ARGUSOV POGLED

KRIZA SAMORAZUMEVANJA

737 pregleda

Jesmo li mi rani vesnici zore jednog sasvim drukčijeg svetsko-istorijskog razdoblja?

Prof. dr Mihailo Đurić

Već rani Hajdeger prihvata kao nešto što se samo po sebi razume da je ljudski život lišen svega trajnog, postojanog, nepromenljivog, da je biće čoveka beznadežno rascepkano u vrtlogu vremenskog proticanja. Njemu je savršeno jasno da nema nikakvog uzornog, smisaonog poretka koji bi bio svojstven bivstvujućem kao takvom, da nema nikakvih apsolutnih merila koja bi bila obavezna za sve ljude bez razlike; on je sasvim načisto s tim da nema nikakvih večnih istina kojih bi se čovek morao pridržavati, da nema nikakvih večnih uzora prema kojima bi se morao upravljati.

Za čoveka je od presudnog značaja odnos
prema smrti, prema konačnoj granici
njegovog života, budući da čovek postaje
čovek (to jest sposoban 
da se odluči za jednu
od konkretnih mogućnosti bivstvovanja) tek
onda kad svesno prihvati ovu apsolutnu
nemogućnost egzistencije.

Po Hajdegerovim rečima, čovek je ,,bačen” u svet, bez znanja odakle dolazi i kuda treba da ide, on prosto jeste i mora biti. Ova besmislena ,,faktičnost” ljudskog postojanja čini suštinu čoveka, ona je jedna od bitnih crta njegovog bića. Pri tom samo valja dobro uočiti da ovo golo ,,da jeste i mora biti” nije nikakva gotova činjenica, već nešto što čovek mora stalno iznova uzimati na sebe kako bi iskusio istinu svog postojanja. Za čoveka je od presudnog značaja odnos prema smrti, prema konačnoj granici njegovog života, budući da čovek postaje čovek (to jest sposoban da se odluči za jednu od konkretnih mogućnosti bivstvovanja) tek onda kad svesno prihvati ovu apsolutnu nemogućnost egzistencije.

Bačenost u svet

U situaciji neizvesnosti, zastrašenosti i napetosti, stvorenoj njegovom ,,bačenošću” među bivstvujuće, čovek pouzdano zna samo jedno: da mu predstoji smrt, da je ništa njegov krajnji cilj, njegova nesumnjiva, neotklonjiva budućnost. Sve to jasno pokazuje da je ljudski život lišen čvrstog uporišta, da čoveku nije dato ništa od onoga što je neophodno da bi njegov život imao smisla, da bi bio vredan življenja.

Ali, koliko god bilo tačno da je ova egzistencijalna ,,analitika čovekove ontološke strukture” sumnjiva i opasna, utoliko što podržava i opravdava zablude i obmane današnjice, treba naglasiti da je tek pozni Hajdeger izvukao najsumnjivije i najopasnije konsekvencije. U drugoj fazi svog filozofiranja, posle čuvenog ,,preokreta” koji je zedesio njegovu misao, u fazi u kojoj je uporno ustrajao na osnovnim tačkama svog radikalno istorijskog stanovišta, uprkos tome što je u središte pažnje stavio pitanje o samom biću umesto pitanja o njegovom smislu za čoveka, Hajdeger je do kraja zaoštrio današnju krizu čovekovog samorazumevanja.

Iz njegovih naknadnih objašnjenja proizlazi da
je čovek stvaralac u pravom, istinskom smislu
reči. Nema nikakvih pravila koja bi ograničavala
čoveka u bilo kom pogledu, nema nikakvih zakona
koji bi ga na bilo koji način obavezivali.

Razvijajući dalje svoju prvobitnu zamisao o tome da svet postoji samo kao subjektivna projekcija, u okviru jednog određenog tumačenja ,,na koje se čovek mora odlučiti da bi uopšte mogao živeti”, Hajdeger je učinio odlučan korak napred: stavio je sav naglasak na stvaralačku stranu čovekovog postojanja, oslobodio je biće čoveka svih mogućnih stega i ograničenja. Iz njegovih naknadnih objašnjenja proizlazi da je čovek stvaralac u pravom, istinskom smislu reči. Nema nikakvih pravila koja bi ograničavala čoveka u bilo kom pogledu, nema nikakvih zakona koji bi ga na bilo koji način obavezivali.

Ovlašćenja moći

Nisu važni ni ,,um”, ni ,,logika”, ni ,,etika”, niti bilo kakvo drugo posredovanje kulture. Važno je samo da čovek čuje zov bića, da nađe boravište u njegovoj svetlosti, da primi ono što mu biće dodeljuje, da stavi u delo njegovu istinu. Budući povezan s bićem u neraskidivom jedinstvu, čovek uživa neograničenu slobodu, dobija najviša ovlašćenja moći. Kao ravnopravni učesnik u ,,igri sveta”, ako ne već i kao stvarni gospodar bića svega bivstvujućeg, on postaje sposoban da proizvodi istinski novo i neviđeno, da stvara ono što nikad i nigde još nije bilo, što niko dosad još nije ni pomišljao da bi uopšte moglo biti.

U svom domu

Tako je Hajdeger doveo do vrhunca novovekovni subjektivizam i antropocentrizam, uprkos svim izričitim uveravanjima da ga je prevazišao i savladao, pripustio je čoveka u jednu oblast od koje ga je filozofska tradicija držala strogo po strani, dodelio je čoveku mnogo važniju ulogu u procesu ustanovljenja sveta nego što je to bio slučaj čak i u transcendentalnoj filozofiji, u filozofiji koja je proklamovala savremenu slobodu uma.

Doduše, daleko od toga da bi Hajdegerovo shvatanje predstavljalo ma kakav napredak u odnosu prema tradicionalnom, a kamoli tek da bi bilo na istoj liniji s ovim poslednjim, kao što se na prvi pogled može pomisliti. Jedva da se njegovo ukazivanje na neograničenu slobodu ,,stvaralačkog” čoveka uopšte može dovesti u vezu s nekadašnjim pokušajima da se čovek shvati kao proizvod svog vlastitog delovanja, odnosno kao subjekt koji apsolutno postavlja svoje vlastito biće.

Drukčije rešenje

Bitna razlika između Hajdegera i njegovih idealističkih prethodnika sastoji se u tome što je on, za razliku od svih njih zajedno, prestao da veruje u snagu duha, što je stavio u sumnju nasleđenu hijerarhiju čovekovih duševnih energija, što je ustao protiv vladavine uma koji sve miri i iskupljuje. Ovaj nepomirljivo kritički stav prema tradicionalnom shvatanju čoveka kao umnog stvorenja Hajdeger nije zauzeo slučajno, nasumice i na brzu ruku, da bi tek samo usput isprobao jednu nedovoljno iskorišćenu teorijsku mogućnost. Taj stav je proistekao iz njegovog predanog i metodičkog udubljivanja u duhovnu prošlost Zapada, taj stav je direktna posledica njegovog raskrštavanja s metafizikom, njegovog odbacivanja supstancijalnog shvatanja bića.

Nasuprot najvećim predstavnicima filozofske tradicije, koji su se zanosili verom u providnost bića, koji su čvrsto verovali da je biće u svojoj biti svetlo, prozračno, sređeno, sabrano, umno, istinito ili, ako ne baš da je u svemu takvo, onda bar da su ova njegova svojstva jača, moćnija, osnovnija, da preovlađuju nad svim drugim svojstvima koja ono još poseduje, Hajdeger je predložio sasvim drukčije rešenje. Po njegovom mišljenju, biće je sve drugo pre nego smisaoni poredak, njegova istina je svetlost koja se skriva, koja izostaje, koju obavija tama.

Bitna novina

Treba primetiti da Hajdegerovo odvajanje od tradicije nije samo u tome što je on osporio providnost bića, što je skrenuo pažnju na njegovu tamnu, mračnu, tajanstvenu stranu, što je postavio granice njegovom racionalnom uviđanju. Njegovo odvajanje od tradicije smera na nešto mnogo dublje, ono je mnogo radikalnije. Stvar je u tome što je Hajdeger došao do zaključka da je biće jedan dinamički odnos u kome su ,,snage mraka” u potpunosti izjednačene sa ,,snagama svetlosti”, u kome su zabluda i privid postali ravnopravni saradnici u zbivanju istine i stvarnosti.

To je bitna novina koju je Hajdeger doneo svojim delom, to je ono što najviše zbunjuje i uznemirava u vezi s njegovim shvatanjem. Ako je, naime, suština istine u otkrivanju koje se događa u okviru jednog mračnog horizonta, ako istina uključuje u sebe i zabludu i privid, a ne samo nejasnost i neizvesnost, onda se razlika između pravog, istinskog ljudskog bivstovanja i iskrivljenog, izvitoperenog bitisanja svodi na nulu, onda je opravdano sve što se događa, sve što je u stanju da se ma i za trenutak probije i nametne, onda je sve mogućno u ljudskom svetu, budući da ništa više nije obavezno.

Na jednom predavanju

U tom slučaju, ne preostaje nam ništa drugo nego da se zajedno s Hajdegerom, mada odlučno protiv njega, zapitamo: ,,Nalazimo li se mi u predvečerje najsudbonosnije promene čitave zemlje? Jesmo li mi pozni svedoci jedne istorije koja žuri svom kraju? Jesmo li mi rani vesnici zore jednog sasvim drukčijeg svetsko-istorijskog razdoblja? Jer, ako su dobro i zlo podjednako vredni i važni, ili – što izlazi na isto – ako se između njih ne može napraviti nikakva razlika, onda je sve izgubljeno, onda je neizbežna propast celokupne ljudske kulture.”

(Iz teksta ,,Kriza čovekovog samorazumevanja”, Praxis, broj 1-2, Hrvatsko filozofsko društvo, Zagreb, 1970)

(Izvor Novi Standard)

O autoru

Stanko Stojiljković

Ostavite komentar