ATINSKI TRG

KOSMOS NIJE CELINA

409 pregleda

Neizbežna posledica jeste kompromitacija svih spekulacija o starosti i dimenzijama kosmosa, i o brzini, položaju, veličini i drugih atributa kosmičkih objekata, što je značajno oslobađanje astronomije od zabluda i dogmi koje je sama proizvela.


Nikola Pilipović

Onaj ne očekuje neočekovano
neće ga ni otkriti.

Heraklit

Pod pojmom komunikacije (K) treba misliti na međusobni odnos dva, ili više, materijalnih objekata (MO) u najširem smislu. Taj odnos može biti jednostran i time vremenski ograničen, jer to je dejstvo jednog MO na drugi, a to je moguće samo prelaskom materije – energije (ME), te je moguć samo dok se potencijal delujućeg MO ne iscrpi. Tu vrstu komunikacije poznajemo kao fenomen i to je jedini mogući način postojanja MO, jer on postoji samo kroz delovanje na okruženje, u skladu s filozofemom: nema objekta bez subjekta, to jest fenomen je način postojanja MO. Odnos dva ili više MO može biti i obostran – dvosmeran, to zovemo interakcija, međudelovanje, pri čemu ME naizmenično prelazi s jednog MO na drugi. Ako je ta razmena ME uravnotežena K može biti trajna i u tom slučaju nastaje nova celina s novim atributima, to jest nastaje novi MO. Pošto interakcijom nastaje novi MO, to možemo zaključiti da komunikacijom nastaju i postoje MO, izuzev onih najprostijih: elektrona i pozitrona.

Interakcija može biti i neuravnotežena i u tom slučaju je vremenski ograničena dok se ne utroši potencijal jednog od objekata. Tipičan primer je gravitacija koja se može orbitiranjem trajno održavati čineći pri tome novi MO ili ako razmena ME nije uravnotežena uvećava se masa većeg objekta ali ne nastaju novi atributi, to nije novi MO. Fenomen je kauzalan i time je u nadležnosti fizike, ali njegov nastanak ne mora biti kauzalan, već on može nastati i iz slobode voljom živog bića, koje je time singularitet u kauzalitetu, i tada je u nadležnosti teorije evolucije materje (TEM).

Interakcija se može ostvarivati između neživih MO i tada je u nadležnosti fizike, ali može biti i između živih bića i okruženja uopšte i tada je u nadležnosti TEM. Znači, K moramo posebno tumačiti u domenu kauzaliteta a posebno u domenu slobode – života. Moramo razlikovati suštinu pojma K od pojma evolucije K, jer fizika ne može da tumači pojam evolucije K zato što nije teorijska nauka te ne može da sagleda celinu već može da se bavi samo njenim delovima. Zato je evolucija komunikacije u nadležnosti TEM i onim delom u kome se ona ostvaruje kauzalno.

Pokušaćemo da pokrenemo razmišljanje o ovom značajnom pojmu, koji se nalazi u temelju našeg saznanja i tumačenja prirode, a neopravdano je marginalizovan svođenjem na antropocentrični domen; kao takav je čak i ignorisan. Počnimo od domena kauzaliteta, od saznanja koja nam daje fizika, od toga kako ona tumači prirod, a time i pojam komunikacije. Pri tome ne mislimo na zakone prirode, jer su oni zasnovani na iskustvu i iskustveno istiniti i utoliko su van diskusije, ali su time i promenljivi i nisu relevantni tumači prirode. Pošto van iskustva ne možemo imati nikakva pouzdana saznanja o prirodi to se onda naše spekulacije – kao i svih onih koji šire domen svog učenja van iskustva – svode na metafizička razmišljanja, na to da stvaramo celovitu sliku prirode iz koje će se moći razumeti što veći broj fenomena, iako nikada nećemo znati šta je iza slike.

Moglo bi se prigovoriti da onda i ne treba da izlazimo van iskustva – a to je sa jedne strane kosmos, a sa druge strane struktura MO (ne materije, jer ona gradi MO i o njoj možemo znati samo da se javlja u dve forme: kao MO i kao energetsko polje, a sada znamo i da evoluira) – ali postoje bar dva dovoljna razloga da to činimo. Jedan je da o tome ne odlučuje čovek (kao ni o bilo čemu značajnom u biću civilizacije – državi), jer biće civilizacije podleže samo jednom imperativu: evoluirati što brže, a evolucija se svodi na uvećanje iskustva što je moguće samo izlaskom iz njega. Drugi, isto tako, dovoljan razlog je u čoveku, u njegovom intelektualnom biću, koje svoj smisao traži u odgovoru na metafizičko pitanje: zašto, za razliku od njegovog biološkog bića koje se zadovoljava odgovorom na pitanje: kako, koje daje nauka.

Fizika, u svom haotičnom i parcijalnom razvoju, u svojoj evoluciji i u težnji da izađe van iskustva, unela je – u tumačenje kosmosa i tumaćenje strukture MO mnogo potpuno proizvoljnih pa čak i apsurdnih hipoteza, kojima se mogu objasniti neki od uočenih fenomena, ali mnogi ih tvrdokornokompromituju. Konkretno, u tumačenju kosmosa temeljne hipoteze su:

1. Sve počinje s Velikim praskom (VP): i prostor i vreme, a to znači da:

Ono što je došlo s VP, što zovemo materija, bilo je „sabijeno” u matematičku tačku, a to je ne apsurd već potpuna besmislica, ali ona je neophodna za takav scenario jer beskonačno velika gustina materije je ne samo uslov da se iz VP stvori ceo kosmos, već i da se stvori prostor i vreme, što je nerešiv problem, jer VP je ili rezultat kompresije prethodnog kosmosa, u kome slučaju, postoji prostor i postoji vreme ali ne postoje MO, što je takođe neodrživi apsud, a problem nastanka se samo beskonačno pomera u prošlost te i dalje ostaje potpuno van bilo kakve moguće spekulacije, ili je rezultat prodora materije iz nekog drugog prostora– nazovimo ga univerzum ali i u tom, ma kakvom univerzumu, nije moguća besmislica: da se u matematičku tačku sabije ma šta, a pogotovo ne ceo kosmos.

2. Uvedena je hipoteza o širenju prostora, što je takođe apsurd koji se ne može ni zamisliti.

3. Uveden je pojam inflacije, to je beskonačno brzo širenje prostora, ta neodrživa hipoteza je uvedena da bi se objasnio homogen raspored MO u prostoru kosmosa.

4. Prećutno je uvedena hipoteza da je sva materija kosmosa nastala istovremeno, to jest da novih prodora materije iz univerzuma nije bilo, što je moguće ali je mala verovatnoća.

5. Takođe prećutno je uvedena hipoteza da se materija javlja samo u dve forme: kao MO i kao EP, što je moguće ali ničim nije potkrepljeno.

6. Uvedena je, opet prećutno, nedopustiva hipoteza da zakoni prirode proizašli iz našeg iskustva važe i van njega za ceo kosmos.

7. Osnovna teorija na kojoj fizika tumači kosmos jeste Ajnštajnova teorija opšte relativnosti, a ona počiva na netačnoj hipotezi da su inercija i gravitacija ista pojava, jer vektor polja inercije je paralelan s brzinom, a to znači da je to polje paralelnih vektora a vektor gravitacije je usmeren ka jednoj tački, to jest to je polje konvergentnih vektora. U Ajnštajnovom liftu mogu da se razluče inercija i gravitacija.

Teorija VP je neodrživa jer je ideja VP nemoguća bilo da se tumači kao matematička tačka, bilo kao fizička tačka, te je treba odbaciti i ako nema konkurentske teorije, modela. Ali, moguće je zasnovati teoriju Kosmosa na hipotezama koje su održive, koje nisu u sebi protivrečne, iako se ne mogu nikada potvrditi drugačije do kroz saglasnost sa opažanjima.

I pored ovoliko i ovakvih hipoteza fizika ne može da objasni niz uočenih kosmičkih pojava: šta je gravitacija i zašto ne može da se objedini u jednu teoriju sa ostalim fundamentalnim silama, šta je magnetno polje, kako masa prelazi u energiju i obrnuto, crveni pomak (CP) kvazara koji ih datira pre nastanka galaksija, a to znači i zvezda, što je protivrečno, različite CP za objekte koji su u vidljivoj K to jest koji su neuporedivo bliži jedni drugima nego što to nalaže CP, gigantizam u doba Jure. Model, teorija VP je neodrživa jer je ideja VP nemoguća bilo da se tumači kao matematička tačka, bilo kao fizička tačka, te je treba odbaciti i ako nema konkurentske teorije, modela. Ali, moguće je zasnovati teoriju kosmosa na hipotezama koje su održive, koje nisu u sebi protivrečne, iako se ne mogu nikada potvrditi drugačije do kroz saglasnost sa opažanjima.

Počnimo sa hipotezama o univerzumu iz kojeg je stigla materija koja čini naš kosmos. Izgleda da se o njemu ništa ne može pretpostaviti jer to ne dopušta princip hijerarhije, ali nije tako. Ako naš kosmos čine MO i EP, onda univerzum čine:

Ili isti takvi MO i EP, u kom slučaju je on isto što i kosmos, te se problem premešta sa kosmosa na univerzum, to jest takva hipoteza je beskorisna.

Ili univerzum čine neke forme za ceo red veće od ovih nama dostupnih, ali takav univerzum ne može da proizvede ovaj kosmos jer složeniji i veći MO nastaju od prostijih i manjih kroz njihovu komunikaciju, a sva opažanja pokazuju da se to i dešavalo u evoluciji materije kosmosa, što znači da bi materija univerzuma morala prvo da prođe kroz nivo nama dostupnih MO i EP da bi stigla do nivoa elektrona iz kojeg bi se potom iznedrili ti isti MO i EP, i to je protivrečno.

Preostaje samo treća mogućnost: univerzum, ma šta da je, mora biti sačinjen od materijalnih objekata nedostupnih našem opažaju (MO-1). To jeste hipoteza u smislu spekulacija, ali ona je jedini način postojanja univerzuma kao entiteta iz kojeg je nastao ovaj kosmos, to jest to je jedna vrlo verovatna hipoteza. Ta hipoteza sadrži i mogućnost oscilatornog modela – jer se on na kraju može svesti samo na nju – ali to više nije tačka ni matematička ni fizička, jer prostor i vreme već postoje, već samo fizički moguća koncentracija materije. Ako pretpostavimo tu hipotezu:

1. Univerzum, u kome se nalazi naš kosmos čine MO-1 i EP-1 nedostupni našem opažaju, i dodamo takođe logičnu hipotezu;

2. Ti MO-1 međusobnom komunikacijom proizvode elementarne čestice: elektron i proton iz kojih – kao što to pokazuju posmatranja kosmosa – nastaju svi ostali MO i EP.

Iz ovih hipoteza proizlazi:

Kosmos nije celina, već je skup MO i EP koji su nastali u različito vreme u prostoru univerzuma, te se pitanje njegove starosti ne može postaviti;

Dimenzije kosmosa se ne mogu ni zamišljati, jer kosmički objekti mogu nastati u bilo kojoj tački univerzuma, a o univerzumu ne možemo ništa misliti, osim već rečenog;

Gravitacija je rezultat impulsa MO-1, koji imaju veliku prodornu moć ali ipak ograničenu, te ih MO delimično apsorbuju;

Tom apsorpcijom uvećava se masa MO, iz čega proizlazi njihov crveni pomak srazmeran njihovoj starosti, time su objašnjeni svi fenomeni u vezi s kvazarima i gigantizmom. Na ideju da elementarne čestice stare došli su, još pre pola veka Fred Hojl i Halton Arp ali, nažalost, oni nisu otišli dalje od nje, nisu obrazložili ni njeno poreklo ni posledice i nisu ni pokušali da nađu alternativu ideji VP iako su je smatrali neprihvatljivom;

Neizbežna posledica jeste kompromitacija svih spekulacija o starosti i dimenzijama kosmosa, i o brzini, položaju, veličini i drugih atributa kosmičkih objekata, što je značajno oslobađanje astronomije od zabluda i dogmi koje je sama proizvela.

Daleko sam od tvrdnje da ovaj scenario treba nekritički prihvatiti, naprotiv, i ovo je samo jedna spekulacija, ali ako se ona zasniva na mogućim, pa čak i verovatnim, hipotezama i ako objašnjava više od vladajuće dogme o VP, onda treba i o njoj razmišljati, bar kao o lepoj intelektualnoj zabavi, da parafraziram velikog Dejvida Hjuma.

Vratimo se, posle ove digresije, pojmu komunikacija i njegovoj evoluciji u domenu slobode – života. Ako kroz komunakiciju nastaju novi MO, onda je to, po definiciji, njihova evolucija u domenu kauzaliteta. Ali sa uvedenom hipotezom o univerzumu, ona počinje već s nastankom elementarnih čestica, to jest obuhvata ceo nama dostupan materijalni svet. Evolucija, to jest usložnjavanje MO se ostvaruje isto kao što smo već tumačili, jer ona ne zavisi od prirode nastanka elektrona i protona, ali sa izvesnom, za evoluciju nebitnom, razlikom što se masa svih MO uvećava s njihovim trajanjem i što nastaju novi elektroni i pozitroni, a time i novi MO. To znači da spektri kosmičkih objekata zavise od njihove starosti, od toga koliko je vremena prošlo između nastanka posmatranog objekta i nastanka posmatrača. Još je F. Hojl pokazao da, u tom slučaju, nije moguće razlikovati CP nastao Doplerovim efektom od CP nastalog usled starosti objekta.

Izgleda kao da ovaj scenario ima nerešiv problem: mase elektrona i pozitrona nisu konstantne, što se i podrazumeva za kosmičke MO, ali i na Zemlji bi trebalo da su različite jer nastaju kao skup MO-1 koji ne mora sadržati isti broj tih čestica, bez obzira što je jasno da postoji izvesan minimalni broj koji proizvodi elektron, odnosno proton. Verovatno i jeste tako: nisu mase elektrona na Zemlji jednake, ali to ništa ne znači, jer se sva merenja i svi merljivi fenomeni zasnivaju na srednjoj vrednosti velikog skupa elektrona odnosno protona. Primera radi, najnovija i najpreciznija spektrometarska merenja u eksperimentuASACUSu CERN-u izvršena su na skupu od oko dve milijarde elektrona.

Iako komunikacija prati evoluciju i u domenu kauzaliteta se poistovećuje s njom, u domenu slobode – života, u živom biću ona se pojavljuje i u drugačijoj svrhi. Mi smo već tumačili pojam komunikacije između dva objekta kojim nastaje treći i zaključili smo da se to ostvaruje razmenom mase – energije (ME). Međutim u domenu slobode – života, živo biće može ostvarivati i informacionu komunikaciju (IK) –pod čime mislimo na komunikaciju kojom se prenosi zanemarljiva količina ME, već promena jednog ili više atributa prenose informaciju, čija evolucija višestruko nadilazi evoluciju MO – znanja. Pokazaćemo to kroz evoluciju živih bića.

Živo biće s dva životna ciklusa se ostvaruje skoro isključivo kroz masenu komunikaciju (MK), kao što to zahteva i princip kontinuiteta, jer neživa biomasa održava svoju strukturu isključivo kroz MK.

Biće s četiri životna ciklusa – organizam, na nivou ćelije opstaje skoro isključivo kroz MK, kao i biće s dva životna ciklusa. Međutim, spoljašnji životni ciklus (SPŽ) ostvaruje kroz MK, preko organa i kroz IK preko čula. A svoj unutrašnji životni ciklus (UŽC) i materijalnu strukturu kroz MK, dok se celovitost bića ostvaruje kroz IK.

Biće sa šest životnih ciklusa – biće civilizacije – država svoj SŽC ostvaruje kroz MK i kroz IK, a svoj UŽC i materijalnu strukturu kroz IK.

Trend uvećanja IK u živom biću se nastavlja i kroz neorgansko biće u koje se već dobrim delom transformisalo biće civilizacije – država. Svoj SŽC ono ostvaruje kroz MK i kroz IK, a svoj UŽC zasniva isključivo na IK, dok MK učestvuje samo u izgradnji materijalne osnove koja je neuporedivo prostija od organske osnove ostalih živih bića.

Možemo, kao verovatno, zaključiti da će se u evuluciji neorganskih bića taj trend nastaviti tako što će materijalnu osnovu činiti sve prostiji MO. To bi bilo u skladu s neizbežnim sukobom između evolucije koja tera biće na sve veću agresiju, čak do potencijala energije veze materijalne osnove, čime dolazi do razaranja bića, i bića koje svoju propast odlaže prelazeći na sve prostije MO jer je njihov potencijal veze viši.

O autoru

administrator

1 komentar

  • Bez želje da uvredim,prvo sam pomislio da sledi neka matematička formula zbog toliko skraćenica.Onda da je autoru dosadno pisanje određenih pojmova više puta.Potrudio sam se da pročitam članak do kraja i odličan je.Ukazuje na pojavu dogmatičnih stavova u nauci,što je nedopustivo.Više puta se jedan pojam predstavlja u jednom svetlu a onda pređe u drugom.Tipičan primer je gravitacija gde se govori kao o sili a onda se pređe na zakrivljenje prostor vremena?!Prvi izaziva vizuelizaciju konstantnog prostora i vremena a gravitacija kao sila deluje trenutno brže od svetlosti.Drugi je sušta suprotnost gde gravitacija nije sila nego pre rezultat zakrivljenja i kontrakcije prostora i dilatacije vremena.Ovde na materiju ne deluje sila nego materija prati stazu u vidu zakrivljenja prostora vremena.Ako krenemo dalje onda i singularnost nije postavljena na pravilnim temaljima,jer se polazi od Njutnovskog načina gledanja na gravitaciju a onda se negde uz put prešlo sa Ajnštanovskim načinom gledanja na gravitaciju.Konfuzija je nemerljiva pa samim tim i kontraproduktivna za naučnu misao.Ovo možemo proširiti i dalje i potkačiti i gravitacione talase.Tako na primer usled sudara dve crne rupe i njihovog spajanja u veću dolazi do stvaranja gravitacionih talasa.Oni su naučno potvrđeni ali gde je tu gravitacija?!Po Njutnu gravitacioni talasi ne prenose silu.Po Ajnštajnu gravitacioni talasi su sačinjeni od prostorno vremenske kompresije i prostorno vremenske ekstenzije.Jedna poluperioda smanjuje materiju i usporava vrema a druga širi materiju i ubrzava vrema.Međutim u svemu ovome se proteže prostor.Talasanjem prostora mi dobijamo gravitaciju.Prostor je medijum ali i uzrok gravitacije a materija je modulator.Puno nepoznanica i iskrivljenih naučnih pogleda na realnost.Zbog takvih stavova je nemoguće doći do pravih odgovora.Tako na primer skoro su pratili distribuciju „tamne materije“ prateći više stotina miliona galaksija i praznina u svemiru.Podatke koje su dobili ukazuju na veću homogenost univerzuma nego što tobože Ajnštanova relativnost ukazuje.Ono što se prećutkuje da možda veliki prasak nije ispravan model.Niko ne dovodi u pitanje model koji nema koren jer ne može da objasni ništa ali zato dovode u pitanje već proverene stvari koje funkcionišu.I ovde je greška.Dok se to ne ispravi neće biti revolucionarno novih prodora u nauci već samo nove mrvice nekih pogrešnih gledišta.

Ostavite komentar