ATINSKI TRG

NARCIS, SIMBOL OBA POLA

280 pregleda
Wikimedia Alte Nationalgalerie Berlin

U takvom svetu animalne požude, u kojoj se meso ne bira, donhuanovski pali muškarac, obuzet telom, sobom, gradom, poslednji je čovek kulture. Obična figura svedena na roba pred ogledalom koja, anatomski ogoljena, ne predstavlja ništa drugo do tragičnog felaha strasti koji će, kada vreme poživotinjenja dođe, konačno odvesti civilizaciju u besnilo samouništenja.


Nemanja Rajak

Svako doba ima svoje mitske figure. Narcis, androgina figura, prvo je što pada na pamet kada bacimo pogled u ambis modernosti. Veličanje sebe nije savremeni fenomen, ali omasovljenje pojma, da parafraziram Uelbeka, na sve životne dobi i sve društvene klase, predstavlja novu krajnost. Potreba da se dokumentuje i podeli, uz pomoć društvenih mreža, dobar deo sopstvenog života pokazuje da se granica između virtuelnog i stvarnog polako briše. Narcizam postaje način na koji se strukturira ličnost i gradi identitet.

Postepena degradicija društvenih mreža, od Fejsbuka do Instagrama, dovela je do konačne pobede slike nad tekstom, stvorivši od hordi ljudi pale bogove koji, šizofrenom željom za obožavanjem, vape za ponovnim uzdizanjem ka nebesima.

Pisac knjige Narcistička kultura, Kristofer Laš, analizirajući celokupnu društvenu atmosferu samoljublja shvatio je da ovakav način života stvara generacije ljudi slabog, fragilnog identiteta, bez jasnog uporišta u sebi, koji se, shodno društvenim trendovima, više nego ikada ranije, plaše starenja i smrti, obaveza, dugotrajnih i smislenih veza i posvećivanja, dok se, s druge strane, neizmerno dive slavi, bogatstvu,  glamuru[1], životareći u sopstvenom svetu materijalističke strave.

Postepena degradicija društvenih mreža, od Fejsbuka do Instagrama, dovela je do konačne pobede slike nad tekstom, stvorivši od hordi ljudi pale bogove koji, šizofrenom željom za obožavanjem, vape za ponovnim uzdizanjem ka nebesima. Oni, na prljavoj zemlji, bačeni u virtuelno ništavilo, izobličeni plastičnim operacijama i raznim filterima, postaju ništa drugo do trulo meso pozne civilizacije koji, ujedinjeni u bezličnoj sterilnosti, počinju da liče jedni na druge. Krnji se, već tanka, granica dualnosti polova. Narcis, zbog toga, stoji, za većinu, kao moderni simbol i jednog i drugog pola.

Dragoš Kalajić u svom pogovoru romanu Kap španske krvi (Miloš Crnjanski) prilikom tumačenja modernog čoveka, pored Narcisa, uvodi dve figure koje stoje na rubovima androginosti – Don Huan i femme fatal. Takve figure, izobličene gradom, dekadencijom i materijalizmom predstavljaju, za njega, simbole onoga za čime čovek grada žudi. Femme fatal oličava, u svojoj pohoti, moć ovladavanja muškom žudnjom, a Don Huan, vagabund, u potrazi za savršenstvom u ženi, luta, od nade do razočarenja i od razočarenja do nade.

Omasovljenjem tehnologije žene su zaigrale, na virtuelnom teatru, uloge paganskih boginja, dok muškarci, u iščekivanju vaskrsenja patrijahata, beže, feminizovani, u druge, prizemnije, uloge. Jedna od tih uloga je i oponašanje figure Don Huana.

Nokturalna požuda grada ujedinjuje dve figure. Femme fatal biva obožavana pod neonskim svetlima velegrada, a Don Huan, nomad megalopolisa, živi za grešnu noć. Svet grada je velika, mračna pozornica, na kojoj svako, mimo dodeljene uloge, čezne za nečim. Želja je ta koja tera ljude da kroče na beton. Žene žele da budu obožavane, a muškarci da, odsečenih korena, lutaju gradom.

Omasovljenjem tehnologije žene su zaigrale, na virtuelnom teatru, uloge paganskih boginja, dok muškarci, u iščekivanju vaskrsenja patrijahata, beže, feminizovani, u druge, prizemnije, uloge. Jedna od tih uloga je i oponašanje figure Don Huana.

Ko je, zapravo, savremeni Don Huan? Čitajući roman Avanture pobednika Vladimira Kolarića možemo, posle brojnih savremenih književnih pokušaja razmađijavanja lika Don Huana, krenuti u pravom smeru:„Sve je počelo onog dana kada sam otkrio da imam telo. Ovako Kolarić dovodi na svet Don Huana. Prelaskom sa metafizike na biologiju. Lik, nedotaknut smrću boga, započinje putašestvije u jedinom mogućem pravcu – ka zadovoljenju bioloških poriva.

Njegovo kretanje kroz visoke krugove Evrope vraća ga, naizgled, u predgrađansku interpretaciju Don Huana kao plemića razvratnika. Ipak, odsustvo aristokratskog vidi se u njegovom nesvesnom zanemarivanju istorije. Težnja za kvanititetom, bezavičajnost, odbacivanje vezivanja, kao i sećanja, odlike su, po Kamiju, poznog građanskog društva u koje se, Don Huan iliti građanin Don Žuan, odlično uklapa.  

Kolarićev Don Huan, imena Jovan, vreme ne određuje na osnovu prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, nego drugačije – trošenjem tela: „Preda mnom, u vremenu, ležala su tela, ženska, sve lepša od lepšeg, slasna i udobna, do kraja sveta.On, poput grabežljive zveri, zaražen narcisoidnim nihilizmom, živi, isključivo, za trenutak.

Unutar svetlucavog društva spektakla, gde je život na tren neminovan, poistovećuje se sloboda i razvrat. Brojne seksualne revolucije 20. veka dovele su do toga da je, istinski, teško napraviti razliku. Teorijski, naravno, da – ali po načinu života, nikako. Donhuanovski promiskuitet, lišen dubine, blješti u vidu neonskih reklama, na brojnim neboderima, svuda oko nas. Fluidni razvrat, kao korporativno forsirani način života, savršeno se podudara sa težnjama poznog kapitalizma o večnoj potrošnji.

Bludnički život Don Huana moguć je jedino u gradu. Kolarić to shvata i zato u poglavlju Katalog trofeja pored svakog ženskog imena ne stoji prezime, koje povezuje sa korenima, već grad i materijalna stvar.

Obeskorenjen, Don Huan je, špenglerovski, oličenje jalovosti civilizacijskog čoveka. On, čovek grada, neće više da živi kao tip, već isključivo kao pojedinac čime pravi metafizički obrt ka smrti. U njemu nema tradicionalne muškosti, a ni dužnosti. Njegov erotski instinkt, iako se u reklamožderskom društvu slavi kao vrhunac muškosti, nije znak muževnosti, po Gregorio Maranjonu, jer pravi muškarac uvek obraća pažnju na svoj tip, bilo da tačno odgovara njegovoj predstavi ili ga naslućuje.

Don Huan traži uživanje u prerušavanju i noćnoj tmini: muževni muškarac želi da bude viđen i voljen. Don Huan je, kako ga određuje ovaj španski istoričar i filozof, pre ženstveni nadmuž[2], figura koja obitava na jednom rubu androginosti „oslobođena obavezujuće muškosti.  

Ovakva figura apsurdne muškosti, u gradskoj noći, okružena pohotom, žedna bluda, luta, podsećajući, kako Kamila Palja zapaža, na paganske bogove lutalice kojima su stranci nudili jedino što imaju – svoje telo. Palja nastavlja, ističući da neutoljiva žeđ promiskuteta oličena u razvratnoj slobodi, u savremenosti, početni impuls dobija u podzemnoj kulturi homoseksualnih noćnih klubova u koje su stranci, lutalice, krišom dolazili i u zadimljenom mraku uzimali tuđa tela, kao što ih je Don Huan, takođe lutalica, prikriven noćnom tminom, uzimao.

U takvom svetu animalne požude, u kojoj se meso ne bira, donhuanovski pali muškarac, obuzet telom, sobom, gradom, poslednji je čovek kulture. Obična figura svedena na roba pred ogledalom koja, anatomski ogoljena, ne predstavlja ništa drugo do tragičnog felaha strasti koji će, kada vreme poživotinjenja dođe, konačno odvesti civilizaciju u besnilo samouništenja.

[1] Renata Senić, Ogledanje – narcizam i društvo http://psihoterapijsketeme.rs/2013/ogledanje-narcizam-i-drustvo/

[2] Hans Majer, Doktor Faust i Don Huan, Svetovi, Novi Sad.

(Izvor Arheofutura)

O autoru

administrator

Ostavite komentar