ATINSKI TRG

NESPOZNATI ČOVEK

272 pregleda
Unsplash

Sve do sada izložene teorije saznanja su bezvredne, jer su isključivo antrpocentrične a sam subjekt saznanja koji je istovremeno i objekt saznanja – čovek, potpuno je nepoznat. Štaviše, one su u nedopustivo velikom neznanju jer čovek je neodvojiv od bića civilizacije te spuštena na taj, s jedne strane najniži a sa druge strane najviši, nivo opštosti teorija saznanja se mora zasnovati na jedinstvu čoveka i bića civilizacije, na ideji čoveka.


Nikola Pilipović

Materija, koja čini ovaj materijalni svet, nama je poznata u dva oblika: kao materijalni objekti i kao energetska polja. Međutim, teorija evolucije materije (TEM) pokazala je da materijalni objekti evoluiraju, a princip održanja materije i čuvena Ajnštajnova jednačina E=mc2, pokazuju konvertibilnost te dve forme. Zato je ispravno tumačiti energetska polja kao prvu formu materije iz koje su nastali prvo oni prosti, nerastavljivi objekti, a potom njihovim sjedinjavanjem i svi ostali, u skladu sa drugim principom hijerarhije, te pod pojmom objekta možemo, u tom smislu i utoliko, misliti i na energetska polja.

Teorija evolucije materije, takođe, pokazuje da je evolucija materije istovremeno i evolucija komunikacije, to jest umnožavanje atributa objekta kroz koje se komunikacija ostvaruje. Drugačije rečeno, iako materijalni svet čine materijalni objekti, ipak on postoji tek kroz komunikaciju između njih, to jest tek kroz fenomen ako pod tim pojmom mislimo na promenu nekog objekta, jer promena može nastati samo kroz komunikaciju s drugim objektom razmenom mase-energije. Izuzetak je radioaktivni raspad atoma, jer postojati znači postojati za druge, što nalaže prvi princip hijerarhije. Ako fenomen čini svet vidljivim, dostupnim, postojećim, onda je on izuzetno značajan i moramo shvatiti njegovu suštinu:

Prvo što opažamo jeste da je on uvek razmena mase-energije između objekata;

Drugo, ta razmena je uvek između dva objekta;

Treće, masa-energija prelazi sa objekta višeg energetskog potencijala na objekt nižeg potencijala, što nalaže drugi princip termodinamike;

Četvrto, fenomen se ostvaruje po nekom zakonu, što se pokazuje u principu kauzaliteta, po kome suprotni fenomen vraća objekt u prethodno stanje, naravno ne u potpuno istovetno jer su se u međuvremenu dogodili drugi fenomeni, što je još Heraklit shvatio;

Peto, i za naše razumevanje materijalnog sveta od izuzetnog značaja, osim toga što nastaje kauzalno, što takođe nalaže princip kauzaliteta, to jest kao posledica prethodnog fenomena, on može nastati i iz slobode voljom objekta, koji je time singularitet u svetu kauzaliteta i kojeg tada smatramo živim bićem. To ne proizlazi iz našeg tumačenja prirode, jer je tumačimo kroz kauzalitet, kroz principe i zakone prirode a sloboda je negacija kauzaliteta, ali proizilazi iz teorije evolucije materije ne kao zakonitost (sloboda po svojoj definiciji ni na koji način ne podleže zakonitosti niti proizlazi iz nje), već kao mogućnost. A svako živo biće svakim svojim pokretom iskazuje svoju slobodu i svoju volju i, više od toga, to je jedini način njegovog opstanka. Sloboda razdvaja materijalni svet na dva potpuno različita dela: svet kauzaliteta u kome je komunikacija pasivna, i svet slobode – života koji čine singulariteti u svetu kauzaliteta, živa bića u kome vladaju zakoni evolucije i u kome je komunikacija aktivna, to jest biće je pokreće po svojoj volji.

Ta dva sveta, svet kauzaliteta i u njemu svet slobode – života, kao negacije kauzaliteta, podležu suprotnim zakonitostima. Njihovo nerazlikovanje rezultira smeštanjem živog bića u Prokrustov krevet kauzaliteta, što se pokazuje kao niz apsurda i protivrečnosti, a filozofsko i naučno mnenje traga za svetim gralom koji će ih prevesti u naučne dokaze.

Kantov dokaz o nemogućnosti slobode zasnovan je na hipotezi o sveopštoj kauzalnosti i time je samo jedan kružni dokaz, ali je njegov genije ipak uspeo da uništi znanje da bi dobio mesta za veru”, što su, na svoju sramotu, nekritički kao Bibliju prihvatili epigoni i drugi profiteri, kako tada tako i danas.

Ta dva sveta, svet kauzaliteta i u njemu svet slobode – života, kao negacije kauzaliteta, podležu suprotnim zakonitostima. Njihovo nerazlikovanje rezultira smeštanjem živog bića u Prokrustov krevet kauzaliteta, što se pokazuje kao niz apsurda i protivrečnosti, a filozofsko i naučno mnenje traga za svetim gralom koji će ih prevesti u naučne dokaze. Bilo bi zaista naivno i pomisliti o bilo kakvom naučnom tumačenju sveta slobode koji je način našeg postojanja i koji čini i nas i našu civilizaciju i ceo svet živih bića, a ne znati ni da on postoji, već je to vera, vera u Boga i vera u Kanta. Pogotovo je neodrživa ideja bilo kakve teorije saznanja, teorije koja pretenduje da tumači ne samo proces saznanja, već i samu njegovu mogućnost, iako ne zna za pojam slobode.

Zaslepljeni Kantovim genijem, njegovom teorijom saznanja sažetoj u tri slavna pitanja: šta mogu da znam, šta treba da činim i čemu treba da se nadam, ni današnji filozofi ne shvataju da je to vraćanje Bogu. Kantov odgovor na prvo pitanje jeste: ništa, jer je sva saznanja prirode počev od prostora i vremena preko zakona prirode do moralnog postupanja krunisanog kategoričkim imperativom, preveo u a priorna saznanja, koja ne pripadaju čoveku već Bogu.

A odgovor na drugo pitanje je dat moralnim zakonom – što je oksimoron jer moral pretpostavlja slobodu odlučivanja a zakon je ne dozvoljava – koji je moguć samo kroz pretpostavku Boga, upravo zato što je oksimoron. Svaka religija i počiva na oksimoronima i apsurdima jer za njihovo objašnjenje nije dovoljna čovekova pamet, pa se iz tog negativnog saznanja zaključuje postojanje Boga. Iz negacije negacije proizlazi pozitivno saznanje Boga, zato se vera ne zasniva na razumu već na neznanju i strahu od nepoznatog.

Treće pitanje je još prozirnije, jer ako čovek treba da se ponaša prema kategoričkom imperativu to je zato što je to po Božjoj volji, kategorički imperativ i nije ništa više od dekaloga, onda je to zato da izbegne njegovu kaznu i da zasluži njegovu milost, da pase na cvetnim livadama njegovim. Istini za volju, nije Kant činio ništa, što već nije bio adet u filozofiji: da svako izlaže svoju misao, ma koliko ona bila problematična a njeno tumačenje protivrečno, što je neizbežna posledica nesaznanja predmeta filozofije – čoveka i bića civilizacije.

Ali Kant je otišao mnogo dalje, on je celu svoju Kritiku zasnovao na protivrečnostima, neodrživim hipotezama i idejama, čija svrha nije teorija saznanja već dokaz neophodnosti Boga. I to je bilo njegovo pravo, ali njegov genije je, u toku 11 dugih godina, to sve složio u lavirint u kojem se malo ko mogao snaći, a oni koji su se snašli iskoristili su Kantov ugled koji je stajao iza tih besmislica i na njemu zasnovali svoje filozofije koje i danas dominiraju Zapadnom civilizacijiom. Kant je odgovoran zato što je svesno uništio samu ideju mogućnosti slobode i time sprečio saznanje čoveka i bića civilizacije i čovečanstvo osudio na propast.

Sve do sada izložene teorije saznanja su bezvredne, jer su isključivo antrpocentrične a sam subjekt saznanja koji je istovremeno i objekt saznanja – čovek, potpuno je nepoznat. Štaviše, one su u nedopustivo velikom neznanju jer čovek je neodvojiv od bića civilizacije te spuštena na taj, s jedne strane najniži a sa druge strane najviši, nivo opštosti teorija saznanja se mora zasnovati na jedinstvu čoveka i bića civilizacije, na ideji čoveka.

Odgovor na prvo pitanje, koje je i jedino pravo i nije Kantovo jer su se njime bavili filozofi i pre Platona i Aristotela, jeste u analitičkom sudu. Analitički sudovi su jedine istine, jer sve ostalo nastaje iz iskustva, koje po samoj svojoj ideji, da je evolutivno, jeste samo lični odnos bića prema okruženju, a bilo kakvo saznanje a priori je povlastica Boga. Iako u analitičkom sudu predikat ne dodaje ništa subjektu, te je on samo zato apsolutno istinit, iako je isključivo negativnog sadržaja, upravo zato je on jedini mogući odnos prema prirodi, ali ne kao njeno saznanje već kao ograničenje mogućnosti njenog saznanja.

Ako se analitičkom sudu doda pojam iz iskustva ili ako se, obratno, on upotrebi kao nominalna definicija nekog pojma, onda analitički sud ograničava taj pojam na domen celog mogućeg iskustva a ako je priroda tog pojma takva da je moguće suziti taj domen onda iz toga može proizaći neko saznanje o tom pojmu. Sjajan primer je tautologija – verovatno je verovatnije – koja primenjena na fenomen postaje drugi zakon termodinamike – verovatno će se desiti onaj fenomen koji je verovatniji – a koji je verovatniji određuje iskustvo, te je tautologija apsolutno istinita za svako moguće iskustvo iako ne sa istim rezultatom. Primera radi evolucija materije u domenu hlađenja okruženja nalaže da je verovatnije usložnjavanje materijalnih objekata, a u domenu zagrevanja je suprotno tome verovatniji njihov raspad. Naravno, matematika je ključni dokaz koristi od tautologija i zato je Kant insistirao da je prevede u sintetičke sudove, ali je upao u logičku grešku nerazlikovanjem simbola kojima se označavaju brojevi od pojma broja.

Pre daljeg ispitivanja moramo razjasniti šta mislimo pod pojmom znanje i moramo pokazati njegovu prirodu. To su principi znanja koje smo već razjasnili kao imanentne svakom živom biću, kao jedini način da ono ostvari dobit iz okruženja i opstane uprkos nultoj verovatnoći koju iskazuje drugu zakon termodinamike. Drugačije rečeno, moramo prvo definisati saznajni subjekt u najopštijoj formi pa tek potom i njegov odnos prema okruženju. Time teorija saznanja postaje ispravna ne samo za čoveka već i za svako živo biće.

Da zaključimo. Izlaganje teorije saznanja mora početi od pojma živog bića, što znači od izlaganja osnove, tvrdog jezgra teorije evolucije materije. Posle toga mora se protumačiti ideja analitičkih sudova, i analiza onih već saznatih i najzad moraju se potražiti i druge korisne tautologije. Zatim se one moraju urediti, sistematizovati i kao takve proučavati. Ta klasifikacija se mora izvesti s obzirom na njihov značaj u razumevanju materijalnog sveta, na razlikovanje sveta kauzaliteta i sveta slobode – života. Možemo da razlikujemo četiri grupe tautologija:

  1. Tautologije koje važe sa sav materijalni svet, to su principi hijerarhije i drugi princip termodinamike.
  2. Tautologije koje važe za svet kauzaliteta, to su matematika, princip kauzaliteta, princip kontinuiteta i zakon o održanju mase-energije.
  3. Tautologije koje definišu razliku između sveta kauzaliteta i sveta slobode – života, to su one tautologije koje definišu ideju slobode – života, one čine tvrdo jezgro teorije evolucije materije to su: život je negacija kauzaliteta, živo biće je singularitet u kauzalitetu i prvi princip znanja – znanje je iskustvena istina.
  4. Tautologije koje važe za svet slobode – života, i time dopunjuju tvrdo jezgro teorije evolucije materije, a to su: drugi princip znanja – znanje evoluira i treći princip znanja – znanje evoluira eksponencijalno.

Posle tumačenja ovih, i onih tautologija koje budu saznate, mora se rastumačiti teorija evolucije materije i posebno njena disciplina teorija civilizacije, da bi se razumeo pojam čoveka. Tek tada se može preći na potpuno izučavanje pojedinih tautologija i time su postavljeni osnovi teorije saznanja. Posle toga mogu filozofi, prema svojoj vokaciji graditi svoje, lične teorije saznanja koje već samim tim nisu naučne teorije i svakako ne zadovoljavaju Poperov princip proverljivosti, te pripadaju psihologiji kao poslednjem pribežištu filozofije koja ne poseduje predmet izučavanja.

O autoru

administrator

Ostavite komentar