MEĐU IZMEĐU

LJUDI KOJE SREĆOM SREĆEM

666 pregleda

U čast 60 godina književnog rada, u vreme kada slavi 80 godina života, Galerija Radio-televizije Srbije s ponosom predstavlja izložbu fotografija Ljubivoja Ršumovića Ršuma, pesnika i pisca čija su dela obeležila živote generacija. Fotografije lica 77 savremenika koje je zabeležio svojim foto-aparatom biće predstavljena javnosti do 19. avgusta.

„Lice, to je cvet na biljci koja se zove čovek. Čovekovo lice je najjače
osvetljeni i najprivlačniji delić sveta… U ljudskim
licima su ucrtani svi putevi sveta, sve pomisli i sva dela,
sve želje i potrebe ljudske, sve mogućnosti čovekove, sve
što ga drži i diže, sve što ga truje i ubija; sve ono o čem
čovek mašta a što retko biva ili nikad neće biti,
dobiva u njima, najposle, svoj oblik, ime i glas…” (Ivo Andrić, „Lica”)

U čast 60 godina književnog rada, u vreme kada slavi 80 godina života, Galerija Radio-televizije Srbije s ponosom predstavlja izložbu fotografija Ljubivoja Ršumovića Ršuma, pesnika i pisca čija su dela obeležila živote generacija. Fotografije lica 77 savremenika koje je zabeležio svojim foto-aparatom biće predstavljena javnosti sve do 19. avgusta u želji da se zajedno sa autorom sećamo ljudi koje je srećom sretao tokom svog života i nas samih sa njim koji nas je svojim stvaralaštvom decenijama gradio.

Ljubivoje Ršumović Ršum ove godine slavi šezdesetogodišnjicu književnog rada, a njegov hobi sa foto-aparatom je nešto stariji. Bilo je neminovno da se ta dva oblika umetničkog izraza u jednom trenutku ujedine. Tako je nastala knjiga „Pesme uličarke” (izdanje „Znanje” Zagreb, 1983) u kojoj su naslovi pesama – fotografije. Tako je nastala i uzbudljiva, dokumentarna a poetska reportaža o „Porodici bistrih potoka”, snimljena i napisana pre 18 godina. „Šuma koja hoda” i „Stena koja ćuti”, poeziju piše i kada ne drži olovku u ruci, već svoj legendarni „nikon F-2” ili praktičnu „lajku M-4”. On vazda hoda, ćuti i čeka da mu, kako sam kaže, „mečka u glavi zaigra” – da bljesne blic, slika, stih, metafora, „iznenađenje duše”, direktno iz kvantne mreže njegovog detinjstva.

Posle šest decenija stvaralačkog pohoda i osvajanja raznovrsnih polja umetničkog i ljudskog ispoljavanja, prisustvujemo vraćanju ovamo gde se „srcem najbolje vidi”, gde su njegov rodni Ljubiš i Čigota, Borkovac i Gujina stena, Pećina stroga u kojoj živi Baba Roga, ali i gde žive dobri i mudri ljudi, koje srećom ovde srećemo.

Ovom izložbom fotografija, Ljubivoje Ršumović Beogradu, a posle istoimene izložbe u svom rodnom kraju, donosi na uzdarje, galeriju dragih lica, koja je srećom sretao tutnjeći kroz život, i sačuvao ih foto-aparatom, zarobljene u vremenu. Hobi velikog pesnika i književnika je na poseban način povezan i sa ekologijom, a čitanje ljudskih osobina i raspoloženja sa njihovih lica jeste zapravo ogledanje sopstvene duše.

Ljubivoje Ršumović je rođen u Ljubišu, na Zlatiboru, 3. jula 1939. godine. Školovao se u Ljubišu, Čajetini, Užicu i Beogradu, gde je 1965. godine diplomirao komparativnu književnost na Filološkom fakultetu. Prve pesme je objavio 1957. godine u užičkim „Vestima” i beogradskim „Književnim novinama”. Godine 1965. zaposlio se u Radio Beogradu, u redakciji programa za decu, kao urednik i autor emisija „Subotom u dva”, „Dobro jutro, deco” i „Utorak veče – ma šta mi reče”.

Godine 1968. prelazi u Televiziju i radi poznate serije „Dvogled”, „Hiljadu zašto” i „Hajde da rastemo”. Kao televizijski poslenik napisao je i režirao preko šest stotina emisija. Jedna od najpopularnijih serija za decu „Fazoni i fore” imala je sto pedeset dve epizode. Pored programa za decu, uradio je i nekoliko dokumentarnih programa. Najpoznatija je serija „Dijagonale – priče o ljudima i naravima”, u kojoj predstavlja pojedine etničke grupe, puštajući pripadnike tih grupa da sami daju karakterizaciju svojih saplemenika. To su emisije o Mijacima, Brsjacima, Malisorima, Torbešima, Bunjevcima, Erama, Lalama, Dubrovčanima, Bodulima, Gorancima, Piperima itd.

Objavio je 86 knjiga, uglavnom za decu. Najpoznatiji naslovi: „Ma šta mi reče”, „Još nam samo ale fale”, „Vesti iz nesvesti”, „Pričanka”, „Pevanka”, „Nevidljiva ptica”, „Domovina se brani lepotom”, „Sjaj na pragu”, „Rošavi anđeo”, „Zov tetreba”, „Uspon vrtovima”, „Pesme uličarke”, „Severozapadni krokodil”, „Pošto prodaš to što misliš”, „Opasan svedok”, „Ne vucite me za jezik”, „Gujina stena”, „Bukvar dečjih prava”, „Tri čvora na trepavici”, „Poverenje u Sunce”, „Tajna ledene pećine”, „Beli paketi”, „Sunčanje na mesečini”, „Ujdurme i zvrčke iz antičke Grčke”, „Zauvari”,  „Vidovite priče”, „Vid iz Talambasa”, „Šumkula u škripcu”…

U pozorištima je izvedeno više njegovih dela: „Šuma koja hoda”, „Nevidljiva ptica”, „Baba Roga”, „Rokenrol za decu”, „Uspavana lepotica”, „Au, što je škola zgodna”, „U cara Trojana kozje uši”, „Snežana i sedam patuljaka”…

Dobio je književne nagrade: „Neven”, „Mlado pokolenje”, Nagradu Zmajevih dečjih igara, Brankovu nagradu, Oktobarsku nagradu grada Beograda, Goranovu plaketu, Vukovu nagradu, Zlatni prsten pesnika za decu u Crvenki, Nagradu „Porodica bistrih potoka” Udruženja književnika Srbije, nagradu za dramu „U cara Trojana kozje uši” na festivalu pozorišta za decu u Kotoru, Zlatni beočug, nagradu „Politikinog zabavnika” za knjigu „Tri čvora na trepavici”, nagradu „Duško Radović” i titulu „Saradnik Sunca”, Instelovu nagradu za poeziju, nagradu „Miroslav Antić”, nagradu „Princ dečjeg carstva Tamaris” u Banjaluci, i nagradu „Branko Ćopić” za knjigu „Sunčanje na mesečini”… Dobitnik je, takođe, i dve zapažene međunarodne nagrade: „Pulja” u Bariju, za celokupno stvaralaštvo za decu, i nagradu Uneska za „Bukvar dečjih prava”, na svetskom konkursu za knjigu koja propagira mir i toleranciju. Dela su mu prevedena na više stranih jezika.

Autor je i tri udžbenika za osnovne škole: „Deca su narod poseban”, za predmet Građansko vaspitanje, „Azbukvar” i „Pismenar”.

Uporedo sa književnim radom, bavio se i sportom. Osnivač je, takmičar i prvi predsednik Karate kluba „Crvena zvezda”. Bio je predsednik Karate saveza Srbije i savezni sudija u karateu. Od 1986. do 2002. bio je direktor Pozorišta „Boško Buha”. Jedan je od osnivača i član Upravnog odbora Zadužbine „Dositej Obradović”. Bio je osnivač i prvi predsednik Odbora za zaštitu prava deteta Srbije, pri organizaciji „Prijatelji dece Srbije”.

Celog života bavio se fotografijom kao hobijem! Više nije član Udruženja književnika Srbije.

(Izvor RTS)

 

O autoru

Stanko Stojiljković

Ostavite komentar