MENTALNA LOZINKA

NOSTRADAMUS I EKSTRASENSI

1.459 pregleda

Hteli ne hteli, nameće nam se zaključak da mnoge misterije još traju, i trajaće, zahvaljujući lošim ili nepotpunim prevodima pronađenih važnih artefakata, nekih starih dokumenata i zapisa na raznoraznim podlogama, kao i olakom prihvatanju naturenog (ne)znanja i bespogovornom verovanju u nepogrešivost nedodirljivih veličina – pojedinaca ili institucija. Nestrpljivo očekujem dan kada će „Kristi” ili „Sotbi na aukciju izneti dosad skrivani primerak odlično očuvanog prvog lionskog izdanja „Proročanstava” iz 1555. godine.

miodrag-ivanisevic

Miodrag Ivanišević

Brojne misterije duguju svoju dugovečnost propustima koji su nastajali prilikom prevođenja. Da li je u pitanju bilo neznanje ili nešto drugo, tek greške su nastavile da žive i lepo su nam se primile. Recimo, indijska smokva (Opuntia ficus indica) je poreklom iz Amerike i taj kaktus nema nikakve veze sa Indijom, ali sve postaje jasnije ako znamo da se na engleskom jeziku imenice Indijac i Indijanac pišu i izgovaraju jednako, kao Indian. Između ta dva izraza ne postoji razlika ni u francuskom, ruskom, španskom, grčkom, nemačkom, slovenačkom, makedonskom… Tu i tamo se dodaje prefiks sa značenjem američki.

Pretpostavljam da je na sličan način i indijsko leto postalo indijansko, a postoji sasvim logično objašnjenje. Kada bi engleski vojnici dolazili svojim kućama, na krvavo zarađeni odmor, iz kolonija su donosili zanimljive priče, ali i izraze vezane za zemlje u kojima su širili civilizaciju. U Indiji se smenjuju zima, dugi periodi monsuna i relativno kratko leto. To leto, od marta do maja, u odnosu na užasne julske vrućine, ili na periode nepodnošljive vlage, bilo je jedino lepo što im se dešavalo daleko od njihovih porodica. „Ima li, sine, išta lepo u toj Indiji?”, upitala bi brižna majka. „Ima mama. Leto je lepo. Kratko, ali baš lepo.”

Veselo devojče tera kokoške po seoskom
dvorištu i uzvikuje ono standardno šu-šu
(shoo-shoo) što odgovara našem iš-iš,
ali prevod je bio „Cipela-cipela!”
Baš tako! Dobro, ako to nikome ne smeta,
a nije nastala neka šteta…

Vremenom je indijsko leto postalo sinonom za kratko lepo vreme i ono po svemu odgovara našem miholjskom u oktobru – lepom vremenu u prelaznom periodu. Našao sam na internetu nekoliko objašnjenja za odrednicu indijansko leto, koje slobodno možete preskočiti – ne gubite vreme, jer to nije to. Objasnio sam zašto je indijska smokva indijanska, a indijansko leto indijsko, ali mene niko ništa ne pita i biće i dalje onako kako mama kaže, odnosno onako kako su nas godinama učili. Ma, taj engleski jezik našim prevodiocima nudi neograničene mogućnosti, a oni to i te kako koriste. Pre izvesnog vremena sam na televiziji naleteo na neki američki film…
Veselo devojče tera kokoške po seoskom dvorištu i uzvikuje ono standardno šu-šu (shoo-shoo) što odgovara našem iš-iš, ali prevod je bio „Cipela-cipela!” Baš tako! Dobro, ako to nikome ne smeta, a nije nastala neka šteta…

Nije bolja situacija ni sa izrazima koje smo preuzeli od Rusa. Verovatno ste već čuli da je naziv bistro, za ugostiteljski objekat gde se nešto može na brzinu pojesti i popiti, nastao od ruske reči bыstro – brzo, hitro. Jedna od brojnih priča kazuje da su je u Francusku, bežeći od revolucionara, doneli bogati ruski plemići. Dok su još imali novca častili su sve redom i požurivali mlade kolnerice upravo tim uzvikom. Francuzi su je ubrzo prisvojili, a i nama se dopala. Brak, zapeta, ličnost, čudovište, nagrada, dvojnik i kružok, samo su neki od rusizama u našoj svakodnevnoj upotrebi.

Imati kurje oči ne znači da su nečije oči nalik vučjim, mada ima i takvih objašnjenja. Na fotografiji besni vuk zaista ima vučje oči, odnosno kurjak ima kurje oči, logično, ali jasno je da mislimo na nešto sasvim drugo. Kurje oko je zadebljanje kože, odnosno vrsta žulja koji najčešće nastaje na nogama – uglavnom na peti ili na malom prstu, usled dužeg nošenja neudobne obuće, ali i ako hodamo bosi. Na peti znaju biti izuzetno neprijatno i bolno, a osim bockanja prilikom oslanjanja stopala na podlogu tu je i stalni osećaj pulsiranja u samom centru „oka”.

Dok običan žulj može imati raznorazne forme, u zavisnosti od toga šta ga je izazvalo, kurje oko uvek ima isti oblik.

Da, da, tako je, oko uvek liči na oko, ali na čije? Pogledajte sad ovog petla s preventivno srezanim kljunom i setite se da trenutno pričamo o rusizmima. Dakle, kokoška je na ruskom kurica (kurica), a prisvojni pridev kokošiji je kurinij, odnosno kurinый. I tako dolazimo do rešenja zagonetke jer je valjda sada jasno da je kurje oko u stvari kokošije oko, i da nema nikakve veze sa kurjacima. Ali, to više ne vredi nikome objašnjavati jer, što reče Njegoš, „Staro drvo slomi, ne ispravi.”

Ipak, toplo se nadam da će moje kokošije oči zauvek ostati kurje – mnogo mi bolje zvuči. Zamišljam situaciju u nekoj ambulanti, gde se prelepa devojka žali doktoru na žuljeve nastale od novih previsokih i neudobnih štikli:
„Doktore, imam neke pečate na petama, koji me bole. Vidite li?”
„Uf, gospođice, kako da vam to kažem, vi imate kokošije oči.”
„Stoko nevaspitana! A, kakve su tvoje?”, vrisnu devojka i istrča iz ordinacije.
Na ovom pečatu ne vide se najbolje baš svi detalji, ali ipak se lako razaznaju dvojica na konju.

Na velikom suđenju templarima, održanom
1314. godine po naređenju francuskog kralja
Filipa Lepog, na teret im je, između
ostalog, stavljena i pederastija. Na
teškim mukama svi do jednog su priznali
svoje greške i „iskreno se pokajali”.

To je svima dobro poznata priča i nema potrebe ponavljati je, ali moramo se oslobođati nekih učenja kada shvatimo da nisu ispravna. Nekad je negde napisano, a potom bezbroj puta prepisano, i izgovoreno: „Templar je bio i sveštenik i ratnik – bila su to dvojica na jednom konju!” Drugim rečima, svaki je vredeo za dvojicu! Odlično organizovan, red je postajao sve moćniji, i bogatiji, dok jednog crnog petka đavo nije došao po svoje. Na ilustraciji iz trinaestog veka svestrani benediktanac Metju Peris (Mathew Paris, Chronica Majora, 1215.) dao nam je svoje viđenje templara, i viteza i sveštenika, prikazavši dva priljubljena jahača na jednom konju.
Na velikom suđenju templarima, održanom 1314. godine po naređenju francuskog kralja Filipa Lepog, na teret im je, između ostalog, stavljena i pederastija. Na teškim mukama svi do jednog su priznali svoje greške i „iskreno se pokajali”, ali dobar deo je završio na lomači. Među njima i poslednji veliki majstor templarskog reda, legendarni Žak de Mole.

Po dobro plasiranoj legendi, bili su toliko siromašni da su dvojica jahala jednog konja, ali izgleda da su templari bili mnogo bogatiji nego što se to moglo i zamisliti. Danas znamo da su upravo oni bili začetnici poslovanja vrednosnim papirima, odnosno čekovima s pokrićem. Čekovi bez pokrića su iz neke druge priče.

Koji je kreativni centar osmislio priču o dvojici oklopnika na jednom konju i kako se mogla održati toliko godina, a da nikome ne postane sumnjiva? Zamislite dva oklopnika u punoj ratnoj spremi na jednom konju – ne bi im dugo potrajao! Naišao sam na podatak da je svaki templar imao teretnog konja i dva za borbu!?

U većini hotela se na samoj recepciji ili u atrijumu, nalaze police s prospektima u kojim se reklamiraju organizovane posete prirodnim lepotama, muzejima, starim bogomoljama, predstavama, a tu se nađu i prospekti s pozivom turistima da odvoje jedno popodne bez kiše i sa decom pogledaju jedinstveni, veličanstveni spektakl s poznatim glumcima i glumicama u replikama živopisnih srednjevekovnih kostima. Kršni vitezovi, sve sami poznati glumci i kaskaderi, boriće se za naklonost lepe princeze i njenu vezenu maramicu, a kao kruna događaja najavljen je veliki viteški turnir i borba dugim kopljima po „holivudskim” pravilima.
Sledi fotografija koja sama govori: „Prečka mi je sleva pa udaram zdesna!”

Nastavak priče lakše ćete razumeti ako pogledate, recimo, igrani film „Priča o vitezu” (A Knights Story), u režiji Brajana Helgelanda, s legendarnim Hitom Ledžerom u glavnoj ulozi. Tu se mogu videti brojne scene viteških duela u kojima svi konjanici, u odnosu na drvenu prečku, „voze” svojom desnom stranom.

Na izvanredno očuvanom srednjevekovnom reljefu vidimo sudar dvojice oklopljenih konjanika, dok sirotinja raja navija za onoga koji bolje plaća. Ako malo bolje pogledamo obe slike pronaći ćemo mnogo sličnosti, ali postoji ta drastična razlika koja se odnosi na orijentaciju. Mnogo više o orijentaciji nalazi se u istoimenom poglavlju, a ovde je dovoljno naznačiti da borci na pola milenijuma starom reljefu ne prilaze jedan drugom po danas uobičajenim filmskim scenarijima.

Ne bih vas zamarao pričama o slaganju vektora ili sabiranju sila, ali i laiku je jasno da koplje koje se nosi nakošeno ne može imati isti efekat kao ono koje je direktan produžetak desne ruke i udara u protivnika punom snagom. Desna ruka, i desna strana, oduvek su bile jedine ispravne opcije, ali vremenom su se levaci, zahvaljujući psiholozima, izborili za svoja „zagarantovana prava”. Mada, vojna industrija i dalje insistira na zatvaračima oružja samo zdesne strane.

Potrudio sam se da pronađem odgovarajuće primere kako bih što razumljivije pokazao kako je došlo do „greške u prevodu”. Borbe na viteškim turnirima bile su verne kopije bitaka koje su se u to vreme vodile diljem Evrope i u suštini su to bile, sportskim rečnikom, kondicione pripreme za finalne okršaje. Ne bih sad pokazivao neke Direrove skice sa turnira, ali vredi reći da je i on ponekad, zarad bolje kompozicije, i naglašavanja glavnog junaka, namerno menjao strane konjanicima. Po tada ustaljenom pravilu značajniji kralj se na slikama uvek nalazio sa leve strane i njegov štit se morao bolje videti. Pravila, pravila…

Bilo je logično, a samim tim i uobičajeno da se u Engleskoj, Francuskoj ili Nemačkoj, a valjda ni mi nismo bili izuzetak, naoružano lice kreće svojom levom stranom puta. Sa desne strane u susret bi mu dolazio naoružani pešak, takođe dešnjak, pa su se u slučaju konfliktne situacije prihvatali mačeva i rešavali problem na licu mesta. Naoružani konjanici su postupali na isti način i jahali su levom stranom puta u susret konjaniku koji im je dolazio zdesna.

Polovinom četrnaestog veka vredni Đovani Viljani je u svojoj „Firentinskoj hronici” prikazao bitku kod Beneventa, koja se odigrala 1266. godine. Lepo se vidi kako dva najbolja borca prilaze jedan drugome sa svoje leve strane – oružjem na oružje, a borbe na turnirima su bile replike tih pravih dvoboja i borbi kopljima!

Vozači zaprega, po istoj toj logici, sedeli su na desnoj strani klupe, a kola su se kretala levom stranom puta. Tako se još vozi u Velikoj Britaniji, Irskoj, na Kipru i Malti, ali i u Japanu. Ipak, u većini zemalja danas se vozi desnom stranom, a vozila iz suprotnog pravca dolaza nam sleva – baš kao što se u filmskim hitovima jedan prema drugom kreću konjanici s dugim kopljima.

Sledi ilustracija Valtera fon Klingena, iz „Pesmarice porodice Manese” (Codex Manesse, 1304.) na kojoj je prikazana turnirska borba, pred tribinom s prelepim damama. A da je ovo bila jedina ispravna orijentacija vidimo i po njihovoj gestikulaciji, jer sve one nešto pokazuju svojom desnom rukom – onom glavnom.

Na turnirima su se koristila zatupljena koplja, ali tu i tamo dešavali bi se i nesrećni slučajevi, baš kao onaj koji je Nostradamus najavio u svom čuvenom katrenu 35 iz prve centurije. Tumačenje rukopisa pisanog na mešavini srednjofrancuskog, španskog, grčkog, latinskog i hebrejskog, zahtevalo je i odlično poznavanje geografije istorije, mitologija, baš kao i ezoterije. I danas brojni mistici pokušavaju da originalna „Proročanstva” protumače na neki novi, jedini pravi način, i tako reše misteriju koja nam je ostavljena.

Na turniru u Parizu, 30. juna 1559. godine, učestvovao je i kralj Anri II, iako su ga brojni proroci odgovarali od toga, a među njima i sam Nostradamus. U drugom naletu, kroz zlatni vizir, u oko ga je pogodilo polomljeno koplje vojvode od Mongomerija i posle deset dana je izdahnuo. Najpoznatije proročanstvo pisano je na srednjofrancuskom, pa prevedeno na savremeni francuski, da bi potom brojni prepisivači menjali tekst po svom nahođenju. Engleski prevodi su sačuvali smisao, ali je izostalo ono fino rimovanje, a izgubljen je niz retkih dvosmislenih izraza i anahronizama, koje je Nostradamus s razlogom upotrebio.

Čuveno proročanstvo se ostvarilo četiri
godine nakon najave, ali veliki broj katrena
još čeka na ispravno tumačenje. Neka ćemo,
a skoro uvek je to tako, shvatiti tek kada
se predskazani događaji odigraju.

Ipak, osnovni smisao proročanstva je u svim prevodima ostajao isti – kralj Anri II će na turniru izgubiti duel s mlađim, a kroz zlatni vizir na njegovoj kacigi uleteće delići koplja i naneti mu teške povrede od kojih će umirati u najtežim mukama.

A mladi će lav u dvoboj kad kroči
starog lava u megdanu strti,
u kavezu zlatnom iskopat mu oči,
samo jedno, i u strašnoj muci sve do svoje smrti.

Ovo je jedan od mnogobrojnih prevoda 35. katrena do kojih sam došao, a odabrao sam ga prvenstveno zbog sasvim korektnog rimovanja, ne ulazeći previše u sam smisao iskazanog (iskopat mu oči, samo jedno…). Kao da je rečeno – Polomiće mu noge, samo jednu! Predskazanje i po ne podrazumeva obavezno i prevod i po! Da li je Nostradamus mislio na „dve rane u jednoj”, na „dve rane odjednom” ili na nešto treće, na sto treće? Ko zna? Instant kafa „dva u jedan”? Vredi napomenuti da je nesrećni kralj od svog protivnika bio stariji desetak godina, a da su oba borca na svojim štitovima imala nacrtanog lava te otuda potiče priča o mladom i starom lavu, koju su mnogi pogrešno smatrali alegorijom. Gravura s vernim prikazom tragičnog momenta objavljena je u Kolarovoj „Istoriji Francuske”, polovinom devetnaestog veka.

Čuveno proročanstvo se ostvarilo četiri godine nakon najave, ali veliki broj katrena još čeka na ispravno tumačenje. Neka ćemo, a skoro uvek je to tako, shvatiti tek kada se predskazani događaji odigraju. Nestrpljivo očekujem dan kada će „Kristi” ili „Sotbi” na aukciju izneti dosad skrivani primerak odlično očuvanog prvog lionskog izdanja „Proročanstava” iz 1555. godine. Ekstrasensi odlično znaju o čemu pričam, jer to odavno imaju u najavi.

Pokušao sam da pričom o stihovima večnog Nostradamusa naglasim značaj kvalitetnog i širokoobrazovanog prevodioca, jer je iz navedenog jasno da svaki tačan prevod ne mora obavezno biti i ispravan – postoji mala, ali značajna razlika! Slobodnim prevođenjem nečijeg prevoda, pa ma kako on bio korektan, još više se udaljavamo od originalne astrologove vizije i definitivno se gubi skriveni smisao.

I veliki Mikelanđelo je, striktno se
držeći prevoda „Starog zaveta”, prikazao
Mojsija s dva roga na glavi. Prilikom prevođenja
na latinski, tamo negde u četvrtom veku, po
svoj prilici je pogrešno shvaćena jedna
hebrejska reč, koja se može odnositi na rogove
ali i na zračenje svetlosti.

Plakat kojim se reklamira letnja atrakcija jasna je ilustracija moje priče o uticaju holivudskih filmova na naše shvatanje srednjovekovnih turnira i života uopšte. Na njemu doslovno piše: „Ono što ste gledali u bioskopu ovde možete videti uživo!” Da li je moj prevod dovoljno dobar za vas? Možda vi možete bolje?

Najdrastičniji primer promene suštine prilikom slobodnog prevođenja imamo kod poznatog dela „Devica u pećini”, koje se na internetu može naći i kao „Bogorodica u pećini”, a sam Leonardo ga je nazvao „Virgine de la rocce” (engl. Virgin of the Rocks). Rocca je kamena utvrda ili nasip, što se na slici i vidi. Jedna verzija ulja se nalazi u Luvru (slika dole), a druga je u Londonskom muzeju. Devica Marija, bebe Isus i sveti Jovan, i arhanđel Urijel, nalaze se usred gomile stenja i kamenja, a ne u mračnoj pećini.

Samo su naši školovani likovni stručnjaci uspeli da na slici ugledaju nekakvu pećinu koju niko drugi nije mogao ili nije znao da nađe. Pogrešan prevod se toliko odomaćio da se jednostavno više ne da izmeniti, ali u suštini, radi se o „Bogorodici na stenju” ili o „Gospi od škrpjela”.
Ne greše samo naši vrli prevodioci. I veliki Mikelanđelo je, striktno se držeći prevoda „Starog zaveta”, prikazao Mojsija s dva roga na glavi. Prilikom prevođenja na latinski, tamo negde u četvrtom veku, po svoj prilici je pogrešno shvaćena jedna hebrejska reč, koja se može odnositi na rogove, ali i na zračenje svetlosti. Između dva značenja prevodilac se ipak odlučio za njemu logičnije, jer kako može nečija glava da svetli, pa se iskusni vajar držao zvaničnog prevoda. Pada mi na pamet narodna mudrost: „Ne može šut s rogatim” i mislim da bi ona mogla biti opravdanje za te rogove – s njima snažni Mojsije deluje još moćnije. Ipak, grčki prevodilac umesto rogova na licu vidi isijavanje, ili zračenje.

I kod Đure Daničića možemo na više mesta pročitati da je iz Mojsija, dok je s tablicama silazio sa Sinajskog brda, izbijala nekakva svetlost. Rogovi se ne pominju!
„I kad Mojsije slažaše s gore Sinajske, i držaše u ruci dvije ploče svjedočanstva slazeći s gore, ne znađaše da mu koža na licu posta svijetla dokle govoraše s njim”. (Izl, 34: 29)

Ali, u prevodu franjevca Matije Petra Katančića, iz 1831. stoji: „I kada bi sišao Mojsije s gore Sinaja, derža dvi table svidočanstva, i ne znade, da je rogato lice njegovo od sadružnosti govorenja Gospodnjeg”. (Izl, 34: 29)

Kada sam nedavno čitao knjigu „Putovanja u mitsku budućnost” (Journeys to the Mythical Past)), Zeharije Sičina, naišao sam na nelogičnost u prevodu samog naslova. Ekspedicije zemaljskih hronika predstavljaju krajnje ozbiljno traganje za našim poreklom, potkrepljeno brojnim dokazima koje je autor sakupljao decenijama, i ne mogu da shvatim na osnovu čega je ta mitska prošlost, iz originalnog naslova, postala mitska budućnost?
Priča se ponovila s knjigom „Istorija laže” (History Is Wrong) Eriha fon Denikena, gde je grešna istorija, iz originalnog naslova, verovatno opet s razlogom, postala lažljivica. Obe knjige delo su istog izdavača, a sa engleskog ih je preveo jedan te isti prevodilac. Pardon, prevela ih je ista prevoditeljka.

Hteli ne hteli, nameće nam se zaključak da mnoge misterije još traju, i trajaće, zahvaljujući lošim ili nepotpunim prevodima pronađenih važnih artefakata, nekih starih dokumenata i zapisa na raznoraznim podlogama, kao i olakom prihvatanju naturenog (ne)znanja i bespogovornom verovanju u nepogrešivost nedodirljivih veličina – pojedinaca ili institucija.
Šta još reći o prevodima, a da to ne bude previše ozbiljno? Možda da se prisetimo Akija i stihova: „Prevela me mala žednog preko vode, hej dao sam joj previše slobode!”

Ma, slobodni prevodi su čudo nad čudima!

Tekst je preuzet iz knjige Miodraga Ivaniševića „Misterije i kako ih se rešiti“, koja je u završnoj pripremi.

O autoru

Stanko Stojiljković

Ostavite komentar