NEBESKI UPRETNIK

PRAPOSTOJBINA NULE

2.918 pregleda

Da je upravo to azbučno „Az” Lepenskog vira – nula, vidi se na minijaturi iz „Letopisnog licevog svoda/Pregled istorije u istorijskim ličnostima”, na kojoj je očuvan prikaz toranjskog časoVnika (časoVenika, isečka/častice vremena) Lazara Hilandarca ili Lazara Serbskogo, koji je on 1404. godine izradio u Moskvi. Dokaz da je pogled na svet (mirovozrenje) drevnih KoloVena (SloVena) bio toliko jednostavan, a genijalan.

Dr Božidar Mitrović

Dr Božidar Mitrović

Na naučnoj konferenciji „Na izvorištu nauke i kulture”, 2012. godine u Beogradu, sugerisao sam arhitekti Hristivoju Pavloviću da sledi princip kružnog isečka, koji je kao osnovni princip Lepenskog vira odbranio arhitekta prof. dr Predrag Peđa Ristić. Taj princip kao svetsko čudo očuvao se ne samo u obliku kuća/staništa, već se može videti svakog 21. i 22. juna iz Muzeja Lepenski vir.

Najnovija istraživanja su pokazala
da su KoloVeni tim crtama i rezovima
stvorili i sistem cifara i, što je
najvažnije za matematiku, pojam nule.

Naime sunce tih dana izlaskom iznad brdašceta Treskavac, formira božansko sjedinjenje Sunca i Majke-Zemlje u vidu slova „A/Az”, koje je bilo orijentir da se pre 10.000 godina shvati cikličnost kruga. Prividno kretanje sunca KoloVeni (SloVeni) su beležili „čertama i rezama” oko svojih staništa.

Skica Lepenskog vira (Predrag Ristić)

Skica Lepenskog vira (Predrag Ristić)

Poznati paleolingvista, prof. dr Radivoje Pešić, objavio je da su upravo te osnovne forme A, D, i L (A, ∆, Ʌ) bile osnov da se praćenjem osunčavanja stvori ceo sistem AzBunih znaka. Najnovija istraživanja su pokazala da su KoloVeni tim crtama i rezovima stvorili i sistem cifara i, što je najvažnije za matematiku, pojam nule (0) kao prelaz cikličnosti jednog nivoa na viši, u (božanskom) matematičkom kretanju/nabrajanju. Te „crte i rezovi” su očuvani i jasno se vide oko kućišta u Muzeju Lepenskog vira.

Arhitekta Hristivoje Pavlović je, uz pomoć Aleksandre Bajić, snimio 21. i 22. juna 2015. godine izlazak sunca nad brdom Treskavac, koje jasno formira „A/Az”. Oni su fiksirali koordinate sa kojih svakog 21. i 22. juna ujutru u 6 časova i 6 minuta može videti to veličanstveno „A/Az” sa mesta ispred Muzeja Lepenski vir: 44o 33′ 25,24“ severne širine i 22o 1′ 36,33“ istočne dužine (iz njihove knjige „Sunce Lepenskog vira”). Izračunali su, uz konsultacije s našim poznatim astronomima, da se isti fenomen video i iz drevnog staništa Lepenskog vira, i pored pomeranja kontinentalnih ploča.

Jedini bog za sve Slovene

Utvrdili su da se ceo kompleks pomerio, pa je izmeštanje staništa Lepenskog vira na sadašnje kote Muzeja omogućilo da se isti fenomen i danas vidi u dane letnje dugodnevice iako je, kako navode (Bajić/Pavlović), „nagib Zemljine ose tada bio nešto veći nego danas pa je Sunce na dugodnevnicu izlazilo za 1o  20′ severnije”. Merenja se nastavljaju jer je interesovanje u svetu za ovaj fenomen sve veće, posebno od kada su fotografije objavljene na ruskom jeziku u rusko-srpskom vodiču „Tajna ruskog hrama i neprekidnost slovenske kulture, prava i arhitekture”.

Upravo to, i danas vidljivo „A/Az”, bilo je izvorište predstave o „GODišnjoj” cikličnosti božanskog vaskrsavanja prirode jer su drevni KoloVeni (SloVeni), praveći svoje kuće od brvana, primetili da se to Kolo (uzajamnog kretanja Majke-Zemlje oko svoga čeda Sunca/Arila) materijalizuje na preseku drveta u vidu godova. U jednini je „god”, kako Rusi i danas nazivaju GODinu (365) dana. Kada su otkrili koliko traje ta cikličnost naši preci su stekli tajno znanje koje su nazivali KoloDar, a mi ga danas nazivamo „kalenDar”, ne pridajući mu bogznakakvu pažnju, a najmanje božansko značenje, iako je to bila veličanstvana tehnologija i znanje o tome  kada sejati a kada žnjeti”.

Zbog toga su najvažniji elementi zapuštenog arheološkog nalazišta Vinča u predgrađu Beograda – drvo (koče/kuće) i pšenica, jer su upravo tu oponašali sunčani zrak praveći, uz pomoć bikova brazde na zemlji, u koje su „žrtvovali” zrnevlje pšenice što se umnožavalo božanskom silom u vidu plodova.

Da je upravo to azbučno „Az” Lepenskog vira – nula, vidi se na minijaturi iz „Letopisnog licevog svoda/Pregled istorije u istorijskim ličnostima” na kojoj je očuvan prikaz toranjskog časoVnika (časoVenika, isečka/častice vremena) Lazara Hilandarca ili Lazara Serbskogo, koji je on 1404. godine izradio u Moskvi. Na minijaturi koja se čuva u Državnom istorijskom muzeju na preKrasnom trgu, jasno je da je „Az” na nuli, a da su ligature B/V na jedinici, jer je Bog za drevne SloVene bio jedan jedini, iako je kao SvetoVid gledao na sve četiri strane sveta.

Nastanak reči SloVeni (Božidar Mitrović)

Nastanak reči SloVeni (Božidar Mitrović)

Ali ne poznajući azBučnu matematiku Lepenskog vira, sovjetski restauratori su u Suzdalju i na hramu u ulici Poljanka u Moskvi obnovili azBučne časovnike (koji umesto cifara imaju azbučne znake), a pogrešno su „A/Az” stavili na mesto cifre 1 i ligaturu„ B/V”, takođe pogrešno, na mesto cifre 2.

To se očuvalo i u matematici Mesopotamije gde su božanskim brojevima smatrani 3, 4, 5, 12 i 60, samo zato što su drevni KoloVeni u Vinči i Lepenskom viru delili nebo s tri krsta da bi lakše pratili to prividno kretanje sunca. Kako svaki krst ima četiri kraja, to 3 h 4 i jeste 12 koji vidimo na svakom časoVniku, gde između svake (azbučne) cifre ima pet tačkica, odnosno krugova koji se kao papilarni krugovi vide na pet prstiju svakog čoveka.

Naučnici, a posebno oni koji bi da nauku predstave kao večnu, zauvek datu dogmu, dugo će o ovome raspravljati, kako uvek biva sa svakom naučnom paradigmom – novom osnovom nauka.

Igra svetlosti i senki

Izvesno je, međutim, da će svakog 21. i 22. juna u 6:6 ujutru oko i u Muzeju Lepenski vira biti sve više ljudi iz Srbije i inostranstva da vide veličanstveno rađanje sunca nad brdom Treskavac. Ako budu oblaci ili kiša, neće ništa izgubiti. Samo će saznati veličinu naših predaka koji su preko te pojave uočili matematičku GODišnju cikličnost koja je bila temelj začetka kulture, začetak veda/znanja koje danas nazivamo nauke i začetak civilizacije. Shvatiće veličinu naučnih otkrića kojima je to znanje obnovljeno i značaj tih snimaka koje su nam obezbedili Aleksandra Bajić i arhitekta Hristivoje Pavlović. A onima koji u te dane posete Lepenski vir i snime izlaske sunca, mnogi časopisi objaviće slike.

Božansko sjedinjenje „muškog” (Sunčev)
i ženskog (Majke-Zemlje) prapočetka nad
Treskavcem imalo je svoj odraz u sohi (kao
nosećem arhitektonskom drvenom stubu ne
samo kućišta Lepenskog vira, nego i Vinče).

U drevnom svetu SloVena svetlost i tama su predstavljali jedinstvo toga što danas nazivamo linejna kultura (dnevne cikličnosti dana i noći). Mi na današnjem apstraktnom nivou razmišljanja to ne razumemo, iako je noć korisna čoveku za odmor. Konstatacija akademika Dragoslava Srejovića, na šta se poziva Hristivoje Pavlović, da „igra svetlosti i senki u Lepenskom viru povremeno dostižu razmere hijerofanije” (od grčkog hijeros, što znači svetlo, i fainein što znači otkriti, ali i profano), izgleda poetski lepo veličanje svetosti, i nesporne svetosti Lepenskog vira, ali može biti i nerazumevanje tog drevnog jedinstva dana i noći.

Božansko sjedinjenje „muškog” (Sunčev) i ženskog (Majke-Zemlje) prapočetka nad Treskavcem imalo je svoj odraz u sohi (kao nosećem arhitektonskom drvenom stubu ne samo kućišta Lepenskog vira, nego i Vinče), što se završavala rašljama/rogovima za polaganje drugog debla, na kojem su se videli sunčani GODovi. Zbog toga i danas Srbi kada dižu krov kažu da dižu rogove, i to se slavi. To je logično i izvorno arhitektonsko razjašnje onoga što će u kasnijim civilizacijama drugi narodi nazivati akhet, božansko izvorište, planina gde se sunce rađa u dane važnih vesnika promena u prirodi.

Taj Bouki/božanski znak je kao ideogram postoji i na „Pitosu iz Vinče”, i na mnogim stećcima naših predaka BoguMila koji su sebe nazivali „krstjani” daleko pre pojave hrišćanstva, jer je vertikalna linija znak sunca, a horizontalna linija znak Majke-Zemlje upravo od tih vremena kao znak Kola.

U latinskom jeziku očuvano je da reč „kultura”  potiče od reči Colo (Kolo). „ Sve je Kolo”, ukazujem u svojim knjigama nanajstariju (koloVensku/sloVensku) ideju/vedu. Još jednom: „Dobrodošli u Lepenski vir – prapostojbinu nule”, naročito 21. i 22. juna svake GODine!

O autoru

Stanko Stojiljković

Ostavite komentar