EKOSOFIJA

LIVADE NAŠE APOTEKE

488 pregleda

Sve livade i pašnjaci, sva brda i planine su apoteke – govorio je Paracelzus. To neiscrpno bogatstvo prirode i dalje je izazov za istraživače. Lekovitost bilja nije utvrđena samo vekovnim iskustvom, već je potvrđena i mnogim naučnim i kliničkim istraživanjima.

 Aleksandra Božović

 I mnogi savremeni lekovi, kao i kozmetički preparati, zapravo su biljnog porekla. Zahvaljujući savremenoj nauci, supstance iz lekovitog bilja postale se delotvornije, a samim tim i efikasnije u lečenju. U svetu je sada u upotrebi nekoliko desetina hiljada vrsta lekovitog bilja.

„Kada govorimo o lečenju lekovitim biljem i klasičnim lekovima, mnogi se pitaju da li je bilje alternativa. Ja se ne slažem da je lekovito bilje alternativa. To je po mom mišljenju neki komplementarni vid lečenja, odnosno dopunjavanje klasičnog lečenja”, smatra diplomirani farmaceut Slavoljub Tasić iz Instituta za proučavanje lekovitog bilja „Dr Josif Pančić”.

Grčka reč „farmakon od koje su izvedene reči poput farmacije, farmakologije, farmakognozije i farmakopeje, ne znači samo lek i otrov, već označava i vradžbinu, čaroliju, „čarobni napitak

 Lečenje biljem ima dugu tradiciju. Zna se da su ga koristili Sumeri, Vavilonci, Asirci, Egipćani, stari Grci, Rimljani, ali i svi ostali narodi u starom veku. U kineskoj narodnoj medicini, pored akupunkture, lečenje biljem ima izuzetno važnu ulogu.

„Od glinenih tablica i klinastog pisma, kada su nađeni prvi zapisi o primeni lekovitog bilja, zna se da su vrba, vinova loza, ricinus korišćeni u terapeutske svrhe. U starom Egiptu za lečenje se koristilo 80 biljnih vrsta”, podseća Tasić.

Stari Grci, ali i drugi drevni narodi, lekovita svojstva biljaka smatrali su magijskim. Grčka reč „farmakon” od koje su izvedene reči poput farmacije, farmakologije, farmakognozije i farmakopeje, ne znači samo lek i otrov, već označava i vradžbinu, čaroliju, „čarobni napitak”.

Čaj ili lek?

Hipokrat je verovao da su svi delovi biljke korisni i lekoviti i da treba koristiti celu biljku. Tek je Galen ocenio da nije uvek lekovita cela biljka, već da to mogu biti i samo pojedini delovi biljke i stvorio je razne tinkture, dekokte, rastvore, miksture, biljne sokove i slično.

„Galen je u starom Rimu imao prvu apoteku u kojoj je izrađivao lekove od različitih ekstrakata biljnog ili životinjskog porekla. To su bili kompleksni lekoviti preparati koji se i danas nazivaju galenskim preparatima”, objašnjava Tasić.

U očuvanju grčko-rimske tradicije u zapadnoj Evropi u srednjem veku veliku ulogu odigrali su benediktinci koji su u svojim vrtovima gajili lekovito bilje. Karlo Veliki je u 8. veku naložio da se lekovito bilje gaji unutar manastira. Za to vreme medicina i farmacija razvijale su se i na Istoku, pogotovo u arapskom svetu.

„Prvi koji je ukazao da lekovitost bilja potiče od njihovog hemijskog sastava bio je Paracelzus, koji je živeo u 16. veku

Arapska iskustva prodrla su u Evropu preko Španije i Sicilije u 12. veku. Preko Arapa su ujedno stigla i zaboravljena znanja starih Grka i Rimljana. Sa otkrićem Amerike pronađene su nove biljke sa lekovitim svojstvima, a među njima i kinin.

„Prvi koji je ukazao da lekovitost bilja potiče od njihovog hemijskog sastava bio je Paracelzus, koji je živeo u 16. veku. Lekovitost bilja objašnjavao je postojanjem određene supstance ili sastojaka u bilju koje treba izdvojiti, ekstrahovati, i taj sastojak, tu terapeutsku supstancu nazivao je kvintesencijom”, kaže Tasić.

Nekim vrstama lekovitog bilja danas preti opasnost da nestanu, tako da u njihovoj eksploataciji treba biti umeren i ostaviti dovoljno jedinki da bi ih bilo i naredne godine

Tada je, u stvari, nastao preokret u shvatanju medikamentoznog lečenja, jer se nadalje težilo dobijanju aktivne supstance iz biljke, a to je bilo moguće jedino uz dalji napredak hemije. Taj napredak se dogodio u 19. veku, kada je otpočela era sintetičkih lekova. „To je trajalo do šezdesetih-sedamdesetih godina 20. veka, kada počinje novi interes za lekovito bilje i ponovno uspostavljanje veze sa prirodom i lečenje biljem”, kaže Tasić.

Lekovito i otrovno

Lekovita svojstva biljaka upravo i proizlaze iz hemijski aktivnih materija koje one sadrže. To mogu da budu alkaloidi, glikozidi, fermenti, tanini, gorke i slatke materije, razne smole, balzami, etarska i masna ulja, biljne kiseline, vitamini. U zvaničnoj medicini najveću primenu imaju lekovite biljke koje sadrže alkaloide i glikozide. Ovi sastojci prisutni su i u otrovnim biljkama, zbog čega bi sakupljači i berači lekovitog bilja valjalo da budu oprezni. Lek uzet u većoj dozi je otrov, a otrov u maloj dozi može da bude i lek i zato bi otrovnim biljkama trebalo da se bave samo pravi poznavaoci fitoterapije – farmaceuti i lekari.

Danas je trend da se smanji upotreba skupih lekova i da se koriste medikamenti sa što manje štetnog učinka na organizam, tako da upotreba lekovitog bilja ponovo doživljava svoj procvat.

Nekim vrstama lekovitog bilja danas preti opasnost da nestanu, tako da u njihovoj eksploataciji treba biti umeren i ostaviti dovoljno jedinki da bi ih bilo i naredne godine. „Primenu lekovitog bilja ne diktira narodna medicina niti to čini samo nauka. Naprotiv, to je neraskidiv spoj i narodne i oficijelne medicine“, smatra Tasić.

Ipak, lekovito bilje i dalje je u senci moćnijih sintetičkih lekova, tako da se fitoterapija najčešće primenjuje kao pomoćno i preventivno sredstvo u lečenju.

(IzvorRTS)

O autoru

Stanko Stojiljković

Ostavite komentar