ARGUSOV POGLED

KINA I ZAPADNA MANTRA

359 pregleda

Veći deo zapadnog sveta, kao i Azije, i dalje gaji najgoru sliku o Kini – to je navika koja bi mogla imati katastrofalne posledice.

 

Prof. dr Kiju Džin

Proslava sedamdesetogodišnjice osnivanja Narodne Republike Kine 1. oktobra biće izuzetno radostan događaj, koji uključuje veličanstvene kulturne događaje, nesvakidašnju državničku večeru, na kojoj će učestvovati domaće i inostrane visoke zvanice, kao i grandioznu vojnu paradu na Trgu Tjenanmen. S obzirom da se godišnjica obeležava u trenutku rastućih tenzija sa administracijom američkog predsednika Donalda Trampa, manifestacija će biti prožeta dodatnom dozom patriotskog entuzijazma. Međutim, iako Kina ima puno razloga za slavlje, pred njom je još mnogo posla.

Prvih trideset godina vladavine Komunističke partije Kine (KPK) ocenjene su kao oštre i okrutne, zbog katastrofalnog Velikog skoka napred (ekonomskog i socijalnog plana NRK koji je bio na snazi od 1958. do 1961; prim. prev.), kao i zbog Kulturne revolucije. Međutim, ovo nisu bile izgubljene decenije. Naprotiv. Načinjeni su krupni pomaci u modernizaciji Kine: uspostavljene su lokalne i nacionalne elektroenergetske mreže, ojačan je industrijski kapacitet, dok se ljudski kapital ubrzano poboljšavao.

Dva uslova
Kao rezultat toga, pokazatelji ljudskog razvoja Kine, koji su pre 70 godina bili na nivou indijskih, iznenada su zabeležili veliki skok. Od 1949. do 1979. godine, stopa pismenosti porasla je sa ispod 20 na 66 odsto, a životni vek se povećao sa 41 na 64 godine. Sve ovo utabalo je put za „program reformi i otvaranja NRK ka svetu” u režiji Deng Sjaopinga koje su pokrenule siloviti ekonomski rast i razvoj Kine u prethodnih četrdeset godina.

Kina se pak suočava sa zastrašujuće teškim zadatkom: da druge države drži mirnima dok ona plovi dalje

Danas spisak zacrtanih ciljeva Kine još uvek je dugačak, ali njeni lideri dosledno rade na njihovom ispunjavanju, korak po korak, od smanjenja nejednakosti u društvu i očuvanja životne sredine, pa do restrukturiranja ekonomije. Ukoliko žele da u tome uspeju – učvršćujući time kineski model razvoja kao održivu alternativu liberalnoj demokratiji zapadnog uređenja – moraće u narednim godinama da ispune dva ključna uslova.

Vatromet iznad trga Tjenanmen (Rojters/Džejson Li)

 Kina najpre mora dostići status države sa visokim BDP-om po glavi stanovnika. Do sada, Kina se oslanjala na ogromnu veličinu svojih tržišta i brzi rast proizvodnje kako bi povećala prihode, ali ove instance mogu graditi ekonomiju samo do jedne određene tačke. Kineske institucije, njena tehnologija i ustaljeni, široko rasprostranjeni način razmišljanja ostaju pak bliže orijentisani ka sadašnjih deset hiljada dolara prihoda BDP-a po glavi stanovnika, nego zacrtanoj cifri od trideset hiljada dolara. Drugo, Kina mora osigurati da inicijativa „Jedan pojas, jedan put” bude uspešna. To znači sprovođenje inkluzivnog programa ekonomične, ekološki održive izgradnje infrastrukturnih projekata, koji neće rezultirati neodrživim dugovima.

Neće biti jednostavno postići nijedan od ovih ciljeva, posebno imajući u vidu spoljno okruženje puno izazova. Dok Kina uživa u svom rođendanskom slavlju, spoljašnji svet, počevši od SAD, zabrinut je zbog kineskih težnji za globalnom dominacijom, u tehnološkom i geopolitičkom pogledu. Kada veliki brod zaplovi, njegov će trag uzbuniti ostale brodove, bez obzira koliko se vešto tim brodom upravlja. Kina se pak suočava sa zastrašujuće teškim zadatkom: da druge države drži mirnima dok ona plovi dalje. Za ovo će pre svega biti potrebna otvorena, iskrena i dosledna komunikacija između Kine i spoljašnjeg sveta.

BezMonroove doktrinu
Međutim, nije Kina jedina koja nosi ovo breme; zapadni lideri takođe moraju biti predusretljivi prema kineskim naporima. Kina je odavno obećala svetu svoj „miran uspon”. Za razliku od SAD iz perioda devetnaestog veka, Kina ne praktikuje Monroovu doktrinu (američka politika suprotstavljanja evropskom kolonijalizmu u Americi), koja bi pokušala da garantuje njenu sferu uticaja, i ne poziva se na „Manifest sudbine”, kojim bi širila svoju teritoriju po svaku cenu. Zapravo, od vladavine Denga svi kineski pogranični sporovi rešeni su mirnim pregovorima, osim jednoga. Kini je trebalo jedanaest godina da ispregovara sporazum oko granice sa Rusijom, metar po metar.

Pa ipak, veći deo zapadnog sveta, kao i Azije, i dalje gaji najgoru sliku o Kini – to je navika koja bi mogla imati katastrofalne posledice. Kao što je Albert Kami svojevremeno zapisao: „Pogrešne ideje uvek se završe krvoprolićem, ali u svakom slučaju to bude tuđa krv. Zbog toga se neki naši mislioci osećaju slobodnim da kažu šta god požele.”

Kako bi izbegli da upadnu u zamku rata, politički i intelektualni lideri zapadnog sveta ne smeju slepo verovati onima koji pretpostavljaju da je sukob sa Kinom neizbežan. Ako treba uvažiti neko istorijsko iskustvo, to je onda iskustvo nedavnih promašaja i pogrešnih proračuna – podsećanja na to kako lako pat pozicija može dovesti do katastrofe.

Prethodni incidenti, poput bombardovanja kineske ambasade u Beogradu od strane snaga NATO pakta 1999. godine ili sukoba američkih i kineskih aviona 2001. na ostrvu Hainan – rešeni su pregovorima. Ali uzevši u obzir rastući antagonizam prema Kini, teško je prognozirati da li bi lideri uspeli da ponove taj ishod ukoliko bi se slični incidenti dogodili danas. Prvih sedamdeset godina vladavine KPK doneli su brz razvoj, ali u konačnici tek umereni prosperitet.

Vojna parada povodom 70. godišnjice osnivanja NR Kine

 Sada Kina mora usmeriti pažnju ka povećanju prihoda i efikasnom sprovođenju inicijative „Jedan pojas, jedan put”. Ovi se ciljevi mogu ostvariti jedino u mirnom, stabilnom okruženju i kineski lideri to razumeju. Međutim, još uvek im preostaje da u to ubede i Zapad.

(Izvor Novi Standard)

 

O autoru

Stanko Stojiljković

Ostavite komentar