ASIMOVLJEV SOJ

MINEHUND

Pexels


Veselin Gatalo

Prva poboljšana generacija pasa-deminera su bili tek križanci nemačkog ovčara i rotvajlera, sa tek nešto poboljšanim mentalnim sposobnostima. Druga je već imala dva puta veći mozak i sposobnost da lavežom opiše vrstu pronađene mine. Treća je mogla šapama pažljivo djelomično iskopati tlo oko mine. Četvrta generacija je bila velika skoro kao čovjek, imala je četiri nezavisna prsta i mogla sama izvući minu. Peta generacija je znala deaktivirati mine, šesta je znala onesposobiti najkompliciranije detonatorske mehanizme.

Bili su veliki, vjerni, dobroćudni, odani, poslušni, pametni. Nikad se nije dogodilo da se neki od njih pokušao suprotstaviti bilo kojem čovjeku. Genetičar koji ih je stvorio, dobio je Nobelovu nagradu za medicinu i mir, i to iste godine.

Jedino što se nije uspjelo, bilo je naučiti ih da pišu i govore. Često bi sa svoja četiri prsta listali knjige i, najvjerojatnije, tražili slike.

Ispočetka je to mrmljanje izgledalo kao čitanje, ali su učenjaci na kraju zaključili da to i nije ništa drugo već životinjsko mumlanje, ostatak od pseće faze u umjetno ubrzanoj evoluciji.

Ljudi su ih naprosto obožavali. Pripisivali su im čudesna svojstva, kao telepatiju i moć predviđanja. Kućni ljubimci nikad nisu postali, zbog veličine i genetski usađene potrebe za otvorenim prostorom i traženjem eksplozivnih naprava.

Te noći, osamdesete godine američkog rata protiv terorizma, Fido se odmarao u travi i čekao poruku od Glavnog iz Islamabada. On i Kaliopa su, počistivši kamp, obavili svoj dio posla. Glavni je trebao javiti da su i oni u Stožeru obavili svoj. Trebao je najaviti pokret i dati osnovne konstrukcije te vrijeme i mjesto sastanka.

Kaliopa je sjela na čupavi rep, tik do Fida. Liznula mu je njušku i kandžom se počešala po uhu.

Hej! – rekla je kad je sjela.

Što je? Krpelj…? – pitao je Fido.

Ne – rekla je Kaliopa. – Samo svrab. Je li se javio Glavni?

Nije. Znaš da ne bi trebali pričati.

Zar ne trebaš otvoren mozak za poruku Glavnog? Moramo ovako, ako se povežemo nas dvoje, mogao bi da ga ne uhvatiš. Šalje svima, signal je slabiji.

Vrlo važno, nema nas više ko čuti. Kad krećemo?

Ne znam. Mislim da su oni u Iraku i Kurdistanu spremni. Hvatam slabe signale, u širokopojasnom, ali sam sigurna da su u posjedu svih borbenih resursa. Termonuklearne glave su već na lanserima, naši su već za upravljačima kamiona.

Minut-dva su šutjeli. Kaliopa se premjestila na bok, naslonila crnu glavu na šapu, ogromnim čeljustima odgrizla snop blijede trave i počela je žvakati. Očnjaci joj bljesnuše na mjesečini.

Je li ti žao Malkolma? – upitala je žvačući.

Nije. Bio je gad kao i ostali, i još veći. Nego, moglo bi se nešto i pojesti, a mala? Ne ide se gladan na rad.

Da ti donesen nešto? Moj je red danas – kazala je Kaliopa ustajući.

Da. Ali, ne od bilo koga. Malkolmovu nogu, do koljena, molim. Lijevu, njome me je udario u rebra i nazvao me lijenčinom, onda kad smo deminirali Darfur. I, molim te, skini s nje čizmu i čarapu, nervira me kad hrana stigne neoguljena.

O autoru

Stanko

Ostavite komentar