PO GLAVI ČITAOCA

RAZBOKORENI ESEJI

337 pregleda
Ilustracija

Prozni zapisi, pred nama, dokumentarno-biografsko-esejistička sugestivna i topla slova u sećanjima koja čine knjigu Akademije, prof. dr Boška I. Bojovića (izdavač Arhiv Vojvodine), jedinstveni je kaleidoskop znanja i umeća, iskustva i ljubavi.


Vesna Bašić

U ovim razbokorenim esejima, viđenjima i uviđanjima ljudi i događaja, vidi se i naš život, sa slutnjama i sumnjama, neshvatljivim protivrečnostima, dilemama, glupostima, zabludama i zabunama, bespućima i stranputicama, pretnjama, opasnostima i promašajima. Sve je pred nama, mi, nedočujni za duhovne moći i bogate pouke koje ne slušamo, raspolućeni i obespućeni, sa ili bez svesti o ličnim, partijskim i nacionalnim sagrešenjima.

Prozni zapisi-sećanja, priče memoarskog karaktera, o uglednim intelektualcima, književnicima, crkvenim velikodostojnicima, istoričarima, slikarima, političarima i kulturnim poslenicima – potvrđuju autorovu primarnu orijentaciju ka slobodnom individualnom-stvaralačkom aktivitetu i izricanju smosvojnih zapažanja, utisaka i sudova o srpskim i evropskim akademskim elitama. On svoja promišljanja ne uobličava prema šablonizovanim uzusima tautološko-interpretativnog modela, već na bogatstvu sopstvenog intelektualnog, iskustvenog, emotivnog, imaginativnog i intuitivnog habitusa. O svim ličnostima i o svakom pitanju koje razmatra, on sučeljava različita gledišta i stavove, iznoseći ih na videlo iz svoje bogate čitalačko-saznajne, filološko-književne i lične riznice.

Povezujući sadašnjost sa onim što joj je prethodilo, Bojović je pokazao opredeljenost za duhovne vrednosti, nastavljajući bogougodnim i dušeradosnim monaškim putevima srpskih pisara i dalekovidih vladara.

Sigurno je da je,svako pisanje o drugim stvaraocima, kao oblik onoga što se u nauci o književnosti naziva metapoetika, a u obliku esejističkih tekstova ili intervjua eksplicitna poetika, istovremeno otkrivanje vlastite, imanentne poetike i formulisanje autopoetike kao jedinstvene piščeve samosvesti. Taj proces se dešava i u knjizi Akademije. Autor u ovim zapisima, „malim privatnim istorijama”, svedoči o lepoti, izazovima, iskušenjima, naporima, upornosti… tako on osvetljava pojedine aspekte glavnog toka srpske u okvirima evropske kulture druge polovine XX veka, izbliza, kao savremenik. I samo je takav svedok jedne epohe, zahvaljujući boljem uvidu u naučni, stvaralački i umetnički rad svojih kolega, saradnika, saputnika i prijatelja, kadar da vremenski udaljene čitaoce upozna sa lepotama i iskušenjima života s kulturom i u kulturi.

To ne možemo da pročitamo u priručnicima, biografijama i kritikama. Boško Bojović je želeo da sabere, objedini i zasvodi višedecenijski filološko-književni napor razabiranja o temeljnim pitanjima vere, jezika, istorije i kulture, nacionalne i opšte. Možda i da sebi sebe objasni i prevede.

Dozvolite mi, i ponešto o autoru-naratoru u ovoj, mihizovskoj „autobiografiji o drugima”. Pre nego što je postao redovni profesor univerziteta u Francuskoj: osnivač katedri, pokretač i urednik najuglednijih filoloških časopisa, predavač po pozivu na preko sto kongresa i drugih naučnih skupova u zemlji i inostranstvu, naučnik, prevodilac i pisac dragocenih studija i knjiga, stanovnik velikih gradova, blistavih i raskošnih prestonica i građanin sveta, pre svih naučnih početaka – Bojović je poslušanja primao od srpskog jezika koji je nastao i razvijao se u različitim epohama.

Otvaranje rukopisne riznice, posle mnogo vekova, nije jednostavno ulaženje u svet knjiga, kakav je on danas. Ono podrazumeva prethodno poznavanje stvaralačke i književne poetike srednjeg veka, tehniku nastajanja rukopisa i rukopisnih knjiga, pravila i načina ispisivanja teksta, i najvažnije, različitost u shvatanju autorstva i originalnosti jednog dela u odnosu na savremene poglede.


Slovo Ljubve (Patrijaršija)

Povezujući sadašnjost sa onim što joj je prethodilo, Bojović, je pokazao opredeljenost za duhovne vrednosti, nastavljajući bogougodnim i dušeradosnim monaškim putevima srpskih pisara i dalekovidih vladara. Trebalo je mnogo veštine, truda, strpljivosti, upornosti, odricanja i spremnosti na gorčinu trpljenja da se, raščitaju sve crte i linije ćirilskih slova. Koliko ga je to moralo stajati samopregora i tegoba, koliko uloženih napora i muka,podnetih gorčina i neminovnih nesporazuma sa svima, ali i sa sobom, koliko dugih i neizvesnih putovanja i boravaka u manastirima na Svetoj Gori i Srbiji.

Prvi put su na francuskom jeziku u profesorovom prevodu, objavljeni: Slovo ljubve i Natpis na Kosovskom stubu Despota Stefana Lazarevića.

Zatim je sledilo prevođenje na francuski jezik. Plod prevodilačke delatnosti profesora Bojovića nije samo prevod dela svetski poznatog i priznatog vizantologa Elen Arvajler: Politička ideologija Vizantijskog carstva već, što je od posebnog značaja za našu srednjovekovnu istoriju i književnost, njegovi prevodi sa srpskoslovenskog na francuski jezik. Prvi put su na francuskom jeziku u profesorovom prevodu, objavljeni: Slovo ljubve i Natpis na Kosovskomstubu Despota Stefana Lazarevića.

Celom svojom ličnošću i svojim posvećenim i predanim radom, profesor pripada i služi svome rodu, nalazeći u tome pripadanju najveću svoju obavezu, a u tome služenju najveću svoju radost. S gorčinom saznanja o tragediji srpskog naroda, ali i sa širinom čoveka koji sagledava dublje i duže, tokove života i istorije, on odoleva grubostima vremena čiji smo savremenici.

Na najlepši način, sećanjem na svoje profesore, mentore, one javne, ali i one iz senke, i ovde i „tamo daleko”, ma koje vere i nacije bili, profesor Bojović je podsticaj koji obavezuje, pronalazio u spomenima na svoje gospodstvene pretke, a njegovo delo posvedočuje iz kojih mu je dubina koren, a u koje visine ga diže loza. Pravu dobrobit njegovog pregnuća, osetiće čitaoci i oni koji dolaze.

O zahvalnosti i ljubavi svedoči ova knjiga.

O autoru

administrator

Ostavite komentar