ZLATNI PRESEK

NJEGOŠ NAUČNIK

6.688 pregleda
njegos portret

Tokom trideset godina istraživanja uverio sam se da Njegoševo delo nije poetsko delo u običnom smislu te reči. Nije samo poezija, i nije samo filozofija. Ono je više od toga, i predstavlja jedinstvo poezije, filozofije i nauke. Ovo i ovakvo saznanje prezentirao sam, kroz više radova , tokom dvadesetak godina, pre svega naučnoj, ali i široj javnosti. I praktično su svi, koji su pokazivali interesovanje za Njegoševo delo, i znali za moja istraživanja, bili iznenađeni. Niko nije mogao da poveruje (i prihvati) to da bi Njegoševo delo moglo biti i naučno delo, da se Njegoš i naukom bavio.

miloje rakocevic

Prof. dr Miloje M. Rakočević

To što sam predočavao dokaze u formi različitih proračuna nije imalo značaja. I kad bi se sve u tim proračunima, zasnovanim na činjenicama i iz Njegoševih ličnih rukopisa, čak i pod konac složilo, kad bi se ukazivala struktura koja odgovara sistemskoj strukturi genetskog kôda, ili hemijskog kôda, svi bi uglas odgovarali da je to slučajno. Kažu, jeste interesantno, čak neverovatno, ali ne može biti da je Njegoš toga bi svestan.

Kažu tačno tako kako se moglo naći i u većini udžbenika istorije književnosti: Njegoševo delo jeste primer izvanredne harmonije i simetrije, ali on, Njegoš, pri pisanju nije mogao biti svestan ni te simetrije, niti harmonije. Posedujući izvanredan talenat poete i um filozofskog genija, Njegoš kao da i nije trebalo posebno da razmišlja. Dovoljno je bilo da uzme olovku, ili pero, da se zatvori u kojoj od soba Biljarde, i za samo „četiri neđelje časnoga velikoga posta“ (kako doduše i sâm kaže) pa da genijalno delo, poput Luče mikrokozma, bude napisano.

Predočavao sam da to tako niti jeste, niti može biti. Njegoš je morao prethodno da godinama radi na izradi strogih, tačnih i preciznih proračuna za strukturu i kompoziciju svakog pojedinog dela, pa za tri dela kao jedinstvenu celinu, pa tek potom da piše poeziju, po već stvorenom planu. A taj plan nije bio običan plan, u smislu opredeljivanja za ove ili one estetske kategorije, ovakve ili drugačije strukture i kompozicije, koje su više ili manje već poznate, nego je to u isto vreme bio plan Univerzuma, soglasija opšteg, plan odnosa celine i delova, takvih odnosa da delovi u okviru celine moraju biti u najboljoj mogućoj – simetriji, proporciji i harmoniji.

Predočavao sam, dakle, da je jedinstvo harmonije, simetrije i proporcije osnovni plan po kome neminovno mora biti izgrađen bilo koji prirodni sistem, pa sledstveno i Svet, odnosno Univerzum; da je Njegoš tog plana ne samo bio svestan, nego je, sledeći ga, kroz svoje delo, u formi dva triptiha, izgradio Poetski Univerzum, strogo korespondentan i saglasan sa Univerzumom-svetom u kome postoji sve živo i neživo, i u kome jesmo. [Prvi triptih: Glas kamenštaka, Svobodijada, Ogledalo srpsko; Drugi triptih: Luča mikrokozma, Gorski vijenac i Lažni car Šćepan Mali].

Način kako je Njegoš, kroz dva triptiha, uz okolje od nekoliko pojedinačnih dela, ostvario soglasije opšte prevazilazi sve što do sada znamo kad je reč o mogućem usaglašavau stvorenih i prirodnih sistema i kodova. Otuda, čovek-istraživač ne može a da se ne samo ne divi Njegoševom delu, posebno ideji stvaranja putem triptiha, nego ne može a da to delo neizmerno i ne voli.

Na Cetinju „uči knjigu”

Rade Tomov Petrović, budući Njegoš, imao je samo jedanaest godina kad ga je 1824. godine pozvao k sebi na Cetinje njegov stric, tadašnji vladar i vladika Crne Gore, mitropolit Petar Prvi Petrović; pozvao ga da „uči knjigu”. Cetinje tada nije bilo ni varošica, bio je tu samo manastir sa nekoliko konaka, a okolo su bile kuće omanjih planinskih zaselaka. Osim mladog Njegoša, u manastiru je bilo još desetak dečaka iz raznih krajeva Crne Gore, koji su vreme provodili više u pesmi (naročito onoj koja se peva uz gusle) i igri, a manje sa knjigom u ruci.

Koliko je to, u to vreme, bio slučaj i sa Njegošem, teško je sada znati. Zna se samo da je brižni stric i posebno bio zadužio kaluđera Misaila Cvetkovića , koji se pismenošću i obrazovanošću izdvajao od drugih kaluđera, da brine o Njegoševom nauku. Uz njega, bio je tu i mitropolitski sekretar Jakov Cek, kao i „specijalistički” obrazovani Rus Ivančik Nikolajević, koji je u Crnu Goru prispeo sa ruskom flotom 1806. godine. Prispeo, i tu i ostao.

Presudnu ulogu u Njegoševom
obrazovanju, ipak, imala je
nevelika, ali bogata Biblioteka
Njegoševog strica.

Mladi Njegoš je tako brzo učio da su zaredom sva trojica učitelja obavestila Mitropolita da đak već više zna od svakog učitelja ponaosob. Kratko vreme Njegoš uči i u Kotoru kod danas nepoznatog učitelja, a zatim, oko dve godine, uči školu kod Josifa Tropovića igumana manastira Savina u Toploj kod Herceg Novog. Od kraja 1827. godine, Njegošev učitelj postaće znameniti srpski pesnik Sima Milutinović Sarajlija.

I sâm obrazovan, školovan u Rusiji, sa znanjem ruskog, italijanskog i delimično francuskog jezika, Mitropolit Petar Prvi Petrović i neposredno se brinuo o obrazovanju svog darovitog sinovca. („Ovo dijete, ako ne umre, mora biti odličan junak i pametan čovjek”). Pogotovo je to bio slučaj od vremena kada je petnaestogodišnjeg Njegoša uzeo sebi za ličnog pisara.

Presudnu ulogu u Njegoševom obrazovanju, ipak je imala nevelika, ali bogata Biblioteka Njegoševog strica. Bila su u toj Biblioteci, već u vreme dolaska jedanaestogodišnjeg dečaka sa Njeguša, sabrana dela Šekspira, Getea, klasične grčke drame; sabrana dela Lomonosova, ne samo iz oblasti poetike i retorike, već i Lomonosovljeva predavanja iz hemije i fizike; zatim sabrana dela poznatog prirodnjaka Bifona itd. Radoznali duh novopečenog petnaestogodišnjeg „pisara” manje se zadržavao nad pismenima, a daleko više je „lutao” stranicama debelih knjiga koje su ga vrebale sa polica Biblioteke, jer su i pisarnica i biblioteka najčešće bile jedna te ista prostorija.

Sa sedamnaest godina, posle smrti ostarelog Mitropolita crnogorskog, Petra Prvog Petrovića, Rade Tomov Petrović postaje gospodar Crne Gore i Brdâ, svetovni vladar i crkveni poglavar. Međutum, prve nagoveštaje Njegoša-pesnika imamo već iz vremena kada je kao jedanaestogodišnji dečak došao na Cetinje. Vuk Vrčević, naime, svedoči da je Njegoš, „kao dečko”, ispevao jednu „presmiješnu, više satiričnu nego istorijsku pjesmu … o nekakvim ćeklićkim svatovima” i da ju je „više kradomice od Vladike đacima uz gusle pjevao… tako vješto da se i sam Vladika, slušajući ga iz ćelije – u sav grohot smijao”. Od ove pesme ostali su zapamćeni, a zatim i zabeleženi samo ovi stihovi:

Koji jezde pješke na opanke …
A od ovih viteških svatova
I njihovih bijesnih atova
Strepi i sam sultan u Stambolu! …

Vuk Vrčević dalje navodi da je Njegoš 1829. godine „sastavio pjesmu u narodnom duhu… o ratu ruske carice i turskog cara Sulejmana… i ona mu tako vješto pođe za rukom da se onda po svoj Crnoj Gori kao najmilija pjesma uz gusle pjevala”. Na žalost od ove pesme sačuvano je samo nekoliko odlomaka, koje je Vrčević zabeležio po sećanju u svom delu o Njegošu [V. Vrčević, Život Petra II Petrovića Njegoša, vladike crnogorskoga, Knjige Matice srpske, 46 (N. Sad, 1914)].

Filozof, astronom, poeta

Pesnik Sima Milutinović Sarajlija objavio je u Pjevaniji crnogorskoj (1837) šest Njegošević pesama, za koje kaže da su „sočinenija mladoga vladike crnogorskoga, ali je otprije nego je vladikom postanuo, spjevao”. Pet od tih pesama (Crmničani, Bjelice, Kavajka, Mali Radojica i Nova pjesma crnogorska o vojni Rusah i Turaka početoj u 1828. god.) Njegoš je napisao u vreme svojih đačkih dana, u periodu između 1827. i 1830. godine, dok je šestu pesmu (O boju s nizamom u Martiniće 22/11 aprila 1832. godišta) napisao 1832. godine.

Neposredno pred put u Rusiju, početkom 1833. godine, Njegoš je spevao Glas kamenštaka u kome su opevana „junačka djela Crne Gore” iz perioda od 1711. do 1813. godine. Nažalost austrijska cenzura nije odobrila štampanje, pa je Njegoš otputovao u Rusiju bez svojih pesama. Po povratku iz Rusije, zahvaljujući činjenici da je sobom doneo i malu štampariju, Glas kamenštaka je mogao biti štampan. Međutim, Njegoš je tada, u maju 1834. godine, već imao pripremljenu novu zbirku pesama, pod nazivom Pustinjak cetinjski, te je najpre nju dao „napečatiti”. Iste godine i u istoj štampariji štampana je i mala zbirka Lijek jarosti turske, od svega četiri pesme.

U periodu od 1833. do 1837. godine Njegoš je razvio vrlo plodan rad u poetskom stvaralaštvu. Ipak, u književnoj kritici je ocenjeno da u tom periodu Njegoš nije dao dela visokih pesničkih dometa, sa izuzetkom nekoliko pesama (Crnogorac svemogućem Bogu, Zarobljen Crnogorac od vile, Vjerni sin noći, Oda suncu, spjevana noću bez Mjeseca, Spomen na grobu Čedomilja) u kojima je Njegoš „već razgrnuo žar istinskog pesnika i nagovestio sve svoje kasnije velike pesničke zamisli” (Vido Latković, Petar Petrović Njegoš, Nolit, Beograd, 1963). Ono što je, međutim, posebno zanimljivo i na izvestan način iznenađujuće, jeste „Njegoševo ćutanje u književnosti” čitavnih narednih sedam godina.

Osim nekoliko manjih pesama, ništa bitnije nije objavio, sve do 1844. godine. Značajno je napomenuti da je Njegoš i svoje praktično jedino prozno delo objavio u godini 1837, pre ovog vremena „ćutanja” – Žitije Mrđena Nesretnikovića, njim samijem spisano, kako se i zove taj Njegošev prozni sastav, alegorijska priča, veličine od oko dvadesetak štampanih stranica teksta.

*
Nekako su se sve prekretnice u Njegoševom stvaralaštvu događale u vezi sa njegovim putovanjima. Tako se i njegovo drugo putovanje u Rusiju dogodilo upravo 1837. godine. Posle toga Njegoš se smirio kod kuće i skoro da nije putovao sledećih sedam-osam godina, a to je i period njegovog „ćutanja” u književnosti. Iz čisto političkih i državnih razloga Njegoš, prvih dana 1844. godine, putuje u Beč „preko Trieste”. Već za vreme tog puta napisao je četiri pesme (Štirmer leti na kolima, Tri dana u Trijestu, Misao, i Filozof, astronom, poeta) u kojima vidimo poptuno novog Njegoša, zrelog i osobenog, samosvojnog pesnika, izuzetne originalnosti i snažne misaono-poetske izražajnosti.

Nakon sedmogodišnjeg književnog
„ćutanja” dogodilo se čudo: za manje
od tri godine Njegoš će napisati
svoj Drugi triptih (Luču, Vijenac i
Šćepana), tri remek-dela.

Pri povratku iz Beča Njegoš se duže vreme (oko tri-četiri nedelje, u martu-aprilu 1844. godine) zadržao u Trstu, kojom prilikom je prvi put posetio i Veneciju. Svi su izgledi da je upravo tom prilikom u Veneciji kupio i svoju sada već čuvenu Bilježnicu, u kojoj će do kraja života zapisivati različite i raznovrsne podatke, kako rečima, tako i brojevima; umovati i poetski stvarati.

Sima Milutnović Sarajlija

Sa godinom 1845. dogodiće se vrh vrhova. To je ono vreme kada će se Njegoš zatvoriti u skrovite prostore novosagrađene Biljarde, i neće izlaziti čitave „četiri prve neđelje … častnoga i velikoga posta”, sve dok rukopis Luče mikrokozma ne bude gotov. Nakon sedmogodišnjeg književnog „ćutanja” dogodilo se čudo: za manje od tri godine Njegoš će napisati svoj Drugi triptih (Luču, Vijenac i Šćepana), tri remek-dela, mereno u granicama ukupne svetske literature i poezije. Neposredno pred Vidovdan, godine 1845, poslao je Luču svom učitelju Simi Milutinoviću u Beograd da je dâ „napečatati u tamošnju divnu pečatnju”.

Dva „Gorska vijenca”

Već u januaru 1847. godine završeno je bilo štampanje Gorskog vijenca, a u istoj godini bilo je završeno i pisanje Lažnog cara Šćepana Malog, što i sâm Njegoš u predgovoru svedoči: „Ja sam ovo djelo još 1847. godine napisao, a danas ga na svijet dajem u Trstu na Spasovdan 1850”-

Godina 1845. u Njegoševom stvaralaštvu značajna je ne samo po tome što je u toj godini započeto objavljivanje Njegoševog Triptiha (Luča mikrokozma, Gorski vijenac i Lažni car Šćepan Mali), već i zbog toga što je u toj godini uglavnom završen Njegošev rad na prikupljanju, sređivanju i štampanju narodnih pesama iz područja Crne Gore. Te godine je, naime, Njegoš završio svoj rad i na sređivanju obimne zbirke pesama pod nazivom Ogledalo srpsko, na Blagovijest 1845. godine, kako je u „Predisloviju” naznačio.

Upravo iz razloga kôdiranja i
šifrovanja, zarad ostvarivanja
soglasija opšteg, to jest sveopšteg
Logosa, Njegoš je imao potrebu da
Gorski vijenac napiše u dve verzije.

Oko 40 godina posle Njegoševe smrti pronađen je Rukopis Gorskog vijenca (u Bečkoj državnoj biblioteci), neobičnog formata (skoro da dostiže format A3), ali ne u celosti već malo više od polovine, samo do stiha 1528. od ukupno 2819 stihova. Osim u mojim radovima, samo je, koliko mi je poznato, još u jednom slučaju izražena sumnja, da ovaj Rukopis, možda predstavlja posebnost i celinu za sebe ; da preostali deo Rukopisa ne treba ni tražiti, jer nije (u toj varijanti) ni napisan. O čemu se zapravo radi?

Petar Prvi Petrović

Upravo iz razloga kôdiranja i šifrovanja, zarad ostvarivanja soglasija opšteg, to jest sveopšteg Logosa, Njegoš je imao potrebu da Gorski vijenac napiše u dve verzije. Jednoj verziji je namenjeno da bude štampana verzija, i to je ona verzija koju mi inače i znamo kao Njegošev Gorski vijenac. Drugoj verziji je namenjeno da ostane rukopisna verzija, tako kako je Njegoševom rukom i napisana; u stvari, prepisana sa prve verzije, ali samo do 1528. stiha . Štampanoj verziji biće dopušteno da se rasprostre na uskim i kratkim stranicama, dok će rukopisnoj verziji biti dopušteno da se „širi” na dugim i širokim stranicama.

Glavna razlika između dve verzije tiče se redosleda kola. Ukupno ima šestoro kola koja su u štampanoj verziji raspoređena tako da su najpre data tri kola o srpskim nevoljama i pogibijama, a zatim slede tri kola o srpskim viteštvima i pobedama. U rukopisnoj verziji kola su, međutim, drugačije raspoređena: jedno kolo o nevoljama i pogibijama, pa dva kola o viteštvima i pobedama. Slede dva kola o nevoljama i pogibijama i jedno kolo o viteštvima i pobedama. Osim ove glavne razlike prisutne su i mnoge druge.

Prolazeći kroz Beč, na putu za Rusiju 1833. godine, Njegoš je, posredstvom Vuka Karadžića, predao rukopis Glasa kamenštaka štampariji Jermenskog manastira, istoj onoj štampariji, u kojoj će trinaest godina docnije biti štampan Gorski vijenac. Na žalost, kako smo već videli, umešala se austrijska cenzura. Ona se, samo na osnovu mišljenja Jerneja Kopitara, nije mogla odlučiti da dâ dozvolu za štampanje, pa je grof Sedlnicki, ministar policije, uputio rukopis u Zadar, dalmatinskom guverneru Lilienbergu.

Guverner prosleđuje rukopis dalje dubrovačkom okružnom poglavaru uz molbu da se nađe kakvo poverljivo lice koje bi rukopis moglo prevesti (jezik prevoda u pismu guvernera nije bio označen). Poverljivo lice pronađeno je u ličnosti Petra Sentića, poglavarstvenog kanceliste, pripravnika, koji će Glas kamenštaka prevesti na italijanski jezik.

Sve ove podatke o Glasu kamenštaka značajno je imati na umu pri bilo kojoj ozbiljnijoj analizi Njegoševog stvaralaštva. Ne samo zbog toga što je originalni rukopis izgubljen, nego i zbog toga, što u vezi sa ovom Njegoševom pesmom (u pitanju je zaista samo jedna pesma o više bojeva) u aktuelnoj njegošologiji postoji veliki nesporazum koji je, bar do sada, predstavljao nepremostivu teškoću u razumevanju Njegoševe osnovne ideje u pristupu poetskom stvaralaštvu.

A evo o čemu se radi. Italijanski prevod Glasa kamenštaka pronašao je Petar Kolendić u Zadarskom arhivu tek 1941. godine i objaavio ga u XCIV Spomeniku Srpske akademije nauka i umetnosti. U uvodu tog izdanja, Kolendić je objasnio kako je Njegošev rukopis dospeo u Zadar, navodeći još i to da je Njegoš, po povratku iz Rusije na Cetinje, pismom od 4. aprila 1834. godine, zatražio od Vuka Karadžića da mu vrati rukopis, kako bi ga mogao štampati u novoprispeloj štampariji na Cetinju. I sva ta Kolendićeva navođenja jesu u redu.

Njegoš kao mladi vladika.

Međutim, u procesu analize sadržaja Glasa kamenštaka, on čini previd, koji kasnije svi, ali bukvalno svi, tumači Njegoševog dela uzimaju za definitivno utvrđenu naučnu istinu, pa je pored ostalih i ovaj Kolendićev previd bio uzrok, što je Njegoševo delo do dana današnjeg, u svojoj osnovi, ostalo neodgonetnuto. Tako će i izuzetni poznavalac Njegoševog dela, Nikola Banašević, u svojim komentarima Svobodijade i Glasa kamenštaka bez rezerve napisati i sledeće:

„Petar Kolendić je lako utvrdio, na osnovu Sentićevog prevoda, da je Glas kamenštaka u stvari osnovna redakcija Svobodijade, drugim rečima da su u prvom spevu bili obrađeni, samo mnogo kraće i bliže obliku i duhu narodnih pesama, isti događaji – važniji bojevi Crnogoraca s Turcima, Mlečanima i Francuzima od 1711. do 1813. koji su poslužili malo docnije kao predmet drugog, mnogo dužeg Njegoševog speva. Njegoš je, dakle, promenio svoju odluku: nije štampao Glas kamenštaka na Cetinju nego je rešio da ga iz osnove preradi. Upoređenjem, makar i s ovakvim prevodom Glasa kamenštaka, može se utvrditi koliko se Njegoš udaljio od svoje prvobitne, možda deseteračke, verzije pišući svoj mnogo obimniji osmerački spev u deset pesama, kome je dao i sasvim drugo ime” (Njegoševa celokupna dela, knjiga II, str. 281).

Gromometni car Olimpa

Milivoj Pavlović ide i dalje, smatrajući da je Glas kamenštaka samo „prva redakcija” Svobodijade, pri čemu se takođe poziva na Kolendića: „Osmeračka ritmika, kao odjek Lamartinove ili još više Puškinove tehnike stiha, karakteriše spev Svobodijada (posle prve redakcije, po Kolendiću pod naslovom Kamenštak), završen 1835. godine, i koji nije štampan za Njegoševa života” (Milivoj Pavlović: „Jedinstvo i diferenciranost stila Petra Petrovića Njegoša”, Prilozi za književnost, jezik, istoriju i folklor, knjiga XXIX, sveska 3-4 (1963, str.239).

Nije se, dakle, shvatilo da na putu od Glasa kamenštaka do Svobodijade Njegoš ni u čemu ne menja svoju odluku, već naprotiv istrajava na njoj. A ta Njegoševa osnovna odluka, i polazište u poetskom stvaralaštvu jeste stav koga se Njegoš sve vreme pridržavao: „napisati isto to, samo malo drukčije”!

Iste događaje, bojeve Crnogoraca sa inima od 1711. do 1813. godine, Njegoš će najpre opisati u jednoj pesmi (Glas kamenštaka), zatim u deset pesama (Svobodijada); potom će ih dati opisane i u pojedinim (nekolikim) pesmama Ogledala srpskog, i, konačno, svi ti događaji ponovo će biti predmet obrade u sedmoro, odnosno u osmoro kola speva Lažni car Šćepan Mali. I ne samo u kolima, ti događaji će biti predmet iskaza i u didaskalijama, kao i u pojedinačnim kazivanjima pojedinih ličnosti Šćepana Malog.

*
Pokazaćemo na samo jednom primeru, na primeru samo jednog događaja, kako to Njegoš radi. Reč je o udaru groma u vojsku mletačku i tursku u boju iz 1768. godine za vreme vladavine Šćepana Malog . Najpre je Njegoš, u svojoj prvoj objavljenoj zbirci pesama, u već pomenutom Pustinjaku cetinjskom, u pesmi Zarobljen Crnogorac od vile, na sve bojeve u naznačenom periodu utrošio svega desetak stihova.

Boj iz 1768. godine, pa i naznačeni događaj sa udarom groma, pomenut je samo posredno, kroz navođenje naziva Kčeva i Crnice, dva mesta koja su akteri i rečenog događaja. Onda dolazi Glas kamenštaka u kome se u oko 40 stihova, sa izrazitom dramatizacijom priča o događaju sa udarom groma:

Vojsci stiže vijest
Potpuno istinita i bez ikakvih laži:
„Stoj i počuj, crnogorska vojsko,
Šta se dogodilo turskoj i mletačkoj vojsci …”

Dramatizacija kazivanja dostiže vrhunac tek u Svobodijadi, gde se u „igru” uključuje i odgovarajuća tajanstvenost i mističnost čitavog događaja, sa gracioznom raspričanošću, uz saslivje epskog i lirskog. Ovde, u Svobodijadi događaj nije prikazan tako da „vojsci stiže vijest”, kako je prikazano u Glasu kamenštaka, o čemu, ona, ta vojska, prethodno nije znala. Sasvim suprotno, u Svobodijadi vojska već zna za događaj, naime zna da je vojska Mehmed-paše razbijena, samo ne zna na koji način su to Crmničani uspeli da učine. Stoga se vojska obraća nikom drugom do svojoj posestrimi, sa Lovćena Gorskoj vili:

Tada vojska s Čeva pita
Posestrimu od Lovćena
Ka’ crmnička i granička
Razbi vojska Mehmed-pašu

Slede stihovi kazivanja Vile, Njegoševom rukom stavljeni pod navodnike, ukupno tačno 96 stihova. Već sam početak nosi u sebi skrivenu poruku čiji je smisao u tome da onome ko je na pravoj strani, na strani pravde i pravičnosti, i Bog pomaže:

„Čuj i slušaj mene vojsko,
Ljevše ću vi ja besmrtna,
No sva smrtna druga usta
To viteštvo izjasniti,
Koja vaša djela gledam
Sa Lovćena visokoga …”

Kada „Vile jasni glas prestade”, pesniku je bilo potrebno još prostora, da bi kroz još tačno 40 stihova ukazao na moguća značenja i znamenja ove tajnovite poruke „Gromometnog cara Olimpa”, predočavajući tu poruku i tamo njima, samim otpadnicima:

„Viđeste li, otpadnici,
Da viteštva jesu sinci!
Gromometni car Olimpa,
Čuli ste ga đe vam reče
Da sjedite posad s mirom …“

Posle Svobodijade opis istog tog događaja, „isto to samo malo drukčije”, uslediće u Ogledalu srpskom, na kome je Njegošev rad završen „na Blagovijest 1845. godine”, što se vidi iz „Predislovija”. U Ogledalu je pesma, kao XXIV po redu, data pod naslovom „Šćepan Mali”. Prvobitno je, međutim, pesma bila objavljena u Milutinovićevoj Istoriji Crne Gore, str. 96-100 i u Pjevaniji, br. 14 sa indikativnim naslovom Bogovanje.

Ovaploćenje sveopšteg Logosa
Nama sada može biti razumljivo zbog čega je ovakav naslov pesme smatran „čudnim naslovom” od strane priređivača Ogledala srpskog u okviru Celokupnih dela Petra II Petrovića Njegoša (videti VII izdanje, str. 537); kao što nam je, posle ovde date dosadašnje diskusije o događaju sa udarom groma, potpuno jasno i razmljivo zbog čega je narodni pevač pesmi dao upravo takav naslov. I ne samo to.

Uvidom u izvornu narodnu pesmu Bogovanje i njenu triput dužu, Njegošem stvorenu varijantu pod naslovom Šćepan Mali, mi imamo i neposredan uvid u Njegošev postupak, vidimo ga na delu, u činu stvaralaštva, pratimo ga kako, polazeći od izvorne narodne umotvorine, stvara svoju varijantu, takvu da ne prekida vezu sa narodnom, nego sa njom korespondira tako da se jedna sa drugom dopunjuju, prepliću, zajedno grade i više i dalje i u umetničkom i filozofskom smislu.
*
Prema tome, kada je Njegoš odlučivao o tome kako da događaj iz vremena Šćepana malog opiše u Glasu kamenštaka i u Svobodijadi, on ima na umu pesmu Bogovanje; sve gradi u odnosu na nju, kao i u odnosu na varijantu, koju paralelno sprema sa namerom da je kasnije iskaže i u Ogledalu. Imajući u vidu šta je o pomenutom događaju kasnije napisao u spevu Lažni car Šćepan Mali, sa velikom izvesnošću možemo da tvrdimo da je Njegoš i promenom naslova pesme želeo da naglasi i istakne, najpre planiranu, a zatim i realizovanu korespondenciju sa spevom Lažni car Šćepan Mali.

U Ogledalu srpskom opis događaja sa udarom groma je smireniji, bez dodatne dramatizacije, bez mitskog i mitološkog; opisano je tako kako je i bilo:

No ih na put glasi susretoše
E udrila munja iz oblaka
Usred vojske dužda Mlečanina …

Potpun povratak u realnost događaja ostvaruje se, međutim, tek u spevu Lažni car Šćepan Mali. Javlenije četvrto trećeg djejstvija (čina) započinje proznim tekstom (koji je više od didaskalije) i koji u stvari predstavlja sažetak čitavog događaja u jednu jedinu rečenicu: „Dohode glavari crnički i oni koji su bili na granicu protivu Mlečića, i pričaju kako je grom udario u obje vojske, tursku i mletačku, koje nije mnogo bilo, i kako su Crničani posjekli Turke”. (Njegoš je i ovde pojavu gromova naveo obrnutim redom u odnosu na kazivanje u spevovima; uporediti sa navodom u Napomeni, u fusnoti 7).

On, kao univerzalni stvaralac,
pesnik, naučnik i filozof,
uviđa da događaj nije samo ono
što je neposredno vidljivo i očigledno.

Tek sa ovim kazivanjem dostignuta je punoća i potpunost Njegoševog izraza kroz iskaz o samo jednom događaju, iskaz variran kroz četiri poetska dela. Polazeći od JEDNOG, realizujući, potom, to JEDNO kroz MNOŠTVO različitosti, i svesti ga, na kraju, u jednom kružnom cikličnom procesu, na jedno te isto! To je opštevažeći, univerzalni princip SVETA u kome jesmo, ovaploćenje i ostvarivanje sveopšteg Logosa, koga je Njegoš morao biti svestan, kad je ovako iznijansirano i precizno vodio postupak opisivanja jednog te istog događaja u četiri različita i odvojena poetska opusa.

Ali, Njegošev postupak opisivanja jednog te istog događaja ne završava se sa gore datom proznom rečenicom. On, kao univerzalni stvaralac, pesnik, naučnik i filozof, uviđa da događaj nije samo ono što je neposredno vidljivo i očigledno, što je činjenica, već i ono što je dublji smisao CELINE događanja, a jeste mu dato da se pita, da sumnja i da pokušava da odgonetne datosti događanja.

Arijadnina nit „Bogovanja”
Zato će Njegoš već i u Svobodijadi, postaviti pitanje u vezi sa značenjima i znamenjima (kako smo pokazali), a ovde, u Šćepanu Malom, u vezi sa događajem udara groma, kroz kazivanje pojedinih ličnosti, aktera dramske radnje, postaviće i pitanje sudbine čoveka i naroda kome pripada. Tako, u javleniju četvrtom trećeg čina, odmah nakon citirane didaskalije, Vladika Sava uzbuđeno zaključuje:

Bože dragi, sreće nečuvene!
……………………………………………
Sada oči najprostije vide
Da je ovo krvavo gnijezdo
Bogu drago i Bogom branimo
Kad za njega gromovima tuče.

Vojvoda Drago, uzvraćajući Vladici Savi, nastoji da ukaže na dublji smisao događanja, predočavajući, po njemu opštevažeće principe:

To se znade, naš vladika sveti,
Iz nesreće sreća se izleže,
Kukanje je mati pjesne divne,
Iz oblakah dima stravičnoga
Sreća udri na junačka krila…

Sa završnom rečenicom kazivanja Vojvode Draga o sudbi Crnogoraca, očekivali bismo da je Njegoš u vezi sa događanjem udara groma, konačno, sve rekao što je imao da kaže. Međutim, kad se najmanje očekuje, kad je sve završeno, Njegoš će samo jednim zahvatom, jednim potpunim obrtom za sto osamdeset stepeni, kako bi se matematički reklo, sve vratiti na početak.

Ako sve gradacije, struktuiranja i nijansiranja značenja u sadržajima o događaju udar groma kroz četiri različita speva, označimo kratko sintagmom „igra sadržaja”, tada će Njegoš rečeni obrt izvesti kroz „igru reči” takvu da će doći do promene značenja i smisla. Evo, kao je to uradio.

Posle četvrtog, počinje peto javlenije trećeg čina, takođe proznim kazivanjem, i nastavlja se kazivanje Šćepana u stihu: „Dohodi Šćepan iz Građanah (pleme), iz kuće Kneževića, u koju se bio sakrio kako su Turci do na Čevo prodrli. Primaju ga, ali s manjim ushićenjem”.

ŠĆEPAN (klanjajući se na sve strane narodu)
Pomozi Bog, junački narode,
Pomože ti danas mimo ikad.
Ja sam krivac pred Bogom i tobom
JER PODIGOH KULU DO OBLAKAH,
NA NJU STRAŠNE NAVUKOH GROMOVE….

Podvukli smo i istakli dva poslednja navedena stiha da bismo označili mesto gde se događa obrt kroz dvoznačje. U dosadašnjim tumačenjima (u okviru ukupne njegošologije) ovo dvoznačje nije zapaženo, a nije ni moglo biti, jer nije sagledano da se ovo mesto u Šćepanu Malom ne može protumačiti, ako se prethodno ne analizira događaj udara groma u poetskim sadržajima Glasa kamenštaka, Svobodijade i Ogledala srpskog.

Tako priređivači Celokupnih dela (VII izdanje, knjiga IV, str. 310) za tri poslednja stiha u gornjem citiranju daju sledeće tumačenje: „Ja sam kriv što sam Crnu Goru visoko podigao, što sam je učinio carevinom, pa su je zbog toga napali neprijatelji sa više strana”. Slično tumačenje dato je i od strane drugih istraživača Njegoševog dela: „Kula od oblakah: metafora kojom Šćepan Mali želi da predstavi svoj rad u Crnoj Gori. Naime, njegovom zaslugom Crna Gora je postala zanimljiva za čitav svijet. Strašne navukoh gromove: slikovito govori kako je Crnoj Gori stvorio mnogo neprijatelja, ali za njenu slavu, time je porastao ugled Crne Gore.” (Slobodan Tomović, Komentari Njegoševih dela, Književna zajednica, Beograd, 1990, str. 102);

Nijednom od dva tumačenja, uglavnom, ne se može ništa prigovoriti što se tiče jednog značenja ovog poetskog sadržaja. Ali, ni u jednom od dva tumačenja nije sagledano postojanje i drugog značenja, nije sagledana „igra reči”, koja predstavlja poentu u nameri pesnika. Kad se Šćepan u prva dva stiha obraća narodu: „Pomozi Bog, junački narode / Pomože ti danas mimo ikad”, on misli (a sa njim i Njegoš) na udar groma kojim je Bog pomogao Crnogorskom narodu „danas mimo ikad”.

Sa sledeća tri stiha nastupa paradoksalna situacija. Bukvalno tumačenje, tj. bukvalno značenje se ne može izbeći, ispada kao da hoće da se kaže da „dodir” kule sa oblakom neminovno znači navući gromove. Ali, odmah potom, odnosno u isto vreme, ne može se izbeći ni „čitanje” prenosnog značenja, uglavnom tako kako su citirani tumači i dali. Time je, onda, nastupio potpuno nov događaj, promenjeno je značenje samog pojma GROM, koji nije više onaj grom iz udara groma već vojni pohod na Crnu Goru u boju iz 1768, u vreme Šćepana Malog.

Sa aspekta jednog dubljeg poimanja,
moglo bi se reći da se Njegoš
(na jedan skriveni način) bavi ovde
i semantikom i semiologijom,
i filozofijom u najopštijem smislu reči.

Bez uvida u analizirane „igre sadržaja” i „igru reči”, tačnije igru značenja, ne može se razumeti Njegoševo delo. Baš tako, ne može se razumeti celokupno Njegoševo delo, kao ni jedno po jedno ponaosob.

*
Biće naroda kome pripada, i cenu njegove slobode, osim direktno i neposredno, Njegoš je iskazao i posredno. Neposredno i direktno, tako što je čitavo svoje delo podredio i posvetio borbi za slobodu, pevao o njoj, ópevao je i opévao; ali i tako što se za slobodu, iskonski potrebnu svim ljudima sveta, u svim svojim aktivnostima i delatnostima i zalagao („Istina je, ja sam ljubitelj blagorazumne svobode koja diči i oblagorođava čovjeka. Ona je naš žertvenik kojemu se najblagorodniji proizvodi ovoga gorskoga gnjijezda jošt od pantivijeka prinose”) .

Posredno, tako što je smisao i potrebu otpora, jednom skrivenom šifrom doveo u vezu sa promišlju Svemogućeg Boga, kroz formu jedinstvene ideje „Bogovanja”, onog toka stvari kada se Svevišnji stavlja na stranu Davida, pripomažući njemu a ne Golijatu. Ideju „Bogovanja” Njegoš je zapravo, poput Arijadnine niti, „provukao” kroz nekoliko svojih dela.

Sigurno je da će i mnoge buduće generacije tražiti odgovor na pitanje zašto je Njegošu trebalo šest puta da kazuje o istim događajima, istim bojevima. Ali jedan mogući odgovor za nas danas jeste nesumnjiv: odupreti se agresoru!… A smisao poruke, sadržan u odluci da i samu vest o „gromovanju” varira, takođe šest puta, takođe je više nego jasan: i Bog će pomoći! …

Ovu Njegoševu „igru” variranja, u nešto drugačijoj formi, nalazimo i u pesmi Mali Radojica (u Njegoševoj varijanti, sadržanoj u Ogledalu srpskom) gde je ponovo na sceni borba Davida i Golijata, borba progonjenog i obespravljenog; borba protiv silnika i porobljivača. Samo variranje, u odnosu na narodnu pesmu, Njegoš je izveo tako što se ponovo bavio „Bogovanjem”, ali na jedan skriveni način: redosled i stepen težine muka na koje zlotvor stavlja hajduka, i koji se povećava od manje teških, preko srednje teških, do najtežih muka, Njegoš je obrnuo za sto osamdeset stepeni, i, pri tome i same muke opisao svojim originalnim poetskim, sintaksičkim i semantičkim kvalitetima i kvalifikativima .

Prema narodnom pevaču, zlotvor je aga Bećir-aga, koji stavlja na muke Malog Radojicu, a sve po zahtevima svoje Bećiraginice. Evo te neljudske i grozotne hijerarhije muka:

  1. Nalož’te mu vatru na prsima, / Hoće li se pomaknuti, kurva.
  2. Već uvat’te zmiju prisojkinju, / Te turajte Radu u njedarca,
  3. Već uzmite dvadeset klinaca, / Udrite ih pod noktove Radu,

Prema Njegošu, zlotvor nije Bećir-aga, već Paša od Travnika, i naredbe ne izdaje Bećiraginica, već Bula Pašinica:

  1. Većem uzmi do četiri čavla, / udri mu ih u četiri pâca;
  2. Već donesi ljuta crnokruga /…/ Hajduku ga metni pod groce,
  3. Raonika od dvanaest okah, / Tur’ ga vruća Raku na prsima;

Prema narodnom pevaču muke idu ovim redom: vatra, zmija, dvadeset klinaca pod 20 nokata. Po Njegošu: umesto dvadeset klinaca – četiri čavla pod noktove, umesto zmije crni ljutokrug (smuk), i, na kraju, kao najteže muke, „žežak ljemeš na prsi mu tura”. Zanimljivo je, međutim, da je u pesmi Mali Radojica osim muka, na koje biva stavljan hajduk Mali Radojica, Njegoš obrnuo i redosled događanja u trenucima radosti, kad hajduku dovode “lijepu Hajkunu”, kako bi proverili “hoće li se nasmijati na nju”.

U narodnoj pesmi „sakupiše kolo đevojaka / i pred njima lijepu Hajkunu, / na Rada je kolo navodila, / preko Rada nogama igrala”. Pod mukama emocija Mali Radojica nije izdržao, pred lepotom nije mogao odoleti, već „lijevijem okom pogleduje, / desnijem se brkom nasmijava”. Hajkuna ga spasava tako što mu krišom (krijući od drugih devojaka) prekriva oči jaglukom, a svome Babu kaže da „ne griješi duše” nego da sužnja zakopa. [Srećom Bećiraginica je tražila težu kaznu, da ga bace u more, odakle je Radu bilo lako isplivati].

U Njegoševoj pesmi, međutim, nema kola devojaka, nego su Hajkunu poslali u tavnicu, gde ona „do ponoći šetat ne prestaje, / u ponoći pođe nad hajdukom, / te hajduka gleda među oči”. I, hajduk zaista nije mogao izdržati „no lijevo oko otvorio”. Na to mu se ona obraća, strogo i prekorno, da zatvori oči, čega nema u narodnoj pesmi (ona se Hajduku ne obraća), da bi ujutru savetovala oca na isti način, kao i u narodnoj pesmi (ali će to zarobljenici-hajduci sasvim plitko učiniti, odakle će ga lično Hajkuna, živog i zdravog, lako otkopati).

Evo, to su ta Njegoševa variranja! Sve je isto, u tom smislu što se radi o istim mukama, i istim radostima u Njegoševoj pesmi, kao i u narodnoj; a, opet, sve je drugačije. Međutim, sa aspekta jednog dubljeg poimanja, moglo bi se reći da se Njegoš (na jedan skriveni način) bavi ovde i semantikom i semiologijom, i filozofijom u najopštijem smislu reči. Njegoševa namera je uvek jedna te ista: s jedne strane, da uvek i iznova iskaže suštinu Logosa svega postojećeg, moguću organizaciju tog postojećeg, u smislu da je sve jedno, sve je isto i sve je različito u isto vreme.

Harmonija reči brojeva
Stihovi u kojima se neposredno govori o događajima sa udarom groma stavljeni su u oba speva, u Glasu kamenštaka i Svobodijadi, pod navodnike. (Ovo istovremeno ukazuje i na činjenicu da je Sentić marljivo radio svoj posao prevođenja: tamo gde je Njegoš stavio dopunske oznake i on ih je stavio). Kad bismo imali dokaze da Sentićev prevod Glasa kamenštaka na italijanski (kao i obratni prevod Frana Nakića Vojnovića na srpski) verno odražava broj stihova, odnosno da je broj stihova u originalu i u prevodu dosledno 1:1, tada bismo mogli da proverimo i eventualna numerička soglasija, znajući da to Njegoš redovno čini – harmoniju reči (sadržaja) dovodi u soglasije sa harmonijom brojeva (forme).

Drugim rečima, možda bismo mogli imati i dokaze da je Njegoš događaj sa udarom groma iskazao ne samo kroz igru sadržaja i igru reči, već i kroz igru brojeva. Analiza koju ovde nadalje dajemo, zapravo i sadrži te i takve dokaze (tabele 1-4).

Ono što međutim iznenađuje,
Jeste činjenica da je tako „udešeno”
Da sve bude svedeno na ravnotežni
Nivo (22222), analogno ravnotežnim
Nivoima broja elektrona u atomima
pri izgradnji molekula.

U tabeli 1 dat je odnos broja stihova u Svobodijadi (SV) i Glasu kamenštaka (GK). U Tabelama 2-3 dati su i analogni podaci za pesmu Šćepan Mali (ŠM) u okviru Ogledala srpskog, najpre upoređeni sa podacima za Svobodijadu (Tabela 2), a potom i za Glas kamenštaka (Tabela 3). Posmatramo naporedo treću i prvu kolonu Tabele 1, u kojima su podaci o broju stihova u GK i SV. Na dnu kolone naveden je ukupan broj stihova: 1546 / 6668 (ŠM: 358); od toga 1033/4477 (ŠM: 338) stihova ima do znaka navoda, do stiha „Stoj i počuj, crnogorska vojsko“ u GK, odnosno do stiha „Čuj i slušaj mene, vojsko“ u SV (1070. stih osme pesme); 1047/4543 (ŠM: 343) stihova ima do završetka kazivanja o prvom gromu koji je udario u mletačku vojsku; toliko ih je, naime, ispred 1048/4544. (ŠM: 344.) stiha kojim počinje kazivanje o drugom gromu koji je udario u tursku vojsku (GK: „Drugi grom udari nad Crmnicom”; SV: „Drugi sinu jošt silnije” – 1136. stih osme pesme; ŠM: „Druga munja pukla od oblaka”); kod 1063/4573. (ŠM: 348.) stiha je znak izvoda („Kako im se zgodno učinilo” u GK, „slomi dvije sile gorde” u SV – 1165. stih osme pesme, i „veliki tabor raskrhala“ u ŠM); konačno, sa 1077/4613. (ŠM: 352.) stihom završava se kazivanje o udaru groma [sa još 14/40/04 stihova i nakon znaka izvoda (u ŠM nakon analognog razgraničenja): „I gdje vam ravna zemlja nije mogla da olakša spas” u GK; „srca, duše svetu hramu” u SV – 1205, tj. poslednji stih osme pesme; „hiljadu im glavah otkinuli” u ŠM].

U drugoj koloni tabele 1 date su razlike u broju stihova, a u četvrtoj sume tih razlika. Rezultat je skoro iznenađujući. Primenom logike: prva dva izabrati, sledeći neizabrati, pa opet dva izabrati, dobijamo u prvom izabranom prostoru inverziju trećeg savršenog broja (6940/0496), a u drugom izabranom prostoru – sumu prva četiri savršena broja (6+28+496+8128 = 8658) .

Uprkos tome što su u navedena dva prostora u tabelama 2 i 3, istovetnim aritmetičkim postupkom, dobijeni potpuno različiti brojevi, oni se, posredno, nužno svode na ista ova dva navedena rezultata (tabela 4, gore). Ono što međutim iznenađuje, jeste činjenica da je tako „udešeno” da sve bude svedeno na ravnotežni nivo (22222), analogno ravnotežnim nivoima broja elektrona u atomima pri izgradnji molekula.

Uz sve to, Njegoš, kao da je hteo da se malo i našali sa nama, pa je ukupan broj stihova u tri dela prvog Triptiha (Glas kamenštaka, Svobodijada i Ogledalo srpsko) izabrao tako da „odigra” i spuštanje na susedni, za jedan korak niži nivo (11111), kako je i pokazano u donjem delu tabele 4. Bingo! Tako bi se danas reklo, jer je ovim korakom Njegoš dosegao i broj 1741630 koliki je ukupan broj i mogućih distribucija u genetskom kodu , kao i broj „pitagorejskih” distribucija u broju stihova Ilijade i Odiseje zajedno (Rakočević, 2003, str. 191).

Nakon čitanja ovih redova,
Verujem da ne treba posebno
da ubeđujem čitaoca u to da
važi i obrnuto: Njegoševo delo
– ključ za tumačenje genetskog kôda!

Pre četrdeset godina započela su moja intenzivna istraživanja genetskog kôda. Pre trideset godina objavljena je moja knjiga Geni, molekuli, jezik. Knjiga, koju su jedni dizali do neba, a drugi survavali u najdublji bezdan. (Ovi drugi su zaćutali tek tada kada su se moji radovi o genetskom kôdu počeli pojavljivati i u prestižnim međunarodnim časopisima). Godinu dana kasnije objavljen je moj prvi rad o Njegoševom delu u beogradskom časopisu Književnost, i to sa naslovom: „Njegoševa harmonija reči i brojeva”, i podnaslovom „Topološki model genetskog kôda ključ za tumačenje Njegoševog dela”. Nakon čitanja ovih redova, verujem da ne treba posebno da ubeđujem čitaoca u to da važi i obrnuto: Njegoševo delo – ključ za tumačenje genetskog kôda!

O autoru

Stanko Stojiljković

5 komentara

  • Poštovani Miloje, nisam matematičar – nažalost, ali intuicija saobraćanja brojevima umesto: na primer mnogo ili više puta, ili čak bezbroj nečega, iskazana konkretnim brojem/vima kod mene izaziva (odnosno rezultira) određenim osećanje tačnosti ili jednakosti sa veličinom u primeru: više puta…bezbroj… Najčešće dok pratim logiku kretanja procesa do rezultata ili algoritma do rešenja poklope se brojevi na kraju iskaza sa paralelnom jezičkom odrednicom. Tako doživljavam tvoja istraživanja Njegoša. Tvoju knjigu sam u delovima u više navrata pročitao. Zaključujem da naš Zvonko nije imao vremena ili strpljenja da podrobno analizira tvoj rad kada je pisao recenziju, u suprotnom napisao bi drugačije… (dozvoli da primetim)… Inače, spremam se da uskoro započnem da u većem broju različitih primeraka modelujem portret i Njegoša u „punoj“ visini. I u sferi vizuelnih performansi Njegoš je ogrnut brojevima, rečima i značenjima…

    • Hvala, Dragane, na tvom komentaru. A, što se brojeva tiče, meni izgleda realna on Pitagorina – da „sve je broj“. Kad pokazujem zakonitosti koje kod Njegoša, na primer u Luči, proističu iz odnosa broja stihova (Fibonačijev niz i zlatni presek), ja mislim da on to namero i svesno radi; on to i kaže: „I ja, kako tvar umna Stvoritelja, treba SOGLASIJU OPŠTEM da podražavam“. … Mala uzdržanost prof. Zvonka Damjanovića (u receniji) meni godi, jer me upozorava da uvek treba da budem krajnje predostrožan u zaključivanju. .. Inače, raduje me tvoja odluka da modeluješ portret Njegoša u punoj visini. Biće to, siguran sam, veličanstveno delo o Velikom Njegošu. Srdačan pozdrav, Miloje. P.S. Izvini što ti sa velikim zakašnjenjem odgovaram.

  • Postovani g.Rakocevicu

    Sjajan Vam je ovaj rad. Sve pohvale od mene. I HVALA VAM sto ukazujete radom i cuvate Njegosa od zaborava.

    Sigurno ste u pravu da je Njegos svjesno radio pisanjem skrivene matematike. Tu skrivenu matematiku utkao je, vrlo moguce, i u okrenutosti stranom i omjeru svoje crkvice i kapele na Lovcenu (moguca simbolika zajednice Srbije i Crne Gore), a danas je i dokazano posebno energetsko zracenje Lovcena. Zato gradnja Mauzoleja 1974. nije bila slucajna, kako sa egzotericne javne scene, tako i ezotericne u vladanju.

    Vjerujte mi, ima jos mnogo toga da se kaze o Njegosevom radu. Ovo nece biti kraj. Ako niko na ostalo ne ukaze sta to jos ima u Njegosevom radu sa naucne i ezoterijske strane, i to ezoterijske fizike i hermetizma (cak i „igre“ brojevima sigurno i s numeroloske strane), ja cu biti taj, ako Bog da. Njegos je prvi shvatio skrivenu duhovnu stranu iza nauke o elektricitetu, buduci da je poznavao rad Faradeja. Zato Njegos ne pominje slucajno filozofska 4 elementa stvaranja, vjecnost, atom, elektricitet, magnetizam u mnogim svojim pjesmama prije spjeva „Luca mikrokozma“. Tako da su Njegosevi radovi mnogo vise od filozofije i religije. O Njegosevom intelektualnom radu ima jos mnogo da se kaze. Svi do Vas licno bili su po meni nedoreceni. Zato je Njegos dokazao sebe i kao mistika, cim su mu djela jos uvijek skroz neodgonetnuta. Da je Njegos dozivio u ono vrijeme duboku starost, jedini bi razumio duhovnu stranu iza rada Nikole Tesle, pa samo zamislite razgovore Tesle i Njegosa kakvi bi bili. Mogu slobodno reci da je Njegos samo sa „Lucom mikrokozmom“ preteca onoga sto je Elifas Levi (Alfons Luj Konstant) napisao u „Kljucu misterija“. Nije nasa intelektualna elita i nas narod jos svjestan kakav je genije bio Petar Drugi Petrovic Njegos. A Istina filozofska, duhovna i svaka druga koju je pisao u svojim radovima, dovelo je do toga da mrtav smeta i u 21 vijeku. Time se pokazuje njegova jacina.

    Luminoferozni pozdrav

    Vladimir Karadzic

    • Poštovani Gospodine Karadžiću,
      Uz izvinjenje što Vam sa velikim zakašnjenjem odgovaram, želim da Vam od srca zahvalim na ovom studioznom komentaru. Takođe, i da izrazim radost što ćemo uskoro moći da čitamo o Njegoševom delu i iz Vašeg pera. Radujem se tome. … Imaće još dosta toga (novog) da se kaže o Njegošu, napisali ste, pored ostalog. Saglašavajući se sa Vama, hoću da Vas pozovem, i zamolim, da pogledate dva moja najnovija predavanja o stvaranju i stvaralaštvu u Prirodi i ljudskim „djeistvijima“, na Jutjub kanalu – sajt „Teslina galaksija“. Zahvaljujem Vam i srdačno Vas pozdravljam.
      Miloje M. Rakočević

  • Njegoš zaslužuje mnogo više prostora nego što mu se inače pruža, čak i u svijetu bi ljubomorni bili da znaju za njega tako velikog iz tako male zemlje. Na nivou kasnijeg Tesle, njegova djela su na moje veliko iznenađenje duboko naučna iako se najčešće posmatraju kroz prizmu politike i religije pa se ponekad i blati njegov rad. Astronomija, Astrologija i Geografija kroz šalu bi se moglo reći da je bio moderni dron na ivici ateizma: „Luna i krst, dva strašna simbola, njihovo je (dopunite sami) carstvo“ . Čak se usuđujem reći i da je kroz ezoteriju i predvidio pojavu velikosrpskog nacionalizma danas ali to nekom treba dati ko to neće olako lično shvatiti. Njegova djela su prepuna toga plus istraživanje slovenskog identiteta naroda. Darovit pisac i reformista i zastiđe crnogorstva kao takvog koji mu još ne daje za pravo da ga posmatramo dalje od pukog politikanstva današnjice. To dokazuje koliko smo i danas bez obzira na sve diplome i titule ispod njega intelektualno. Veliki lider i naučnik iz Crne Gore.

Ostavite komentar