ARGUSOV POGLED

POHOD KINESKE DRUGOSTI

296 pregleda

Kina tiho podriva globalni otpor svom usponu. Izvesno je da ćemo svi morati da se prilagodimo njenoj ekonomsko-trgovinskoj paradigmi.

Alister Kruk

Proteklih nedelja smo mogli da posvedočimo nastajanju „mini Pojasa i puta” na severu Bliskog istoka: povezujući Iran sa Irakom i Sirijom, sve do Libana, on priprema teren za uklapanje u širi kineski projekat „Pojasa i puta”. A Liban, taj večiti vetrokaz Bliskog istoka, izgleda da preseca svoju 500 godina staru pupčanu vrpcu koja ga je povezivala sa Rimom i Evropom, kako bi se okrenuo ka Moskvi (u želji da zaštiti hrišćane u regionu, sirijske izbeglice vrati kući u Siriju, a sebe smesti pod zaštitničko okrilje predsednika Putina, što bi sprečilo Boltona i Netanjahua da detoniraju haos na libanskoj teritoriji), ali i Kini. Sasvim nedavno je infrastrukturna inicijativa tzv. „Novog puta svile” imala direktno sletanje na italijansko tle, što ima potencijal da pruži realnu težinu (odnosno infrastrukturu, i to naročito u slučaju Sicilije) ideji nekakvog mediteranskog zajedništva.

Oba događaja povezuje jedan motiv: kako vratiti autonomiju ovim zemljama, kako obnoviti makar zrno kapaciteta za donošenje odluka i kako se osloboditi iz ludačke košulje ekonomske stagnacije i okova bajatih političkih ideja. Kako je Kristina Lin primetila: „Kina pre svega ima stav da bezbednost prati ekonomski razvoj, i dala je do znanja da će se obnova dogoditi pre političkog rešenja. Kina ima regionalni pristup Levantu i tretira Liban kao platformu za obnovu Sirije i Iraka.”

EU je uobičajeno uzrujana zbog Kine. EU je uvek sebe smatrala „dolazećim globalnim ekonomskim gigantom”. Ali sada se našla zatečena pred usponom „države-civilizacije”, odnosno Kine, koja će vrlo verovatno na kraju Zapadu izreći smrtnu presudu u svim sferama: ekonomskoj, političkoj i kulturnoj. A demografski trendovi pokazuju da Evropa stari, smanjuje se i ima sve manji udeo u svetskoj ekonomiji.

Zapadni Zapad

O tome se radilo na severu Bliskog istoka i u Italiji. Italija i Levant su na neki način „države-civilizacije”. Nije im potreban brend EU da bi tako doživeli svoj identitet. Kako je bivši libanski ministar ekonomije primetio prošle godine, Kina ne gleda na Liban kao na malu državu sa četiri miliona stanovnika, nego kao na zemlju sa velikim potencijalom kad se uzme u obzir njena geografska lokacija”.

Radi se o tome da Zapad više nije Zapad. Postoji ratoborni Zapad Trampa, Pensa, Boltona i Pompea – to je onaj Zapad koji postepeno gubi snagu širom Bliskog istoka, pa i izvan njega. A tu je i „Zapad” oličen u EU, ali je i taj potonji „Zapad” podeljen i pritisnut snagama koje se protive njegovom milenijarskom etosu. Zapad kao „vizija budućnosti” je zaista u opadanju. Evropska unija ovo razume. Nju prvlači ekonomski potencijal Kine kao ekonomskog partnera u ovim „teškim vremenima” preteće recesije, ali ne može baš u potpunosti da se povinuje svetskim promenama niti da odoli svojoj globalnoj ambiciji propagiranja evropskih „liberalnih vrednosti”.

Posledica je da EU demonstrira očigledne simptome šizofrenije. S jedne strane ona ne može bez Kine u ekonomskom smislu i želi da bude „najbolji prijatelj” sa Levijatanom. Međutim, kada se ispolji druga ličnost EU, onda ona zvuči poput Trampa, žaleći se na nepoštene trgovinske prakse i busajući se svojim evropskim vrednostima: „Konkurencija između Kine i Evropske unije nije poštena… EU nije bila u pravu kada se nadala da će Kina više poštovati ljudska prava kako ekonomski progres bude rastao… EU bi morala da bude određenija i tvrđa u odnosu prema Kini”.

Žan-Kloa Junker i Si  Đinping se rukuju

Ove Junkerove reči oslikavaju određeni nivo „kajanja kupca” povodom posledica zapadnog orijentalističkog konsenzusa o Kini. Očekivanja se nisu ispunila, piše Martin Žak:

„Postojao je prećutni konsenzus da će, ukoliko budemo bili pristojni prema Kini i tretirali je kao potencijalno ,jednog od nas’, Peking uzvratiti uslugu. Rezultat je da se veoma malo pažnje poklanjalo pitanju kako će izgledati svet u kojem dominira Kina… Na jednoj strani su oni koji veruju da će Kina vladati svetom, ali samo ukoliko usvoji ,naš’ zapadni način postupanja, a na drugoj oni koji smatraju da će se modernizacija koju je pokrenuo Peking na kraju srušiti, jer će ,kineština’ Kine previše smetati. Međutim, zaključak obe škole je suštinski isti – ne moramo da brinemo jer, bila ona slaba ili jaka, Kina neće predstavljati izazov za naš način života.

Na Zapadu i dalje vlada rasprostranjeno uverenje da će se Kina na kraju prilagoditi, kroz proces prirodnog i neizbežnog razvoja, zapadnoj paradigmi. Ovo su pusti snovi. Koncentrišući se na sličnosti, umesto da identifikuje razlike, zapadni svet ignoriše sve što Kinu čini Kinom.”

Ups! Sada je i EU shvatila ovo poslednje… šizofrenija (kako to naziva „Politiko”) počinje da uzima maha:

„Bilateralizam teško umire

„U utorak smo imali prizor bez presedana: Makron, Merkelova i Junker, na stepenicama Jelisejske palate, pozdravljaju u znak dobrodošlice kineskog predsednika Sija Đinpinga povodom njihovog specijalnog kvadrilateralnog mini-samita o multilateralnosti. Ova slika je definitivno pokazala imidž koji je Jelisejska palata želela: Kina će morati da se nosi sa ujedinjenim evropskim frontom, umesto da se drži svog preferiranog bilateralnog pristupa, u kojem balans snage radi u korist Pekinga.

Makron je poznat po svojoj sklonosti ka simbolizmu, ali da li je to sve? Samit se završio bilateralnom zajedničkom deklaracijom Francuske i Kine. Na sedam strana se govori o ,dve države’, a nema ni reči o Nemačkoj ili Evropskoj komisiji.”

Naravno, sasvim je tačno da je EU pod snažnim pritiskom SAD. Jer, kako navodi bivši američki ambasador u Kini Čez Frimen:

„Sa američke tačke gledišta, protivljenje italijanskom okretanju ka Kini je samo deo histerije o Kini koja vlada Vašingtonom. SAD tretiraju ,Pojas i put᾽ kao vojno-strateški izazov. Evropljani ga tretiraju kao ekonomsko pitanje u kojem moraju da budu oprezni… Evropljani se teško mire sa činjenicom da je Kina sada globalna velika sila, i to ekonomska… za njih je manje predmet polemike ,Pojas i put᾽, nego što su to uslovi za kineske investicije i takmičenje u tehnološkoj areni. U Americi, međutim, nema debate. Sada postoji čvrst antikineski konsenzus.”

Dodir suvereniteta

Američko klatno se pomerilo od jednog ekstrema (Kina će vladati svetom samo ukoliko usvoji „naš” zapadni način postupanja) ka drugom narativu: histeriji zbog pretnje jer je Zapad do sada „ignorisao sve što Kinu čini Kinom”.

Tako da smo sada svedoci problematike Amerike koja, sa njoj svojstvenim, veoma specifičnim ekonomskim modelom, zahteva da se kineski ekonomski model – što je baš ono što Kinu čini onime što ona jeste – promeni. Tačnije, da se modifikuje tako da američke korporacije mogu da posluju u kineskoj ekonomiji isto kao šti posluju kod kuće, radeći sa američkim kompanijama. Kontradiktornosti su ovde očigledne. Nema jednog seta pravila koja važe za sve (tj. jednog modela ekonomije). Svetska pravila su izgrađena oko američke paradigme – ali ekonomski modeli se menjaju zajedno sa promenama paradigmi.

Šenžen: simbol kineskog tehnološkog napretka

Šta sve ovo znači? Što se bliskoistočnih zemalja tiče, okretanje ka ruskoj i kineskoj sferi nudi perspektivu interakcije sa političkom i diplomatskom mašinerijom koja funkcioniše i koja još ima sve svoje žice prikačene na regionalnu realnost. To takođe nudi mogućnost nabavke sofistikovanog oružja za odbranu, što sa sobom vuče i bonus privlačenja infrastrukturnih investicija i trgovinskih koridora, u sklopu združenog rusko-kineskog „Pojasa i puta”.

Što se tiče Italije i njene statične ekonomije, ovaj kurs joj vraća određeni vid autonomije nad sopstvenom ekonomijom, odnosno dodir suvereniteta. Italija je prošla kroz dovoljno spoljnih okupacija u proteklim vekovima da bi imala strah od toga da će se njeno „italijanstvo” izgubiti ako prihvati kineske infrastrukturne investicije. Kina je takođe zaljubljena u sve što nosi oznaku „napravljeno u Italiji”.

Da sumiramo: Dok Vašington ključa, realnost je da Kina tiho podriva globalni otpor njenom usponu. Prosto ćemo morati da se prilagodimo kineskoj „drugosti” i kineskom načinu postupanja. Zar je to toliki problem? Ne, ako ga ne naprave gospoda Navaro [Piter Navaro, Trampov viši trgovinski savetnik, prim. prev], Lajthajzer [Robert Lajthajzer, aktuelni američki predstavnik za trgovinu, prim. prev.] i Pens…

(Izvor Novi Standard)

O autoru

Stanko Stojiljković

Ostavite komentar