sve što se moglo podeliti, došla je na red i poslednja stavka – valjalo je podeliti JEZIK kojim su se do juče bez problema sporazumevali, ali sada ođednom svi počeše da se zaklinju kako im je on oduvek bio mrzak i da su se njime nerado služili. Nisu ga nešto mnogo ni govorili, tek toliko da se zna. I jedni i drugi su bili ubeđeni da im je bio silom nametnut od suprotne strane, a tome se jednom moralo stati na kraj. Sada su se najzad stekli uslovi da to u miru reše… Na jednom od brojnih deobenih sastanaka na vrhu, posle preliminarne šuplje priče, i saslušanih svih želja i željica, jedan od prisutnih stranih posmatrača znatiželjno je upitao:

„Gospodo, pitam se kako ćete podeliti taj svoj jezik, a da svi budete zadovoljni?”

„Bratski, popola, mi pristajemo na to da svakoj strani pripadne isti broj slova. Neka oni uzmu J i E, a mi ćemo Z I K, ili, ako im više odgovara, mi ćemo uzeti Z I K, a tada njima ostaju J i E.”

„Genijalno! Podela jednog živog jezika na dva dela – to dosad nikada nikome na svetu nije pošlo za rukom.”

„Samo neka je pošteno, kod nas nema laži i nema prevare! Jeste li sve tačno zapisali?”

Ama, sasvim je nebitno ko je u ovoj samo nazovi šali bolje prošao, ali jezik je podeljen i razlike iz dana u dan postaju sve veće i veće, mada su neke relacije teško razumljive. Naravno, objašnjenje postoji, ali se svi pravimo nevešti i uporno nastavljamo da delimo nedeljivo. Sigurno ste do sada više puta čuli onu paradoksalnu priču kako jedni kažu dom i kućanica, a drugi kuća i domaćica? To su bile samo dnevnopolitičke dosetke za ubiranje poena, neki bi rekli i doskočice, ali videćemo na samo par primera da se jedan jezik ne može na silu podeliti – bez obzira na to koliko se neko uporno trudio.

Svima nama dobro poznati turcizam ćošak ima nekoliko sinonima, koje ređe koristimo, kao što su kraj, strana i rog – rog je ugao i na ruskom, beloruskom i slovačkom, ali ono što je nama sada interesantno su reči ugao i kut. U deobi do juče zajedničkog jezičkog fonda nas je zapao ugao, a komšije su zadržale „svoj” kut, mada bi se o tome dalo raspravljati nadugo i naširoko. Pazite sad ovo – umnjaci su krajnji zubi u vilicama i spadaju u stalne kutnjake, ili molare. Dakle, i mi još najveće zube pozicionirane u uglovima, odnosno u kutovima naših vilica nazivamo isto onako kako smo ih bez razlike zvali i pre deobe? Svi mi „u regionu” imamo iste zube, i čak ih jednako i zovemo.

Moram pomenuti i kutlaču, najveću od svih naših kašika. Raspitao sam se i shvatio da svi znaju šta je kutlača, i to su mi odmah pokazali zahvatajući praznom rukom nevidljivi pasulj iz nevidljivog lonca. Možete i pretpostaviti da niko od upitanih nije znao zašto se ta velika kašika upravo tako zove, a objašnjenje je veoma jednostavno. Naime, njome se iz dubokog lonca uvek može izvaditi kompletan sadržaj, zavisno od toga kako je držite ili okrenete. Nema tog gulaša ili pasulja, koji će ostati u uglu pri dnu lonca, ako pri ruci imate kašiku kojom možete dohvatiti sve iz kuta. Kutlača kut laća i sav sadržaj u njemu! Latiti se znači prihvatiti se nečega ili dohvatiti nešto. „Napokon se latio posla”. Drugim rečima, kutlačom možemo dohvatiti svaki ugao pri dnu našeg lonca ili šerpe. Ma ima još dosta tih reči kojih se nikada nećemo kutarisati.

U mojoj Hercegovini se i danas u starim kućama mogu naći mali ograđeni kameni prostori poznati pod imenom kutara. Tu se bacalo sve ono što bi preostalo posle ručka ili večere – bila je to neka vrsta prastare kante za smeće. Baciti nešto u kutaru podrazumevalo je baciti to ukraj, ustranu ili u ugao, odnosno u kut, a kutarisati se nečega značilo je osloboditi se suvišnog ili rešiti se nepotrebnog.

Zamerili su mi da sam u knjizi „Rebusi i kako ih se rešiti” na jednom mestu upotrebio reč kutarisati, koja je nerazumljiva, odnosno neispravna, i da je trebalo napisati kurtalisati, verovatno sa sličnim značenjem. Uzalud sam objašnjavao da potičem iz kraja za koji je sam Vuk Karadžić rekao da je kolevka najčistijeg jezika, i da se tamo oduvek baš tako govorilo – oni su imali svoje objašnjenje. Našao sam kasnije u Vukovom „Srpskom rječniku, istumačenom njemačkijem i latinskijem riječima” da zaista postoji nekakva kurtala (tur. kurtarmak – proći, rešiti se, osloboditi se nekoga ili nečega), a objašnjen je i izraz kurtalisati se.

Kutara i kurtala, odnosno kutarisati i kurtalisati, nije i ne može biti isto, ali ugao i kut jeste! I biće tako sve dok je naših kutnjaka i kutlača. Potrudili su se da nam pometu jezik, kao u onoj staroj priči o Vavilonskoj kuli, ali i dalje odlično razumemo jedni druge – i u regionu i u rasejanju.

Tekst je preuzet iz knjige „Misterije i kako ih se rešiti”, koja je u završnoj pripremi. Knjigu Miodraga Ivaniševića „Rebusi i kako ih se rešiti” možete naručiti pouzećem na telefon 066/240 499 ili e-mail: miodrag.ivanisevic@gmail.com

O autoru

Stanko Stojiljković

Ostavite komentar