SRPSKI UMOVI

NAJBOLJI ODLAZE/OSTAJU

3.005 pregleda
Sedmorica u Kembridžu

Pokušajte da se snađete u ovom protivrečju. Ne ide? Ni Stari Latini nisu umeli, sapleli su se na pridevu. A savremeni Srbi na glagolu, jer su zaokupljeni svakojakim radnjama. Kako je Josip Broz Tito saznao za Milojka Vucelića? Ko su danas naši dični muževi u nauci? Kakvu tajnu krije „Vikipedija”?

stanko stojiljkovic

Stanko Stojiljković

Potpisi: Ruđer Bošković, Nikola Tesla (slika Save Stojkova), Mihajlo Pupin, Milutin Milanković (slika Paje Jovanovića), Gordana Vunjak-Novaković, Milojko Vucelić

Prvi deo iskaza je ispravan. I drugi, u istoj meri. Ali samo kada su rastavljeni na dve proste rečenice. Svima je jasno, čak i vrapcima koji su s grane sleteli u potrazi za mrvicama, da odabrani napuštaju Srbiju. Jedino nije bilo glasnogovorniku SPS-a iz devedesetih koji je to oporekao drugim iskazom. (Preuzeli smo iz razgovora s akademikom Ljubomirom Simovićem u „Politici”).

Manimo se ispraznog mudrovanja, zapitajmo se da li su bolji naši naučnici u matici ili rasejanju? I jesu, i nisu. Priupitate li ovdašnje, opravdanje će potražiti u neravnopravnim uslovima: „Iz grmena velikoga lafu izać trudno nije, u velikim narodima geniju se gnj’jezdo vije” (Petar II Petrović Njegoš).

Ko su danas najbolji srpski
naučnici izvan matice,
svojevrsni naslednici
Ruđera Boškovića, Nikole Tesle,
Milutina Milankovića i
Mihajla Pupina, četvorolista
srpskog uma i duha?

I tačno, i nije tačno. U najuglednije međunarodne istraživačke ustanove, prevashodno, primaju izvrsne. Prosečne iz vlastitog roda imaju u izobilju. Koji su to srpski velikani slavu stekli u belome svetu?

Zavirite li u „Život i delo srpskih naučnika” (kapitalno delo SANU), lako ćete ih pronaći. Ali uzdižu se četvorica, kao četvorolist deteline koja predskazuje sreću: Ruđer Bošković, Mihajlo Pupin, Nikola Tesla i Milutin Milanković (po redu rađanja). Koja ih zemlja i koji narod ne bi poželeo u svojom povesnicama?

Amerikanci se gorde time što su Nikolu Teslu i Mihajla Pupina upisali u svoje državljanstvo, iako obojica nikada nisu zaboravili da podsete na srpske korene. Milutin Milanković se iz Austrou-Ugarske doselio u Srbiju. Zemlju svojih predaka, koju je širom sveta proslavio. Ruđer Bošković je po ocu Srbin (i majci Italijan).

Upitate li upućene čime su dotična četvorica zadužili čovečanstvo, nećete vlastitim ušima poverovati slušajući bujicu hvalospeva.
Ruđera Boškovića američki nobelovac Lion Lederman svrstava među najveće fizičare svih vremena, od Demokrita do naših dana. Po Nikoli Tesli je nazvana jedna od najpoznatijih mernih jedinica (za magnetsku indukciju), što je više od nobelovskog odličja. (Takvu počast doživela su tek petnaestorica u dosadašnjoj istoriji nauke).

Mihajla Pupina smatraju jednim od nezaobilaznih utemeljivača telekomunikacija, a Milutina Milankovića ocem teorije osunčavanja koja bolje nego ikoja objašnjava klimatska kolebanja (pa i najnovije sveopšte otopljenje). Zar ovi dični muževi našeg roda (i poroda) nisu zavredili dostojnu zahvalnicu?

Jesu. Zato predlažemo da im podignemo spomenike u Studentskom parku u Beogradu, preko puta Kapetan Mišinog zdanja, odakle je pre više od dva stoleća poteklo vrelo srpske učenosti. Neka s Dositejem Obradovićem, osnivačem Velike škole, i Josifom Pančićem, prvim predsednikom SANU, budu večno ishodište i središte budućeg Srpskog Panteona pod vedrim nebom!

A ko su danas najbolji srpski naučnici izvan matice, svojevrsni naslednici Ruđera Boškovića, Nikole Tesle, Milutina Milankovića i Mihajla Pupina, četvorolista srpskog uma i duha? I desetine drugih čija su pregnuća i dostignuća opisana u kapitalnom izdavačkom poduhvatu Srpske akademije nauka („Život i delo srpskih naučnika”). Kako to možemo ustanoviti?

Nad glavom svakog istraživača koji se upustio u odgonetanje stvarnosti, negdašnje i sadašnje (buduća uvek izmiče raščlanjavanju i uopštavanju, jer je izvan ma čijeg iskustva), nadvija se novovremeni Damoklov mač, iskazan dvema gotovo zapovednim rečima: „Objavi ili nestani” (Publish or Perish)! Ko ništa ne napiše i niko ga ne pomene, kao da se naukom bavio nije. Surovo, zar ne?

Današnje sameravanje naučnika, svejedno koga i odakle, podrazumeva da otkrijete koliki su mu „H” i „G”. Šta se iza dva latinična pismena skriva? Slikovito rečeno, „H” indeks pokazuje veličinu šahovske table, matricu istih dimenzija, koju svaki istraživač nosi kao svoj krst. I dočarava nečije stvaralaštvo do trenutka prebrojavanja citata. Ukoliko neko ima H=20, to znači da su njegovih 20 radova drugi pominjali (citirali) 20 ili više puta; to posvedočuje koliko mu je značajan stvaralački opus.

Drugi tajanstveni znak („G”) ukazuje na to koliko je neki naučni rad uticao da se promeni područje proučavanja kojim se dotični bavi. Neko ima G=20 ako mu je prvih 20 naučnih radova s njegove liste citiranja polučilo ukupno 20 na kvadrat navođenja (pozivanja), što iznsi – 400. Ali toliko citata može da se zavredi samo jednim jedinim naučnim člankom. Samo s jednim jedinim može da se stekne neobično veliki „G”!

Drugim rečima, „G” ukazuje na veličinu spomenika koji je sebi za života podigao u nauci, koji će rasti, sam od sebe, i posle njgove smrti. Ali samo retkima, većini će prestati pre nego što se penzionišu.
Uočili ste, svakako, da smo zaobišli zbir citata, iako se on često pominje. Zašto? Ukoliko je neko napisao 1.000 skromnih radova i svaki je citiran samo jednom, imaće 1.000 citata, što je veoma mnogo! Međutim, to ne odražava stvarnost, čak zavarava da je u pitanju vrhunski naučnik. A takvome će „H” iznositi samo H=1.

Gordana Vunjak-Novaković,
redovni profesor Kolumbija
univerziteta i gostujući profesor
Tehnološko-metalurškog fakulteta
u Beogradu, sa zadivljujućih 80/120
najbolja je u evolucionoj biologiji,
ne samo kod nas već i u svetu!

Ako neko, kao jedan od najslavnijih matematičara 20. veka Kurt Gedel, ima samo deset radova, njegov „H” indeks teorijski ne može da poraste preko 10, zato je uveden „G” da bi se u takvim slučajevima zadovoljila pravda. Ukoliko je, na primer, Kurt Gedel citiran milion puta, njegov „G” indeks će biti hiljadu, što ukazuje na vrhunski rezultat iako je „H” iznosilo samo 10.

U saglasju sa ovim najnovijim merilom koje se sve češće koristi u svetskoj nauci, najviše je odskočila prof. dr Gordana Vunjak-Novaković, redovni profesor Kolumbija univerziteta i gostujući profesor Tehnološko-metalurškog fakulteta u Beogradu. Sa zadivljujućih 80/120 najbolja je u evolucionoj biologiji, ne samo kod nas već i u svetu!

U danu kada budete čitali ovaj članak razlomak će, svakako, biti veći jer svakog časa u svetu neko nekoga citira ne želeći da ga stigne najveća kletva u nauci: „Objavi ili nestani”! Kakva vremena, takvi običaji! – mogla bi da glasi donekle preinačena čuvena Ciceronova misao protiv Kataline. Odvajkada se, međutim, znalo ko je ko u ma kojoj naučnoj oblasti, a velikani nikada nisu bili pod upitom.

Ostalima nećemo prikazati „G”, i „H” jer nam nisu poznati, a to nije ni svrha ovog novinarskog pripovedanja. Ali ostaje, bez sumnje, u zadatak nadležnima da s takvim podacima u najskorije vreme izađu u javnost da bismo pouzdano znali „ko je ko u srpskoj nauci”, i u matici i u rasejanju. „Ovo ne može da škodi: a što ne škodi, znači da koristi” (Milan Lane Gutović). Čime ćemo se, dakle, rukovoditi?

Poslužićemo se kazivanjem prof. dr Vladimira Grečića, preuzetim iz knjige „Srpska akademska dijaspora” (izdavač Institut za međunarodnu politiku i privredu). Vrhunski proučavalac seoba, a osobito učenih ljudi, pominje tri izvora: „Naši naučnici u inostranstvu” (baza podataka koju je započelo da vodi 2008. tadašnje Ministarstvo nauke i tehnološkog razvoja), „Srpska naučna dijaspora” (baza podataka na „Vikipediji” koja isključivo obuhvata istraživače s doktorskim zvanjem) i spisak inostranih članova Srpske akademije nauka i umetnosti, poreklom sa ovih prostora.

Prva je u aprilu 2011, kako navodi autor, imala 586 naučnika, od kojih su 349 bili univerzitetski profesori, 76 istraživači u institutima, a 155 viskoobrazovani stručnjaci koji su radili u kompanijama ili su s njima sarađivali. Druga se stalno dopunjuje iz osam istraživačkih područja, prevashodno osnovnih (fundamentalnih) nauka – fizike, hemije, matematike i biologije. U treću se dodaje svako ime i prezime posle izbora novih akademika.

Podsetimo se potonjih (van radnog sastava i inostranih): Nemanja Kaloper, Ivan Božović, Bogdan Maglić, Tihomir Novakov (nedavno preminuli), Radomir Crkvenjakov, Nenad Kostić, Slobodan Macura, Stanko Stojilković, Dražen Zimonjić, Drago Grdenić, Dušan Hadži, Velibor Krsmanović, Zoran S. Petrović, Branislav Vidić, Gordana Vunjak-Novaković, Miloš Ercegovac, Zoja Popović, Zoran D. Popović, Dragoslav Šiljak, Vukan Vučić, Stojanka Aleksić, Milan Stevanović, Dragan Švrakić, Dragutin Vukotić, Momir Polenaković, Miodrag Radulovački, Paško Rakić, Veljko Vlaisavljević, Berislav Zloković, Dušan Šiđanski, Slobodan Ćurčić, Jelena Milojković-Đurić, Vlado Strugar, Aleksandar Popović, Ljubomir Popović i Vladimir Veličković.
U međuvremenu su izabrani: Laslo Floro, Milovan Danojlić, Vlada Urošević i Vladimir Stipetić.

Možete zamisliti koliko je blistavih umova u „Srpskoj naučnoj dijaspori”, s nazivom naučne ustanove i položajem za svakoga ponaosob! „Intelektualni kapital”, kako se u stručnim raspravama uvrežilo, na kojem bi Srbiji pozavidele znatno moćnije i bogatije zemlje.
Zna li to Momčilo Bajagić Bajaga?

Mlađi i obrazovaniji

Iz Srbije u protekle dve decenije iselilo oko 600.000 Srba! Najviše je otišlo lekara, elektroinženjera, informatičara i malo manje mašinskih inženjera. Iseljenici su sve mlađi i obrazovaniji, a prednjače muškarci. Procenjuje se da srpsku dijasporu čini oko četiri i po miliona ljudi, od čega je 500.000 do 600.000 pristiglo iz matice od početka devedesetih do danas.

Teodor s četiri zlata

Nije sportista, iako se i srcem i umom nadmeće za svako svoje i srpsko pozlaćeno odličje. Teodorom fon Burgom, najboljim učenikom Matematičke gimnazije, bi se svaki narod, pa i najbogatiji i namoćniji, jer je iz godine u godinu u Srbiju donosio medalje najplemenitijeg kova, a da ga nijednom nismo pozdravili na balkonu Gradske skupštine ili na pozornici ispred Skuštinskog doma. Najuspešniji učesnik na međunarodnim matematičkim olimpijadama u istoriji – četiri zlatne, jedna srebrna i jedna bronzana kolajna – studira na Oksfordu.

I nijednog drugog đaka koji je – odlazeći iz prestonice da se nadmeće na olimpijadama iz matematike, fizike i informatike – stizao s nekom od tri najvrednija priznanja. Na mlađane junake (najčešće maloletnike) koji se s vršnjacima nadgornjavaju svojim malenim sivim ćelijama u glavi malo ko se ugleda. Uzori su devojke i momci brzih nogu, snažnih mišica i oštrog vida. Još od vremena Starih Latina pretpostavlja se da u zdravom telu stanuje zdrav duh. Da li je to dovoljno za najviša svetska postignuća?

Diplomirani supružnici

Stvaranje znalca svetskog dometa, kadrog da osmišljava programe i rukovodima sprovođenjem, traje najmanje deset godina posle sticanja fakultetske diplome. Na svakih 100 otišavših istraživača dolazi, u proseku, 50 supružnika s visokim obrazovanjem koje niko ne uvršćuje u statističke podatke. Pored rashoda za školovanje koje je imala, Srbija gubi i zbog propuštene, a očekivane dobiti, i zbog neodgovarajuće zamene za odseljene stručnjake.

Osmorica veličanstvenih

Ima ih još iz „grmena maloga”, iako ih vladika cetinjski nije opevao. „Osmorica veličanstvenih” srpskog porekla (Milojko Vucelić, Slavoljub Vujić, Dragoslav Šiljak, Pavle Dujić, Danilo Bojić, Milisav Šurbatović, Petar Golemović i David Vuić) imali su ključnu ulogu i zaslugu u prvom iskrcavanju ljudi na Mesec 20. jula 1969. godine. Tada su dvojica Amerikanaca, Nil Armstrong i Edvin Oldrin, načinili nekoliko koraka u bestežinskom stanju pred očima milijardu ljudi koji su radoznalo zurili u male ekrane.

NEZAUSTAVLJIVO RASPAMEĆIVANJE

Setite se čuvene krilatice iz vremena Slobodana Miloševića: „Najpre da diplomiram, pa da emigriram”! Da li se u međuvremenu nešto promenilo? Jeste. Sada je u opticaju crnohumorna šala: „Srbija je majka. Rodiš se kad izađeš iz nje.”

srpski tim 2010. na olimpijadi

Srpski tim 2010. na Matematičko j olimpijadi (četvrti sleva Teodor fon Burg)

Čudesni li su putevi umetnički: i ne sluteći Momčilo Bajagić Bajaga spevao je najlepšu svečanu pesmu raseljenim srpskim umovima („Moji drugovi”). Budite uvereni da je naši istraživači „od Aljaske do Australije” često pevaju i još češće naručuju, potpisniku su mnogi to poverili.

Koliko ih se iz Srbije iselilo u inostranstvo, niko ne zna, niti prilježno prati, iako su se nadležni još krajem osamdesetih zaricali da će sačiniti kakav-takav spisak. U nedostatku pouzdanih podataka (a u kojem to području u nas postoje?), s vremena na vreme istrči se u javnost sa svakojakim nagađanjima. Zakukaju naglas uoči izbora neumorni trkači za udobnim foteljama vlasti, a onda sve utihne.

Prošetate li internetskim stranicama cenjenih univerziteta, instituta i laboratorija u svetu, naići ćete na desetine veoma uticajnih naučnika iz ovih krajeva.

Kada je tadašnja zemlja s „dva oka u glavi” (SR Jugoslavija) 30. maja 1992. surovo izopštena iz tzv. međunarodne zajednice – pored ostalog i u nauci, što je bilo bez premca u ljudskoj istoriji – na brzinu su se okupili predstavnici akademske zajednice da razmotre šta valja preduzeti. Novinarsko uho imalo je čega da se nasluša.

Najbesmislenije je zazvučao predlog da se JAT-ov avion napuni ovdašnjim istraživačima i da sleti maltene ispred zdanja Ujedinjenih nacija na Istočnoj reci u Njujorku. Neka vidi svet koji ionako unapred sve zna – kao boginja pravde prekrivenih očiju, pokrivenih ušiju i zatvorenih ustiju – kakvu nam je pravdu naneo! Letelica nikada nije poletela s Beogradskog aerodroma.

Te, kažnjeničke 1993. godine, do nogu smo potukli ostatak Evrope. Pritvornu i prepredenu staru damu koja nas je, s mlađom prekoatlantskom rođakom, izopštila iz sveta. Za naše dobro, jamačno. (Nikada se ne kažnjava za tuđe). Od petoro evropskih srednjoškolaca koji su te, kažnjničke godine, stekli indeks slavnog Kebridža, troje je bilo iz Beograda. Iz Srbije, brale! Ostalo je ušlo u predanje.

IT analitičar Milovan Matijević
naglašava da se od devedesetih naovamo
u srpskoj naučnoj zajednici uočava manjak
od 3.000 do, čak, 5.000 istraživača u
starosnoj dobi od 35 do 50 godina!

Prema nalazima prof. dr Vladimira Grečića, koji decenijama proučava iseljavanje, od 1990. do 2010. Srbiju je napustilo 40.000 stručnjaka s visokom spremom. Na svakoga je potrošeno, otprilike, 300.000 dolara (utrostručeni prosečni troškovi školovanja), pa nije teško množenjem stići do gubitka – 12 milijardi dolara!

Nepune dve godine ranije prof. dr Jovan Filipović s Fakulteta oragnizacionih nauka i predvodnik GEPS-a (Grupa eksperata za prosperitet Srbije), obznanio je da u rasejanju (dijaspora) stalno ili privremeno živi 15.000, a možda do 20.000 doktora nauka i doktoranada srpskog porekla. Do sada ih je, kako kaže, upisao oko 7.000. Raskošno neiskorišćeno umno blago, u svakom pogledu.

Pogledamo li kartu sveta, na prvi pogled uočava se da su se pretežno rasprostrli na dva kontinenta – u Severnoj Americi i Evropi, od toga je više od polovine (54 odsto) na prvom. Najviše ih u SAD – 39 odsto, a zatim u Kanadi, Velikoj Britaniji, Nemačkoj, Australiji i tako redom.

Od tog zbira najviše ih je uhleblje našlo u kompanijama – 44 postotka i na univerzitetima – 40 procenata. Zanimljivo je da žene, kao i u matici, čine dve petine, što je iznad proseka Evropske unije u koju hrlimo. Posebno se uočava da je, čak, 71 odsto svoju diplomu steklo u Srbiji, od toga 30 posto pride magistarsku, a 20 postotaka i magistarsku i doktorsku.

Za potrebe Evropske komisije 2010. urađeno je podrobno istraživanje („Tehnološki status Srbije u informatičko-komunikacionim tehnologijama”), pod rukovodstvom iskusnog IT analitičara Milovana Matijevića, koji naglašava da se od devedesetih naovamo u srpskoj naučnoj zajednici uočava manjak od 3.000 do, čak, 5.000 istraživača u starosnoj dobi od 35 do 50 godina! Samo sa Elektrotehničkog fakulteta u Beogradu od 1990. do 2000. zemlju je napustilo oko 1.200 visokoškolaca s diplomom u džepu. U Institutu za molekularnu genetiku i genetičko inženjerstvo je, od osnivanja do naših dana, otkaz dalo više od 150 zaposlenih koji su se obreli na Zapadu.

Pomenuti stručnjak podsetio je na još jednu zabrinjavajuću činjenicu: veliki broj onih koji su ostali ne pokazuje želju da se bavi naukom. S takvom nevoljom, prozvanom unutrašnji „odliv mozgova”, suočili su se ubrzo nakon raspada Sovjetskog Saveza u tamošnjim državama. Tašnu u ruke i mašnu oko vrata, pa bež’ u biznismene! Kako ih privoleti da ostanu?

Iz kojih su se pobuda Luka Milićević,
Dušan Milijančević, Ognjen Ivković,
Mihajlo Cekić, Aleksandar Vasiljković,
Nikola Mrkšić i Dušan Perović,
svi iz istog razreda (IVd) Matematičke
gimnazije u Beogradu, zaputili u Kembridž?

„Seoba pameti” se, prema rečima prof. dr Vladimira Gligorova, smatra ekonomskim izazovom, jer odlaze i obrazovani i neobrazovani zato što ovde nemaju posla! U zemlji bez industrije, kakva je današnja Srbija, ni za jedne, ni za druge nema nade. Vlada mora da stvari uslove za rast poslova koji zahtevaju nauku i obrazovanje.

Istraživanje Studentske unije, koje je obuhvatilo 3.000 ispitanika sa 49 državnih fakulteta, pokazalo je da ih dve trećine upišu studije s ciljem da se zaposle u inostranstvu! (Setite se čuvene krilatice iz vremena Slobodana Miloševića: „Najpre da diplomiram, pa da emigriram”)! Raspamećivanje se nastavlja!

Podaci s početka 2015. obelodanjuju da oko 32.000 žitelja Srbije svake godine napusti svoju zemlju, najveći broj se zaputi u Nemačku, pa u Austriju, Sloveniju, Švajcarsku, Švedsku, Francusku i Italiju. Pretežno su mladi, u dobroj meri obrazovani.

Na stručno usavršavanje se otisne oko 700 visokoobrazovanih, od kojih se malo ko vrati. Uveliko se prepričava jedna od najsumornijh crnohumornih šala: „Srbija je majka. Rodiš se kad izađeš iz nje.”

Sva javna glasila su na udarnim mestima izvestila da su 2010. „sedmorica veličanstvenih” izjahali iz Srbije, uz uobičajeno osećanjima natopljeno obećanje da će se (uskoro) vratiti. Ali život je prevaran, nimalo ne liči na filmske priče sa srećnim krajem. Iz kojih su se pobuda Luka Milićević, Dušan Milijančević, Ognjen Ivković, Mihajlo Cekić, Aleksandar Vasiljković, Nikola Mrkšić i Dušan Perović, svi iz istog razreda (IVd) Matematičke gimnazije u Beogradu, zaputili u Kembridž?

Razmatrajući konkurentnost na izmaku godine koja joj je prethodila, Svetski ekonomski forum ustanovio je da je naša zemlja u „odlivu mozgova” na neslavnom 132. mestu od 133, pretekavši jedino Gvajanu. U većim ili manjim talasima, oticala je „reka bez povratka” s fakultetskom naobrazbom, pretežno mlađih ljudi, otiskujući se najradije na put preko Atlantskog okeana. Na volšeban način išli su stopama prvog doseljenika našeg porekla u SAD, izvesnog Đorđa Šagića, potonjeg Džordža Fišera, koji se uselio daleke 1815.

Seobe visokoobrazovanih, 1958. nazvane „odlivom mozgova” (brain drain), svojstvene su svakoj zemlji (jedino SAD imaju „priliv mozgova” ili brain gain). Dotičnim pojmom je prvi put opisano doseljavanje britanskih akademaca i naučnika u Sjedinjene Države.

Ruski nobelovac Pjotr Kapica,
prijatelj akademika Pavla Savića,
svojevremeno je upozorio: „Dovoljno je
da iz jedne zemlje 50 vrhunskih naučnika,
pa da nauka bude obezglavljena”!

Savremene obrazovane lutalice nepogrešivo su sledile strelicu u kompasu koja je pokazivala smer istok-zapad. Iz siromašnih u bogate krajeve. Američki znalci su, međutim, krajem 2009. upozorili da se sve više doseljenika s visokom školom vraća u matične zemlje, najviše u Kinu i Indiju. Da li će i prva prva „zemlja blagostanja” ubuduće više gubiti nego dobijati pametne?

„Odliv mozgova” nijedna zemlja nije zaustavila, ali su ga pojedine ublažile ili mu delimično preokrenule tok. Odranije se pominje Južna Koreja, u novije vreme Indija i Kina. Jedna od ključnih mera je povećanje ulaganja u nauku (i visoko obrazovanje): Srbija iz budžeta izdvaja oko 0,3 odsto bruto domaćeg proizvoda (BDP).

Prema Lisabonskoj deklaraciji, sadašnje i buduće članice EU moraju da dostignu jedan odsto iz državne kase ili tri odsto ukupno (uz učešće privrede). Napominjeno da se procenti izračunavaju na nekoliko puta višoj osnovici nego što je srpska. Uporedimo li to s Finskom u 2010. godini (od 130 milijardi BDP-a četiri posto ide u nauku – 5,2 milijarde evra), koja ima oko četvrtinu žitelja manje, Srbija zaostaje, čak, 75 puta! Daleko je Finska, uprkos dvočasovnom letu avionom.

Krajem 2013. posao u Srbiji čekalo je 89 doktora nauka i gotovo 800 magistara! Statistika Nacionalne službe zapošljavanja je još poraznija ako se pogleda da su početkom 2010. bila nezaposlena 33 doktora nauka, skoro tri puta manje! Visokoobrazovani do radne knjižice dolaze, u proseku, posle 2,1 godine, a bez kvalifikacija nakon 4,4 godine.

Ruski nobelovac Pjotr Leonidovič Kapica, prijatelj počivšeg akademika Pavla Savića i inostrani član Srpske akademije nauka i umetnosti, svojevremeno je upozorio: „Dovoljno je da iz jedne zemlje 50 vrhunskih naučnika, pa da nauka bude obezglavljena”! Važi li to i za Srbiju?

Naši su svuda u vrhu

„Sa sigurnošću kažem da su naši najbolji studenti, zaista, u vrhu svuda u svetu”, objašnjava Gordana Vunjak-Novaković sa Un iverziteta Kolumbija. „Mnogi su sada na univerzitetima širom sveta. To je normalno, jer talenat teži ka većem i boljem, ali je od vitalnog interesa za Srbiju da se bar neki od najboljih vrate. Iskreno se nadam da će SANU, vlada i univerziteti imati mudrosti i naći načina da se naši najbolji naučnici i stručnjaci vrate i pomognu razvoju Srbije.”

Prijem kod Tita

Milojko Vucelić otkriva: „Tito je za mene čuo od astronauta Franka Bormana („Apolo 8”) koga je, u vreme posete Jugoslaviji, pitao: „Zar se niste bojali tog leta oko Meseca?” Borman mu je odgovorio: „Ma kakvi, vaš Majkl Vucelić je bio glavni i sa Zemlje brinuo o meni”. Na izložbi povodom „Apola 11” Tito me je primio, jer je želeo da iz prve ruke čuje priču o osvajanju Meseca”.

Želi da se vrati

Naš istaknuti astrofizičar, prof. dr Miroslav Filipović, predaje na Univerzitetu Zapadni Sidnej Australija). U inostranstvo je otišao 1992. godine, preovladali su naučnoistraživački razlozi. Namerava da se vrati u Srbiju, želeo bi da ima uslove za istraživanje slične onima u Australiji: „A to su: pristojan posao na univerzitetu ili u institutu s budžetom za 2-3 godišnje konferencije u inostranstvu. Ulazak u EU bi znatno poboljšao uslove za rad, jer bismo imali sigurniji pristup neophodnim instrumentima.”

Saradnja s nobelovcem

Na školskom sajtu nalaze se osnovni podaci za više od 200 bivših učenika (broj se stalno uvećava). Najviše ih ima u SAD, Kanadi, Australiji, Engleskoj, Nemačkoj, a u poslednje vreme i u Švajcarskoj. Procenjuje se da je za 44 godine postojanja Matematičke gimnazije u Beogradu u svet otišlo između 350-400 učenika. Oko 100 su doktori nauka, nekoliko desetina ima zvanje profesora univerziteta. Profesor dr Zoran Hadžibabić je, na primer, učestvovao u naučnom projektu čiji je glavni nosilac dobitnik Nobelove nagrade Volfgang Keterle, a profesor dr Vesna Kadelburg sa Kembridža sada predvodi mlade engleske matematičare na međunarodnim olimpijadama.

O autoru

Stanko Stojiljković

2 komentara

  • Odlično majstore,
    Tema je izuzetno aktuelna i nužno je o njoj pokrenuti javnu raspravu.
    Ali bojim se da oni odgovorni za to nemaju baš dovoljno motivacije.
    Jel bi ovaj problem pokrenuo lavinu pitanja, koja si ti izneo u jednom intervju.
    Sva teška pitanja se i dalje guraju pod politički tepih.
    Evo ja javno pitam – šta je sa stanovima po povoljnim cenama za mlade naučnike, koje je vlada obećala da će da gradi od maja ove godine?!

Ostavite komentar