RAZGOVORNIK

MAŠINE NEĆE MISLITI

760 pregleda

Zašto bi ljudi pravili nešto što već postoji? A bolje od mozga ne mogu, ukoliko idu mašinskim putem! Možda će bolje umeti i moći biolozi (genetičko inženjerstvo)?

Stanko Stojiljković

Od davnina pojedinci pokuašavaju da stvore nešto što će uveliko podsećati na ljude. S pojavom robota i računara ovakve nade su okrilatile, pa su izvesni istraživači izjavljivali da su na pomolu pametne mašine za kojima će, u nezadrživom pohodu, naići misleće.

Robot „Hal” iz filma „2001: Odiseja u svemiru”, kojia razmišlja, razgovara i odlučuje, ohrabrio je razne nagoveštaje. No, čini se da su to bile puste želje pisaca naučne fantastike. Naš sagovornik akdemik Rajko Tomović, koji godinama proučava prenošenje ljudskih pokreta i refleksa na mašine i usavršava prepoznavanje pisma i govora, odrično odgovara. U najkraćem, mašine neće misliti jer su utemeljene na drukčijim postavkama od bioloških stvorova.

Profesore Tomoviću, imajući na umu dosadašnje iskustvo, može li se predvideti da će mašine ikada misliti? Hjubert Drajfus je knjizi „Šta računari ne mogu” još 1971. izrekao odričan odgovor?

Hjubert Drajfus je bio jedan od retkih koji je opomenuo da se to pitanje ne može rešavati odgovorima „da” ili „ne”. Isto to i ja mislim. Naime, jedno je šta čovek, na temelju vlastitog znanja, procenjuje, a drugo je da se to pitanje razmotri s naučnog gledišta.

Najpre, koje su to mašine? Imamo dve vrste (klase) mašina koje bi mogle da se nadmeću s čovekom: roboti i računari. Ono što se zaboravlja jeste da iza obe stoji promišljena i duboka teorija.

Rajko Tomović (Vikipedija)

Teorijski principi, naime, određuju domete ovih mašina.

Prema onome što sada znamo (teorija robota i računara), njihovi principi su ograničavajući, ako se uzme u obzir oponašanje bioloških sistema: kako u opetovanju pokreta, tako i u ponavljanju obrade podataka. Jednu od najprodubljenijih naučnih studija u odnosu čoveka i mašine objavio je briljantni fizičar i matematičar Rodžer Penrouz u knjizi „Carev novi um”, pretrasavši principe matematike, fizike, hemije, računarstva itd. I njegov odgovor na pitanje da li mašine mogu da oponašaju ljudsku inteligenciju jeste odričan. U isti mah, on je kritikovao olako izjednačavanje računara i misliećih mašina. Očigledno je da je samim naslovom aludirao na Andersenovu bajku „Carevo novo ruho”.

Šta bi misleće mašine razdvajalo? Kada se m ože kazati da su one, zaista, to postale?

Ovakav razgovor, koji bi trebalo da bude utemeljen na naučnim spoznajama, morao bi da počne pitanjem: šta je to misleći stvori šta je to misleća mašina? Da biste mogli, uopšte, da odgovorite šta oni rade. U tom pogledu jedino je u stanju da odgovori neurobiologija, bolje reći njena oblast vezana za pamćenje, jer su mišljenje, učenje i pamćenje povezani.

Pre nego što odgovorimo šta je to mišljenje,, morali bismo da objasnimo šta je to učenje. Dolazimo do saznanja da su to najosnovnije funkcije nervnih ćelija. I već tu iskrsava neslaganje u vezi s tim šta je to učenje. Navešću kaako to neneurolozi , a naravno to je samo jedno viđenje.Dakle, u samoj osnovi učenje je razvoj odziva na ograničene mogućnosti uticaja okoline. Naglasak je na tome da bi mašina morala da se odazove na bilo koje delovanje okoline, a ne sam o kada je reč o obrađivanju podataka. Ako prihvatimo ovo naučno tumačenje, ne vidim ikakvu mogućnost da to prenesemo na računare.

U biološkom značenju učenje se zasniva na pojedinačnom odgovoru na promene i na prilagođavanju na njih.

Slažete li se s čuvenom tvrdnjom Alana Tjuringa da mašine prag inteligencije prelaze kada ne budemo razlikovali njihove i ljudske odgovore na isto pitanje?

Tjuringova tvrdnja je sama po sebi opit, zato se ne mogu ni slagati, ni ne slagati. Ne može se opis jednog ogleda kojim se proveravaju mašine preneti na biološke sklopove kog kojih se tumačenje učenja zasniva na onome što se događa u nervnoj ćeliji ia na njihovim vezama (sinapse). Pri svakom trajnom učenju i u ćelijama i na vezama dešavaju se promene. Dakle, tvrdnja Alana Tjuringa i neurološko tumačenje bitno se razlikuju.

Opišite najveće zablude pobornika mašinske inteligencije? U čemu to i zašto oni greše?

Pojam mašinske inteligencije treba da se rastumači. To je oblast, strgoo omeđena, u sastavu računarskih nauka koja ima svoja pravila i programe, pokušavajući da neka ljudska saznanja prenese na mašine da bi one samostalno mogle da zaključuju. Međutim, ako čovek koji se bavi ovim proučavanjem želi da govori o učenju i inteligenciji kao o biološkim stvorovima, onda to nije naučno viđenje.

Ali godinama se smatralo da je to jedan od pravaca koji može da dovede do inteligentnih mašina?

Pojedinci smatraju da će moći da oponašaju prirodno učenje, ali to nikad nije prihvaćeno kao opšti naučni stav.

Završilo se, dakle, u ćorsokaku?

Tako me moralo da bude. Ali ozbiljni naučnici nikad nisu prihvatili da mašinska može da se poredi s ljudskom inteligencijom. Zagovornici su, naime, pogrešno očekivali da će se, ako melo nauče mašine, one kasnije same evolutivno usavršavati i dostići čoveka. A time su zadrli u auštinsko naučno pitanje: samoorganizacije materije.

Do sada još nijedna mašina nije uspela to da ponovi. Pokušaji sežu do genijalnog Džona fon Nojmana. Mi danas znamo da se samoorganizacija razvija preko genetskog kôda, a ne posredstvom računarskih programa.

Da li je, uopšte, neophodno truditi se da mašine dosegnu prirodnu inteligenciju?

Ako polazite od mojeg stava da one to ne mogu. Ne vidim, uopšte, zašto bismo pokušavali? I šta će to kad psotoji prirodna inteligencija? Pitanje bi moglo da glasi: da li je moguće postići nešto bolje od onog u prirodi? Mašinskim putem se, sigurno, ne može doći do tog cilja. Evolucijom samoorganizovane materije nastala je prirodna inteligencija u dugom razdoblju, i ja ne vidim šta bi to značilo da napravimo nešto što bi moglo isto kao čovek.

Kako biste objasnili prirodnu inteligenciju koju valja veštački oponašati? Kakve zamke iskrsavaju na tom istraživačkom putu?

Moram reći prosto i jasno da nisam kadar da objasnim prirodnu inteligenciju, jer u toj oblasti nisam stručan. A prirodnu inteligenciju danas proučavaju – od molekula do svesti zasebne naučne discipline koje u tome imaju uspeha.

Šta je s mašinama od prirodne, biološke tvari? Može li čovek da načini nešto toliko sićušno, a tako moćno da se ne razlikuje od prirodnog?

Što se tiče sićušnog, nema nikakvih teškoća, osim tehnoloških. Vidite kako se smanjuje veličina čipova. Nije suština u sićušnosti, nego u ovome od čega je nešto načinjeno (supstrat). Računari su osmišljeni na fizici poluprovodnika. Biološki spojevi su zasnovani na biohemiji. I to su potpuno dve različite materije. Računarima i robotima upravljamo preko električnih signala, a biološki sklopovi to čine posredstvom makromolekula, hormona, proteina. Pitanje je da li na dva različita suptrata možete dobiti istu pojavu.

A njihovo spajanje, kao što neki zamišljaju?

Veoma su različiti. Da li se može spojiti fizika poluprovodnika s hemijom ugljenika? U mašinama se poruke prenose električnim, a u živim bićima elektrohemijskim putem.

Da li će čovek praviti biološke spojeve?

Ljudi ih već prave koristeći genetičko inženjerstvo. Ali to ne rade oni koji se bave mašinama.

Krajnji cilj svih tvoraca jeste da naprave mašinu mozgu sličnu. Da li je to ostvarljivo?

Uopšte se ne slažem sa ovim pitanjem, jer ne vidim zbog čega bi krajnji cilj bio da se napravi mašina mozgu slična. Uvek je bio cilj da mašina odmeni čoveka u napornim i ponavljajućim poslovima. Računari ga odmenjuju u ovim drugim. A sve da bi ostalo vremena za „ljudsku upotrebu ljudskih bića”, kako je govorio Norbert Viner. Prema tome, ne znam da li je to opšti naučni cilj, iako je bilo istraživača i sanjara koji su mislili da treba načiniti mašine mozgu slične.

Zašto bi ljudi pravili nešto što već postoji? A bolje od mozga ne mogu, ukoliko idu mašinskim outem. Možda će bolje umeti i moći biolozi (genetičko inženjerstvo)?

Pribojavate li se da ćemo jednog dana, možda, živeti u svetu bezosećajnih mašina-gospodara i osećajnih ljudi-robova?

Ovakav zaključak ne može da se izvede iz našeg razgovora. Evolucija mašina je ograničena njihovim teorijskim postavkama, a biološkog sveta nije ničim jer on sam sebe organizuje. Mašine, pak, organizuje čovek. Bilo je nekoliko talasa preuveličavanja uloge i mogućnosti mašina. Računari su, najpre, nazivanu elektronskim mozgovima. Posle toga su mnogi bili opčinjeni veštačkom inteligencijom – mogućnošću prenošenja ljudskog znanja na mašine koje se, potom, same usavršavaju učeći. Zatim  su naišle veštačke neuronske mreže.

Suštinski odgovor jedino se može naći u dostignućima osnovnih nauka – biologije, fizike i hemije.

(POLITIKA, 13. mart 1995)

O autoru

Stanko Stojiljković

Ostavite komentar