MENTALNA LOZINKA

MIKI MAUS S FARAONIMA

1.293 pregleda

Moć koncentratora pomagala je vladarima Egipta da u teškim trenucima donose optimalne odluke, prvenstveno za svoj narod, kao što je i red, i davala im zaštitu od brojnih štetnih delovanja okoline, ali ono što im je, navodno, obezbeđivalo ravnotežu tela i duha, bila su takozvana „Horusova žezla”. Pogledajte samo oblik kape na Mikijevoj glavi! U dugometražnom crtanom filmu „Fantazija”, nenadmašnog Volta Diznija, Miki Maus je u epizodi poznatoj kao „Čarobnjakov šegrt”, bez dozvole uzeo čarobnu kapu, pa zahvaljujući dobijenim moćima, koje nije mogao kontrolisati, napravio poplavu čije se posledice još i danas osećaju u celom svetu.

miodrag-ivanisevic
Miodrag Ivanišević

Na paleti od zelenog škriljca, staroj nekih 5.000 godina, ispričana je priča o Narmeru, kralju Gornjeg Egipta, i njegovoj pobedi nad vladarom delte Nila. Tako je, po predanju, postao gospodar celog Egipta, ali još uvek se ne zna pouzdano da li je prvi ujedinitelj bio Narmer, Menes ili kralj Škorpion. Još traju polemike oko toga, a za neke učene glave su Narmer i Menes ista ličnost (?).

Ovde vidimo velikog Narmera (detalj), s belom krunom Gornjeg Egipta, i buzdovanom u ruci, kako poraženog protivnika drži za kosu – bar nam je to tako objašnjeno u nekim knjigama. („Narmer je ščepao pobeđenog neprijatelja za kosu i sprema se da ga ubije buzdovanom”, Istorija umetnosti, H. V. Janson, Izdavački zavod Jugoslavija, Beograd 1975. str. 36.)

Na drugoj strani palete, najviši čovek, a to može biti samo kralj, ili neko božanstvo, nosi krunu Donjeg Egipta, pa sam se često pitao ko je tu u stvari prikazan. Zašto bi se na paleti pobednika nalazio i gubitnik s crvenom krunom? Ko je taj drugi kralj?

Stari Egipat nam još uvek nudi dovoljno materijala za postavljanje novih teorija. Kruti egiptolozi ih ponekad i saslušaju, ali ih nikada ne prihvate. Priča o krunama i žezlima je jedna od njih.

Na obe strane palete, na centralnim mestima, između kravljih likova božice Hator, nalaze se som (eg. nr) i dleto (eg. mr), pa nam je tako pokazano da je silni Narmer (Nrmr) u njenoj milosti, i da ona snosi velike zasluge za ovu pobedu. Ta dva simbola se nalaze i pored glave visokog čoveka za kojeg nismo bili sasvim sigurni koga predstavlja. Skraćenica eg. odnosi se na staroegipatski jezik, a danas se u celom Egiptu govori kairskim dijalektom arapskog. Kažu da je koptski, u stvari, samo dobro očuvana verzija staroegipatskog.

A kako drugačije da mi zvuči objašnjenje o
„beloj kruni”, ili o „beloj kapi”, koje je
Valerij dao u svojoj knjizi. „Ova kapa, u
ulozi koncentratora, na hipofizu i
hipotalamus fokusira tok energije koji
preko energetskih projekcija šeste i sedme
čakre ulazi u energetski sistem čoveka,
potpomažući efikasniju transformaciju
tog toka u endokrinom sistemu”.

Umetnik je nadahnuto, uz krunisanu glavu postavio soma i dleto, i tako nam, „napisavši“ na taj način još jednom Narmerovo ime, pomogao da shvatimo da je na prethodnoj slici pobednik batom i dletom dotukao poraženog kralja.

Kao što je na onom preskupom starogrčkom tanjiru, koji se čuva u Vatikanskom muzeju, odmah pored Jasonove glave pisalo da se upravo on nalazi u ustima velike zmije, tako nam je staroegipatski umetnik pružio informaciju da je Narmer od poraženog protivnika preuzeo krunu Donjeg Egipta.

Bela kruna hedžet simbolizuje kontrolu nad Gornjim Egiptom i nošena je isključivo u ceremonijama na toj teritoriju. Crvena kruna, dešeret, predstavlja vlast nad severnim, odnosno Donjim Egiptom, pa se tu i nosila. Sekemti, kombinovana, ili dupla kruna, sa značenjem „dve moći”, je kombinacija crvene i bele krune, i prikazuje spajanje Gornjeg i Donjeg Egipta, i apsolutnu vlast i kontrolu nad ujedinjenim kraljevstvom.

Pogledajte kako dve boginje stavljaju kombinovanu krunu ujedinjenog Egipta na glavu Ptolemeja III (2000–1975 pre n. e.). Shvatljiva je umetnikova vizija „stapanja” dve krune u jednu.

Plava kruna (kepreš), se pravila od tkanine, ili fino obrađene kože, i ukrašavana bronzanim, nekad i zlatnim diskovima. Nosila se u bitkama, ali i prilikom raznih ceremonija. Atef, bela kruna ukrašena nojevim perima, nosila se prilkom velikih religijskih rituala. Postojala je još i kruna šuti, ali ona se ređe prikazivala.

Nemes vuče poreklo od tradicionalnog platnenog pokrivala za glavu. Kraljevski je bio sa plavim i zlatnim trakama, uz obavezne zlatne kraljevske simbole – kobru i lešinara. U zavisnosti od sitacije korišćene su još neke krune, ali više je nego dovoljno da samo upamtimo bitne razlike između bele, crvene i crveno-bele.

„Bela kruna” je priča sama za sebe, i tek sam nedavno, čitajući knjigu „Moć faraona”, Valerija M. Uvarova, shvatio da o Egiptu imam još mnogo toga da naučim, mada bi za moj umorni mozak možda bilo bolje da neke nerazjašnjene priče zauvek ostanu misterije. Pa zar nije i Apulej, rimski pisac, filozof i mag (2. vek n. e.), koji nam je u svom satiričnom delu „Zlatni magarac”, iz prve ruke opisao brojne inicijacije u razne egipatske misterije, bolje rečeno u tajna znanja, po povratku iz Egipta, sabravši sve utiske, napisao:

„O, Egipte! Egipte!
Od (sveg) tvog znanja
ostaće samo priče,
koje će potomcima
zvučati poput bajki.”

A kako drugačije da mi zvuči objašnjenje o „beloj kruni”, ili o „beloj kapi”, koje je Valerij dao u svojoj knjizi. „Ova kapa, u ulozi koncentratora, na hipofizu i hipotalamus fokusira tok energije koji preko energetskih projekcija šeste i sedme čakre ulazi u energetski sistem čoveka, potpomažući efikasniju transformaciju tog toka u endokrinom sistemu”.

Koncentratore su nosili samo faraoni, i vrhovni sveštenici, a pravljeni su po meri, baš kao i „Horusova žezla”, ali o njima nešto više tek posle priče o krunama i kapama.

Bele krune su na skulpturama bile prepoznatljive po svom specifičnom obliku, a njihova boja je, jasno, uvek zavisila od boje korišćenog materijala. Faraonova bela kruna, na skulpturi od crnog mermera uvek je bila crna, a na zelenoj ploči – zelena, ali mi smo to u sebi prevodili, jer smo znali o kome se radi. I o čemu. Bele krune su na svim crtežima, i na papirusima i na zidovima, uvek bojene belo, što nas vodi do osnovnih principa heraldike.

 

Peto heraldičko pravilo, ono o bojama, kaže da se na crtežima štitova metalna zlatna boja uvek prikazuje kao žuta, a metalna srebrena kao bela – na belom papiru nije bilo potrebno štampati belu boju, niti se to nekada moglo. Primetio sam da su na staroegipatskim crtežima, bez obzira na boju podloge, sve te bele krune dodatno obojene belo! Nikada nisam našao podatak od kojeg su materijala bile pravljene, ali bela boja, po svoj prilici, upućuje na srebro, ili na elektrum, takozvano belo zlato, jer ne znam šta bi drugo, osim metala, moglo da „fokusira tok energije”.

A šta tek reći za „svešteničke” zulufe?
Ma, dodao sam i njemu belu krunu, jer sam
ubeđen da on nije ni bio sveštenik. Postavlja
se logično pitanje: „Šta se Ka-aperu
nalazilo u levoj, a šta mu je bilo provučeno
kroz rupu u desnoj šaci?”

Levo je prikazana drvena skulptura Senusreta I, vladara iz dvanaeste dinastije, pod belom drvenom krunom, i sa smešnim štapom – očito rad istog drvodelje koji mu je sklepao i zamenu za oštećenu desnu ruku. Do njega je Ka-aper, „visoki sveštenik i tumač verskih tekstova”, uz objašnjenje da se sveštenik uvek može lako prepoznati po obrijanoj glavi (dole levo). Molim, po kojoj to obrijanoj glavi? Gde je? A šta tek reći za „svešteničke” zulufe? Ma, dodao sam i njemu belu krunu, jer sam ubeđen da on nije ni bio sveštenik. Postavlja se logično pitanje: „Šta se Ka-aperu nalazilo u levoj, a šta mu je bilo provučeno kroz rupu u desnoj šaci?”

Sada dolazimo do nečega što postoji samo u Egiptologiji, i nigde više – u pitanju su rezervne glave (desna slika). Tako su ih nazvali, a pošto se nikad niko nije protivio izraz je opstao do dana današnjeg, i prihvaćen je kao standard za jednu celu kategoriju.

Objašnjenja brojnih umišljenih egiptologa, čemu bi mogle poslužiti te glave u faraonovom zagrobnom životu, potpuno su mi neprihvatljive, te ih neću ni pominjati, ali samo saznanje da su neke pronađene u privatnim odajama moćnih vlastodržaca, i da su veličinom idealno odgovarale njihovim glavama, a da su sve mogle stabilno stajati… Gde smo mogli videti slične glave?

Pa da, setio sam se – gledamo ih svakodnevno u izlozima optičarskih i kaparskih radnji, ali i u ponekoj zlatari. Na njima se mogu naći najnoviji modeli italijanskih naočara, razne kape i moderni šeširi, ali i perike u raznim bojama. Da li su sluge, te dragocene faraonove „kape” odlagale na zlatne police, ili su ih pažljivo spuštale na za to predviđene „rezervne glave”, da bi im se što bolje sačuvala forma? Ovde pre svega mislim na kepres, faraonovu preosetljivu plavu ratnu krunu, napravljenu od platna, ili tanke kože, ukrašenu bronzanim, ali ponekad i zlatnim diskovima, koju je nosio u bitkama, ali i u nekim retkim ceremonijama.

Bilo je tu raznih pokrivala za glavu, i za svako je valjalo naći odgovarajuće bezbedno mesto – ali koliko god da su ih pažljivo čuvali, nisu uspeli da nam sačuvaju ni jednu jedinu belu krunu.

Skulptura, poznata kao Mikerinova trijada, predstavlja velikog faraona u društvu boginje Hator – to je leva dama s kravljim rogovima, a desno je boginja Anput, Anubisova supruga. Ovo je samo jedna od brojnih sličnih trijada, ali na ovoj je umetnik ispravio greške koje su se potkrale na nekim sličnim delima, gde su prikazivani i Mikerin, i obe boginje, s „Horusovim žezlima” u rukama. Boginje su savršene i ne trebaju im žezla! Kakva žezla?

Mikerin na glavi nosi već pominjani koncentrator, a snažnim rukama stišće metalne valjke, koji samo malo izviruju. E, to su ta „Horusova žezla” o kojima je pisao Valerij M. Uvarov i otvorio mi neke nove vidike. I bilo je krajnje vreme! A kao da je bilo juče…

Posle zanimljivog predavanja, naš profesor istorije umetnosti je pozvao studente da mu slobodno postavljaju pitanja – u slučaju da je nekome ostalo nešto nejasno. Podigao sam visoko ruku.

„O, Ivaniševiću, opet ti! Hajde, da te čujem sokole! Šta ti sad smeta?”

„Ništa mi ne smeta, ali ne kontam šta se nalazi u stisnutim šakama, na skulpturama egipatskih vladara. Kakvi su im to valjci, i šta se nalazilo u njima? Možda zapisi za dobro zdravlje, i sreću?”

„Kakvi su te crni valjci spopali, mladiću – samo ih ti vidiš!”

„Ali, profesore… Tu su, postoje! Pogledajte slike u ,Jansonu᾽!”

„Šta da pogledam? Valjke? Nema tu nikakvih valjaka! Pokazivao sam vam one egipatske crteže na kojima im žene imaju ramena k᾽o Tarzan. A zašto? Jer nisu znali za per-spe-kti-vu! Ni vajari nisu znali da u kamenu precizno urade stisnute pesnice, i na kraju su počeli stavljati nekakve „čepove” da to prikriju. Kontaš li sad? Ne vrti mi tu glavom!”

Kada nam je prijateljica poklonila simpatično malo pakovanje „Zumbula za domaćinstvo”, nisam mogao ni sanjati da ćemo u njemu, pored staklene posude i lukovice, zateći i precizno isečen kartončić, s detaljnim uputstvom kako se od njega pravi koncentrator. Da, dobro ste pročitali – da bi se biljka počela pravilno razvijati, i da bi se energetski tokovi pravilno kanalisali, neophodno je nasuti vodu do određenog nivoa, staviti lukovicu u posudu, i poklopiti je tek napravljenom „kapom” na odgovarajući način.

Sve smo mi to uradili, i svakog jutra buljili u staklenu posudu, očekujući valjda da se desi neko čudo, da zumbul preko noći izraste do neslućenih visina, ili da bar sa sebe zbaci smešnu novogodišnju kapicu. I jednog dana, ničim izazvan, iz staklenke nam se izbečio nekakav glavati monstrum, koji kao da je upravo pobegao sa snimanja najnovijeg nastavka „Osmog putnika”.

Da li su one kume vile, iz bajke o sirotoj
Pepeljuzi, nosale svoje „zašiljene” kape iz
nekog posebnog razloga, ili je tako zahtevala
tadašnja moda među vilama, ali i dvorskim damama
plave krvi. Pre svega, izgledale su elegantnije, a
opet, možda su i te njihove
kape imale neku drugu, prikrivenu namenu.

Sada zamislite da se ovo „misteriozno lice” prikazalo u kući neke naše starletice! Lik „avetinje”, u crvenom krugu, na njenoj obnaženoj figuri, uz veliki naslov „Đavolak me skidao očima!”, rasprodao bi kompletne tiraže svih tabloida – u zemlji i regionu.

I sve to uz obavezno: „ŠOKANTNO!” i „NEVEROVATNO!” Ama, meni je neverovatno i koliko taj zumbul s kapom liči na… Pogledajte samo oblik kape na Mikijevoj glavi! U dugometražnom crtanom filmu „Fantazija”, nenadmašnog Volta Diznija, Miki Maus je u epizodi poznatoj kao „Čarobnjakov šegrt”, bez dozvole uzeo čarobnu kapu, pa zahvaljujući dobijenim moćima, koje nije mogao kontrolisati, napravio poplavu čije se posledice još i danas osećaju u celom svetu.

Bože, kako sam kao klinac gutao Diznijeve stripove. Sećam se i da je njegov Proka Pronalazač stavljao na glavu svoju kapu za razmišljanje, kada bi pokušavao da smisli nešto genijalno. Tada bi se u balonu, pored njega, upalila lampica… Ili je to bio njegov mali pomoćnik, sa sijaličicom umesto glave? Zvaše li se Lampi?

I čarobnjak Merlin je na glavi nosio sličnu kapu. Da li su one kume vile, iz bajke o sirotoj Pepeljuzi, nosale svoje „zašiljene” kape iz nekog posebnog razloga, ili je tako zahtevala tadašnja moda među vilama, ali i dvorskim damama plave krvi. Pre svega, izgledale su elegantnije, a opet, možda su i te njihove kape imale neku drugu, prikrivenu namenu. I veliki Gandemor, iz serijala o Hariju Poteru, nosi takvu kapu, ili kako da to već nazovemo…

Prilikom posete Berlinskom muzeju napravio sam stotinjak fotografija, ali ova mi je jedna od najdražih. Odmah da naglasim da je meni potpuno nepoznata plavokosa dama sasvim slučajno ušla u kadar, i da ona nema nikakve veze s pričom koja sledi. Ukratko, nije htela da izađe. „Berlinski zlatni šešir”, je jedan od tri pronađena na nemačkom tlu, a četvrti je iskopan kod Avantona, u Francuskoj. Iskovani su u jednom komadu, od skoro pa čistog zlatnog lima, a svi potiču iz bronzanog doba – procenjuje se da su nastali u rasponu od 1.400 pa do 800 godina pre nove ere.

Moć koncentratora pomagala je vladarima
Egipta da u teškim trenucima donose
optimalne odluke, prvenstveno za svoj narod,
kao što je i red, i davala im zaštitu od
brojnih štetnih delovanja okoline, ali ono
što im je, navodno, obezbeđivalo ravnotežu
tela i duha, bila su tzv. „Horusova žezla”.

„Zlatni šeširi” su imali svoje funkcije, o kojima arheolozi još uvek samo nagađaju – to je znamenje vladara, ili visokog sveštenika, simbol plodnosti, plemenski totem ili oltar… Astronomi pretpostavljaju da su ukrašeni preciznim solarnim, i lunarnim kalendarima. Po meni je „pretpostavljanje” isto što i nagađanje!

„Berlinski zlatni šešir” je visok 745, a „Kupa iz Ezelsdorfa” čak 900 milimetara, pa ne vidim načina da ih neki vladar, ili prvosveštenik, bez poteškoća duže nosi na glavi, a da mu ne padnu. Ali, ja još uvek ne mogu da smetnem s uma one „bele krune” staroegipatskih vladara – možda su sva četiri pronađena „šešira“ u stvari „zlatne krune”, i za sada jedina veza s izgubljenim znanjem Starog Egipta, o kojem je pisao Apulej, u jedinom delu latinske književnosti sačuvanom u celini. Da li su evropski „zlatni šeširi” varijacije, odnosno „oplemenjeni” koncentratori kraljevskih dimenzija, ili samo liče na njih?

Moć koncentratora pomagala je vladarima Egipta da u teškim trenucima donose optimalne odluke, prvenstveno za svoj narod, kao što je i red, i davala im zaštitu od brojnih štetnih delovanja okoline, ali ono što im je, navodno, obezbeđivalo ravnotežu tela i duha, bila su takozvana „Horusova žezla”. To su oni valjci koje su vladari Egipta, prikazani u mermeru, poput već viđenog Mikerina, čvrsto stiskali obema šakama. Ama, rekoh li to valjci? Bogami rekoh, uprkos onom objašnjenju profesora istorije umetnosti da je to samo moja uobrazilja, i da ti valjci ne postoje.

Ne bih vas zamarao suvišnom pričom, pa ću samo reći da su ba i ka, dve osnovne životne energije, za Stare Egipćane bile isto ono što su jin i jang za svet Istoka. Muški i ženski princip, toplo i hladno, suvo i mokro, pozitivno i negativno – uvek su to dve suprotnosti, koje tek zajedno daju puni smisao. Kada jedna strana pretegne, gubi se teško postignuta ravnoteža. Nije lepo za nekoga reći da je neuravnotežen, ali drugim rečima rečeno – toj osobi nešto fali. A sve ono što nedostaje mora se što pre nadomestiti!

Da bi duh i telo vladara Egipta funkcionisali na najbolji mogući način, osmišljena su dva žezla – desno i levo. Desna strana je muški princip – to su i Sunce, bakar, zlato… jednom rečju ka, a na levoj, odnosno ženskoj ba strani, su Mesec, srebro, cink… U desnoj šaci je kralj, ili faraon, uvek stezao bakarni valjak, s odgovarajućim sadržajem, a u levoj napunjen valjak, napravljen od cinka. Stručnim biranjem sadržaja metalnih valjaka, odnosno menjanjem punjenja, a uglavnom su to bili kameni ugalj, gvožđe, i razni minerali, mogli su se postepeno popravljati uočeni nedostaci i pojačavati zaštita. U lečenju upotrebom metala, primena bakra je najraširenija, i koristi se za više od pedesetak izlečenja i prevencija.

Bakar i cink su jak galvanski par, a kada se oba drže u rukama javlja se poželjna razlika potencijala. Vremenom su vladari, šepureći se svojim bogatstvom, insistirali na zameni bakarnih žezala zlatnim, a cinčanih srebrenim. Po Uvarovu, desno, bakarno „Sunčevo žezlo”, pojačavano je zlatom, najboljim električnim provodnikom, da bi mu se poboljšao efekat, a levo, cinčano „Mesečevo žezlo”, srebrom! Ko su bili pravi inicijatori ovih „neophodnih” izmena, vladari ili žreci – to ne možemo znati! Ko je imao veću moć? Čija je bila poslednja?

O nošenju i sadržaju žezala odlučivao je „stručni konzilijum”, koji je pacijentu, prateći situaciju, pravio odgovarajuću recepturu za sadržaj desnog i levog metalnog valjka. Po pravilu, koristila su se oba istovremeno, što možemo videti i na većini skulptura egipatskih vladara, ali postoje i prikazi velikodostojnika sa samo jednim žezlom. To se objašnjava propustima instruktora, ali i postepenim zaboravljanjem veoma komplikovanog procesa.

Pa i onaj nesrećni Ka-aper, nesuđeni sveštenik, a po meni jedan od još uvek nepriznatih vladara Starog Egipta, ne samo da je ostao bez bele krune, već mu je neka lopurda iz njegove desne ruke izvukla i zlatno žezlo. Gledajući fotografiju zaključujemo da je „debeljko” morao malo poraditi na svojoj muškoj strani, a za to mu je bilo dovoljno samo desno žezlo – ono zlatno.

Horus, večno mladi bog, sin još od majčine utrobe spojenih Ozirisa i Izide, u želji da pomogne ljudima na najbolji način, učio ih je da sve mora biti u harmoniji. Neću se mnogo iznenaditi ako nekada saznam da im je on dao i ta žezla, koja su, verovatno s razlogom, nazvana po njemu. Ili im je samo rekao kako se ona prave, i koja im je funkcija? To mu, valjda, dođe na isto?

Zvučaće neverovatno, ali nikada ih niko
dosad nije ni video, niti je držao u rukama
nešto slično, iako brojni crteži i
skulpture dokazuju (?) da su postojale.

Bez obzira na sve dostupne informacije o „Horusovim žezlima”, tvrdokorni egiptolozi uporno odbijaju bilo kakve izmene i dopune u zvaničnom učenju, te i dalje tvrde da se u Luvru čuva bronzani, mada neki kažu i zlatni, cilindrični pečat velikog kralja Mentuhotepa II, koji je vladao Egiptom 51 godinu, a ne nekakvo malo žezlo. Po svemu sudeći, proteći će još dosta vremena dok se ne steknu uslovi da zvanična egiptologija bar uzme u razmatranje teoriju o „belim krunama” i „žezlima”, jer ona ne želi da se izjašnjava o nekim „krajnje neozbiljnim i sumnjivim pretpostavkama”.

„Svaka čast tom gospodinu Uvarovu, ali u neke svetinje se ne sme dirati!”, misle oni uživajući u svom (ne)znanju. A samo njihovo objašnjenje zašto ovo nije jedno od kraljevih „žezala”, vodi nas do priče slične onoj o koki i jajetu. Šta je starije?

Kažu da je reč o cilindričnom pečatu, jer je predmet pronađen u kraljevoj kutiji za pečate! A kako znamo da je to bila kraljeva kutija za pečate? Jednostavno – pa u njoj je bio kraljev pečat! Ima neke logike… Samo, ja vidim da je „žezlo” prazno i da mu nedostaju „čepovi” i.

Voleo bih da mogu staviti onaj Mikerinov koncentrator, bar na par minuta, da raščistim u glavi neke važne životne dileme, ali iako su po Egiptu zaljubljenici u starine pretražili sve ono što im je bilo dozvoljeno, i što su mogli platiti, niko nikada nije pronašao ni jednu jedinu gornjoegipatsku „belu krunu”. Zvučaće neverovatno, ali nikada ih niko dosad nije ni video, niti je držao u rukama nešto slično, iako brojni crteži i skulpture dokazuju (?) da su postojale. Da li su pravljene od tankog materijala, i samim tim imale kratak vek trajanja, ili je taj „metal” bio toliko vredan da je prodavcima sekundarnih sirovina bilo najisplativije nuditi ukradenu krunu „u delovima”? Ne mogu da verujem da su sve napravljene za jednokratnu upotrebu.

„Žezla” su nalažena, tu i tamo, s vremena na vreme, međutim, samo retki pojedinci znaju čemu su ona zaista služila, a sada ste i vi među njima! Iako pohranjena na vidnim mestima, u vitrinama najvećih svetskih muzeja, ona su i dalje nemi svedoci jednog veličanstvenog, ali još uvek nedovoljno shvatljivog razdoblja.

Valja još jednom naglasiti da „Horusova žezla” nikada nisu korišćena kao metalni pečati egipatskih vladara, iako ne možemo poreći veliku sličnost s njima. Tu bi se izgubila svaka misterija!

Da li su Stari Egipćani zaista koristili
sijalice? Da li su „bele krune” radile na
struju? Neka to ostane za neku drugu priliku!

Danskom nobelovcu Johanesu Jensenu (1873–1950), pripisuju se reči: „Ko prvi dobije ideju, prvo mu se godinama smeju; kad se to otkriće konačno razume, onda to svako može i ume”. Pre nekih par meseci, praveći generalnu inventuru, naišao sam na arhivirani tekst o pokušajima naučnika da naprave „kapu za razmišljanje”, koja bi mogla osloboditi neke do sada prikrivene mogućnosti ljudskog mozga. Uređaj koristi magnetne talase koji utiču na rad mozga – metod je poznat kao transkranijalna magnetna stimulacija, „i već se koristi u lečenju šizofrenije i depresije, kao i poboljšanju umetničke i gramatičke sposobnosti” (?).

Hm, možda su se i u onim koncentratorima krili magneti, raspoređeni na za to predviđenim mestima? To bi i imalo smisla, ali posle reči profesora Alana Snajdera da njegova „kapa” sadrži magnet u obliku broja osam, koji se spaja sa izvorom električne energije, da bi potom magnetni puls selektivno ometao određene delove mozga, morali bismo u priču uključiti, hteli to ili ne hteli, i onu misterioznu „Sijalicu iz Dendere”. Da li su Stari Egipćani zaista koristili sijalice? Da li su „bele krune” radile na struju?

Ali, neka to ostane za neku drugu priliku!

Tekst je preuzet iz knjige „Misterije i kako ih se rešiti”, koja je u završnoj pripremi.

Knjigu Miodraga Ivaniševića „Rebusi i kako ih se rešiti” možete naručiti pouzećem

telefon: 066/244 490

e-mail: miodrag.ivanisevic@gmail.com

O autoru

Stanko Stojiljković

1 komentar

Ostavite komentar