RAZGOVORNIK

LEPENCI TRČE POČASNI KRUG

1.485 pregleda

Prof. dr Predrag Ristić: Dok su hladili noge u Dunavu posle zamornog pešačenja, našli su u podlokanoj obali ostatke neke preistorijske keramike, a jednog meštanina koji je tu prolazio upitali su: Kako se zove ovo mesto? Lepenski vir – odgovorio je.

Da je Obrad Kujović umoran prošao mimo ovog strašnog mesta ili da je išao nekom drugom stazom, ne bi bilo Lepenskog vira.

Stanko Stojiljković

 Nije redak slučaj da se, na izvestan način, sudbina knjige i sudbina pisca i poklope i preklope. Profesor dr Predrag Peđa Ristić mogao bi to i zorno (i bolno) da posvedoči. Polihistorski nadareni stvaralac, koji je za potvrdom graditeljskog znanja i zvanja potegao u Grac, minulih dana, na isteku 81. godine, doživeo je zakasnelo pročišćenje: izdavačka kuća „Pešić i sinovi” objavila mu je ponovo, uz manje dopune, životno delo „Lepenski vir – rekonstrukcija”, s nešto izmenjenim  naslovom („Istina Lepenskog vira”).

U duhu zapleta Agate Kristi, nesvakidašnje odgonetanje prastare kulture na obalama Dunava, posle gotovo četiri decenije, nanovo izranja pred našim očima.

Kako je volšebno nestala knjiga „Lepenski vir – rekonstrukcija? Znaju li se poimence pojedinci u to umešani?

Na svojoj velikoj izložbi 1973. godine, na kojoj sam izložio rekonstruisanu kuću-šator Lepenskog vira u razmeri 1:1, ispekao ovna, održao niz predavanja, prikazao film i izdao pomenutu knjigu u 500 primeraka, 42 sam poklonio svim mogućim bibliotekama, i u svim tim bibliotekama ona je volšebno nestala!

U to doba vladao je samo jedan diktator, ali su se s vrha kapilarno, po istom pravilu, u svakoj državnoj instituciji širili manji diktatori-administratori (kako je to Leonid Šejka običavao da kaže). To se, dakako, odnosilo na Arheološki institut. Dr Dragoslav Srejović je smatrao da time što mu je „iz šešira” dodeljeno da vodi iskopavanja ne kao stručan rukovodilac, već da je postavljen kao stvaralac pun „nadahnuća”, smatrao je da je dobio neprikosnoveno autorsko pravo prisvajanja svakog otkrića brojnih istraživača.

Ulizivači su, svakako, bili u nemuštom dosluhu s posednikom „nadahnuća”, a do nadahnuća je administrator dolazio prisvajajući tuđa otkrića. Primera radi, studenti su mu doneli na uvid danas čuvenu skulpturu „Jelen u šumi”, a on ništa nije u tom kamenu prepoznao i naložio je da ga bace. Kada su pristigle druge slavne skulpture, nastala je trka da se „Jelen” pronađe u šutu. Što se tiče podeljenih knjiga, sve su volšebno nestale!

Ko je, zaista, otkrio to praistorijsko nalazište? Da li je to bio, baš, taj ili neki drugi vir?

Nikakva arheološka ideja vodilja nije pokretala iskopavanja na Đerdapu, već izgradnja hidrocentrale i uređenje plovnog puta. Arheologija je bila uzgredna moralna teškoća. Administrativni nalog da se istraže svi mogući lokaliteti pre iskopavanja dati su nadležnoj instituciji, a ona je službeno poslala iskusnog arheologa Obrada Kujovića i talentovanog crtača Ivicu Kostića, mog druga s fakulteta. Prvi je oštrim okom procenio da se tu nalazi interesantan lokalitet, stručno ga opisao, a drugi je mesto ucrtao u kartu. Dok su hladili noge u Dunavu posle zamornog pešačenja, našli su u podlokanoj obali ostatke neke preistorijske keramike, a jednog meštanina koji je tu prolazio upitali su: Kako se zove ovo mesto? Lepenski vir – odgovorio je.

Da je Obrad Kujović umoran prošao mimo ovog strašnog mesta ili da je išao nekom drugom stazom, ne bi bilo Lepenskog vira.

Zašto je ispalo da je trapez „fatalna dogmatska stranputica? Otkuda je iskrsnuo u zvaničnom arheološkom tumačenju?

Kao što je Obrada Kujovića poslao Republički zavod, tako je mladi Dragoslav Srejović izabran da vodi iskopavanja na već označenom i imenovanom mestu. Niko nije pretpostavljao da tu ima nešto značajno. Za obrazovanog čoveka Lepenski vir ne bi predstavljao čudo, međutim za dr Dragoslava Srejovića sve je bilo čudo izvan utabanih saznanja arheologije. Odjednom se projavila otkopana, očigledno neviđena, ali pravilna geometrijska osnova. Da je imao osnovno, zakonom obavezno geometrijsko znanje iz osmoletke, odmah bi odgovorio učitelju: „Ovo je zarubljen kružni isečak”.

Na žalost za nauku, „prepoznao” je „trapez”. U prvom izdanju knjige iz 1969. objavljena je neverovatna greška: osnove otkrivenih kuća u jednoj razmeri, ucrtavane su na terenu u drugoj! To se ne bi moglo dogoditi građevinskoj inspekciji u poslednjem selu. Profesor Aleksandar Deroko ocenio je da je Lepenski vit „najveći kulturni masakr 20. veka!”

Pošto je Dragoslav Srejović izjavio „da je arhitektura Lepenskog vira prva poznata arhitektura u svetu u kojoj se ’oseća’ prisustvo brojeva: niko dosad nije uspeo da savlada ovu matematiku, ona je nepredvidiva i zauvek izgubljena za nas…” i da su osnove „trapezi”, i to izgovorio kao neprikosnoveni sudija. A moju rekonstruisanu kuću i geometrijsko obrazloženje ocenio je kao „moguću dodatnu turističku atrakciju, jer pravo naučno rešenje može samo on da dâ”.

Trapez je kao zloćudni virus ugrozio tumačenje, jer matematika Lepenskog vira nije nedokučiva već obična srednjoškolska, a osnove su „zarubljeni kružni isečci”. Svi potonji istraživači su zatim skrenuli u neosnovane stranputice, zato danas ne znamo izgled rekomponovane kuće iz Lepenskog vira.

Po čemu su suštinski istorodne praistorijska i savremena arhitektura? Gde obema nalazite zajedničko uporište?

Postoje samo dve moguće jednake slike u arhitekturi koje se prostiru do beskonačnosti: trougao i kvadrat. Živimo u doba kvadrata, kuće su uglavnom pravougaone. U povesti mora da smo prolazili kroz obe teoretski moguće epohe i da je postojala kultura u trouglu, to nije bilo moguće preskočiti. Zato sam slutio da će jednom morati da se otkrije ta značajna karika u razvoju čovečanstva. Pod uticaj Franka Lojd Rajta, još šezdesetih godina sam projektovao i izgradio heksagonalne solitere koji su, nažalost, polovično uspeli jer ih je inspekcija promenila u 11 suštinskih detalja. Za mene je zato pojava Lepenskog vira bila veliko očekivano rasterećenje koje sam odmah – kao udaren gromom – prepoznao.

Zašto su Lepenci kuće gradili odozgo nadole? Šta ih je na to nateralo?

Kultovi kao orijentiri u prostoru i vremenu, kada nisu postojali putevi sa saobraćajnim znacima, svijali su se oko nekog izabranog gorostasnog stabla. To je drvo „zapis”, tradicija koja se održala u nas do današnjih dana. Konačno bi se stablo osušilo i tada bi postalo suvo, s(o)uha koja podupire nebesa, a na kraju bi palo. Tada bi se uzeo u ruke štap i trebalo bi ga postaviti uspravno da ne padne. To bi se najprostije postizalo zatezanjem štapa (sohe) s tri konopca (od osušenih životinjskih creva), zategnutih o tri koca, sve jednake dužine, i oko njih se razapinjao šator. Tri koca su ograničavala trouglasti obod poda, koji se ocrtavao šestarenjem. Eto, to je kratki tehnički opis razapinjanja šatora u Lepenskom viru.

Zbog čega su ih podizali na grebenu, a ne u uvali, što je uveliko prihvaćeno naučno objašnjenje? Zar je moguć toliki previd u iskopavanju i odgonetanju?

Svaki izviđač zna da se šator ne razapinje u uvali, jer će posle prve provale oblaka bujica da ga odnese. Još gore: kad je drobež od ostataka Lepenskog vira prenesen u uvalu, geodeti su morali da izvrše korekciju terena, podignu masivne visoke potporne zidove koji su presekli podzemne vodene tokove, pa je ceo kompleks pokrenuo klizište. Ne bi li se zaustavilo klizište, naknadno je ubetoniran dubok klin. Uprkos svim merama, teren se i dalje klizao, pa je lokalitet 40 godina bio sklepan neuglednom i mračnom tarabom-šupom i nije bio pristupačan javnosti.

Kakvu tajnu krije, kako ste je nazvali, „ključna tačka S?

Šestarenje je bila glavna sveta tajna Lepenaca. Šestariti se može samo ako se ima utvrđen centar krivine, kolčić zabijen u zemlju za koji se vezuje konopac šestarenja. Pošto je dr Dragoslav Srejović prepoznao oblik otkrivenih osnova kao trapez, za njega nije bio potreban nikakav centar krivine, pa je sve tragove tih centara uništio, sem jednog koji sam morao lično da otkopam. S tim dokazom, temenom tačkom „S” kružnog isečka, doktorirao sam, naravno u inostranstvu i o svom trošku. Na svečanoj promociji doktorata u Gracu za našeg konzula rezervisana stolica ostala je prazna, a jedino je NIN doneo vest da je „Peđa Ristić doktorirao u pedesetoj godini da bi obradovao svoju mamu”.

Iz kojih krajeva su Lepenci pristigli? Jesu li imali i  prethodnike i naslednike?

Odakle su došli otkriće jednog dana pravi arheolozi, kao arhitekta prepoznao sam lepenske prethodnike (Vlasac u nezarubljenom kružnom isečku) i naslednike u njihovim arhitekturama (vizantijska Bosmanska tvrđava iz 4. ili 6. veka) ili u skulpturama vinčanskih figurina koje su imale za oreol kružni isečak iscrtan očigledno naznačenim šestarenjem. Današnje pak konstrukcije Bakminstera Fulera su konstrukcije istog konstruktivnog principa „štapa i kanapa” kao i Lepenski vir.

 (NIT, 12. decembar 2011)

O autoru

Stanko Stojiljković

Ostavite komentar