ARGUSOV POGLED

OGLEDALO DOBRICE ĆOSIĆA

1.398 pregleda

Berberova (Stojan) knjiga ima dvodstruku funkciju. Ona je istovremeno autobiografija autora i biografija Ćosićeva (Dobrica). Kao takva otkriva čovekovske, kako bi to rekao Ćosić, napore i borbe oba stvaraoca. Ukazuje na utopije i porušene ideale oba pisca. Zbog toga je ova knjiga vrednost u srpskoj kulturu u žanru kojem pripada.

Prof. dr Miloš
M. Đorđević

Poligraf dr Stojan Berber (1943) je autor pedeset knjiga poezije, proze, romana, drama, naučnih studija i memoarske literature i sada je ušao u novu stvaralačku fazu. Ona je, rečeno Andrićevim rečima, u znaku zaokruživanja njegovih stvaralačkih misli i ideja. Romanopisac bi za to stanje duha rekao da je to faza u znaku osvetljavanja stvari ispod crte za sabiranje. Naš pristup knjizi „Dnevnik o Dobrici Ćosiću” (pod naslovom „Dve biografije”) pokazuje da smo na tragu imenovanja njene suštine, jer predstavlja ogledalo Stojana Berbera u ogledalu Dobrice Ćosića.[1]

Stojan Berber je značajna ličnost srpske
kulture i, zašavši u osmu deceniju života,
sada svedoči o svom bogatom životnom
iskustvu mislioca i pregaoca, svestan
svojih pobeda i poraza u „velikom mehanizmu
istorije”, kako bi rekao Dobrica Ćosić.

Primarni utisak posle čitanja knjige o Dobrici Ćosiću, a najbolje bi stajao naslov „Ćosić i ja” ili „Moj Ćosić”, jeste da je reč o dnevničkoj koji se žanrovski naslanja na karakter Berberovih Ravangradskih zapisa. I dok su Zapisi tematski rastresitiji i više okrenuti dnevno-političkim i kulturnim događajima, knjiga o Ćosiću je, u težišnom delu, vrsta rasprave i svedočenja o književnosti i Ćosićevom uticaju u srpskoj kulturi, kritici i, tek na kraju, u srpskoj politici. Dakle, više je naučna i suštinski određena književnošću kao najznačajnijem delu srpske kulture.

Iz ovih naznaka jasno je da je Stojan Berber značajna ličnost srpske kulture i da, zašavši u osmu deceniju života, sada svedoči o svom bogatom životnom iskustvu mislioca i pregaoca, svestan svojih pobeda i poraza u „velikom mehanizmu istorije”, kako bi rekao Dobrica Ćosić. Sigurni smo da će i o njemu biti govora na način kojim on svedoči o političarima, piscima, glumcima, novinarima i njihovim idejama, odnosno događajima i vremenu koje živi.[2] Međutim,  sigurno je, takođe, da se Berberov moralni integritet ne može dovesti u pitanje.

Dobrica Ćosić i Stojan Berber

Da bi se razumela žanrovska srodnost i razlike, pokazujemo šta smo smo napisali o „Zapisima”? Njegovi „Zapisi”, posle svega, svedoče, tiho i mudro, misao Iva Andrića pod kojim nastaje ovaj prilog: „Razumeli smo se, iako se nismo sporazumeli”.[3] Nastali su na toj ideji kao suštini života (što svedoče njihovi podnaslovi), pri čemu je pisac išao svojim putem, a oni o kojima je pisao, bilo da ih je osporavo ili prihvatao, išli i otišli svojim putem. Pitati se, posle svega, čiji je put pravi, ostaje izlišno.

Ali, u tom smislu nužno je vratiti se početku teksta i istorijskom i teorijskom određenju pojma zapisa. Za Simu Ćirkovića, osim natpisa, „zapisi predstavljaju jedan od temelja na kojima je počivao razvoj istoriografije u prošlom veku”. Nema sumnje da će Berberovi zapisi imati tu funkciju u budućnosti, i to je naš prvi vrednosni sud i odnosi se i na „Dnevnik o Ćosiću”.

Drugo bitno teorijsko i istorijsko određenje pojam zapisa odnosi se na činjenicu da oni sadrže svedočanstva i o zbivanjima iz vremena kada su nastali. Berber svoje zapise, koji u naslovu imenuju samo mesto u kojem nastaju (Sombor), iako apostrofiranom skromnošću, piše da bi paralelno „bili svedočanastvo vremena i otisak jedne umne duše”, i to je naš drugi vrednosni sud, koji opet uključuje i dnevničke zapise o Ćosiću.

Treće određenje zapisa odnosi se na činjenicu da su autori nekada beležili lična duševna stanja ili nevolje, naizgled se neobazirući na šire prilike i opšta dešavanja, što u Berberovom primeru nije slučaj. On svoje zapise društveno i istorijski uvek kontekstulizuje, i to je naš treći vrednosni sud. Istorijski i kulturološki kontekst i vrednovanje dela i ličnosti Dobrice Ćosića je izazov, zar ne?

Berberova knjiga se odvija kao paralelna saga o dva pisca kao dva junaka u romanu, pri čemu su često oba ravnopravna. Upotpunjuju ih ideje i akcije njihovih savremenika, koji vremenu i događajima daju jaču boju i širi kontekst.

Berberovo predstavljanje Ćosića u dnevniku počinje njegovim prvim susretom s piščevom knjigom, nastavlja se prvim susretom sa piscem i ličnim upoznavanjem i produbljuje preko temeljnog upoznavanja i tumačenja celine piščeva dela društvenog, kulturnog i političkog angažmana. Idući hronološki, od događaja do događaja, od susreta do susreta sa Ćosićem, od jedne njegove knjige do sledeće knjige, osvrćući se nekad šire a nekada samo imenovanjem događaja, kao hroničar, on registruje „bitne kovibracije”, kako bi rekao veliki istoričar književnosti Miroslav Egerić, između sebe i Ćosića, uključujući i testament, i tako označava događaje i ideje bitne za razumevanje i tumačenje jugoslovenskog i srpskog društva u veku koje je Ćosić obeležio.

Berberova knjiga se odvija kao paralelna
saga o dva pisca kao dva junaka u romanu,
pri čemu su često oba ravnopravna.
Upotpunjuju ih ideje i akcije njihovih
savremenika, koji vremenu i događajima
daju jaču boju i širi kontekst.

U delu u kojem se postavlja kao kritičar Ćosićevog dela, Berber nema pretenziju da pisca tumači u svetlu književnog kritičara, već ga predstvalja javnosti u meri kojom tačno pokazuje koliko je pisac deo srpske istorije, kulture i nasleđa kao vrednosti. U njegovom određenju Ćosić je „simbolička vrednost” ili, slikovito rečeno, „hrast kojeg nisu mogli da obore”, kako  ga je prikazao i Milivoje Pavlović  knjizi sličnoj Berberovoj.[4]

Naslovnica knjige

U svakom slučaju, Berberova knjiga ima dvodstruku funkciju. Ona je istovremeno autobiografija autora i biografija Ćosićeva. Kao takva otkriva čovekovske, kako bi to rekao Ćosić, napore i borbe oba stvaraoca. Ukazuje na utopije i porušene ideale oba pisca. Zbog toga je ova knjiga vrednost u srpskoj kulturu u žanru kojem pripada.

Generacijama koje su svedoci vremena o kojem Berber piše mnogo toga izgleda poznato. Ali pokoljenju koje dolazi knjiga će biti više nego objektivno svedočanstvo o Ćosićevom pravom veku, 20. veku, koji je promišljao kao svoj, i ovom veku, 21. veku, koji je doživljavao kao „tuđi vek”, kako ga je imenovao jednooj od svojih knjiga „Piščevi zapisi”. U tom smislu, na primer, značajna su Berberova svedočenja o Ćosićevom odnosu prema Jugoslaviji i jugoslovenskim  narodima, promišljanju o srpskom nacionalnom pitanju i Kosovu unutar tog korpusa pre i posle raspada Jugoslavije, o odnosu prema jeziku i drugim bitnim temama, problemima i dilemama.

Antologija narodnih umotvorina uči da je „najmučniji zanat na svetu” zanat „poštena čovek i književnika”. Berberova knjiga o Ćosiću, i kada  svedoči o Stojanu Berberu kao poligrafu (pesniku, dramskom piscu, romansijeru, kulturnom i političkom nacionalnom delatniku) i kada svedoči o  Dobrici Ćosiću, velikom srpskom piscu i nacionalnom kulturnom i političkom radniku –  potvrđuje tu mudrost. Kao ogledalo dve biografije, ona pokazuje autora i vrhunske domete srpskog intelektualca (1) i snažan uticaj i recepciju dela Dobrice Ćosića u srpskoj kulturi, naročito među starijim generacijama.
[1] Tekst je kazan na promociji knjige u Matici Srpskoj, 19. maja 2017. godine. Na promociji su govorili i akademik Ljubomir Zuković, prof, dr Dragoljub Gajić i Milan Tomić.
[2] U knjizi Stojan Berber ili razmicanje vremena (2006) dvadeset i osam književnih kritičara osvetljava delo ovog poligrafa.
[3] Miloš Đorđević, Zapisi o velikom mehanizmu istorije  (Utopije i porazi Stojana Berbera), u knjizi  Stojan Bereber, Ravangradski zapisi , Sombor, 2015, 409.
[4]Milivoje Pavlović, Ogledalo Dobrice Ćosića, Novosti, Beograd, 2014.

O autoru

Stanko Stojiljković

Ostavite komentar