ASIMOVLJEV SOJ

OSAM BOJA

Pixabay


Veselin Gatalo

Kažu da je najveći uspjeh u životu raditi posao koji voliš. Pogotovo ako od njega možeš i dobro živjeti. A Miguel je volio svoj posao. I više nego dobro zarađivao na njemu.

Kad se kaže da je neko proizvođač i prodavač tepiha, to i nije bog zna kako interesantno. Iako je Miguel imao čak i omanju fabriku u kojoj je proizvodio tepihe što ih je on sam dizajnirao, tepihe poznate po svojim unakrsnim šarama u osam boja.

Najnoviji model njegovog tepiha sa unakrsnim šarama u osam boja je bio prosto neodoljiv. Ljudi su kao sluđeni gledali boje i oblike na njihovoj površini. I ne odvajajući pogled, kupovali ga, bez obzira da li bili bogati ili ne, kao da se plaćanje prilično visoke cijene za jedan tepih samo po sebi podrazumijeva.

Zahvaljujući tim tepisima i njihovim šarama, Miguel je u dvadeset i sedmoj godini postao jedan od najbogatijih ljudi u kraju. Jer, nije malo kad u tim godinama imaš dobro uhodan biznis, hacijendu na selu, kuću na Tenerifima, skupi apartman u glavnom gradu, vikendicu na planini.

Miguel je bio mladić koga bi svaka cura u Španiji poželjela za muža, svaka majka za zeta.

Ali, nije baš sve u njegovom životu išlo kako je želio.

Naime, volio je samo nju, Amandu, malu Katalanku sa dugom crnom kosom i maorskim očima. Zapravo, Miguel ju je obožavao.

Ali, Amanda je voljela Karlosa. I obožavala ga, upravo kao što je Miguel obožavao Amandu.

Karlos je bio pjesnik. Ne onakav kakvim zamišljamo pjesnika, već naočit mladić širokih ramena, vučjeg pogleda i panterskih koraka. Skoro uvijek je na licu imao izraz tek probuđenog toreadora koji se pita u kom se pravcu nalazi arena i gdje mu je konj. I sanjarski osmjeh od koga je đevojkama od želje prolazila jeza cijelim tijelom.

Karlos je jedva preživljavao pišući. Bogat zasigurno nije bio. Daleko od toga.

Bio je Karlos često uz Amandu, ali se nije moglo reći da ju je pretjerano volio. A ona je, dok bi prolazili gradom, držeći ga pod ruku, lovila oči drugih djevojaka koje bi se usudile osmotriti njenog dragog, uzvraćala im prijetećim pogledom razljućene vučice, na šta bi se dugonoge Španjolke pretvarale da gledaju izloge, pločnik, druge muškarce… Nijedna se nije usuđivala stati između njih, čak ni obratiti se njenom torreru, bar dok su bili zajedno.

Karlos bi gotovo uvijek zaboravio Amandin rođendan, godišnjice, dan žena…

Miguel nikad. Takvim datumima bi joj slao cvijeće, njene omiljene slatkiše, skupe francuske mirise. A ona je uporno voljela Karlosa i još upornije odbijala Miguelovo uporno udvaranje.

Jednog dana se Miguel odvažio i došao pred njena vrata. U novom džemperu, plišanoj jakni i pantalonama, sa prekrasnim buketom u ruci. Na licu je, po prvi put, imao osmijeh čovjeka koji zna šta radi. Za razliku od uobičajene nesigurnosti i straha koji bi osjećao pred susret s njom, osjećao se jakim i samopouzdanim. Čak mu se ni dlanovi nisu znojili.

Premjestio je buket tulipana u lijevu ruku. Desnom je pritisnuo dugme interfona koji se nalazio lijevo od ogromnih hrastovih vrata sa minijaturnom mesinganom glavom lava sa mjedenom alkom u nosu.

Miguel je volio čak i tu Amandinu sklonost kiču. Volio ju je, svu ju je volio.

Iz interfona se začu njemu drag ženski glas:

Čao Karlose! Zar nismo trebali ići u pet!? Tek je četiri i…

Ja sam, Miguel.

Začu se nekoliko sekundi tišine. A zatim opet progovori interfon.

Ah… Oprosti Miguele… Ne osjećam se dobro. Možeš li doći neki drugi dan?

Ali… važno je. Siđi, molim te. Siđi, samo trenutak.

Ne mogu – odgovori ona. – Čekam Karlosa. Trebao bi doći svaki čas.

Miguel uzdahnu duboko. Odlučio je zaigrati na sve ili ništa.

Dobro… reće on. Spreman sam za izlazak. Imam buket cvijeća u ruci. Kad Karlos dođe, ti mu lijepo objasni šta radim ovdje.

Odgovora nije bilo.

Za par minuta se začu topot malih stopala na stepeništu, malo zatim i škripa teških hrastovih vrata sa minijaturnom lavljom glavom i zvekirom. Vrata su se otvorila tako jako da je lav udario nosom u zid, odvalivši pritom komadić bijele žbuke.

Šta hoćeš od mene ti… ti… upita Amanda sa ljutitim izrazom na licu.

Iz pogleda vučice sijevale su munje.

Miguel pomisli kako je dobro što pogledi ne ubijaju.

Stajao je pred njom, uzdrhtao od čežnje i straha da bi ga i ovaj put mogla odbiti, poželio da bude bilo gdje osim pred ovom razljućenom vučicom kojom su ga bogovi kaznili, učinivši da se zaljubi u nju.

Miguele…reče ona, gledajući ga sad tiho i mirno.

Oprosti… Htio sam da izađemo zajedno… negdje… Na večeru, u kino… Gdje god ti kažeš.

Amanda ga je i dalje gledala. Ne više ljutito. Nekako… Onako kako nikad nije. I to ga je pomalo plašilo.

Dobro… reče ona najzad mirno. Samo da obučem haljinu i našminkam se.

Nema veze reče brzo Miguel. Možemo i ovako. Prekrasna si. Ti si uvijek prekrasna.

Bar da uzmem torbicu? Nemaš ništa protiv toga da uzmem torbicu, zar ne?

Drhtao je od sreće. Jedva je mogao vjerovati. Smogao je snage jedino da klimne glavom.

Amanda odjuri uz stepenice.

Miguel spusti pogled, da vidi je li mu kragna košulje na mjestu i da li mu je odjeća izgužvana. Skide sa dva prsta jednu laticu tulipana koja je ispala iz buketa i spustila se na njegov novi džemper koji je virio ispod šarene jakne, šarene jakne sa izukrštanim šarama u osam boja, šarama kojima niko nije uspio odoljeti.

O autoru

Stanko

Ostavite komentar