ASIMOVLJEV SOJ

KIŠA

Juanlu Fajardo/Pixabay


Veselin Gatalo

Sve priče počinju sa Bio jednom…”.

Dakle, bio jednom jedan narod. Narod sretan kao svi narodi koji žive u plodnim dolinama kakva je bila njihova, i koji ne ratuju… Visoke planine su ih čuvale od pljačkaških hordi sa sjevera i zapada, a beskrajna pustinja na jugu i istoku obeshrabrivala pustolove. Smjenjivala su se topla ljeta sa blagim zimama, najavljivana prelijepim proljećima i sjetnim jesenima.

Djeca gotovo nikad nisu plakala, jer nikad nisu bila sama i gladna, a bebe su, kao što to bebe već znaju biti, bile tako male i bespomoćne da nisu nalazile načina da se odbrane od zagrljaja.

Ljudi su, dok su radili, pjevali pjesme koje su im u našem svijetu donijele gomile onoga što mi zovemo novcem, a djeca se igrala zlatnim grumenjem, znajući dobro da se od njega ne može iskovati ništa dovoljno čvrsto da bi moglo koristiti odraslima u radu.

Jednoga dana pala je velika kiša. Velike kiše raduju male narode, jer od nje i plodovi njihovog rada postaju veliki. Poslije takvih kiša i plodovi njihovog rada postaju veliki. Poslije toga, duge zimske noći i proljeća puna rada bivaju mnogo prijatniji.

Velika kiša je padala dugo. Toliko dugo da joj se mali narod prestao radovati. Tako dugo da je voda počela ulaziti u kuće, životinje su zaboravile kako izgleda stajati na suhom, a ptice odletjele preko planina da potraže sebi novi dom. Po njihovim užasnutim kricima vidjelo se da se nikada više neće vratiti.

Kiša je sipala, voda je rasla, a narod je počeo živjeti na obroncima planina gledajući u mutno jezero ispod sebe, kao da će im ono svakog trena izbaciti na suho njihove kuće i voćnjake.

Djeca, ljudi i žene počeli su se hraniti žabama, daždevnjacima, mahovinom, algama i otpacima koje bi voda izbacila; koža im je postala meka i bijela, kao koža životinja koje žive u hladnim i mračnim špiljama i nikad ne vide sunce. Stariji i slabiji su umirali iskašljavajući rumenu sluz, a djeca doživljavala čudne promjene koje su plašile njihove očeve i užasavale majke.

A ona, kiša, padala je. Ne više danima, ni sedmicama, ni mjesecima, već godinama. I mnogi su se sjećali dana sunca. Mokra su bila sva lica, pa se nije moglo vidjeti da li i snažni očevi, koji su nekad iz zabave sami dizali ogromna debla, plaču.

Pričalo se i o njemu, Velikom Tvorcu, koji živi sam usred pustinje u svojoj mermernoj palati i već eonima gleda u jednu tačku mrmljajući sam sebi nešto u bradu od zvjezdane prašine.

Mladi ispočetka nisu vjerovali, ali nema toga u šta neće povjerovati čovjek koji pati.

Stari su još govorili da nije dobro uznemiravati Ga. Plašili su se da će, ako Ga neko omete u njegovom božanskom miru, On uništiti čitave svjetove iz čiste pakosti i dosade, zanesen sujetom i zlobom što kao kurve uvijek plaze za moći.

Ali, izbora nije bilo. Jedan od preostalih zdravih muškaraca mora pokušati preći pustinju i zatražiti pomoć od starog učmalog Boga.

I izabraše njega. Da li zbog širokih grudi, hoda pantera, osmijeha djeteta ili nečeg drugog, to niko nije znao.

Kožna vreća puna prljave kišnice je, uz komade čudnih vodenih životinja, bila sve što su mu mogli dati za put. A dječački osmijeh i malo nade su bili sve čime je on mogao uzvratiti. Nešto najljepše što se moglo vidjeti, ako se ne računa vrijeme prije kiša. Bar su tako djevojke mislile.

Koji bi stari Bog odbio molbu takvog čovjeka, koji uz to predstavlja i govori u ime praha što ga je On sam stvorio sebi u slavu?

I krenu čovjek. Prvo plivajući kroz vodu, pa bauljajući danima kroz blato. Kroz blato koje mu je prvo sezalo do grla, pa do pojasa, a zatim do koljena, danima i noćima, sve dok ne stade na užareni pijesak.

Obradova se suncu na licu i toplini pod bosim nogama. I pođe prema vatri, koja je već počinjala boljeti, korakom čovjeka koji ne razmišlja može li jer zna da mora…

Prolazili su tako dani u hodanju i padanju preko suhog i oštrog pijeska, sa žutom pustinjom koja je na horizontu ljubila modro nebo i dva traga čovjeka koji već odavno nije imao ni hrane ni vode, a o koraku pantera i bilo kakvom osmijehu više nije moglo biti ni riječi. Noći su bile vrele skoro kao i dani, a tlo pržilo kao peći u kojima je njegov narod nekad topio metal za plugove i čekiće; tijelo se povijalo zemlji a ruke gubile moć praćenja ritma bolnih koraka… Sve dok u pijesku iza čovjeka nisu počeli ostajati tragovi ruku i koljena prošarani mrljama munjevito zgrušane i sasušene krvi pomiješane sa žutom pustinjskom prašinom.

Jednog dana, kad je čovjeku nebo postalo isto što i zemlja a pijesak slobodno ulazio u oči previše suhe da bi ikad više gledale, prsti i dlanovi osjetiše hladni pod mermerne palate. Mišići više nisu slušali, usta nisu mogla govoriti, ali je zato um čuo boje, mirisao zvuke i vidio mirise, kao um onih koje smatramo uskraćenim za naša varljiva čula. I tada stvorenje koje je za masu vode ljudskog bića bilo pokradeno, i za masu patnje jače od onog koga traži, osjeti pogled nekog jakog a zlog.

Tad se začu glas Onoga što se igra svjetovima…

Znam te…! Ne znam kako si dospio ovdje, ali znam te!

Govorio je sa zanosom senilnog starca koji se napokon sjetio imena poznanika iz prošlog rata…

Ti si potomak onih nesretnih dlakavih stvorenja dugih ruku i kratkih nogu, što su me jednom tako naljutila da sam ih kaznio razumom…! Možeš tu dovršiti umiranje, ovdje se ionako ništa zanimljivo ne dešava… Nisam mogao ni zamisliti da bi neko od vas mogao doći ovamo. Moraću odvojiti malo vremena da proširim pustinju… Jednom…

Pijesak sa čovjekovih obrva poče padati. Misli se između napadaja smrti počeše mrštiti. Usta se pokrenuše, neprimjetno za oči smrtnika, ali ne i za oči Vladara Svjetova.

Uplaši se stari Gospodar Univerzuma. Ne smrtnog bića koje se rastaje sa životom, ne sumraka svjetova i zvjezdanih oluja – uplaši se kletve grla od žeđi spečenog. I zausti blago, kao moćnik koji iznenada naleti na sebi ravnog…

Oprosti. Malo sam neraspoložen posljednjih milenija. Neko kao što si ti ima pravo da mu dam ono po šta je došao. Samo reci, ja mogu sve…

Zamisli se kod posljednje riječi, i zašuti.

Nekoliko dotad skrivenih molekula snage poče zbijati redove u tijelu smrtnika. Vrela prašina pokulja kroz sasušene usne, a nešto između hropca i riječi poteče mermernim podom.

Ovaj put govorio je čovjek.

Molim te… da mom narodu… pošalješ… malo… kiše…

O autoru

Stanko

Ostavite komentar