Najteže je ako se na spomeniku ne može prepoznati heroj – munja Bajo Pivljanin, koji je kadar stići i uteći i preskočiti rijeku Pivu (koje je preskakanje naglašeno i u konkursnim uslovima).
Andrija Markuš
Od tri susjedne države ne zna se koja će više da slavi i podrži izgradnju spomenika svojem junaku Baju Pivljaninu, čiju su izgradnju pokrenule Plužine. A 6. maja 2019. izabrale, kao najbolje, rješenje troje koautora: Dragana Radenovića za skulpturu, arh. Alekse Dajovića za reljefe, koji sa arh. Lelom Redžepagić učestvuje i u izradi projekta parternog uređenja i postamenta.
Prvo bi trebalo da se raduje Hercegovina, kojoj su Plužine do 1878, do Berlinskog kongresa, bile centralni dio, a tada pripojene Crnoj Gori. Ili, možda, da se prije nje raduju Crna Gora i Srbija. Posebno Srbija, koja je pripojena Crnoj Gori 1918. Nikoga „od više glava ne boli” sem Crnu Goru, koja više uživa sa malo otkinutog od Hercegovine nego čitavu Rusiju, pogotovo Srbiju, da joj daš.
Učesnici na ovom konkursu (ukupno šest radova) iz okolnih su država srpskog govornog područja, koji su shvatili da su u Crnoj Gori najviše aktuelne podjele, te da se i Bajo Pivljanin mora nacionalno predstaviti, ili potpuno neutralno – internacionalno zastupiti. Kod konkursnih radova pored zastupljenosti Baja kao Crnogorca (kod D. Radenovića), imamo i Baja kao Japanca sumo-rvača, težine da ga pijedestal držati ne može (kod S. Radovića), zatim Kozaka, sa kozačkom šubarom (kod D. Dimitrijevića), potom kao janičara sa karakterističnim fesom (kod M. Komada).
Inače, blizu tromeđe postojali su ljudi trokapići, koji su kad krenu za Dubrovnik uzimali jednu kapu, a druge dvije koristili na druge dvije strane kad idu. Tako su ovi skulptori morali, kad već prave razliku, pored kape na glavi da dvije druge postave ispod pazuha.
Problem je kako će skulptori Hercegovca Baja prepoznati kao Crnogorca, kad danas preko Crnogorca ne prepoznaje se Srbin. Srbi i Crnogorci jedini su narodi na svijetu kojima su živi preci: za Crnogorce se kaže da su porijeklom Srbi, a za Srbe u Krajini da su porijeklom Crnogorci.
Najteže je ako se na spomeniku ne može prepoznati heroj – munja Bajo Pivljanin, koji je kadar stići i uteći i preskočiti rijeku Pivu (koje je preskakanje naglašeno i u konkursnim uslovima). Komisija je mogla da napravi i rang-listu po obimu u pojasu, da dozna ko ne može da preskoči ni mrtvu kobilu. Nagrađeni rad grupe autora, koju predvodi skulptor Dragan Radenović, najbolji je u tom pogledu – Bajo je „tanak” kao prut, bez čega više sem volje, nepokolebljivog izraza, oštrog pogleda kao sablja – junak pred kojeg se ne staje, što ni približno nema koji drugi rad.
Drugi radovi nemaju takvo izraženo i povezano emotivno stanje – i namjeru. Pored toga, to je i veoma uspješno likovno riješeno – stilizovano, koje će da bude prepoznatljivo obilježje grada, motiv za razne suvenire. Svugdje uz velike podvige, kao što su Bajovi, stvaraju se legende. Ovdje, te legende, kao nestvarnost, interpretirane su stvarnim – kroki potezima – naznakama, kao u predstavljanjima Don Kihota.
Pobjeda na konkursu. Spomenik Baju Pivljaninu
Reljefi na pobjedničkom radu
Svi potezi na ovom spomeniku laki su, brzi, bez dotjerivanja, kao samonikli, bez naknadnog glancanja, sve po rustici crnogorskog krša.
Konkursna komisija za odabir radova odbacila je tri rada, obrazlažući nedovoljnim estetskim kvalitetima i nekompletnošću u traženim prilozima, na čemu se, bez ičega posebnog nije potrebno zadržavati. Postoje i dva rada, koji su takođe odbijeni zbog neispunjenja propozicija konkursa u traženim prilozima, koji su time neaktuelni, te nijesu ocjenjivani po estetskim parametrima. To su rad Dragoljuba Dimitrijevića i rad grupe autora na čelu sa Vladimirom Parežaninom, o kojima će se nešto reći.
Rad skulptora Dragoljuba Dimitrijevića karakteriše dobro poznavanje tehnika zanata, detalja, pogotovo draperije, koje svakog autora u takvom slučaju dovodi do nivoa koji se time može uobičajeno postići, a za dalje potreban je kreativni postupak – posebno umijeće i talenat autora.
Stati na tome, kakav je ovdje slučaj, bez daljeg svojeg doprinosa po inspiracijama i čitanjima nečijeg djela – duše, ovdje Bajove, beživotna je priča – kozmetika, na kraju: igračka. To je bukvalno kopiranje prirode (još daleko od Baja), koje danas jačom rezolucijom i djeca mobilnim obavljaju. To je povoljno za muzeje voštanih figura ili za figure uz nadgrobne spomenike.
Rad Dragoljuba Dimitrijevića
Gdje ovdje može da se pročita karakter opšteg likovnog izraza autora – nešto njegovo kao, recimo, kod Lubarde, da se prepozna po potezu? Pogotovo ovaj „junak u pokušaju” nema nikakve veze s Bajom, s njegovim karakterom, kojeg on ne bi primio u svoje hajduke. Ovaj je spreman za paradu – za slikanje. Nije dovoljno ljutitost borca predstaviti kozačkom kapom, skupljenim obrvama i rukom na jataganu, gdje drugi dio lica ostaje neutralan – preuzet na renta-kar od kojeg manekena.
Kod rada grupe autora koje predvodi Vladimir Parežanin (Peđa Parović, Srđan Milatović, Rada Masleša i Jovana Zorica), koji je, prostorno gledano, najatraktivnije kompozicije, tri su velika nedostatka, koji ga isključuju. Prvo, umjesto navođenja imena pet koautora, kao autora ideje trebalo bi navesti Lubardu. Navesti da je ovo kompilacija njegove slike „Boj na Vučjem dolu”, gdje je u prvom planu borac u poluklečećem položaju, desnom ispruženom nogom, a na lijevu oslonjen, sabljom u desnoj ruci, laktom do visine uha, povijenom glavom, pogledom i svim drugim usmjerenim naprijed. Drugo, to nije karakterističan borbeni položaj harambaše, svakako ne sa tako frontalnim sukobom dvije velike vojske kao na Vučjem dolu. Treće, male visine spomenik, sa prileglom figurom, gdje neprimjerno Baju kleči, ne bi dominirao u gradskom ambijentu, gdje bi pijedestal bio veći od spomenika.
Rad V. Parežanina, P. Parovića,
S. Milatović, R. Masleša i J. Zorica
Detalj Lubardine slike „Boj na Vučjem dolu”
Kod nagrađenog rada koautora, koje predvodi skulptor Dragan Radenović, bilo bi potrebno još malo poraditi na blagom uvođenju dinamike uz naglašeniju sopstvenu kompoziciju. Na dijelu od kukova do ramena na svim detaljima i draperiji odgovaralo bi da se unese više smirenosti, pogotovo u draperiji. Tako se uspostavlja bolja mjera, ubjedljivost i mirnoća u prespajanju ostalih dobro riješenih djelova spomenika.
Postolje spomenika – pijedestal, nikako ne bi trebalo da ostane klasičnog prizmatičnog i simetričnog oblika, već ga riješiti u asocijaciji stijena naših brda po kojima se kretao Bajo Pivljanin. Tri reljefa trebalo bi izmjestiti sa centralnog dijela, jer sa većeg odstojanja djeluju kao uobičajeni spiskovi poginulih, često tako datim ma našim spomenicima. Od dva stepeništa povoljnije je da se zadrži samo jedno, čime se izbjegava česti stereotip simetrije, poput modne piste.
Auuuuuu…. a ja mislo da ti treba bit umetnicko djelo…
Markus prica nekompetentno,Vidi se da glinu u ruke nije uzeo.Markus daje i deli saveta ,dakako kako bi on To uradioe ‘ne znajuci da je umetnicko delo iskljucivo individuaknog karakteta.Za poklopac tègle misli da je vasiona.