MENTALNA LOZINKA

PRINCEZA I STIDNA MIMOZA

460 pregleda

U jednom malom kraljevstvu iznenada je umro čestiti kralj i ostavio u dubokoj žalosti vernu ljubu, sina jedinca i sve podanike.Ali, život je tekao dalje… „Kralj je mrtav, živeo kralj!”

Miodrag Ivanišević

U susedstvu su ubrzo počela čudna previranja i dobrano je zamirisalo na rat. Na nagovor savetnikâ kraljica majka je odlučila da netom krunisanog sina što pre oženi i kruni obezbedi produžetak loze. Kraljevski savet je zasedao danonoćno. Pregledani su brojni rodoslovi i portreti potencijalnih udavača. Nije bilo lako pronaći idealnu suprugu – tražila se kćerka jedinica budućeg saveznika. Trebalo bi da bude natprosečno lepa, šarmantna, duhovita…

Na kraju se izbor sveo na pet prekrasnih mladih princeza pa su njihovim očevima po kuririma poslali poruke. Biranim rečima pozvali su kraljevske kćeri da im, sa svojim svitama, naravno, dođu u „prijateljsku i radnu posetu”. Sve su se radosno odazvale i ubrzo je dvor bio prepun lepih devojaka i njihovog smeha. Kralj im je posvećivao dužnu pažnju i za svaku našao dovoljno vremena. Sastajao bi se sa kandidatkinjama, uvek u prisustvu njihovih pratilja, jer tako su tada nalagala pravila. Mlad, lep, šarmantan i natprosečno duhovit, nijednu lepoticu nije ostavio ravnodušnom, a nisu ni one njega. Posebno jedna mala, crna. Presrećan, pohvalio se majci da je najzad pronašao onu pravu.

Kao što to i inače biva, majka je imala sasvim drugi, mnogo bolji, plan za svog sina. „Uzmi, sine, onu visoku, plavu! Nije neka preterana lepota, ali otac joj predvodi najjaču vojsku u ovom delu Evrope, a u miraz daje pola kraljevstva.” I tu je kraljica podigla glas: „Ne smeš nikad više misliti samo na sebe! Dobrom kralju narod mora biti na prvom mestu!”

Mladić je ostao nepokolebljiv. Uz osmeh je otpremio kućama četiri suvišne devojke, i njihove kamarile, a svojoj izabranici počeo posvećivati sve više vremena. Postali su nerazdvojni.

Kraljica se borila sama sa sobom. Njen sin je zaista imao ukusa, jer ruku na srce, mali, crni đavo bio je najlepši. Često ih je krišom posmatrala. Bili su tako skladan par – kakvu bi samo decu porodili. Ali, devojčin otac vladao je smešno malom kraljevinom te vojsku skoro da nije ni imao. Takav savez uvek bi bio besmislen, pogotovo sada, u ovoj kriznoj situaciji. Nalazila se pred nerešivim rebusom13 i bilo je krajnje vreme za „pomoć prijatelja”. Tiho se  nakašljala, pogledala u najbližeg lakeja i rekla: „Dovedi mi Čiču. Odmah!”

Kada je kraljica tek došla u ovo kraljevstvo, pre dvadesetak godina, Čiča je bio starac kojeg su, zbog njegove mudrosti, ljudi često pitali za savet. Pa čak i sam kralj! Gledajući ga sada, kako poguren ulazi u salon, shvatila je da se ni za dlaku nije promenio.

„Slušaj Čiča, imamo problem. Sin mi se zablesavio u onu malu dole.” I kraljica mu s prozora pokaza zaljubljeni par. „Ne bi nam nikako odgovarao taj brak i molim te da, kako znaš i umeš, što pre razvališ tu vezu. Oteraj devojku pa traži od mene šta hoćeš. Daću ti sve. Imaš moju reč.” Starac se naklonio i izašao, zamišljen.

* * *

Princeza je, s pratiljama, ušetala u prelepi kraljevski botanički vrt. Išle su stazom i smejale se, vrteći male čipkane suncobrane. Nisu prešle ni pedesetak metara, tek naiđoše na dvoje starih. Pored staze, prislonjen uz nisko drvo stajao je Čiča, a do njega zadihana omanja ženica oborena pogleda. Naklonio se i predstavio najbolje što je znao. Uz osmeh je prineo usnama princezinu ruku. Zatim je predstavio svoju suprugu, kao što je i red. Devojka je klimnula glavom uz osrednji kniks. Podižući pogled nije mogla a da ne primeti i prokomentariše prelepe cvasti gore na stablu. Mimoza je cvetala i ispuštala svoj karakteristični opojni miris. Devojke su bile impresionirane nečim dotad njima potpuno nepoznatim i želele su da znaju o kakvom je drvetu reč. Čiča im je, nakon kraće dramske pauze, prekomerno mlatarajući rukama, odgovorio da čarobna biljka dolazi iz jedne daleke zemlje – preko sedam mora i sedam gora. „A po čemu je čarobna?”, upita jedna radoznalo.

„Deco moja lepa, ovo vam je ,stidna mimoza’, a neki je zovu i ,stidnica’. Ne znam šta vam je toliko smešno. Elem, ona može, bez greške, da oseti da li je neka devojka devica ili to nije. Lagano je dodirnite i videćete njenu reakciju – na dodir device perasto lišće ne reaguje, ali u drugom slučaju…” Prekinulo ga je dražesno devojačko kikotanje, jer mu očito nisu poverovale. „Ali, ja vas ne lažem. Evo, ovde ova moja baba, pet puta je rađala i sigurno nije devica. ’Ajde baba, dodirni ovo lišće!” Žena je prišla, pipnula, i listovi su se istog trena „obesili”. Devojke su se nemo pogledale. Muk.

„Koja će od vas prva da proba? Zar neće baš nijedna?” Zatim se, kao slučajno, obratio princezi: „Hoćeš li ti, srećo? Pa ti se bar nemaš čega plašiti.” Devojka se nećkala, a Čiča je bio sve uporniji. Pratilje su je glasno nagovarale da dodirne mimozu i tako dokaže dosadnom starcu svoju nevinost u koju su sve verovale. Na kraju je teška srca pristala, a bolje da nije, jer je mimoza odmah svima obznanila da je princeza lane preterala u igri s njenim starijim bratom od strica. Vrisnuvši, crvena u licu i očiju punih suza, otrčala je da se više ne vrati, a odmah za njom i njene pratilje. „Kako je glupa biljka saznala?”

Poznato je da se listovi nekih mimoza, čak i čitave grančice, povlače i na najmanji dodir, čuvajući se pasivnim otporom od oštećenja. Posle izvesnog vremena će se ponovo raširiti, ali to više nije ni važno. Ma, naš Čiča je bog – sve zna.

Krenuo je, ispred babe, polako prema selu. Ne zaustavljajući se, podigao je desnu ruku i nekoliko trenutaka kružio kažiprstom. Ispod požutelih brkova usne su mu se razvukle u smešak. Znao je da ga s prozorâ zamka neko gleda. Sa prozorâ uvek neko gleda.

Čiča, miča, i gotova priča. Nema više.

* * *

„Kako sad gotova?”, pitate se. „A šta je bilo na kraju?”

Pa, pročitali ste, na kraju je stari prevejani lisac pokvario sreću devojačku, i otišao prema selu s pogurenom bakutom za petama. Tvrdi da je njegova, pa da mu poverujemo?

„Ma, ovo je nekakva zagonetka! Koja je pouka ove priče? Ima li je uopšte?” Verovatno ima, ali je skrivena. Polako, pronaći ćete je… Ili će jednog lepog dana isplivati sama.

Recite mi iskreno, da li vam je trenutno više stalo do pouke ili do saznanja šta je to sve Čiča tražio (i dobio) od kraljice? Na šta li je mislio dok se smešio onako mangupski? Da li ga je to ona gledala s prozora? A šta su mu značili oni pokreti desnim kažiprstom? A zašto ne levim? U čemu je razlika? Da li su to bili već dogovoreni signali ili je to izveo spontano? Da li je kruženje prstom značilo „Eppur si muove!” ili „Opet Jovo nanovo“? Ili nešto treće? Jedno je sigurno – iz razumljivih tehnoloških razloga ti pokreti nikako nisu mogli značiti: „Moja kraljice, nazvaću vas čim dođem do telefona pa ću vam sve natenane ispričati.”

Brojna su logična pitanja koja zahtevaju odgovore, ali u samoj priči ni jedno od njih nije postavljeno. Da bi neka priča prerasla u zagonetnu priču neophodno je da se u njoj, uglavnom na kraju, postavi i konkretno pitanje, s tim da se traženi odgovor pronalazi korišćenjem ponuđenog materijala. Eventualna pitanja koja su nakon čitanja ostala da vise u vazduhu samo su reakcija na priču i ništa više. Priča je završena i zato ostavimo sad Čiču na miru. Šta god da je dobio od kraljice – zaslužio je.

Čitajte i pričajte priče, i obične i zagonetne. Rešavajte postavljene zagonetke, ali i one druge. Osmatrajte pažljivo, nalaze se svuda oko nas, samo ih valja pronaći. Neko ih i ugleda, ali većina nezainteresovano prolazi pored njih. Naterajte male, sive ćelije da rade prekovremeno! Budite znatiželjni, ljubopitljivi, radoznali…

Radoznalost je ubila mačku, ali siguran sam da vas neće. A „ono što nas ne ubije, to nas samo ojača!” Tako je govorio veliki Niče , a on je valjda znao šta priča.

Tekst je preuzet iz knjige „Rebusi i kako ih se rešiti”, Miodraga Ivaniševića, koju možete naći u svakoj bolje snabdevenoj knjižari ili naručiti pouzećem: telefon: 066/240 499 ili e-mail:miodrag.ivanisevic@gmail.com

 

O autoru

Stanko Stojiljković

Ostavite komentar