USHOĐENJE UOBRAZILJE

NERASKIDIVA VEZA S NAUKOM

1.660 pregleda
Prvi instrument (Vikipedija)

Muzika se neosporno izdvaja kao umetnost koja najbrže, najednostavnije, najbolje, najeksplicitnije i najpotpunije prikazuje povezanost jedne humanističke discipline s različitim naučnim oblastima: prirodnih, društvenih, medicinskih, inženjersko-tehnoloških i, naravno, srodnih humanističkih nauka.

Prof. dr Uroš Dojčinović   

Bilo koji vid ozbiljnog i stručnog pristupa bavljenju muzikom, počevši od muzičke pedagogije i organizacije muzičkog obrazovanja, zatim muzičkog izvođaštva, uspostavljanja stručnih muzičkih ustanova (udruženja, organizacija i drugih institucija), do sveukupnih muzikoloških razmatranja (koja osim geografsko-istorijskog, podrazumevaju i uplive drugih komplementarnih pristupa i metoda poput: književnog, filološko-lingvističkog, sociološkog, etnološkog, antropološkog, matematičko-fizičkog, medicinsko-fiziološkog, pravnog, teološkog, filozofskog i dr.), danas su nezamislivi bez upliva naučne metodologije i naučnosti i u širem i u užem smislu. Svi aspekti teoretsko-praktične muzičke problematike već više vekova, kontinuiran, podležu naučno-analitičkim pregledima da bi danas svoja uporišta imali upravo u savremenoj naučnoj organizacija znanja i primeni naučne metodologije .

Ljudski glas uslovno smatramo prvim
čovekovim muzičkim instrumentom, a
ritmičo lupanje nogama i pljeskanje
rukama, potom udaranje raznih predmeta,
početkom razvoja najstarije grupe
muzičkih instrumenata – udaraljki.

Muzika se neosporno izdvaja kao umetnost koja najbrže, najednostavnije, najbolje, najeksplicitnije i najpotpunije prikazuje povezanost jedne humanističke discipline s različitim naučnim oblastima: prirodnih, društvenih, medicinskih, inženjersko-tehnoloških i naravno srodnih humanističkih nauka. Svi njeni aspekti, i praktične i teoretske problematike, od samog početka su uspostavljani, izgrađivani i razvijani na uporištima u drugim, brojnim i  raznovrsnim oblastima, koje će sve – pre ili kasnije – obuhvatiti različite naučne sfere.

Ta neverovatna disperzija, kako prema bliskim specijalnostima, tako i grananje prema naizgled potpuno odeljenim i udaljenim  disciplinama, vekovima je lagano ali kontinuirano podlegala analitičkim pregledima. Današnja organizacija sveukupnog znanja i primena savremene naučne metodologije bezrezervno potvrđuju takva stanovišta i omogućavaju interdisciplinarno istraživanje i sveobuhvatno sagledavanje muzičke umetnosti i svega što je s njom u vezi.

Prvi instrument

Ljudski glas uslovno smatramo prvim čovekovim muzičkim instrumentom, a ritmičo lupanje nogama i pljeskanje rukama, potom udaranje raznih predmeta, početkom razvoja najstarije grupe muzičkih instrumenata – udaraljki. Nedugo zatim usledila je pojava prvih duvačkih instrumenata, a izumevanje i korišćenje lovačkog luka (u paleolitu, oko 30.000 do 15.000 godina pre nove ere), označilo je rađanje ideje o kordofonima, najmlađoj grupi žičanih instrumenata.

Ljudski glas (Vikipedija)

Dalja evolucija, ekspanzija i divergencija prvobitno primitivnog prauzora muzičkog instrumentarijuma, koji je vremenom usavršen i doveden do perfekcije, a s njim i muzike, ne mogu se drugačije ni razmatrati, ni objasniti, a da se to ne čini kompleksno u sklopu opšte naučne filozofije. Ona podrazumeva oba osnovna teorijska stanovišta: mehanicističko, koje povezuje prirodne nauke, i po kojima saznanja treba da bude uzročno-posledična, kako bi pružila mogućnost predviđanja; i finalističko, primereno društvenim i humanističkim naukama, kakva je istorija, po kojima razumevanje i objašnjenje činjenica treba tražiti i sagledavati u odnosu na njihovu svrsishodnost.

Pitagora je među prvima postavio
temelje akustike. Kakvog i kolikog
je to udela imalo u široj praktičnoj
primeni, možda ponajbolje ilustruju
arhitektonsko-akustični fenomeni
antičkih amfiteatara, u kojima su
se izvodila i muzička dela.

Uzevši u obzir da se upravo iz prakse prirodnih nauka (na prvom mestu matematike i fizike) rano razvilo dominantno pozitivističko gledište, koje zastupa jedinstvenost naučne metodologije, bez obzira na oblast i sadržaj predmeta istraživanja, danas lako potvrđujemo prvu i osnovnu vezu između elementarnog sredstva muzičkog izraza – tona i jedne egzaktne prirodne nauke – akustike.[1]

Antički amfiteatar (Vikipedija)

Njihovom zavisnošću bavili su se još helenski mislioci. Ispitujući zvučne pojave i osobine tona, Pitagora je među prvima postavio temelje akustike. Kakvog i kolikog je to udela imalo u široj praktičnoj primeni, možda ponajbolje ilustruju arhitektonsko-akustični fenomeni antičkih amfiteatara, u kojima su se izvodila i muzička dela. Eto, već u tim ranim fazama razvoja najstarije umetnosti izražavane tonovima – muzike, od muzičkih instrumenata – sredstava za njihovo proizvođenje, čovek je dopreo do arhitekture i građevinarstva. Između ove dve, na prvi pogled reklo bi se antipodne tačke, okrilje muzike iznedrilo je na desetine drugih komplementarnih oblasti. Metodološki, one brojnim kompatibilnim ali i potpuno različitim naučnim metodama pronalaze, istražuju, proučavaju i objašnjavaju veliki spektar muzičkih fenomena.

U slučaju vokalne muzike, gde ljudski
glas predstavlja muzički instrument, njegova
se impostacija u mnogome oslanja na
saznanja postignuta u medicini.

Organologija muzičkih instrumenata, kojoj su pre svih njihovi graditelji i majstori od početka svoje delatnosti prilazili rukovodeći se rezultatima dobijenim u sferi akustike, predstavljaju jedinstven i nezamenljiv spoj dve oblasti: egzaktne fizike i posebnog umetničkog zanata modeliranja, često nazivanog umetnička stolarija. Naravno, pošto je reč o instrumentarijumu načinjenom od različitih vrsta materijala (drvo, metal, plastika itd.), jasno je da bi ovaj aspekt muzičke problematike bio neizvodljiv bez upliva i drugih brojnih tehnologija. U slučaju vokalne muzike, gde ljudski glas predstavlja muzički instrument, njegova se impostacija u mnogome oslanja na saznanja postignuta u medicini.

Visina kamertona

Ako se pak osvrnemo samo na muziku i njene izražajne sadržaje, koji su stalni pratioci kulturnog razvoja celokupnog ljudskog društva, najraznovrsnije namene, a po načinu izvođenja mogu da budu vokalnog, instrumentalnog i vokalno-instrumentalnog karaktera, i ovde bazu čine različita naučno-teoretska područja. Uopšteno, muzičku teoriju čini skup postignutih saznanja o odlikama i zakonitostima u muzičkoj umetnosti. Do njih dolazimo na osnovu stvaralačke i izvođačke prakse, a obe postižemo procesom muzičke nastave i zahvaljujući muzičkoj pedagogiji.

Do one najsuptilnije muzičke problematike kao što je apsolutna
visina kamertona (a1), koji prema međunarodnoj konvenciji treba da
ima 440 treptaja u sekundi, a njegovu strogo određenu visinu
omogućava upotreba plemenitog metala (platine),

U širem smislu, muzička teorija je izgrađena na nizu srodnih područja, kakva su akustika, nauka o muzičkim instrumentima i instrumentacija, nauka o harmoniji i kontrapunktu, nauka o muzičkim oblicima, nauka o muzičkoj prošlosti, tj. istoriji (kojom se bavi muzikologija) itd. U užem smislu, opšta teorija muzike podrazumeva bavljenje osnovnim muzičkim pojmovima, u koje spadaju tonske relacije u odnosu na: njihovu visinu (predstavljene su intervalima, skalama ili lestvicama i akordima); njihovo vremensko trajanje (ritmika i metrika); i poznavanje muzičkog pisma, tj. ortografije, koju sačinjava niz posebno ustanovljenih muzičkih znakova i simbola. Analitičko razmatranje svih ovih područja, opet materiju svodi na elemente preuzete pre svega iz nekoliko vrlo egzaktnih prirodnih nauka, na prvom mestu matematike (naravno, s uplivom i filologije), ali i nekih, činilo bi se, izuzetno nekomplementarnih nauka, kao što su hemija, astronomija i dr.

Kod prvog i osnovnog elementa muzičkog izražavanja – ritma, koji smatramo praosnovom muzičke umetnosti, a čine ga karakteristični odnosi među tonovima s obzirom na dužinu njihovog trajanja i različitost naglasaka, jasno je da te dimenzije počivaju na brojevima. Slično je i sa intervalima, čije su zvučne razlike tonskih visina takođe uspostavljene na osnovu numeričkih odnosa i organizacije lestvičnih tonova, kod kojih su udaljenja raspoređena po celim ili polu stepenima.

Zatim, podele tonskog sistema u grupe od po sedam tonova u okviru oktave, koje se vrše shodno perceptivnim funkcijama slušnog aparata, a ove su opet ustanovljene zahvaljujući medicini i fiziologiji tog organa itd. Do one najsuptilnije muzičke problematike kao što je apsolutna visina kamertona (a1), koji prema savremenoj međunarodnoj konvenciji treba da ima 440 treptaja u sekundi, a njegovu strogo određenu visinu omogućava upotreba plemenitog metala (platine), jasno govore u prisustvu drugih nauka i njihovog stalnog prožimanja muzike.

Pitagora (Vikipedija)

Treba pomenuti da je i obiman opus napisa koji su ostavili upravo grčki filozofi i teoretičari, uz akustičke još tada tretirao i estetičke probleme muzike. Njihova akustička promišljane na bazi odnosa brojeva ticala su se i odnosa tonova različite visine, iz kojih proizlaze konsonantne i disonantne relacije. Osnivač i ovog matematičko-akustičkog učenja bio je pomenuti Pitagora, koji je prvi uočio relacije između dužine žice muzičkog instrumenta lire i broja oscilacija, došavši do saznanja njihovih numeričkih odnosa (npr. za oktavu 1: 2, za kvintu 2: 3 i za kvartu 3: 4). Pitagora je postavio i načela tumačenja harmonije sfera (tzv. nebeske muzike), po kojoj ona nastaje kretanjem nebeskih tela u vasioni.[2]

Egipatska mistika

Slična učenja o etici i estetici, koja su prethodno inspirisala egipatska religiozno-mistična shvatanja, i ovde su bila pomešana sa narodnim – građanskim pogledima, svojstvenim tipičnoj psihologiji predstavnika grčkog polisa. Osvrtali su se na ulogu karakternih melodijskih elemenata u muzici, koji su po Platonu i Aristotelu, mogli služiti kao sredstva zabave, vaspitanja, intelektualne razonode, odmora itd. Dakle, zalazili su u polje muzičke kulture i s pozicija estetike, etike, psihologije,filozofije i dr.

Jasno je da se muzička umetnost, kao i nauka, od početka trudila da uspostavi i metodologiju racionalnog i sistematskog mišljenja, kojom bi se elaborirale utvrđene činjenice drugih, posebnih nauka. Na taj način postignuto je znatno ukrštanje filozofskih promišljanja i nauka; dok su se prva celovitije bavila sintezom ili kritičkom analizom sabranih, sistematizovanih, posebnih saznanja o muzici, dotle su druge naučne oblasti omogućavale rasvetljavanje određenih problema na usko specijalizovan i jedinstven način.

Muzikologija je ponajbolji primer jedne kompleksne nauke koja istorijskim, sociološkim i teoretskim metodama, prati, proučava i objašnjava sve pojave iz oblasti muzičke kulture. Istraživanjem muzike ne samo kao kulturnog, već i fizičkog, psihološkog i estetičkogd fenomena, ona istovremeno uspostavlja i određene zakonitosti i pravi određen poredak u ovoj umetnosti. Njeno savremeno definisanje ističe interdisciplinarnu suštinu, koja uz istoriju muzike kao primarnu samostalnu disciplinu, objedinjuje i niz drugih muzikoloških disciplina, poput akustike, organologije, notacije, ikonografije, leksikografije, bibliografije itd. Istovremeno održavajući neraskidive naučne veze sa opštom istorijom umetnosti, istorijom književnosti, filozofijom, arheologijom, opštom i socijalnom psihologijom, estetikom, sociologijom i dr.

Podsetimo da se danas u praksi sve češće javljaju multidisciplinarni projekti, za čiju je realizaciju potrebno uključivanje različitih naučnih disciplina, odnosno da su učestalo prisutna interdisciplinarna istraživanja, koja podrazumevaju proučavanja na bazi saznjnih fondova više naučnih oblasti. Istraživački rad u oblasti humanističkih nauka možda ponajbolje oslikava to naglašeno ukrštanje i komplementarnost različitih umetnosti, kao i njihovu intenzivnu povezanost i preplitanje sa velikim brojem drugih, različitih i reklo bi se, na prvi pogled, često vrlo udaljunih naučnih disciplina.

Hans Tišler (Vikipedija)

Američki muzikolog i kompozitor austrijskog porekla, Hans Tišler (Hans Tischler 1915-2010), predstavio je u jednoj svojoj sistematizaciji upravo tabelu povezanosti srodnih predmeta unutar muzičke umetnosti i muzike s drugim umetnostima, čak i brojnim predmetima i pristupima istraživanju u drugim naukama.

Potpora muzici

Kao ilustracija navedenog poslužiće nam grafički sređeni pregled, izrađen po uzoru na Tišlerov tabularni prikaz muzičke umetnosti u odnosu na druge oblasti, sa kojima ona ostvaruje srodne dodirne tačke.

Tabelarni prikaz muzičke umetnosti u odnosu na druge naučne i stručne oblasti s kojima ostvaruje određenu komplementarnost

 

Sam pogled na ovako organizovan prikaz ispreplitanih podataka (predmeta i metoda), na jednoj strani ukazuje na širok spektar mogućnosti prilikom izbora i pristupa temama istraživanja, na drugoj na potrebu za solidnim fondusom opšteg znanja, koje zadire u više različitih nauka. Pretpostavlja se da svaki istraživač treba prvo da u potpunosti razume pitanja kojima se formulišu problemi istraživanja.

Jezičke formulacije tih upitnih rečenica koje izražavaju i definišu problem, prvi su korak u istraživačkom procesu. Ovo podrazumeva razumevanje teksta, kako na lingvističkom i semantičkom nivou, tako i na teoretskom. Uslov je za uspostavljanje adekvatnih merila za pronalaženje odgovarajućih rešenja i davanje probnih ili konačnih odgovora na postavljena pitanja, formiranje kritičkog mišljenja i upoređivanje postavljenog problema sa prethodnim pokušajima rešavanja istih ili sličnih pitanja.

Dakle, zaključak se sam po sebi nameće: nauka i naučnost su sve vreme bili potpora sveukupnog razvoja muzičke umetnosti. Iz toga jasno sledi da sve eventualne dileme o konfrotaciji nauke i tehnološkog razvoja, sa humanizmom i humanističkim disciplinama, ni u 21. veku muzičku umetnost ne dovode u pitanje. Ukoliko bi se pošlo od obrnute pretpostavke da naučna potka nije potrebna muzici i muzičkoj kulturi, ili da je tu uopšte nema ni u užem, ni u širem smislu, ovom umetnošću vladao bi pravi haos: svi vidovi profesionalnog bavljenja muzikom bili bi svedeni na najniži nivo amaterskog diletantizma, a u širem kontekstu i opšte poznavanje i percepcija muzike, koja počiva na tehnologiji drugih, egzaktnih oblasti (npr. različiti audio i video uređaji za reprodukciju zvuka, nosači zvuka, pisani i elektronski mediji i sl.), teško da bi postojali.
[1] Podsećamo da je akustika deo fizike, tj. nauka koja razmatra zvuk i zvučne pojave. Sve što registrujemo našim čulom sluha nastaje kao produkt određenih zvučnih izvora. I kvalitativne i kvantitaivne odlike zvučnih pojava u direktnoj su zavisnosti od sastava, forme i tehničkog ustrojstva izvora oscilacija, nastalih njihovim treperenjem, kao i prostora gde se periodično stvaraju i šire zvučni talasi. Muzički tonovi su produkt pravilnih treptaja određenih zvučnih izvora. Svaki ton određuje njegova visina, boja, jačina i dužina trajanja i ti elementi ga razlikuju od svih drugih zvukova ili šumova.
[2] Svodeći odnose tonova u intervalima na one među brojevima, intervali su podeljeni na one koji su saglasni, tj. skladni u svom sazvučju – konsonanti (kvarta, kvinta i oktava) i sve ostale disonantne ili neskladne. Kako se odnosi između tonova konsonantnih intervala svode numerički na odnos prvih četiri broja u nizu prirodnih brojeva (1, 2, 3 i 4), za Pitagoru su oni imali posebnu važnost. Uvidevši da se osobine muzičkih razmera mogu izraziti brojevima, a kako im je izgledalo i sve druge stvari su po svojoj prirodi oblikovane prema brojevima, Pitagorejci su smatrali da sastojci brojeva jesu sastojci svega bivstvujućeg i da je čitavo nebo harmonija i broj, kako je kasnije zabiležio Aristotel u svojoj Metafizici.

O autoru

Stanko Stojiljković

Ostavite komentar