VREMENSKA MAŠINA

OGRLICA ZA CAREVOG KONJA

463 pregleda

Dugo poznat kao „kralj dragulja”, biser ima veoma zanimljivu istoriju koja seže do samih početaka civilizacija. Bio je poznat Indijcima, Kinezima, Persijancima i Grcima, koji su njegovu lepotu poredili sa ljubavlju i brakom.

Vladana Rašić Dragojević

Stari Egipćani otkrili su bisere 4200. godine pre nove ere, za razliku od Rimljana, koji su za biserima poludeli tek u prvom veku pre nove ere. U svom bludu, razvratu i prikazivanju moći i bogatstva, Rimljani su išli toliko daleko da su bisere prišivali na delove svoje odeće, Kaligula je čak napravio bisernu ogrlicu za svog konja, dok su Rimljanke njima tapacirale kauče i nosile ih u krevet, kako bi se prilikom buđenja setile svoje moći i bogatstva.

U svom bludu, razvratu i prikazivanju
moći i bogatstva, Rimljani su išli
toliko daleko da su bisere prišivali
na delove svoje odeće, Kaligula je čak
napravio bisernu ogrlicu za svog konja.

Koliko su ti atraktivni darovi iz mora bili cenjeni i traženi, govori i činjenica da su Egipćane sahranjivali sa njima, a slikovita je i priča o Kleopatrinoj opkladi sa Markom Antonijem. Lepa i lukava egipatska kraljica pokazala je da može prirediti najskuplju večeru u istoriji. Sedeći za praznim tanjirima i peharima vina, izvadila je jedan veliki biser iz svoje naušnice, zgnječila ga, razmutila u tečnosti i popila. U svom bludu, razvratu i prikazivanju moći i bogatstva, Rimljani su išli toliko daleko da su bisere prišivali na delove svoje odeće, Kaligula je čak napravio bisernu ogrlicu za svog konja.

Kaligula (Vikipedija)

Do početka 20. veka, kada je biser počeo da se obrađuje, prirodni primerci bili su toliko retki (samim tim i skupi) da su bili rezervisani samo za plemiće i veoma bogate ljude. Tako je prodajom samo dve biserne ogrlice, poznati francuski juvelir Žorž Kartije mogao da kupi zlataru na čuvenoj njujorškoj Petoj aveniji 1916. godine.

Na drugoj strani sveta, biserima su se ukrašavali Indijanci. Slatkovodni biseri iz reke Misisipi nizali bi se na ogrlice, prišivali na šešire i stavljali na bakarne ukrase.

On zapravo predstavlja strano telo
zalutalo u unutrašnjost školjke,
obloženo finom sedefastom materijom
koju školjka luči kako bi sprečila da to
strano telo ošteti njenu veoma nežnu
i osetljivu unutrašnjost.

Kao simboli perfekcije, vekovima su smatrani veoma vrednim, dragocenim i jedinstvenim, zato što ne postoje dva identična bisera. Zbog svega toga, do današnjih dana ostali su najprikladniji venčani poklon jer simbolišu čistotu i nevinost. No, da li ste se zapitali kako nastaje biser?

Biserna školjka (Vikipedija)

On zapravo predstavlja strano telo zalutalo u unutrašnjost školjke, obloženo finom sedefastom materijom koju školjka luči kako bi sprečila da to strano telo ošteti njenu veoma nežnu i osetljivu unutrašnjost. Najčešće je to zrnce peska, koje upadne naneto vodom. Reč je, dakle, o prirodnom procesu, pri kojem nastaju prirodni biseri različitog oblika i veličine i jedinstvene lepote.

Najveći biser na svetu imao je čak deset santimetara u prečniku. Veličina i oblik zavise od vrste mekušca koji proizvodi biser i toga koliko dugo se u njemu formira. Boja tih predivnih kuglica može da se kreće od snežno bele, preko zlatne, purpurne, do crne. Ona takođe zavisi od vrste školjke, ali i okruženja u kome mekušac živi. Sjaj, koji biseru daje posebnu lepotu, rezultat je refleksije svetlosnog zraka ne samo po površini bisera već i u njegovoj unutrašnjosti. On je veoma važan i upoređuje se sa karakterom kod ljudi.

Suprotno belim biserima koji odaju
čednost, crni mogu dati notu
mističnosti i egzotike svakoj dami
koja ih nosi. Veoma su retki i skupi, a
dolaze iz voda Francuske Polinezije.

Vojvoda Džordž Vilers (Vikipedija)

Kako su biseri omiljen nakit, početkom 20. veka počeli su da se uzgajaju i veštačkim putem:  u školjke se namerno ubacuju zrnca peska, ali se dobija biser nešto slabijeg kvaliteta. Takvi dragulji mogu se naći u vodama Šri Lanke, Australije, Japana, Meksika, Paname, Venecuele i Persijskog zaliva. Uzgajani biseri imaju prirodnu boju, sjaj i oblik i bez rendgenskog snimka ih je skoro nemoguće razlikovati. Takođe su plemeniti i prema njima se tako treba i odnositi, treba paziti da se ne oštete i ne ogrebu.

Postoji nekoliko tipova bisera. Akoja (Akoya) ‒ najčešći tip bisera ‒ gaji se na obalama Japana i može da poraste i do devet milimetara. Biseri južnih mora takođe mogu dostići deset milimetara, i to na obalama Australije. Veoma su retki jer su srebrnkaste boje, zato su i dosta skupi. Biseri koji se uzgajaju na obalama Burme (Burmese) takođe su veoma retki i skupi. Mabe se zbog svog hemisferičnog oblika koriste za naušnice, broševe i prstenje. Biva je slatkovodni biser koji se isključivo gaji u istoimenom japanskom jezeru. Keši je veoma mali biser, malo veći od zrna peska.

Suprotno belim biserima koji odaju čednost, crni mogu dati notu mističnosti i egzotike svakoj dami koja ih nosi. Veoma su retki, samim tim i skupi, a dolaze iz voda Francuske Polinezije.

(Izvor RTS)

O autoru

Stanko Stojiljković

Ostavite komentar