MENTALNA LOZINKA

REBUSI ZA VANZEMALJCE

1.146 pregleda

Parafraziraću dobro poznatu misao našeg nobelovca:„Sve su zagonetke teške za rešavanje. Nikada ih nećemo sve rešiti. Nikada ne smemo prestati da ih rešavamo.A vi rešavajte i grešite, jer na greškama se najbolje uči!

Miodrag Ivanišević

 Da li smo sami u svemiru? Da li je zaista moguće da se život razvio samo na Zemlji? Milijarde nebeskih tela i isto toliko šansi, ali za sada nam je poznat samo jedan jedini srećni dobitnik. „Ostalim planetama želimo više sreće prilikom sledećeg izvlačenja!”

Voleo bih da nam najzad neko navrati u posetu, ako već do sada nije. Nismo valjda šugavi? Zašto nam ti mali zeleni ne svrate na kaficu pa da progovorimo pokoju pametnu k’o ljudi, ili šta su već? Našlo bi se nešto i za meze. Ne verujem da su ljuti na nas, nemaju razloga. Možda bi došli i ranije da su znali tačnu adresu? Bilo bi dobro da im, za svaki slučaj, pošaljemo više poruka s preciznim uputstvima kako da nas pronađu, da ne lutaju.

Trebalo bi na samom početku objasniti da živimo na „trećem kamenu od Sunca”, i da se služimo klinastim pismom, koje trenutno zovemo binarni kod. Omiljena igra nam je tablić i table, od prve do četvrte, pišemo tim kodom vodoravno, a svaku petu uspravno, po vodoravnim. Pustimo mašti na volju i pošaljimo im komplikovane poruke koje niko živ na Zemlji ne bi mogao pročitati, odnosno razumeti, u slučaju da se poruke vrate i padnu u pogrešne ruke. A bar pogrešnih ruku uvek ima…

I naravno, na kraju obavezno dodati: „Dragi naši Vanzemaljci, imamo mi na Zemlji baš svega i svačega u izobilju. Čak i previše. A što imamo lepu enigmatiku! To nigde nema! Naši rebusi su ,čuđenje na svetu’, a i šire. Šaljemo vam samo neke – da se uverite…”

Pioniri maleni

Čitam kako NASA (Američka Nacionalna uprava za astronautiku i svemirska istraživanja), „odgovorno tvrdi” da je definitivno prekinula svaku vezu s njihovom superletelicom „pionir 10”. Kao, nedostatak energije onemogućavao joj je dalje slanje signala ka Zemlji, a ni prijemnik nije nešto najbolje funkcionisao, pa je skupo praćenje sonde postalo, po njima, samo traćenje novca…

„Pionir 10” je prvi proizvod ljudskih ruku koji je napustio Sunčev sistem – pored Plutona je navodno prošao 1983. godine. Letelica putuje ka zvezdi Aldebaran (arap. volovsko oko), u sazvežđu Bika, i preći će put od oko 68 svetlosnih godina, ili nekih 650 bilijardi kilometara (643.329.672.135.440 km), za dva miliona ovih naših običnih, zemaljskih godina. Nosi poruku namenjenu vanzemaljskoj inteligenciji, leti i tužno pišti.

Lansiran je drugog marta 1972. godine, a ponela ga je moćna raketa „Atlas Kentaur TE364-4”, koja se prilikom podizanja kroz atmosferu kretala brzinom od 50.000 km na čas(!), ili 14.356 kilometara u sekundi, što ga čini najbržim objektom koji je napustio Zemlju. Misija je trebalo da traje samo 21 mesec, ali je podatke od neprocenjive vrednosti slao i narednih trideset godina. Prvi je prošao kroz asteroidni pojas i snimio Jupiter izbliza. Naravno, odmah nam je poslao te fotografije. Pa onda još neke, pa još neke…

U aprilu 1973. lansiran je „pionir 11” sa identičnom porukom. Posle brojnih istraživanja i otkrića komunikacija je prekinuta u novembru 1995. godine. Letelica nastavlja svoj let ka sazvežđu Orla (lat. Aquila) do kojeg bi mogla stići za oko četiri miliona godina. Milion manje-više. Šta je danas milion?

Obe sonde nose identične poruke koju su osmislili Karl Sejgan, Frenk Drejk i Linda Salcman Sejgan, a namenjene su poštenom nalazaču, ma ko to bio. Reč je o pozlaćenim (zli jezici kažu eloksiranim) aluminijumskim pločicama dimenzija 152 ×229 mm, koje su pričvršćene za nosače antena. Naučnici čvrsto veruju da će tamo neka inteligentna bića lako shvatiti poruke pisane univerzalnim jezikom nauke. Pa da vidimo kakve su poruke u pitanju. Šta su to „pioniri maleni” poneli sa sobom?

Gore, levo, prikazana su dva atoma vodonika. Ne znam da li vidite neku razliku, ali napredna inteligencija (s odličnim vidom) svakako će odmah shvatiti da se u levom atomu jezgro i elektron kreću u suprotnim smerovima, a u desnom u istom. Prepametni svemirci znaju da prelaskom vodonika iz jednog u drugi oblik dolazi do emitovanja zračenja talasne dužine od dvadeset jednog centimetra, a to je po Karlu, Frenku i Lindi univerzalna jedinica za sve prilike. „Ovo nam je više nego jasno!”, reći će mali zeleni, baciti pozlaćenu pločicu i otići svojim kućama da u miru pogledaju 4D prenos finalne večeri „Marsovizije”. A ovo je tek početak!

Ispod vodonikovih atoma precizno je objašnjeno gde se nalazi naše Sunce i tačno vreme lansiranja rakete. Lepo se vidi položaj četrnaest pulsara, neutronskih zvezda malog prečnika,  u odnosu na centar. Podaci, pisani binarnim kodom, o karakteristikama radio-signala u trenutku lansiranja, povezuju, na svima lako razumljiv i (ne)očekivan način, Sunce i izabrane pulsare. Ima li nejasnoća? Znam da nema!

Desno su tipični predstavnici planete Zemlje – goli, bosi i neopasani. Neko jako duhovit je povodom lansiranja „pionira 10” primetio da vanzemaljci, sve i da dođu do tih pločica, i shvate sve što smo im napisali i nacrtali, nikada neće saznati kako izgledamo otpozadi. Muškarac je podigao ruku u tradicionalni indijanski pozdrav „Mir s tobom brate! Haug!” (indijan. Howg – „Rekao sam, Toliko o tome, Moja je zadnja!”). Dama mu se nalazi s leve strane, kao što to i nalaže poznavanje bontona. „Koliko je lepotica visoka?”, pitaju se radoznalci. Pored njene glave i leve noge, nalaze se kratke, vodoravne linije koje tehničari nazivaju kote. Vrednost distance od jedne do druge kote dobija se kada pomnožimo već pomenutu „univerzalnu kosmičku jedinicu” brojem osam (21 ×8 = 168). A zašto brojem osam? Pa tako piše u uputstvu na pločici, pored daminog boka, svima razumljivim binarnim kodom. Jedna uspravna crta i tri vodoravne, to je broj osam. Odnosno – nula, jedan, jedan, jedan (0111). Dama je visoka tačno 168 centimetara! Gospodin je malo viši, ali pretpostavlja se da su i vanzemaljci u školi radili proporcije pa neka računaju.

Iza skladnog para nalazi se silueta sonde („bolji poznavaoci” tvrde da je to samo tanjirasta antena), a iz priloženog je jasno da je njen prečnik veći za nekih 50-60% visine muškarca.

Pri dnu pločice prikazan je Sunčev sistem kao i „pionirova” maršruta. Pored planeta ispisane su (binarno) udaljenosti od Sunca dok su njihove približne veličine date u odnosu na našu planetu. Prečnik Zemlje iznosi 12.756 km, a na našem crtežu treća planeta od Sunca predstavljena je krugom prečnika 1 mm. Prečnik planete Saturn oko deset puta je veći od Zemljinog i bilo je za očekivati da šesta planeta na crtežu (s linijom koja predstavlja prstenove) ima prečnik od jednog centimetra. Ali ne, zaboga, zašto bismo mi njima davali tačne podatke?

Znamo da postoji veliki problem s proporcionalnim prikazivanjem Sunca i njegovih planeta na maloj ploči. Kako na istoj stranici prikazati i malu Zemlju i zvezdu čiji je prečnik veći 109 puta? Ako prikažemo Zemlju kao krug prečnika od jednog milimetra tad bi nacrtano Sunce moralo imati prečnik od čak 11 centimetara, a time bi se znatno poremetili raspored i ravnoteža na ploči.

Vrhunski svetski stručnjaci izabrali su najjednostavnije i po njima najpametnije (?) rešenje pa su Sunce prikazali krugom čiji je prečnik (da li slučajno ili tako treba?) identičan prečnicima atoma vodonika. I ko je tu lud? Šta su najveći mozgovi naše planete, posle dugog razmišljanja, poručili vanzemaljcima?

Kao da su hteli reći: „Čak i naši atomi vodonika su ogromni i sve ostalo nam je ogromno. I goli smo više nego opasni. Ne kačite se s nama!”

Aresibo

Iz radio-radarske opservatorije u gradu Aresibo, na severu Portorika, upućena je krajnje neobična poruka prema galaktičkoj skupini Mesije 13 (fran. Messier 13, po francuskom astronomu Šarlu Mesijeu), ili NGC 6205, udaljenoj samo 25.000 svetlosnih godina od ravni Mlečnog puta!? Parabolični radio-teleskop prečnika 305 metara upotrebljen je 16. novembra 1974. godine kao radarski odašiljač (!).

Puna tri minuta emitovan je radio signal, odnosno poruka, sastavljena od 1.679 bitova, binarnih da-ne pulseva u nadi da će neko za par stotina miliona naših godina usmeriti svoj prijemnik ka nama upravo ta tri minuta i ni sekundu manje.

Držaćemo palčeve da poruka na odredište stigne kompletna jer od nepotpune emisije ne bi bilo nikakve koristi. Nedostatak jednog jedinog bita definitivno bi onemogućio zainteresovane da dođu do ispravnog rešenja.

Kakvu su to zagonetku naši mudraci ovaj put smislili, a sve pod starom parolom: „Niko nam neće moći prebaciti da nismo pokušali i nemoguće!” Pogledajte kako bi izgledala emitovana poruka prikazana jedinicama i nulama. Okruglo dvadeset redova sa po osamdeset cifara i jedan sa sedamdeset devet – ukupno 1.679 cifara. Ni jedna manje, ni jedna više!

Ali, signali se ne primaju u ovom obliku. Poruka poprima željeni grafički oblik tek kada jedinice (da) zamenimo crnim, a nule (ne) belim (praznim) kvadratima. Tako složena poruka izgledaće poput ukrštenice sa mnogo crnih polja.

Jedini razlog zašto je emitovano tačno 1.679 bitova lako je razumljiv (?). Pretpostavlja se da stanovnici galaktičkog kruga M13 poznaju osobine prostih brojeva (deljivi su samo sa jedan i sa samim sobom), i dok kažeš „Mars” shvatiće da je i broj 1.679 proizvod prostih brojeva 73 i 23 i da se ne može dobiti na drugi način (!). Baciće se odmah na posao… Pogledajte kako bi izgledala primljena poruka složena u formatu 73 ×23.

Jasno je da ovde nema ni „p” od poruke. Jedini način da se dobije ispravno grafičko rešenje, ono koje je osmislio sam autor, sastoji se u slaganju belih i crnih kvadrata u format 23 ×73, a sve će to umni vanzemaljci vrlo brzo shvatiti pa i to da dobijeni zapis valja pročitati pomoću ogledala. Setite se kako je to svojevremeno radio genijalni Leonardo. Da li će koristiti ogledalo ili opciju Transform/Flip Horizontal u omiljenom grafičkom program – to neka sami izaberu. Pravilno rešenje dobiće i u slučaju da kvadrate počnu slagati redom, onako kako su ih primali, ali zdesna nalevo. Ovako bi nekako izgledala primljena poruka očišćena od suvišnih linija. Koje ste elemente prepoznali? Da, da… Sve vam verujem.

Poruka počinje nizom brojeva od 1 do 10, napisanim binarnim kodom, ali očigledno drugačijim od onog sa „pionirovih” ploča. U drugom redu navedeni su hemijski elementi neophodni za život na Zemlji: fosfor, kiseonik, azot, ugljenik i vodonik.

Tu su i informacije o sadržaju DNK i RNK, crtež dvostruke spirale i čovečuljak raširenih ruku. Oko njega su, u istoj ravni, i „brojevi!” koji prikazuje prosečnu visinu muškaraca (?) i podatak o populaciji naše planete u 1974. godini. Tu navodno piše da je u vreme odašiljanja poruke na Zemlji živelo 4.292.853.750 stanovnika.

Prosečna visina čoveka, nadam se da ga vidite, dobija se množenjem binarno napisanog broja 14 (desno) i talasne dužine emisije, a to je 126 mm. Dakle, 14 ×126 = 1.764 milimetra. Skoro metar i osamdeset! „Kalauz” iznad gospodina prikazuje broj nukleotida u našim genima – vanzemaljci mnogo vole te bitne podatke.

Sunčev sistem predstavljen je nizom kvadrata i pravougaonika, i razlog mi je lako razumljiv, ali zašto je promenjena uobičajena orijentacija? Do sada se Sunce na sličnim crtežima uvek nalazilo krajnje levo. Ne shvatam razlog promeni. Pa da li to znači da se i brojevi u prvom redu moraju čitati zdesna nalevo?

Naravno, a zašto pitate?

Da li se cela poruka čita zdesna nalevo? Razumljivo! Nešto vam nije jasno? Hm, a da li je ikome? Da li i vama sve ovo liči na one već viđene peripetije oko egipatskih hijeroglifa? „Čitaj kako ti se sviđa!”

Pri dnu poruke smešten je (naopačke) ogromni teleskop iz Aresiba, a ne Zemljaninova debela supruga, da ne kažem čovečica, kao što bi to neko mogao pomisliti. Dimenzije teleskopa navedene su na dnu poruke!

Iskreno govoreći ne mislim da je ovo projekat kojim bi se trebalo dičiti. Previše je elemenata u njemu prepušteno slučaju, previše je nedoslednosti. Kako ozbiljno shvatiti poruku napisanu pismom koje se menja kako vetar duva?

Na samom početku, prilikom upoznavanja sa novom notacijom, primetili smo da se brojevi 1, 2, 3, 4, 5, 6 i 7 pišu u jednoj, a brojevi 8, 9 i 10 u dve kolone. Zašto? Postoji samo jedan logičan razlog – autoru ovog remek-dela „slučajno” je zafalio jedan red i on se, na naše veliko čuđenje, u hodu prestrojio.

Hemijski elementi od kojih smo građeni: fosfor, kiseonik, azot, ugljenik i vodonik predstavljeni su brojevima 15, 8, 7, 6 i 1, odnosno svojim atomskim težinama. Brojevi su zbijeni u potpuno nečitku šaru (desno), ali to nije ono najgore. Primećujete li da se prostor predviđen za upisivanje brojeva povećao za jedan red? Pet redova – malo li je? Stekli su se uslovi, lepo, ali da li postoji prihvatljiv razlog da se broj 8 izmeni u drugom redu poruke. U prvom je postavljeno jedno pravilo koje je u drugom iz čista mira izmenjeno? Dugo nam je i potrajalo! Šta li će o nama misliti vanzemaljci? Da smo neozbiljni ili nešto još gore?

Iza rebusâ ne stoji niko drugi do Frenk Drejk, koautor već pominjanih poruka sa „Pionira 10”. Prilikom recenzije ovog remek-dela Karl Sejgan je, kažu, bez problema otkrio značenje svih simbola, čak se veoma pohvalno izrazio o autoru po onom starom principu: „Ti mene serdare, ja ću tebe vojvodo”. Ostalo je nepoznato da li je Karl pročitao baš sve što je Frenk napisao njegovim novim binarnim kodom. Da li je shvatio i „neophodno” okretanje ilustracijâ po vertikalnoj osi? Pa, naravno da jeste, i to „iz prve”. Niste valjda u to posumnjali?

I kako nazvati projekat koji se zasniva na bezbrojnim „ako” i „kada”? Da li će ga primalac, pa ma ko to bio, shvatiti ozbiljno? Da bi se rešio bilo koji rebus prvo se mora definisati šta je sve nacrtano, a mislim da u ovom slučaju i pored najbolje volje niko od Zemljana (osim pomenute dvojice) to nije u stanju. Uostalom, rebus nije ni namenjen nama, već „intelektualnim džinovima”, kako je to stručno obrazloženo. Za njih će to biti mačji kašalj.

Pa sve da su stanovnici galaktičkog kruga M13 trenutno na nižem intelektualnom nivou od nas dok im stigne ova poruka imaju i više nego dovoljno vremena da evoluiraju u vrhunske enigmate sposobne da dešifruju i najteže rebuse zemaljskih kolega.

Put putuju „vojadžeri

Nove poruke vanzemaljskim civilizacijama upućene su 1977. godine, kada su Amerikanci lansirali dve identične sonde tipa „vojadžer” (engl. Voyager – putnik). Prvo je 20. avgusta, na sveopšte čuđenje, lansirana sonda „vojadžer 2”, a šesnaest dana posle „vojadžer 1”. Međutim, sve je to bilo precizno proračunato. Zahvaljujući kraćoj putanji, i znatno većoj brzini, „vojadžer 1” prvi prolazi pored Jupitera i vođstvo zadržava do današnjeg dana. Bar tako kažu upućeni, pa da im verujemo…

Trenutna brzina „vojadžera 1” je neverovatnih 17,5 km/s, što pomnoženo sa 3.600 daje nezamislivu brzinu od 63.000 km na čas. Brzina „vojadžera 2” je 15,9 km/s.

Dobro obavešteni izvori tvrde da su nakon višegodišnjih istraživanja obe letelice napustile Sunčev system, pa da im verujemo. Na njima se nalaze (još uvek?) dobro pričvršćene pozlaćene bakarne gramofonske ploče sa porukama namenjenim nekim dalekim međuzvezdanim civilizacijama. Nasnimljeno je po 115 probranih slika (?) ljudi, životinja, ptica, drveća, cveća, kao i po 28 svima nama poznatih muzičkih numera, dela Baha i Betovena, ali i Čaka Berija i Luja Armstronga, kao i pedesetak pozdrava na živim i mrtvim jezicima. Poruka na srpskom glasi: „Želimo vam sve najlepše sa naše planete!”. Tu su i razni zvuci iz prirode, i iz svakodnevnog okruženja, prepoznatljivi svakom (prosečnom) Zemljaninu…

Verovatno se pitate zašto sam stavio upitnik iza 115 probranih slika? Pod pretpostavkom da su genijalci iz CVI (Colorado Video Inc.) zaista uspeli da 1977. godine naprave uređaj koji na gramofonsku ploču, a uvek je samo o njoj reč, snima i sliku i ton, živo me zanima kako će vanzemaljci gledati te slike. Kako će priložena „gramofonska” igla pročitati sliku? Uopšte me nisu ubedili.

Na pločama se nalazi i „etiketa” sa odgovarajućim tekstom: THE SOUNDS OF EARTH, NASA, UNITED STATES OF AMERICA, PLANET EARTH. Tek toliko da se zna ko je glavni baja u „globalnom selu”. Naučnici garantuju da je vek trajanja ploča (u idealnim uslovima, a da kojim drugim) oko milijardu godina. Živi bili pa videli!

Obratite pažnju na zaštitne aluminijumske omotače ovih dragocenih ploča (na slici iznad). Na njima se nalaze već viđene informacije o vodonikovim atomima kao i crtež omiljenih pulsara. Binarni kod je identičan onome sa „pionirovih” ploča. Prepoznali ste ruku starog majstora? Ma, vidi se iz aviona! Tu su i uputstva kako se ploče koriste, gde se i kako stavljaju gramofonske igle da bi se ostvarila reprodukcija nasnimljenog materijala. Tlocrti i bokocrti, gore levo, prepoznatljive su projekcije iz nacrtne geometrije, ali ostaje nejasno šta predstavljaju one dve kutije desno. Da li je to uprošćen crtež gramofona ili su to kutije stereo zvučnik? Izgleda da je reč o detaljnom uputstvu za korišćenje gramofonske ploče, a to bi trebalo biti jasno poštenom nalazaču čim je ugleda.

„Spustite ,iglu’ na početak ploče, koja vam dolazi sa Zemlje! Nacrtani pulsari pomažu vam da nas lako locirate. Prikazano je i kako izgledaju talasi video signala, kada se 512 vertikalnih linija ,provoza’ ekranom – valjda imate neki odgovarajući monitor? E, prvo što će se na njemu pojaviti biće krug, a ovo sa vodonikovim atomima je ista priča kao na ,pionirovoj’ pločici. Našli ste i nju? Odlično!”

Ne znam šta se još može reći o tim pločama? Čitate li stripove? Nekada ste čitali? Sećate li se „Alana Forda”, kultnog crnog stripa Magnusa i Bankera? Kada sam prvi put video sliku zaštitnog omotača gramofonske ploče sa uputstvom kako se „zlatna” ploča koristi spopao me ludi smeh jer me je sve ovo sa „vojadžerom” neodoljivo podsetilo na staru, dobru epizodu „U strahu su velike oči”, kod nas prvi put objavljenu daleke 1972. godine. Tajni agenti grupe „TNT” dobili su u koverti gramofonsku ploču i „stari, bolesni prošupljeni zub” uz uputstvo da uzmu ploču, stave je na prst i zavrte. Pomoću priložene „igle” trebalo bi da čuju poruku svog vrhovnog šefa, legendarnog Broja 1.

Videli ste šta se sve može samo ako se hoće. Da bi se preslušala gramofonska ploča gramofon nije uvek neophodan – važnija je dobra volja. Da li će se i vanzemaljaci dosetiti da provuku prst kroz rupicu na ploči – pod pretpostavkom da i oni imaju prste i šuplje zube? U slučaju da ih nemaju neka se snalaze kako znaju i umeju, ako im je zaista toliko stalo do toga da saznaju kakve su im to dragocene informacije poslali promućurni Zemljani.

Toplo se nadam da im ploča neće preskakati.

„Pioniri” i „vojadžeri” lete ka svojim nezamislivo dalekim, davno zacrtanim ciljevima, izbegavajući kosmički otpad, neprestano izazivajući predstavnike nekih naprednih civilizacija da ih presretnu i opljačkaju – da im poskidaju ploče i pločice. „Pioniri” su krenuli ranije, ali „vojadžeri” su mnogo brži. „Vojadžer 2” jezdi svemirom brzinom od nekih 57.000 km na čas, ali brzina letelica se menja u zavisnosti od solarnog vetra. Koja je letelica prva napustila Sunčev sistem to više niko pouzdano ne zna. Došao sam do gomile potpuno suprotstavljenih informacija, a sve iz „dobro proverenih izvora”. A možda nije još ni jedna, ko to zna? „Ah, niko ništa ne zna! Krhko je znanje!”

Trominutna poruka sa Aresiba putuje ka svom odredištu… Pod pretpostavkom da je tamo neki supergenijalci dešifruju odmah po prijemu, i istog časa nam pošalju odgovor, on bi do nas morao preći dodatnih 25.000 svetlosnih godina. Pretvaranjem ovih vrednosti u stotine miliona naših običnih, zemaljskih godina gubi se ionako slaba veza sa logičnim (da li samo laičkim?) shvatanjem svrsishodnosti slanja dubokoumnih poruka dalekim, potencijalnim nalazačima. Ali, opet, ako su kojim čudom zaista toliko napredniji od nas mogli bi nam odgovor poslati i za znatno kraće vreme…

Pisci naučno-fantastičnih priča, ali i neki vodeći svetski naučnici, odavno razmatraju teoretsku mogućnost da nam odgovori dođu čak i pre nego što smo ih poslali. Pa, gledali smo Kameronove filmove o Terminatoru, bazirane na krajnje nelogičnoj priči u kojoj čovek iz daleke budućnosti, vođa pokreta otpora ljudi protiv mašina, šalje svog drugara u 1995. godinu da pronađe devojku s kojom će začeti budućeg vođu – koji ga je i poslao da obavi zadatak. Sin je poslao u prošlost svog budućeg oca, sa majčinom fotografijom u džepu, sa zadatkom da je pronađe i zaštiti od kiborga ubice.

Koliko vam je bliska i sama pomisao da će „tamo negdje, daleko u zatišju” neka mamina ili tatina „pametna glavica” sakupljati dubokoumne poruke što ih širom vaseljene razašilju šašavi Zemljani. I razmenjivati duplikate sa svojim vršnjacima…

U međuvremenu, dok „svima razumljive” poruke jezde svemirom, pronađena je deseta planeta Sunčevog sistema, malo manja od Plutona. Opet su je pronašli! Nisu odavno! Pa, da li to znači da su sve one poruke koje su krenule sa Zemlje prema supercivilizacijama netačne, nepotpune, lažne?

Ne sekirajte se, situacija je još uvek pod kontrolom (?). Na sastanku Međunarodne astronomske unije (International Astronomical Union, IAU) u Budimpešti, u avgustu 2005. godine, donesena je odluka da se „desetoj planeti” oduzme netom dodeljeno zvanje, a postavljeni su i novi kriterijumi za nebeska tela. Tako zagrejani oduzeli su, verovatno aklamacijom, status planete i sirotom Plutonu, jer je, kažu, reč o zanemarljivo malom nebeskom telu da bismo ga i dalje zvali planetom. Nisu više ni planete ono što su nekad bile!

Zemljani su, a to smo već videli, posebno nadareni za brzu promenu netom ustanovljenih pravila – to se više ne može ni pratiti: 9, 10, 9, 8… Šta li će dalje biti? Šta će premudre glave sledeće smisliti? Pa, da li ovo znači da su sve poruke koje su krenule sa Zemlje prema supercivilizacijama samo delimično tačne? Da su netačne, nepotpune, lažne? Možda će nas vanzemaljci tražiti na sasvim drugom kraju Svemira, oko neke zvezde koja je uz sebe grupisala, čak, devet planeta? Ne bih se mnogo iznenadio kada bi nam neki genije predložio da, iz samo po njemu opravdanih razloga, ukinemo i planete koje u svom imenu imaju manje od pet slova (!). Mogli bismo lako ostati bez Marsa i Urana? Kako bi bilo da im na vreme smislimo nova imena? Može li neka nagradna igra? Plazma sa dijagonalom po želji?

A šta ćemo sa onim davanjem lažnih podataka, odnosno sa lažnim predstavljanjem na porukama koje jezde svemirom. To niko ne pominje, a kad nam na vrata jednog lepog dana pokuca Svemirska policija… „Dobar dan deco, ima li u kući neko stariji?” Jeste, jeste, doći će sigurno – kako da neće.

Da li ste i vi, slučajno, poverovali u onu priču o univerzalnoj razumljivosti binarnog koda? Tu priču nikada nisam sasvim progutao, a pokušavao sam, nije da nisam. Žvakao sam i žvakao. Pa i da sam je progutao ne bih je nikad mogao svariti. Potpuno mi je neubedljiva. Pa sva klinasta pisma napuštena su pre par hiljada godina kao krajnje nefunkcionalna – bar sam tako učio u školi. I vi ste?

Rebusi su zagonetke koje su predstavljene slikama (i slovima), a sve poruke poslate u beskrajno prostranstvo mi upravo i liče na nekakve kombinovane rebuse, namenjene enigmatama s dugogodišnjim iskustvom. Ostaje nam samo da se nadamo da će ih napredni vanzemaljci lako rešiti kada u „dogledno vreme” nalete na njih. Da li će odmah shvatiti da su sve one silne crte i crtice dubokoumni tekst koji bi trebalo pročitati ili će se debelo zamisliti? Primetili ste da sam napisao „pročitati”, a ne „prevesti”? Nema potrebe prevoditi ono što je svima u univerzumu lako razumljivo – bar su nam to tako svojevremeno objasnili premudri autori odaslatih poruka, duboko verujući u to. Pa da poverujemo i mi, šta nas košta?

Dakle, u beskrajni prostor je upućeno par kombinovanih rebusa s „lako prepoznatljivim slikama”, a bitni podaci su napisani „lako razumljivim” binarnim kodom, pa ako se napredne svemirske inteligencije dobro pokažu, i jave nam se sa tačnim rešenjima, poslaćemo im još sličnih zagonetki! Da se deca pozabave… Mi smo svoje odradili i niko nam ne može prebaciti da nismo pokazali inicijativu i kooperativnost! Pružili smo vanzemaljcima ruku kao znak „aktivne i miroljubive koegzistencije” i bili bi ludi ako je ne bi odmah prihvatili! Sada su oni na potezu!

Skoro su vodeći svetski astronomi obnarodovali su tezu da je kosmos bar 250 puta veći nego što se pretpostavljalo! Kako da ovo protumačimo? Oduvek smo učili da je beskonačan, a sada ispada da je još beskonačniji – pa šta god to značilo? Ne znam da li delite moje oduševljenje, ali ovim se znatno povećava ciljna grupa kojoj su namenjeni oni naši rebusi, bar za 250 puta!

Pošto vreme neprimetno leti, nećemo ni osetiti, a proteći će i tih nekoliko miliona godina… Dok (ne)strpljivo čekamo da nam jednog lepog dana s kraja beskraja, odnosno s konca beskonačnosti, pristignu sve sami visoko inteligentni odgovori možemo se zabavljati rešavanjem naših zemaljskih problema, a njih je uvek bilo i više nego što nam je potrebno, i biće ih još, bez obzira na to da li ih zovemo zagonetkama, zagonetnim pričama, tajnama ili misterijama.

Parafraziraću dobro poznatu misao našeg nobelovca: „Sve su zagonetke teške za rešavanje. Nikada ih nećemo sve rešiti. Nikada ne smemo prestati da ih rešavamo.” A vi rešavajte i grešite, jer na greškama se najbolje uči!

Tekst je preuzet iz knjige „Rebusi i kako ih se rešiti”, Miodraga Ivaniševića, koju možete naći u svakoj bolje snabdevenoj knjižari ili naručiti pouzećem natelefon: 066/240 499 ili e-mail: miodrag.ivanisevic@gmail.com

O autoru

Stanko Stojiljković

Ostavite komentar