ARGUSOV POGLED

NEPRIZNATI I U SRBIJI

203 pregleda
Dopunska nastava

U rasejanju postoji druga Srbija, bogata i uspešna. Iseljeni Srbi imaju najveći srpski kapital u inostranstvu – pamet i novac. Zašto ih matica ne prepoznaje kao takve?


Dr Marko Lopušina

Jedna šala o iseljenim Srbima govori da naši ljudi na Arktiku prodaju Eskimima frižidere. A druga kaže da naši ljudi na rogu Afrike tamošnjim žiteljima prodaju šporet na drva. U prevodu ovih asocijacija to znači da nas Srba ima svuda na planeti. I da stalno nešto radimo. U 159 država sveta danas živi i radi 2,5 miliona Srba. Najviše ih je u Nemačkoj i Austriji. Beč je danas sa 180.000 Srba glavni grad srpske dijaspore.

Ne treba zaboraviti da je Srpska pravoslavna crkva rasla i napredovala u srpskom rasejanju, da su prve „Novine serbske objavljene u Beču, a prve knjige štampane u Trstu i Budimpešti. Dobar deo istorije srpskog naroda dešavao seu tuđini, pa su tako i naše kraljevske dinastije, članovi porodica Karađorđević i Obrenović, živele, radili i umirale u stranim državama.

Prvi Srbi iseljavali su se iz otadžbinskih zemalja na Bakanu još pre osam vekova. Tada su odlazili u Austro-Ugarsku, Rusiju, Italiju. Najčešće se srpskinarod selio u vreme i posle ratova, od Kosovskog boja, preko Balkanskih do svetskih ratova. Srpski ratni zaroboljenici u nacističkim logorima su, na primer, posle oslobođenja 1945. godine postali svetski emigranti.Potom je šezdesetih godina prošlog veka usledila masovna migracija radne snage iz SFRJ, kojom se stvorila evropska srpska dijaspora. To je bila ugovorena seoba seljaka i radnika iz Jugoslavije u Austriju i Nemačku. Potom se ta seoba proširila na Skandinaviju, Francusku, Švajcarsku i Veliku Britanije.

Danas u ti tzv. gastarbajteri, srpski gostujući radnici iz 1966. godine penzioneri, sa dve kuće i dve noge, jednom u tuđini, drugom u matici. Nova seoba naših ljudi, pre svega iz Srbije, nastala je devedesetih i danas traje. Iselilo se više od 650.000 ljudi. Među iseljenim su radnici, stručnjaci, ali i studenti. Iz Srbije u Austriji se školuje 2.500 studenata. Još toliko ih je iz drugih srpskih zemalja – BiH, Crna Gora, Hrvatska.


Dolazak gastarbajtera u Nemačku

Kapital za promene

Iseljeni Srbi imaju najveći srpski kapital u inostranstvu, to su pamet i novac. Oni čine drugu modernu Srbiju u tuđini, koju matica Srbije ne prepoznaje kao spasioca srpskog naroda. Ovi iseljeni ljudi, njih 2,5 miliona imaju potencijal, koji može da izmeni i unapredi Srbiju. Taj srpski potencijal u inostranstvu čine ljudski kapital i finansijki kapital. A to je upravo ono što ponajviše nedostaje u matici Srbiji.

Stručnjaci za migraciju „mozgovaprocenjuju da u rasejanju imamo više od 50.000 profesora, naučnika, eksperata, doktora nauka, akademika. Profesor Dejan Ilić iz Nemačke je, na primer, prvak u proizvodnji i upotrebi mikrobaterija. Zovu ga „novi Tesla, jer ima preko 600 izuma i patenata. Vlasnik je Oskara, nagrade Američke filmske akademije za unapređenje filmskog objektiva i kamere. U tuđini se rađaju „nove Tesle, jer su srpski diplomci proglašeni za najbolje na fakultetima u Austriji, Rusiji, SAD i Velikoj Britaniji.

Druga srpska najveća vrednost u inostranstvu je devizna štednja gastarbajtera i poslovni kapital biznismena. Prema službenim podacima NBS, vrednost deviznih doznaka, koje danas Srbija dobija od iseljenog naroda, iznosi oko tri milijarde evra godišnje. Ekonomski analitičari procenjuju da je poslovni kapital Srba u dijaspori vredan oko 60 milijardi dolara. Moja saznanja su malo drugačija. Verujem da kapital srpskih biznismerna u inostranstvu vredi oko 15 milijadri evra. Samo Filip i Madlena Cepter iz Monaka, Slavica Eklston iz Velike Britanije i Ubavka Mekdonalds iz Kanade imaju kompanije koje vrede oko 10 milijardi evra.

Nemerljiv je kapital koji su naši iseljeni ljudi kroz humanitarne akcije i dobrotvorne priloge darivali svom narodu u Srbiji i drugim otadžbinskim zemljama. Samo prineza Katarina Karađorđević je preko svoje fondacije za dve decenije isporučila pomoć vrednu 16 miliona evra. Ovim vrednostima dodajemo 300.000 srpskih toponima u svetu, više od 660 memorijala, stotinu hramova SPC, osamdesetak ambasada i konzulata, oko 300 srpskih klubova i udruženja, teritorije i gradove sa srpskim imenima. I čak 36 spomenika i bisti Nikoli Tesli u 20 država. Jasno je da naša dijaspora ima planetarne dimenzije.


Srbi u Švedskoj

Šveđani priznaju da su srpski radnici gradili njihovu kraljevinu kao privrednu silu. Nemci su procenili da su naši radnici u njihovu modernu državu ugradili 50 milijardi maraka svog kapitala u žuljevima i znoju. Austrijanci kažu da su Srbi najbolje integrisan narod i najbolji radnici. Da bi se srpsko rasejanje i njihova druga Srbija uklučili u privredni i politički život matice potrebna je samo odluka vlasti da poštuje Ustav u kome je dijaspora prioritet našeg društvenog razvoja i dobra volja političara u provincijama da sarađuju sa investitorima iz srpskog rasejanja.

Ambasadori u tuđini

Srbi u rasejanju su pravi ambasadori svog naroda i svoje države. Pomenimo preko 1.000 sportista i umetnika svetskog glasa. Srbi iz rasejanja u mnogome menjaju nametnutu lošu sliku o srpskom narodu. To svojim delima i rečima čine sportisti Novak Đoković, Nikola Jokić i Tijana Bošković, na primer. To čine na svoj način uspešni umetnici kao Marina Abramović iz Njujorka, glumica Danica Ćurčić iz Kopenhagena i dr Mila Mihajlović, istoričarka iz Rima.

Srbija ima dvadeset počasnih konzula našeg porekla u svetu, koji nas pradstavljaju kroz svoje poslove i prijateljsku saradnju sa strancima. Pomenimo Rajka Tomovića u Poljskoj i Aleksa Mačeskog u Ohaju (SAD). S druge strane, u srpskoj dijspori ima ljudi koji nemaju svetsku širinu i uticaj. To su oni iseljeni Srbi, a njih je, nažalost, većina, koji su okrenuti samo sebi, koji žive u svom kraju na relaciji kuća-posao-crkva.Umesto sloge u srpskom rasejanju, posebno u klubovima i udruženjima vlada nesloga. Trenutno se u Beču odvija raskol Zajednice 14 srpskih klubova zbog ličnih interesa njihovih vođa.

Nažalost, Srpska pravoslavna crkva nije kohezioni faktor našeg naroda u inostranstvu, jer u različitim državama ima i različit status. U Austriji i Nemačkoj, gde živi najviše Srba nema status verske zajednice, tretiraju je kao udruženje građana. Ona je tamo samo mesto gde se naš narod okuplja, uglavnom, u vreme velikih verskih praznika, pa se zato naziva Božićni Srbi. SPC jedva okuplja dvadeset odsto naših u rasejanju.

Druga Srbija

Iseljeni Srbi koji žive i rade na svim kontinentima sveta čine drugu Srbiju, modernu i bogatu. Srbe u dijaspori i regionu može da ujedini jedino država, ali ona za to nema volje, snage, a ni para. U Beogradu ne postoji politička volja da se prihvate i realizuju ideje iseljenih Srba za razvoj i modernizaciju otadžbine. Prećutan je, na primer, predlog da se fabrika traktora IMT, koja u svetu ima 300.000 kupaca, preseli u Dobanovce i pretvori u komjuterizovanu kompaniju, pa je prodata strancu iz Indije.

Moje ankete, a i zvanična ispitivanja iseljenog naroda, pokazuju da skoro 40 odsto naših ljudi u svetu želi da ulaže u biznis u otadžbini. Isto toliko njih tvrdi da je glavna smetnja tom poslovnom kapitalu korupcija lokalnih vlasti, koje ometaju investicije i žele da uzmu deo novca za sebe deo. Imam poznanika u Rusiji koji je sagradio fabriku peleta u zavičaju, a otvorio ju je lično Tomislav Nikolić, predsednik Srbije. Dotični je podigao kredit u inostratstvu da bi zaposlio 45 radnika u fabrici. Prozivodnja nikad nije započela, jer opštinari nisu prvo dali struju, a potom ni upotrebnu dozvolu. Tražili su novac za sebe.

Nesložna braća

Srbi u rasejanju nisu složni iz više razloga. Najvažniji je da strane zemlje u kojima žive preko svojih tajnih službi i crkava rade da naš narod tamo ne bude složan i jak. Zapad je uništio Jugoslaviju kao zemlju svih Srba na Balkanu i stanovnike pretvorio po mestu rođenja u Hrvate, Bosance, Makedonce, Crnogorce i Slovence. Srbi u dijaspori uzimaju dosta lako strano državljanstvo, a ono brani da se ostane Srbin.

Srbe kao nacionalnu manjinu ne priznaju u Crnog Gori, Makedoniji, Bugarskoj, Sloveniji, Austriji i ne daju im politička prava i kulturnu zaštitu. U sve tri Amerike ih tretiraju kao etničku grupu bez jasnih političkih prava. U tuđini su, dakle, izloženi asimilaciji – da postanu stranci, da se odreknu srpskoj imena, porkla i pasoša. Od 2,5 miliona Srba u rasejanju oko milion je iz Srbije, a polovina ima srpski pasoš. Naša država ne može legalno da brine o Srbima u tuđoj zemlji, na primer u Nemačkoj, ako nemaju srpski pasoš i nisu naši državljani.Srbi iz BiH, koji imaju nekretnine u Srbiji ili su za nju porodično vezani, radije uzimaju nemačko državljanstvo nego srpsko. Srbi su u tuđini svetski pravci po uzimanju stranog državljanstva.

Pod uticajem loših političara i nepoznavalaca migracija, u Srbiji se na pogrešan način gleda na odlazak mladih i starijih ljudi u inostranstvo. Tretiraju ih kao begunce iz raja, iako su otišli da uče, da se obrzuju, da budu pametni, moderni i uspešni. Ukratko, da rade i zarade. Vratiće se i mladi i stariji, jer nisu zaboravili roditelje, porodicu i otadžbinu. Svi će se vratiti kada u Srbiji bude bolje?

Problemi s maticom

I danas, pola veka od masovne seobe radnika i seljaka iz Srbije u zemlje Starog kontinenta na rad, mnoga pitanja na relaciji Srbija-dijaspors nisu rešena, poput prava glasa i dopunskog školovanja naše dece u inostranstvu. Da bi se, na primer, ovi problemi rešili moraju prvo da postoje bilatelarni ugovori i sporazumi sa svim zemljama u kojima žive i rade Srbi poreklom iz Srbije.

Ako u Austriji uzmete austrijski pasoš, vi se odričete srpskog državljanstava i prava glasa. Više od 80.000 Srba iz Srbije u Austriji uzelo je strano državljanstvo i nema pravo glasa. Toliko ih je i u Nemačkoj, i oni više nisu srpski državljani i glasači. A u javnosti se šire nerealne priče o velikom broju naših ljudi u dijaspori i njihovim glasačkim pravima. Za glasanje je potreban srpski pasoš i odlazak na glasačno mesto ili instaliranje glasanja elektornskim putem. Ali nekim strankama u Srbiji ne odgovara da iseljeni Srbi glasaju.

Slično je s dopunskim školama na srpskom jeziku. Ima ih tamo gde su potpisani ugovore i gde je to dozvoljeno, u Švajcarskpj i Nemačkoj, ali u Austriji ne jer nije dozvoljeno. U Austriji je, na primer, zabranjeno dopunsko školovanje stranaca u obrazovnim ustanovama koje njihove matične zemlje osnivaju. Austrijanci imaju svoje škole za decu gastarbajtera iz bivše SFRJ na bosansko-hrvatsko-srpskom jeziku. Postoje poneke privatne i crkvene škole malog kapaciteta. Grad Beč je nedavno predložio da se otvori srpska gimnazija, ali o tome naši ljudi u Austriji još razmišljaju.

Srpska dijaspora najviše zamera matici što je ukinula Ministarstvo za dijasporu 2013. Godine, time su, kako kažu, ostali bez svoje sigurne kuće. Preko ovog ministarstva otadžbina ih je kao matica pčele okupljala u Beogradu, bez obzira iz koje države dolazili i u kom kraju bivše Jugoslavije bili rođeni. Gašenje je znak nedostatka političke volje države i stranaka za saradnju sa narodom u rasejanju. To je i kršenje Zakona o dijaspori i Srbima u regionu, po kome je radila nekadašnja Skupština dijaspore.

Zbog svega toga srpske rasejanje u otadžbini Srbiji često vidi maćehu, a ne majku. Ne treba, međutim, smetnuti sa uma i da se srpska dijaspora ponekad ponaša kao izgubljena ćerka. U tuđini postoji na stotine klubova i udruženja Srba, ali njihovi lideri su u neprestanoj svađi i borbi za vlast. Crkva je često posvađana sa vernicima u rasejanju. Za dobar odnos matice i rasejanja potrebna je aktivna uloga oboje, i majke i dece. I ta deca, srpska dijaspora zanemaruje Srbiju, jer skoro 60 odsto iseljenih ne mari za otadžbinu i malo čini da pomogne majci. Ima ona američka izreka da ne pitaš šta je država učinila za tebe, već šta si ti učinio za državu! Taj odnos se može promeniti ako svako da sve od sebe da budemo jaki, složni i zdravi srpski nacionalisti.

Srpski svetski sabor

Da bi delovali kao jedinstveno nacionalno biće, srpska dijaspora i matica treba da ispoštuju zavet da samo sloga Srbina spasava. Potrebno je, na primer, da Srbi u dijaspori naprave Svetski fond za pomoć srpskom narodu u Srbiji i Republci Srpskoj, pa da sa svojim prijateljima strancima grade škole, obdaništa, bolnice, sigurne kuće, mala preduzeća, ulice, vodovod, fabrike za prečišćavanje vazduha, vode i otpada. Ako mogu Vlade Divac, Miloš Teodosić, Novak Đoković, Filip Cepter, Dejan Stanković, Neven Subotići mnogi drugi da imaju svoje fondacije i pomažu narod, zašto to ne bi radila cela dijaspora od 2,5 miliona ljudi sa dvema otadžbinskim zemljama?

Kao što Jevreji imaju svoj Svetski jevrejski kongres, kao što Irci imaju svoje Irski svetski kongres, tako i Srbi treba da imaju jedinstvenu organizuaciju koju bismo mogli da nazovemo Srpski svetski sabor.Sabornost je naša sloga, jedinstvo i spasenja. Pre nego što se osnuje Srpski svetski sabor, treba osmisliti Srpski nacionalni program, koji bi predstavljao naš narodni dogovor da ćemo biti složni i jedinstveni, uvek i svuda. Teslina naučna fondacija u SAD, čiji sam direktor, radi na tome. Srbi treba najpre da budu Srbi, a potom Amerikanci, Austrlijanci, Nemci, Austrijanci i drugi sa stranim pasošima.

Setimo se kako se u otadžbini gradilo posle poplava 2014. godine, tako treba da bude stalno, a ne od slučaja do slučaja.

O autoru

administrator

Ostavite komentar