IZA OGLEDALA

MORFIČKO NASLEĐIVANJE

652 pregleda
Ilustracija (Pixabay)

Dr Rupert Šeldrejk, član Kraljevskog društva, smatra da se ponašanje koje organizmi nauče i forma koju razviju mogu naslediti od drugih, čak iako ne vode poreklo od njih. Ključni koncept morfičke rezonance jeste da slične pojave i stvari utiču na slične pojave i stvari kroz prostor i vreme. Nivo uticaja zavisi prvenstveno od stepena sličnosti. Zbog toga je njegova knjiga „Nova nauka života. preporučena za spaljivanje?


Milovan Šavija

Valjda je danas bilo kome, ko je završio neku školu i usput, probijajući se kroz život, akumulirao u svojoj glavi još malo dodatnog znanja, savršeno jasno da se današnja takozvana zvanična nauka našla u ćorsokaku, a pogotovu nakon ove pandemijske medicinske lakrdije. Zbog toga ne bi bilo na odmet podsetiti se životne priče Ruperta Šeldrejka, iz koje će se na upečatljiv način moći sagledati geneza tog ćorsokaka, ali i doći do ohrabrujućeg saznanja da je čak i živeći pod starateljskim okriljem takve nauke i radeći u njenim institucijama, te zauzimajući u njima i rukovodeće funkcije, ipak moguće ostati pravi naučnik, bez onog predznaka takozvani, a pored toga podariti onoj pravoj nauci, ali i čovečanstvu, svoja originalna tumačenja onih aspekata stvarnosti koji su još uvek daleko od toga da budu u potpunosti rasvetljeni i shvaćeni.

Rupert Šeldrejk rođen je 1942. godine u Njuarku na Trentu u Engleskoj. Studirao je prirodne nauke na Kembridžu, a filozofiju na Harvardu. Doktorirao je biohemiju na Kembridžu 1967. godine. Iste godine pridružio se Kler Koledžu pri Kembridžu, gde je bio direktor studija biohemije i biologije ćelije do 1973. Kao član Kraljevskog društva istraživao je na Kembridžu razvoj biljaka i starenje ćelija. Od 1974. do 1978. bio je vodeći fiziolog biljaka u Međunarodnom institutu za istraživanje useva polusuvih tropskih predela u Hajderabadu u Indiji.

Rupert Šeldrejk (Wikipedia)

Tokom onih svoji mladalačkih godina koje je proveo na Kembridžu u svojim istraživanjima i razmišljanjima koristio je disciplinu uma osvojenu pomoću kritičke metode, istorijske svesti, brzine odgovora i aktivne inteligencije, kako je sam kasnije svedočio. Ali je čitavo to vreme osećao presiju. Nove ideje smatrane su pogrešnim sve dok se ne dokaže suprotno. Čim bi se on ili neko drugi upustio u smelija razmatranja, ostali bi otvarali vatru. Obaranje ljudi bio je omiljeni sport akademika, a Kembridž prava streljana.

Ostalo je otvoreno pitanje kako se taj proces evolucije odvija i šta je sa onim fizičkim zakonima, koji su i pored toga smatrani večnim, jednom datim, i nepromenljivim. Da li i oni evoluiraju, pitao se dr Rupert Šeldrejk.

I pored toga, tokom tih sedamdesetih, a najviše zahvaljujući onom četvorogodišnjem boravku u Indiji, on je uspeo da osmisli osnovne principe jednog novog i originalnog tumačenja evolucije ne samo živih formi, nego i čitavog kosmosa. Nakon što su šezdesetih godina prošlog veka fizičari konačno napustili svoju večnu i statičnu kosmologiju i uz pomoć teorije Velikog prasaka uspostavili evolutivni koncept univerzuma, ostalo je otvoreno pitanje kako se taj proces evolucije odvija i šta je sa onim fizičkim zakonima, koji su i pored toga smatrani večnim, jednom datim, i nepromenljivim. Da li i oni evoluiraju, pitao se Šeldrejk.

Tim pitanjem savremeni fizičari i kosmolzi još nisu počeli da se ozbiljnije bave. A takva ideja o večnim i nepromenljivim zakonima prirode u večno evoluirajućem univerzumu visila je, smatrao je on, nad teorijskim ambisom, jer nema ubedljivog dokaza za takvu pretpostavku. Ako univerzum evoluira, onda mogu evoluirati i zakoni prirode. U stvari, sama ideja zakona prirode mogla bi biti neumesna. Možda je bolje razmišljati o navikama prirode.

Shodno tome on je pokušao da shvati da principi, na kojima funkcioniše priroda i sve njene forme, koje je nazvao navikama, također evoluiraju. Pretpostavio je da postoji jedna vrsta memorije svojstvena svakom organizmu koju je nazvao morfogenetsko ili morfičko polje. S protokom vremena, svaki tip organizma formira specifičnu vrstu kumulativne kolektivne memorije. Pravilnosti prirode su, dakle, habituelne. Drugim rečima, univerzum je sistem navika koji evoluira. Jer, razmišljao je on, ako se univerzum shvati kao gigantski kosmički embrio koji se razvija po zakonima prirode, onda nije bez osnova pretpostaviti da se čitav proces vremenom povinuje stečenim navikama. Sami prirodni zakoni mogli bi se prema tome shvatiti kao navike univerzuma u kojem je ugrađena sopstvena memorija.

Teorija morfičke rezonance vodi ka jednoj mnogo široj tački gledišta s koje je moguće postaviti na novu osnovu jednu od najkontraverznijih paradigmi biologije. Radi se o ideji nasleđivanja stečenih karakteristika.

Prema modelu morfogenetskih polja organizmi se u svom rastu oblikuju pomoću polja, kako onih koja deluju u samom organizmu, tako i onih vanjskih, u kojima je sadržana forma organizma. Suština te hipoteze je da ta polja poseduju ugrađenu memoriju izvedenu iz prethodnih formi slične vrste. Ta polja su pomoću procesa zvanog morfička rezonanca povezana međusobno po principu sličnosti. To znači da struktura polja poseduje kumulativnu memoriju zasnovanu na onome što se u prošlosti prethodno dogodilo sa dotičnom vrstom. Ta ideja je primenljiva ne samo na žive organizme, nego i na molekule, kristale, pa čak i atome. Jer, kada se vrši kristalizacija, forma koju kristal poprima zavisi od načina na koji su slični kristali formirani u prošlosti. Pošto polja utiču ne samo na formu nego i na ponašanje ona bi se mogla svrstati u širu kategoriju pod nazivom morfička polja.

Teorija morfičke rezonance vodi ka jednoj mnogo široj tački gledišta s koje je moguće postaviti na novu osnovu jednu od najkontraverznijih paradigmi biologije. Radi se o ideji nasleđivanja stečenih karakteristika. Dok mehanicistička teorija pripisuje praktično sve fenomene naslednosti genetskom kodiranju putem DNK, ova nova hipoteza u nasleđivanju uzima u obzir i ulogu morfičkih polja prethodnih organizama iste vrste. Taj mehanizam nasleđivanja odigrava se putem morfičke rezonance, a ne preko gena. Tako da naslednost uključuje i genetsko nasleđivanje proteina i morfičku rezonancu sa sličnim formama iz prošlosti.

Tako da se ponašanje koje organizmi nauče i forma koju razviju mogu naslediti od drugih, čak iako ne vode poreklo od njih. Ključni koncept morfičke rezonance je da slične pojave i stvari utiču na slične pojave i stvari kroz prostor i vreme. Nivo uticaja zavisi prvenstveno od stepena sličnosti. Memorija ne mora da bude smeštena u mozgu koji pre predstavlja sistem za štimovanje, nego uređaj za pohranjivanje memorije.

Postoji takođe kolektivna memorija s kojom smo svi mi povezani i ona predstavlja pozadinu na kojoj se razvija naše vlastito iskustvo i naša individualna memorija. To je koncept veoma sličan Jungovom pojmu kolektivno nesvesnog.

Naslovnica (Korisna knjiga)

I Jung je smatrao da kolektivno nesvesno predstavlja neku vrstu kolektivne memorije i to kolektivne memorije čitavog čovečanstva. Mada su ljudi više otvoreni prema članovima njihove porodice, etničke grupe ili rase ipak u pozadini se krije zajednička rezonanca čovečanstva – nagomilano prosečno iskustvo osnovnih pojava i stvari koje dele svi ljudi, kao što je majčinsko ponašanje i različiti društveni uzorci i iskustvene i misaone konstrukcije. To nije memorija pojedinačnih ličnosti iz prošlosti već jedan prosek osnovnih formi memorijskih struktura. Teorije morfičke rezonance vodi radikalnoj reafirmaciji Jungovog koncepta kolektivnog nesvesnog.

Jer pristup koji predlaže Rupert Šeldrejk je veoma sličan Jungovoj ideji. Jedina razlika je da se Jungova ideja odnosi samo na ljudsko iskustvo i ljudsku kolektivnu memoriju. Šeldrejk sugerira da veoma sličan princip vlada čitavim kosmosom.

Posmatrani kroz prizmu arhetipskih polja ili uzoraka čiji su nosioci bili drugi ljudi, druge društvene grupe, kao i grupa kojoj sami pripadamo, naši pojedinačni umovi zauzimaju mnogo veći prostor od nekog nedokučivog kutka u našim vlastitim mozgovima. Oni se pružaju van, kako u prošlost, tako i u domen grupe sa kojom smo povezani, bilo putem porekla ili kulturnom transmisijom. Tako da se naši umovi šire kako u prostor tako i u vreme.

Ali on se nije bavio samo suvom teorijom. Proslavio se i brojnim eksperimentima s kojima je na efektan i zaprepašćujući način pokazao da bi ta njegova morfička polja i rezonance mogli zaista postojati, jer nema drugog objašnjenja za ono što je tim eksperimentima dokazao.

To bi bile ukratko skicirane osnovne ideje Šeldrejkovog koncepta evolucije i kolektivne memorije, prenošene novom vrstom nematerijalne rezonance. Te ideje on je prvi put prezentirao u svojoj prvoj knjizi: „Nova nauka života”, objavljenoj 1981. u Velikoj Britaniji. Knjiga je tada izazvala mnogo kontraverzi u Evropi, naročito kada ju je u to vreme ugledni časopis Nature osudio u svom uvodniku pod naslovom: „Knjiga za spaljivanje”.

Rupert Šeldrejk je osim te knjige tokom svoje više od pola veka duge naučničke karijere napisao još desetak knjiga i preko pedeset naučnih radova, te održao ko zna koliko predavanja širom planete. Ali on se nije bavio samo suvom teorijom. Proslavio se i brojnim eksperimentima s kojima je na efektan i zaprepašćujući način pokazao da bi ta njegova morfička polja i rezonance mogli zaista postojati, jer nema drugog objašnjenja za ono što je tim eksperimentima dokazao.

Rupert je u Japanu naučio grupu majmuna da razbija orahe pomoću kamena. Skoro istovremeno grupe majmuna u Kongu i Novoj Gvineji su izvodile istu veštinu koju nikada pre toga nisu koristile. U Engleskoj je naučio grupu plavih senica da probijaju kljunom aluminijumske poklopce na flašama za mleko koje su nekada mlekadžije ostavljale ispred ulaznih vrata na kućama. Za kratko vreme istu tehniku su senice koristile i u Holandiji, Švedskoj i Škotskoj, na stotinama milja udaljenim mestima. Poznato je da se senice obično kreću u radijusu od 15 milja. Sličan eksperiment je izveo i sa američkim pacovima učeći ih raznim veštinama, koje su posle nepogrešivo ponavljali pacovi na mnogim, hiljadama kilometara udaljenim mestima širom planete.

Tako je na praktičan način pokazao da stečeno znanje prožima čitavu vrstu postajući deo njene kolektivne memorije. Ne samo novostečena znanja, nego i intenzivna osećanja se mogu prenositi u svest svih jedinki pojedinih životinjskih vrsta, ali isto tako i na jedinke drugih vrsta, pa i čoveka.

Ostaje da se iz današnje perspektive proceni da li je onu njegovu knjigu trebalo spaliti, i da li uopšte treba knjige spaljivati. Za one koji smatraju da ne treba i koje bi možda interesovalo šta taj isti Rupert Šeldrejk, pri kraju svoje naučnoistraživačke karijere i na početku svojih sedamdesetih, misli o toj knjizi i o svemu onome čemu je posvetio čitav svoj život, mogu pogledati razgovor koji je vodio sa Krešimirom Mišakom tokom jedne od emisija iz njegove već uveliko legendarne serije Na rubu znanosti. Pošto Rupert nije mogao da dođe u Zagreb, razgovor je vođen u njegovoj kući u Londonu, u kojoj je u svojoj radnoj sobi ugostio Mišaka i s njim razgovarao na hrvatskom, uz simultani prevod.https://youtu.be/DkaiQiuCMAs

O autoru

administrator

Ostavite komentar