ARGUSOV POGLED

KANT I KRAJ EKONOMIJE

514 pregleda

Za shvatanje sveta više nije dovoljna samo ekonomija, već i politikologija, sociologija, psihologija, pa čak i književnost i filozofija.Skorašnji događaji su zakucali još eksera u mrtvački kovčeg tradicionalne ekonomije.

Dr Farid Zakarija

Godine 1998, dok je azijska finansijska kriza pustošila ono što se tretiralo kao neke od najbrže rastućih ekonomija na svetu, „Njujorker”je objavio članak u kojem su bile opisane međunarodne mere za saniranje krize. U njemu je bio profilisan superdiplomata ondašnjice, čovek velikih ideja kog je „Ekonomist”nešto ranije povezao sa Henrijem Kisindžerom.

„Njujorker”je otišao dalje, navodeći da kada je u junu stigao u Japan – ovaj američki zvaničnik je dočekan „kao sam general [Daglas] Mekartur”.

Posmatrajući stvari sa ove vremenske distance, takvo poštovanje deluje iznenađujuće, imajući u vidu da je čovek o kome se radi – Leri Samers – bio jedan neuredni, pomalo čudni štreber koji se tada nalazio na funkciji zamenika američkog ministra finansija.

Tokom poslednjih par decenija sveobuhvatni
novi radovi naučnika kao što su Danijel
Keneman, Ričard Teler i Robert Šiler,
počeli su da otkrivaju da ljudska bića nisu
predvidljivo racionalna, nego naprotiv –
ona su predvidljivo iracionalna.

Njegov izvanredni status je, dobrim delom, bio zasluga činjenice da su Sjedinjene Države bile (a i još su) jedina svetska supersila, kao i toga što je Samers bio (a i još je) ekstremno inteligentan. Ali najveći uzrok pompezne dobrodošlice za Samersa bilo je široko uverenje da je posedovao specijalno znanje koje će spasiti Aziju od kolapsa. Samers je bio ekonomista.

Komitet za spas sveta

Tokom Hladnog rata, tenzije koje su definisale svet su bile ideološke i geopolitičke. Posledica toga je da su „zvezde”među ekspertima tog perioda bili oni sa posebnim ekspertizama u tim oblastima. A kreatori politika koji su bili u stanju da kombinuju razumevanje iz obe oblasti, poput Kisindžera, Džordža Kenana i Zbignjeva Bžežinskog, dokopali su se vrha, osvajajući divljenje političara i javnosti.

Međutim, jednom kada se Hladni rat završio, geopolitička i ideološka pitanja su izbledela do irelevantnosti, padajući u senku rapidno rastućeg svetskog tržišta, dok su se bivše socijalističke zemlje priključivale zapadnom sistemu slobodne trgovine. Odjednom su najvrednija intelektualna znanja i praktična iskustva postala ona iz oblasti ekonomije, koja je tretirana kao tajni napitak sposoban da države stvara i gasi. Godine 1999, nakon što se azijska kriza stišala, magazin „Tajm”je na svojoj naslovnoj strani imao sliku Samersa, američkog ministra finansija Roberta Rubina i predsednika Federalnih rezervi Alena Grinspena, uz naslov „Komitet za spas sveta”.

Lorens Samers Savetu za spoljne odnose

U tri decenije po okončanju Hladnog rata, ekonomija je uživala u nekoj vrsti intelektualne hegemonije. Postala je „prva među jednakima”u društvenim naukama, a dominirala je i većinom političkih agendi. Ekonomiste su tražile kompanije, vlade i društvo kao celina, a njihova shvatanja su bila tretirana kao korisna u svakoj životnoj sferi. Popularizovana ekonomija i ekonomski stil razmišljanja su proizveli čitav žanr bestselera. U korenu celog ovog uticaja je ideja da ekonomija predstavlja najmoćnije sredstvo za sveobuhvatno razumevanje savremenog sveta.

Slepilo čitave profesije

Sada je toj hegemoniji došao kraj. Stvari su počele da se menjaju tokom svetske finansijske krize iz 2008. koja je ostavila daleko veće posledice na ekonomiju kao disciplinu nego što se to uglavnom shvata. Kako je Pol Krugman to primetio septembra 2009. u članku za „Njujork tajms”: „Malo koji ekonomista je predvideo ovu našu aktuelnu krizu, ali taj neuspeh u prognoziranju je najmanji problem dotične discipline. Važnije je slepilo čitave ove profesije za samu mogućnost katastrofalnog neuspeha tržišne ekonomije.”Levičar Krugman nije bio jedini sa ovakvim komentarima. Oktobra 2008. zakleti libertarijanac Grinspen je priznao da se „čitava intelektualna fasada (…) stropoštala prošlog leta”.

Za Krugmana, razlog je bio očigledan: ekonomisti su pobrkali „lepotu, odeždu matematike impresivnog izgleda, sa istinom”. Drugim rečima, zaljubili su se u navodnu pouzdanost izvučenu iz pretpostavke da tržišta savršeno funkcionišu. Ali ispostavilo se da je svet složeniji i manje predvidljiv od jednačina.

Kriza iz 2008. je možda bila alarm za buđenje iz iluzija, ali to je bio samo poslednji u nizu znakova za uzbunu. Savremena ekonomija je izgrađena na određenim pretpostavkama: da države, kompanije i ljudi nastoje da maksimizuju svoje prihode iznad svega drugog, da su ljudska bića racionalni akteri, a da sistem funkcioniše efikasno.

Ali tokom poslednjih par decenija sveobuhvatni novi radovi naučnika kao što su Danijel Keneman, Ričard Teler i Robert Šiler, počeli suda otkrivaju da ljudska bića nisu predvidljivo racionalna, nego naprotiv – ona su predvidljivo iracionalna. Ova „bihejvorijalna revolucija”je zadala odlučujući udarac mejnstrim ekonomiji, tvrdeći da je ono što je možda bila centralna pretpostavka savremene ekonomske teorije ne samo pogrešno, nego još i gore – beskorisno.

Mnoge evropske zemlje, na primer, imaju
veću produktivnost rada od Sjedinjenih
Država, a ipak građani tamo biraju da
rade kraće i idu na duže odmore –
smanjujućitako svoj učinak – jer, moglo
bi sepretpostaviti, prioritetizuju
zadovoljstvo, odnosno sreću, iznad
ekonomskog učinka.

U društvenim naukama postoji generalna svest o tome da teorijske pretpostavke nikad ne reflektuju realnost (to su apstrakcije osmišljene za pojednostavljivanje) nego pružaju snažan metod za shvatanje i predviđanje. Bihejvorijalni ekonomisti su demonstrirali da prepostavka racionalnosti zapravo proizvodi nesporazume i loše procene. Vredno je pomena da je jedan od malog broja ekonomista koji su predvideli i „dot.com”mehur koji je izazvao pad iz 2000. i mehur tržišta nekretnina koji je izazvao kolaps iz 2008. upravo Šiler, koji je 2013. dobio Nobelovu nagradu za svoj rad iz bihejvorijalne ekonomije.

Bruto nacionalna sreća

Skorašnji događaji su zakucali još eksera u mrtvački kovčeg tradicionalne ekonomije. Ako se glavni razdor u politici 20. veka vrteo oko slobodnih tržišta, ključna neslaganja koja su nastala u poslednjih par godina uključuju imigraciju, rasu, veru, rod i čitav niz povezanih kulturnih i identitetskih pitanja. Ako je u prošlosti bilo moguće predvideti izborne sklonosti pojedinca na osnovu njegovog ili njenog ekonomskog statusa, današnji glasači su više podstaknuti brigama vezanim za društveni status ili kulturnu koherentnost, nego sopstvenim ekonomskim interesima.

Nobelovac Pol Krugman u Japanu

Ako ekonomija nije uspela da precizno shvati motive savremenog pojedinca, da li je uspela da ih shvati kôd savremenih država? Ovih dana pohod za maksimizaciju profita ne deluje kao naročito koristan način za razumevanje toga zašto se države ponašaju onako kako se ponašaju. Mnoge evropske zemlje, na primer, imaju veću produktivnost rada od Sjedinjenih Država, a ipak građani tamo biraju da rade kraće i idu na duže odmore – smanjujući tako svoj učinak – jer, moglo bi se pretpostaviti, prioritetizuju zadovoljstvo, odnosno sreću, iznad ekonomskog učinka.

Butan je eksplicitno odlučio da se rukovodi „bruto nacionalnom srećom”,umesto bruto domaćim proizvodom. Mnoge zemlje su zamenile ciljeve koji se orijentišu isključivo na BDP strategijama koje ističu i ekološku održivost. Kina i dalje stavlja ekonomski rast u središte svojih planova, ali čak i ona ima druge, podjednako važne prioritete, poput očuvanja monopola vlasti Komunističke partije – i u tome pribegava mehanizmima koji nemaju veze sa slobodnim tržištem. Za to vreme, populisti širom sveta sada pridaju veći značaj očuvanju radnih mesta nego uvećanju efikasnosti.

Silazak sa pijedestala

Da ne bude zabune: ekonomija ostaje vitalna disciplina, čak i jedan od najsnažnijih metoda koji imamo za razumevanje sveta. Ali u euforičnim danima posthladnoratovske globalizacije, kada je delovalo da svetom dominiraju tržišta, trgovina i stvaranje bogatstva, ona je postala dominantna disciplina – ključ za razumevanje savremenog života. To što je ekonomija od tada skliznula sa pijedestala je jednostavno potvrda činjenice da je svet haotičan.

Društvene nauke se razlikuju od prirodnih nauka jer „predmeti naših istraživanja misle”, kako je to rekao Herbert Sajmon – jedan od retkih naučnika koji je briljirao u obe sfere. Dok budemo pokušavali da shvatimo svet u naredne tri decenije, očajnički će nam trebati ekonomija, ali takođe i političke nauke, sociologija, psihologija, a možda čak i književnost i filozofija.

Studenti svake od ovih oblasti će morati da sačuvaju određeni nivo rezervisanosti. Kako je rekao Imanuel Kant: „Iz tako krivog drveta od kakvog je izgrađen čovek, ne može se istesati ništa sasvim pravo”.

 

(Izvor Novi Standard)

O autoru

Stanko Stojiljković

Ostavite komentar