ATINSKI TRG

OPREZNO NEODUSTAJANJE

298 pregleda

A to svako može zamisliti da li će za deset, dvadeset ili trideset godina biti zadovoljan sobom i onim što je odlučio i učinio.Da li će biti zadovoljan ili će se kajati kada bude umirao. Na kraju krajeva, možda nećemo doživeti te decenije ali umreti svakako hoćemo. Da li će u tom trenutku biti nečega što sebi ne možemo oprostiti, ili ćemo biti zadovoljni sobom? Ili će nam biti svejedno?

(Novogodišnja čestitka slušaocima Radio Beograda 2, 31. decembra 2019.)

Prof. dr Jovan Babić

Stvari u životu, kao i uzroci u svetu, dolazi vezano. Tako je meni, jer sam, za ovu godinu, dobio nagradu „Nikola Milošević” koju daje Drugi program Radio Beograda, zapalo u zadatak da slušaocima čestitam Novu godinu, i ja ću to učiniti u kontekstu teme moje nagrađene knjige.

Moja knjiga se bavi odbranom, u raznim njenim vidovima. Govoriti o odbrani ima smisla samo ako ima šta da se brani, ali na pitanje da li ima šta da se brani, i šta je to, svako mora da odgovori za sebe. Štaviše, nema nikakvog čarobnog teksta, ili mesta, na kome se to može naći, već se o tome zapravo mora odlučiti: svako mora da odluči da li ima nečega do čega mu je toliko stalo da bi ga branio. I tu sada dolazi glavni deo: da bi nekome bilo do nečega stalo mora mu prvo biti stalo do sebe samoga, do onoga što ga čini onim što jeste, i što mu omogućava da participira u nekom delu sveta koji on zaista sa pravom doživljava i označava kao svoj. Tek onaj ko je svoj na svome ima zaista šta da brani.

Ovde se ne radi o nekom pravu na odbranu već o pukoj činjenici da uopšte postoji išta što bi se branilo. To se često podrazumeva, a da ga zapravo nema, ili da smo ga se suštinski odrekli. Tek nakon što se odgovori na ovo pitanje dolazi se do dužnosti odbrane, i do konstitucije smisla vrednosti kojih se ne bismo odrekli, i koje ćemo zato braniti.

I tu dolazi teškoća: često smo skloni oklevanju, i odustajanju,  i propuštnju prilika, kao da su prilike u izobilju , kao vazduh. Oklevanje je lekovito, ono ukazuje na ozbiljnost i odgovornost, ali ako pređe u odustajanje i olako odlaganje unedogled, onda je to neuspeh, i šteta, ne samo za sebe nego i za druge.

Pored toga što odlaganje poskupljuje svaki  uspeh, ono veoma često vodi u pravo odustajanje ili se prilika više nikada i ne pojavi. To vodi u jedno duhovno stanje za koje mi se čini da je karakteristika našeg društva i preti da postane karakteristika našeg naroda: bežanje od odlučivanja, i  suočavanja sa odgovornošću. U našem crno-belom, manihejskom, svetu suprotstaveljenih uverenja koja se zastupaju utoliko fanatičnije ukoliko je osnova njihove uverljivosti uža, to vodi u isključivost i netoleranciju, i konačno u anomiju i osećaj apsurda, osećaj da nema fundamentalnih vrednosti.

Nikola Milošević (Jutjub)

I onda se brani ono što ne treba braniti, nešto parcijalno, kratkoročno, sitno, površno, trenutno, to je ideologija prezentizma, kao da prošlosti nije bilo i kao da budućnost ne dolazi. To vodi u oholost, nestrpljenje i predrasudno podrazumevanje kome nije potrebna nikakva provera. Tolerancija je međutim od konstitutivne važnosti za određenje i ostvarenje svakog dobra (ono što je nametnuto, naročito na opštem, ideološkom, planu razara dinamiku života).

Život međutim zahteva ozbiljnost i odgovornost, prema sebi i prema svom svetu. Da se, koliko je to moguće, vidi jasno šta je moguće, a ne da se predaje neodoljivosti onoga što se može zamisliti i poželeti. I da se onda donesu odluke da se hoće ono što treba hteti. Kako znati šta je to? Nema izvesnosti, ali ozbiljna odgovornost prema sebi traži da u svemu što se odlučuje misli na dovoljno daleku budućnost, i da se razmisli da li ćemo tada biti zadovoljni svojom sadašnjom odlukom, ili ćemo se kajati.

A to svako može zamisliti da li će za deset, dvadeset ili trideset godina biti zadovoljan sobom i onim što je odlučio i učinio. Da li će biti zadovoljan ili će se kajati kada bude umirao. Na kraju krajeva, možda nećemo doživeti te decenije ali umreti svakako hoćemo. Da li će u tom trenutku biti nečega što sebi ne možemo oprostiti, ili ćemo biti zadovoljni sobom? Ili će nam biti svejedno? To će, naravno, zavisiti od toga šta smo postigli u životu, odnosno šta smo odlučili da uradimo i uradili.

Mi naše novogodišnje čestitke prijateljima i rodbini obično izražavamo u terminima sreće, radosti, veselja i tako dalje. Ali sve su to rezultati i posledice onoga što činimo, u granicama onoga što nam je moguće. Zato bih ja slušaocima Drugog programa poželeo da u novoj godini budu budniji, ambiciozniji, ozbiljniji i odgovorniji, prema sebi i svom vremenu. Da započnu što više dobrih projekata, ali da pritom uvek misle na ono posle i na to kako će završti započeto. Da budu tolerantni, i spremni na saradnju. Da budu oprezni, ali da ne odustaju i propuste da vreme prođe. Samo tako ćemo postići da nova godina bude bolja od prethodne, kao što i treba da bude.

Na linku:

http://www.rts.rs/page/radio/sr/story/24/radio-beograd-2/3793413/novogodisnja-cestitka.html

 

O autoru

Stanko Stojiljković

Ostavite komentar