Veselin Gatalo
Vudi je pokazivao Rosku svoj novi auto, najnoviji model s pogonom na sva četiri kotača zasebno.
– Vidiš, stari, njemu je savršeno svejedno šta sipaš u njega; benzin, alkohol, naftu, ulje… Guta sve!
Rosko je s gorkim osmjehom pipao jajoliku crvenu karoseriju automobila. Nije mu uspijevalo sakriti ljubomoru. A onaj prvi se nije ni trudio sakriti da uživa u čarima trenutka nadmoći što ga čovjeku daje pogled na dobar auto. Pogotovo ako je njegov vlastiti, otplaćen gotovim novcem.
– A pazi sad ovo – reče Vudi otvarajući prtljažnik.
Izvuče iz njega metalnu šipku i udari snažno po haubi koja se vidljivo ulubi. Sve sa superiornim osmjehom na licu. Ovaj drugi je zabezeknuto gledao, čas Vudija, čas crveno vozilo.
– Karoserija je od biometala. Sama se ispravlja i regenerira.
I zaista. Ulubljena oplata se lagano poče sama od sebe ispravljati.
– Za biočip i bioplastiku već znaš, zar ne? – podrugljivo upita Vudi.
Zatim udari po prednjem vjetrobranu koji napuče. I zaraste za nekoliko sekundi, kao rupa u vodi.
– E, pa ovo je biostaklo! Otvaraj!!!
Vrata do sjedišta vozača se polako otvoriše nagore, kao krilo ptice.
– I druga, glupa spravo! Upadaj! – reče Vudi.
Uđoše u automobil, vrata se nečujno spustiše.
Unutra je bilo jako malo instrumenata. Puno manje nego što se Rosko nadao. Par indikatora stanja i temperature zraka i pokoji numerički pokazivač. Skoro ništa…
– Dobar dan. Želim vam ugodnu vožnju. Vozićete sami ili… – reče prijatan ženski glas koji kao da je dolazio odasvud.
– Ne seri! – zareža Vudi gledajući značajno Roska. – Vozi nas u Irvinovu pivnicu.
Auto lagano, bez ikakvog šuma, krenu.
– Vidiš. Dovoljno je da ga jednom odvezeš negdje i on sam te može odvesti sljedeći put. Što ti je mozak, a? – dodade lupkajući savijenim prstom po čelu.
Rosko nije odgovarao. Tupo je gledao u cestu, s bolnom grimasom na licu. Računao je koliko bi heroina morao preprodati da kupi ovakav auto. A da opljačka onu bogatu staru kučku u susjedstvu? Nedovoljno. Ili…
Nalazili su se na lokalnom autoputu poznatom po oštrim krivinama, sa jednom trakom u dva smjera.
– Nešto ti je spor ovaj auto – odjednom kiselo primijeti Rosko.
– Brže – tiho procijedi kroz zube onaj drugi.
Automobil ubrza. Preteče vozilo ispred sebe. Pa još jedno.
– Još brže! – ljutito će Vudi.
–Žao mi je. – reče miran ženski glas, i ovaj put odasvud. – Ako ubrzam, dovest ću u opasnost vaše živote i živote ostalih učesnika u…
– Ne briga te, kučko metalna!!! Brže!!!
Ovaj put, vlasnik kola je histerično urlao.
– Ne mogu. Zakoni robotike Isaka Asimova mi nalažu da poštujem živote. Osim klauzule koja mi dozvoljava da izborom opcije svedem gubitke na minimum. I još o udaranju po meni; ja jesam mašina, ali imam ugrađene senzore za bol. Molim vas da to više ne činite.
Vudi je počeo šakama udarati po komandnom pultu i vjetrobranskim staklima. Najzad je, namjerno ili slučajno, pesnicom okrznuo i suvozača.
– Eheej, polako…! – reče ovaj pokušavajući mu sputati ruke. – Imam nešto praha, šmrknut ćemo ga kod Irvina i sve će opet biti ok.
– Ništa više neće biti ok! Majku mu, ovaj sam krš previše platio da bi me sad jebao u zdrav mozak!
Vičući, i dalje je svom snagom bjesomučno udarao oko sebe.
A on, vjetrobran, omekšao je i postao elastičan, kao i pult, valjda da amortiziraju udarce.
Zatim se desilo nešto čudno. Počeo se ugibati prema njima, sve dok im nosovi i usta nisu bili zaptiveni gipkom opnom po kojoj su sad oba u agoniji bola mahnito udarali. Gušila ih je ta providna tvar, sve dok se nisu potpuno prestali trzati i mlatiti rukama i nogama, sve dok im se i posljednji znakovi života nisu ugasili.
Staklo se zatim vratilo u prvobitni oblik, a auto nastavio voziti normalnom brzinom.
Zaustavio se u dvorištu Irvinove pivnice.
– Kurvin sin ima sjajna kola – reče znatiželjnik koji je sa kriglom piva u ruci izašao iz pivnice privučen pojavom automobila.
Zapravo, bio je to impozantan skup tipova kojih bi se i Šangajsko podzemlje postidilo, tipova koji su vjerovatno dovodili bar iz koga su upravo izašli na zao glas, jer se pričalo da je Irvinova pivnica okupljalište gradskog šljama i mjesto u kome možete pronaći nekog ko će za sitnu lovu pretući, ili čak ubiti nekog ko vam duguje novac ili vam se jednostavno ne sviđa. Pričalo se da je to mjesto na kome možete dobiti sve vrste sintetskih droga, ali policija nikad nije uspjela skupiti dovoljno dokaza. Možda zato što je dosta policajaca bilo na Irvinovom platnom spisku, kako se govorkalo po gradu.
Gledali su Roska i Vudija zavaljene u siceve.
– Ko zna čime su se ovaj put ušlagirali? – zapita se promuklopijanim glasom brkonja obrijane lobanje sa bodljikavom žicom istetoviranom na goloj nadlaktici, češući se čudnim tetovažama išaranom rukom, i to negdje duboko između nogu. Kao da nikako nije mogao naći mjesto gdje ga najviše svrbi.
Glavonja lijevo od njega glasno podrignu i štucnu. Grlićem pivske flaše raščešlja mokre brkove i pljunu na topli asfalt. Do njega je stajao tip s prljavom kosom dugom preko metra sa kapom i pantalonama južnjačke vojske i važno vrtio ključevima motocikla vezanim za dugi lanac. Na rukavu crne njemačke vojničke košulje mu se sjajio srebrni bedž sa mrtvačkom glavom u sredini. Oči mu se nisu viđele od tamnih naočala. Kroz nosi i uši su mu bile provučene desetine alki.
– Da ja imam ovakav automobil, i ja bih spavao u njemu. – primjeti dugačka i ispijena kreatura koja je upravo bila došla, vadeći iz đepa cigaret papir – Mora da ima klima-uređaj.
Učini mu se da bi mogao još nešto reći, pogotovo što su ostali šutili, ko od ljubomore, ko od hemijskih spojeva ili destilata voća i žitarica koji su im kolali krvotokom. Zvuk lanca koji se vrtio mu se učini nedovoljnim da upotpuni situaciju. Pogleda oko sebe, osjeti se najpametnijim prisutnim, te sa ciničnim osmjehom koji mu otkri pocrnjele krnjatke, dodade: – Jednom će izmisliti kola koja mogu sama-samcata smotati džoint…
