USHOĐENJE UOBRAZILJE

POHVALA DIRERU

769 pregleda

Za Javora Rašajskog može reći da polazi od velikog uzora, od Albrehta Direra, ne toliko učeći od njega koliko nastojeći da se odmeri prema njegovom radu a to je već viši nivo stvaranja.

Grafizam je definisan
svojom funkcijom
Ratomir Kulić

Postoji mišljenje u metodologiji da uopšte nije važno upoznati neku nauku hronološki ili određenim redom – ukoliko se pomno istraži pojedina oblast, pre ili kasnije krug znanja će se zatvoriti, istraživač će obuhvatiti bitno. Takav je i smisao crtanja, crtež je istovremeno analiza i sinteza, projekcija i duhovno oružje, a crtanje je put. Drugačije rečeno, šta god da čitaš, proučavaš ili crtaš, uvek stižeš do sebe.

Poezija i crtež su načini osvajanja ili razotkrivanja unutrašnjeg zamka, katedrale duše. Zato nema pravog kolektivnog crtanja, ono je duboko lični čin, pečat i znak uzrokovan unutrašnjim razlozima poput ljubavi.

Crtači kažu da treba razlikovati crtež od crtanja. Postoje vekovi crteža kao materijalnog dobra, muzejsko-galerijskog i istorijsko-umetničkog artefakta, ali ne i crtanja. Crtež je materijalni trag, ne samo likovni izraz, posledica unutrašnjih procesa, a crtanje je kao krvotok, duboko lično uslovljeno, pojedinačni psihološki proces, osećajnost i saosećajnost, nema vremensku i materijalnu dimenziju, kao što je nema ni biće. Poezija i crtež su načini osvajanja ili razotkrivanja unutrašnjeg zamka, katedrale duše. Zato nema pravog kolektivnog crtanja, ono je duboko lični čin, pečat i znak uzrokovan unutrašnjim razlozima poput ljubavi.

Kada nadrealisti grupno učestvuju u crtačkoj igri, eksperimentalnom crtežu nazvanom „izuzetni leš” (cadavre exquis) ili u sučeljavanju dva majstora na jednom crtežu (Leonid Šejka i Vladan Radovanović su započeli isti crtež sa dva suprotna kraja papira) kao na šah tabli, uvek postoji granica, omeđena teritorija, zamak duše iz koga se odapinju linije-strele. Crtanje je stoga nesaglediv mentalni proces a crtež njegov trag, mapa lavirinta ili nepoznate teritorije, vodič u divljoj zemlji zvanoj umetnost, otkrivanje i prelaženje određene oblasti.


Javor Rašajski (svojeručno)

Javor Rašajski (Vršac, 1946) je u tom smislu crtač koji crta crtež (može se crtati i ono što u likovnom smislu nije crtež), bitan mu je takav umetnički izraz kao dovršenost, putovanje i domaštavanje, avantura u prostoru i vremenu. Za njega je crtež više od uobičajene skice ili studije, uosećavanje (nem. Einfühlung), eksperiment sa sobom i istorijom, dakle i mentalni proces. Radovan Hiršl, umetnik iz njegove generacije, genijalno je naslovio autopoetički tekst „Šara šaru šarom šara”. Crtež je i za Rašajskog magija, krajnji čin zavođenja, a crtanje je neistraženi, nedoslućeni proces. Rašajski upravo u procesualnosti pronalazi smisao crtanja, svoj opšti način rada, vraća se nekim starim radovima, docrtava ih i likovno redefiniše.

Treba ostati uspravan i časno istrajati pred zagonetnom belinom papira, podloge kao tabula rasa umetnosti, rešiti tajnu formata, kompozicije, izbora materijala i alatki. Izgleda da crtač njima teži nagonski, svim bićem. Neko se bori sabljom, drugi floretom a Rašajski je izabrao bodež, lancetu, hirurški nož, sa kojim opsesivno i ritualno urezuje svoje crne linije na belinu papira, pušta krv zvanu tuš, gravira i tetovira površinu, uzima joj meru i isteruje dušu na površinu. Crtanje je, kako Dragan Jovanović Danilov misli o umetnosti „poosobljenost” pa i razmišljanje o crtežu koje neminovno postaje ličnosno i poetičko.

Puno i prazno, belo i crno, svetlost i senka – to je disanje crteža, ekstremi toplog i hladnog između kojih se crtač kreće, način da se dosegne neko unutrašnje stanje, lepota ili ružnoća živog uz prisustvo svesti o smrti.

Traje taj Rašajski pred utopijom belog kao leptir pred svećom, sagoreo je na svakom crtežu, ali i uzrastao ponovo u sledećem. On je majstorski crtač, poslednji veliki srpski sledbenik moćne severnjačke, direrovske škole crtanja, koja ovde ima mnoge poklonike. Kao mačevalac ili hirurg zna da odvoji crno od belog, noć od dana, dobro od zla, život od smrti – u samo jednom potezu linije – i zna kada treba stati, odustati od crtanja. Mijamoto Musaši, najveći samuraj u japanskoj istoriji, kaže u svom učenju „Knjiga pet krugova” da borac mora znati kada da odustane i povuče se. Njegovim savremenicima bilo je neshvatljivo da on ne odgovara na pojedine uvrede i ne upušta se u dvoboj, ali iz perspektive majstora je razumljivo – ukoliko nema prilike da se usavrši veština – čemu borba? U tom smislu crtač i profesor Dragan Lubarda je crtačima dao i pravo na grešku.

Rašajski zna kada treba prekinuti liniju, odustati od daljeg crtanja, od analize, završiti crtež nedorečenim tačkicama. Crtež je izazov, kao partija šaha, u njegovo rešavanje crtač ulaže različite strategije i napore. Za ovog Vrščanina je kao i za Musašija (koji je bio i izvanredan crtač) ključna praznina koliko i forma, a prazno nije u crtežu kao na akvarelu samo pozadinsko polje, belina ili (ne)obojenost podloge, već mistično polazište, nulti stepen stvaranja, predmet promišljanja i vrsta utočišta. Puno i prazno, belo i crno, svetlost i senka – to je disanje crteža, ekstremi toplog i hladnog između kojih se crtač kreće, način da se dosegne neko unutrašnje stanje, lepota ili ružnoća živog uz prisustvo svesti o smrti. Oprezan kao ratnik, crtač nikada ne dozvoljava da ga crtež nasuče na sprud kiča, anegdotizma ili antiumetnosti. Ne doživljava crtački brodolom i decenijama crta jer zna šta je crtež, traje iz dela u delo. Radije kažemo traje, nego usavršava se ili napreduje jer se crtanje ne može naučiti, jednom osvojeno majstorstvo treba samo negovati, kako Uroš Tošković kaže bdeti nad „nežnim unutrašnjim biljkama”.

Pronašao je kompas za putovanje po crnilu, dosežući daleku obalu svetlosti. Kompas mu je mali instrument za koji je Salvador Dali rekao da bi ga jedino poneo na pusto ostrvo – a to je oko, izoštreno i izbrušeno na dijamantskim tocilima filigranski preciznog crteža.

Rašajski se kao i svi pravi crtači uopšte ne menja a i zašto i ka čemu pomerati jednom osvojenu filosofiju, ovladanu veštinu, zašto izneveriti pronađenu dubinu. Crtež je izraz krajnosti, totalnog i nadvremenog, cilj je ne narušiti jedinstvo, savez podloge i ruke, crteža i crtača. Reč je o celovitom stvaraocu, umnom u likovnom smislu, snažnom u izrazu, pripadniku rase koja izumire. Dragan Lubarda, teolog crteža, kaže da je Mikelanđelo zabio sebi jednu strelu u glavu a ona se zove Fidija. Tako se i za Rašajskog može reći da polazi od velikog uzora, od Albrehta Direra, ne toliko učeći od njega koliko nastojeći da se odmeri prema njegovom radu a to je već viši nivo stvaranja. Direr, putovođa po raju i paklu umetnosti, umeo je da zamađija liniju pa su neki zapadni teoretičari pomišljali da srpska reč crtež potiče od ruske reči „čert” (vrag, đavo), ali Dragan Lubarda to odbacuje, tvrdeći da je priroda crteža svetlosna. Crnilo linije, grafizam tuša i pera ili zasenčenost olovke, vidovi su otiskivanja u duhovnu pustolovinu, psihonautičkog putovanja u zaumni prostor. Rašajski suvereno brodi tim crnim morem tuša pomoću beline svojih jedara crtačke čestitosti, likovnog poštenja, upuštajući se u rešavanje ne malih formata.

Pronašao je kompas za putovanje po crnilu, dosežući daleku obalu svetlosti. Kompas mu je mali instrument za koji je Salvador Dali rekao da bi ga jedino poneo na pusto ostrvo – a to je oko, izoštreno i izbrušeno na dijamantskim tocilima filigranski preciznog crteža. Ustao je taj Rašajski u odbranu crteža kada na takav način više niko i ne pomišlja, ne samo u Vojvodini, on je verovatno jedini na tom prostoru koji zaista crta. Radeći i na formatima koji su veći od uobičajenih za potrebe minucioznog, detaljističkog, studioznog crteža, uvodeći nove, čvrste podloge od veštačkih materijala umesto hartije, razlistao je svoje crtačke mape u više pravaca (kako sam kaže „Od jednog crteža mogu da napravim deset”).

Javor Rašajski se potpuno udaljio od prosečnog poimanja crteža koje je u postmoderni doseglo nivo banalnosti i uputio prema crtežu kao filosofiji, crtanju kao ritualu i spiritualu. On je sada i ovde vrli učitelj kao nekada stari majstori, ka njemu se okreće lice Mnemosine. Zato oni koji znaju šta je umetnost crtanja pažljivo osluškuju šta im poručuju radovi ovog majstora.

Dejan Đorić

(Izložba crteža Javora Rašajskog u Galeriji RTS traje do 25. oktobra)

O autoru

administrator

Ostavite komentar