MENTALNA LOZINKA

REPETITIO EST MATER

783 pregleda

Posle povratka s Boninova, kroz laganu priču s čestitim starinama, došao sam do saznanja da je Hristifor, odnosno Risto, imao i rođenog brata Đuru, koji je, gle čuda, takođe bio trgovac. Morao sam sesti i popiti još jednu kafu, koju mi je strina odmah nasula i pošećerila...

miodrag-ivanisevic

Miodrag Ivanišević

Sama priča o brojnim ponavljanjima počela je pre nekoliko godina, onog časa kada sam presekao dilemu i konačno krenuo s malo ozbiljnijim prikupljanjem građe za knjigu o jednom od mojih čukundedova, poznatom dubrovačkom trgovcu Hristiforu, kojeg sam već pominjao. To je stari dug prema precima, i obaveza da ispunim obećanje svojevremeno dato mom ocu, na jednom od naših putovanja do Veličana, da ne kažem do Popovog polja.

Posle povratka s Boninova, kroz laganu priču s čestitim starinama, došao sam do saznanja da je Hristifor, odnosno Risto, imao i rođenog brata Đuru, koji je, gle čuda, takođe bio trgovac. Morao sam sesti i popiti još jednu kafu, koju mi je strina odmah nasula i pošećerila. Dok sam o Risti Ivaniševiću već našao dosta informacija, u raznim knjigama, ali i na internetu, o Đuri nigde nije bilo ni reči.

Trudio sam se da bilo šta pronađem, i nadoknadim propušteno, ali sve mi je bilo uzalud. A onda sam se jednog dana zainatio i seo za kompjuter, čvrsto rešen da ne ustajem dok nešto ne pronađem. Otišao sam na „Gugl”, i otpočeo potragu. Otkucao sam: Đuro Ivanišević (Đuro Ivanišević), Trebinje, trgovac… Ništa! Pa Đuro Ivanisevic (Djuro Ivanisevic), Trebinje, trgovac… Ništa! Duro Ivanishevich (Duro Ivanishevich), Trebinje…

Kucao sam, ustajao, pio lozu, pa još jednu, puštao muziku, otvarao prozore, izlazio, ulazio, jeo smokve i kikiriki, ali sve je to bilo bez rezultata, dok u nastupu nadahnuća nisam napisao: Gjuro Ivanisevic (Gjuro Ivanisevic), Trebinje, trgovac… Slučajno sam se setio Đure Daničića, i njegovog ne baš uspešnog pokušaja reforme latiničnog pisma, od koje nam je ostalo samo jedno – umesto digrafa Dj i dj il Gj i gj, mi i danas koristimo njegove zamenske grafeme Đ i đ.

I tada su mi se otvorili brojni prozori, od kojih je najviše obećavao onaj u kojem se moglo pročitati: „Obitelj Burovića živila je u Perastu, to je – kako mi kazuje uvaženi trebinjski trgovac gosp. Gjuro Ivanišević (Gjuro lvanišević) – bila jedna od najuglednijih i vrlo bogatih kuća u Boki…“ (Glasnik Zemaljskog muzeja 01/04/1897).

Sada je jasnije, Daničićeva reforma bila je tek 1902. godine, nakon punih pet godina, a u „Glasniku“ je Đurino ime bilo napisano po tada važećem pravopisu – kao Gjuro (Gjuro). Da li je ovo moguće? Kliknuo sam mišem, i našao se na internet stranici „Glasnika zemaljskog muzeja“ u Sarajevu. Sve skenirano i razvrstano po godinama izlaženja, u formatu PDF, koji je omogućavao jasno čitanje, uvećanje i štampanje teksta. Poput deteta u poslastičarnici nisam znao kuda da se okrenem, otkuda da krenem.

Bio je to jedan potpuno novi svet, jer su pred mene iskakale stranice i stranice zanimljivih naučno-popularnih tekstova, vezanih za biologiju, istoriju, geografiju, etnologiju…

Izgubivši predstavu o vremenu, samo sam čitao, i čitao. Pala je noć, ali još se nisam predavao. Još malo, još samo ovu godinu da pročitam. Došao sam tako i do prvog seta iz 1897. godine, otvorio sadržaj, i počeo da na brzinu listam. Na stranici 193 dočekale su me „Stare listine porodice Resulbegović“, tekst koji je napisao Ibrahim-beg Defterdarović, o porodičnim papirima, pronađenim na tavanu stare kuće u Trebinju, i nesebično nam ih ponudio na čitanje, kao vredan zapis o jednom vremenu.

Negde oko ponoći došao sam i do one rečenice iz prozorčeta: „A sad bi još preostalo da se koja progovori o porodici Burovića. Nego o tome nemam mnogo podataka pri ruci. Obitelj Burovića živila je u Perastu, to je – kako mi kazuje uvaženi trebinjski trgovac gosp. Gjuro Ivanišević – bila jedna od najuglednijih i vrlo bogatih kuća u Boki Kotorskoj. Narod priča o nekom konte Vuku Buroviću, koji je bio silan i slavan sa svojeg bogatstva…“

Tako je, očas posla, „uvaženi trebinjski trgovac“, gospodin Gjuro Ivanišević, izašao iz senke i postao realna ličnost, u realnom vremenu i prostoru. Dakle, naš Đuro se pominje i u spisima s kraja devetnaestog veka, i to jedne nadaleko čuvene porodice.

Salih Resulbegović je rođen u Trebinju, a posle školovanja prelazi u Travnik, gde je postao vezirov defterdar (šef finansija celog pašaluka) – ubrzo nakon njegove smrti sinovi su se prozvali Defterdarovićima. Ibrahim-beg Defterdarović je rođen u Travniku, a visoke škole završio je u Sarajevu. U „Glasniku Zemaljskog muzeja BiH“ objavljen mu je tekst o kojem pričam.

Ne znam kakvu je prilaznu priču Đuro ispričao Ibrahim-begu, ali akademik Kaplan Burović piše: „Salih Resulbegović, četvrti sin Resul-bega Sulejmanagića, rođenog u Herceg Novom, po ocu se nazvao Resulbegović. Borio se uz svog slavnog brata Osman pašu, dok je ovaj bio novski kapetan, pa i kasnije, sve dok nije poginuo kod Veličana 1698. godine. Njegov grob u Veličanima je i danas poznat kao Turčinov grob…“ Ubeđen sam da mu se Đuro pohvalio kako se to „Tursko greblje“ nalazi u polju, odmah pored naše Plani, gde se i dan-danas mogu videti kamene ploče.

Ovo je bilo samo lagano zagrevanje, jer sledi citat iz kojeg ćemo saznati kakvu je bajku trgovac Đuro Ivanišević, u trenutku velike inspiracije ili nečeg drugog, pokušao „prodati“ potomku gospodara Trebinja. Ne bih više ništa unapred komentarisao, pa predlažem da pažljivo pročitate rečenice koje slede, jer će vam se sigurno neke stvari učiniti dobro poznate. Da li je to sve bila čista slučajnost ili samo priprema terena za Đurine dobro osmišljene poslovne kombinacije, ostaće neizvesno – bar još neko vreme.

„Još mi je jednu pripovijedao gosp. Ivanišević o Burovićima, koju mu je još u Americi kazivao neki Bokelj. Ista – i ako priča – vrijedi da se zabilježi, jer nam kazuje, kako naš narod tumači postanak imena mletačkom trgu, to se zove Piazza Schiavona, Mlecima zaprijetio neki crni Arapin, divske snage, te je razna zla činio po Mlecima, a Mlečići nikako da mu stanu u kraj. Svakog čika, a niko da se pouzda, da mu izagje na junački mejdan. Njegova je sablja s mnogoga skinula glavu, a zabrinuti dužd pisao je svojim namjesnicima knjige, neka na svim stranama mletačkog područja traže čovjeka, koji bi mogao stati Arapinu na mejdanu.

Taka je knjiga došla i u Boku na ruke konte Burovića, a na njegov oglas prijavio sa neki čobanin iz Paštrovića kod Budve. Burović se smijao, kad je vidio ovog čobanina, jer ga na oči nije ništa bilo. Bojeći se bruke, odgovarao ga Burović, da ne ide u Mletke, a on hoće pa hoće. Kad nije bilo druge, Burović mu ponudi dobro oružje i odijelo, a čobanin odbi sve, jer da mu je dosta njegov nož za pojasom. Dužd i senat odahnuli, kad im je Burović javio da vodi junaka, te željno očekivali njegov dolazak, Kad je Burovićeva galija bila na pomol Mletaka, izašao je pred njega dužd sa senatom, te ga dočekali na obali. Ali kako su se smrčili, kad im je Burović pokazao slaba, koštunjava čovjeka, koji je u prostom čobanskom odijelu došao da se bije s Arapinom, kojega je obuzela prekomjerna obijest, kad su mu rekli, da će ovaj podijeliti s njime mejdan. „Zar nijeste mogli boljeg naći?“ pošprdno se obratio Arapin duždu i senatu. A Paštrovićanin će Buroviću: „A šta ovi ovđe govore, konte?“ Kad mu je konte kazao, o čemu se radi, zaći će čobanin: „Recite mu, konte, da su bolji ostavljeni za boljega, a njega da sam ja zapanuo.“

Šta kažete za mog Đuru, kako je popovska lisica izgradila priču? Ne bi to ni Šeherezada ovako dobro zakukuljila. Mislim da je beg otvorenih usta slušao visprenog trgovca, verujući mu na reč, presrećan što se u dalekom svetu pričaju priče o njegovim precima, plemenitim Burovićima. Đuro se baš dobro pripremio za nastavak priče, ali i ja sam. Videćete već…

Knjiga „Resulbegovići, porodična istorija“, objavljena je u Ženevi 1994. godine, da bi je njen autor, koji je 1997. godine i službeno promenio svoje prezime Resulbegović u Burović, u prezime slavnih predaka, objavio u Perastu, 2007. godine, pod naslovom „Burovići, porodična istorija“.

Tu je navedeno i sledeće: „Uzimajući u obzir da su Burovići-Resulbegovići stupili na vlast u Herceg Novi kao kadije-kapetani negdje još od 1545. godine i vladali Trebinjem sve do 1880. godine, kada je Hercegovina potpala pod vlast Austro-Ugarske monarhije, ispada nam da su Resulbegovići vladali Trebinjem i čitavom Južnom Hercegovinom punih 330 godina, razumije se – pod turskom zastavom. Kao gradonačelnici oni će nastaviti da vladaju Trebinjem i pod zastavom Austro-Ugarske monarhije. Ne vjerujem da je ijedna dinastija vladala duže na Balkanu, pa ni Nemanjići.“

Vreme je da vidimo šta se dalje dešavalo, odnosno kako je Đuro nastavio priču, trudeći se da po svaku cenu zadrži pažnju svog slušaoca. Do sada mu je govorancija tekla k’o mleko.

,,Ugovoren je za sjutru dan mejdan i to na lagji, zvanoj catara, čija je paluba, budući obično služi za provoz kamena, široka i ravna. Usidrili lagju, da se ne ljulja, a u Mlecima što je bilo stara i mlada izašlo na obalu, da gleda mejdan, Arapin so ustobočio na catari, te se obijesno smije i kao od šale omjera sabljom, kuda će posjeći svojeg protivnika. A kad je ovome to šale malo i previše bilo, trgne iz potaje nož i raspori Arapa…

Silan pljesak sa obale stane povlagjivati Paštrovićaninu, a Arapove napasti oslobogjeni Mlečići priredili su veliko slavlje Buroviću i njegovu zemljaku. Nego prostodušni čobanin nije za sve to vele mario, pa kad su ga dužd i senat, hoteći ga nagraditi za junačko đelo, uveli u bogatu riznicu, te mu ponudili da uzme blaga koliko mu srcu drago, zavukao je za pas ruku, te izvadio rubac, u čijem je kraju bilo mrtvim uzlom zavezano nekoliko sitnih novaca. Otalen je izvadio malen novac, te ga bacio na jednu od mnogijeh hrpa zlata i dukata, što su tu u u riznici bili nagomilani. Upitan za uzrok odgovori: „Da se je odavlen uzimalo, a ne davalo i donosilo, ne bi ovđe bilo ovoliko blaga“.

Uzalud se svi i dužd i senat i Burović mučili da ga sklonu da što uzme; njegova tvrdoglavost bila je neslomiva. Kad su ga napokon molili, da ipak nešto uzme, odgovorio je da ne traži ništa više, nego da mu dadu jabuku, pak dokle se on njome baci, da se to mjesto prozove po njegovom narodu. Mlečići na to pristali i on se bacio jabukom, a mjesto se prozvalo Piazza Slavonna t. j. slavenski trg, no lukavi Mlečići promjenuli kasnije to ime u Piazza Schiavona t. j. trg robova. Toliko sam čuo pričati o Burovićima, a nijesam mogao saznati, da li i danas živi kogod od te porodice ili je sasvim izumrla.“

Beg zapisa sve što mu je Đuro ispričao, i sve nas ostavio u čudu, jer sam siguran da ste i vi prepoznali elemente iz ,,Kanjoša Macedonovića“, Stjepana Mitrova Ljubiše, ,,priče paštrovske iz petnaestog vijeka“, prvi put objavljenu u Dubrovniku 1870. godine. U njoj se govori o nevisokom trgovcu, koji je u dvoboju ubio ogromnog Furlana, i tako učinio veliku uslugu duždu, i celoj Veneciji. Naime, džin je zvao dužda na megdan, pa „ako mu ne izađe ili zatočenika ne pošalje, a ono da mu preda krunu i ključeve blaga svetoga Marka, i jedinicu kćer u ženu“.

Posle povratka sa „službenog puta“ Kanjoš je Paštrovićanima  podneo „izveštaj o situaciji u svetu“ i posle dugog nadmudrivanja svi su se jednoglasno složili da taj i takav Kanjoš bude njihov izaslanik, i duždev zamenik, odnosno ovlašćeni megdandžija. Dali su mu i odgovarajuće pismo da ga preda „onome koga se tiče“.

„Od nas suđa, vojvoda, vlastele i cijele bankade u ime naroda vjerne komunitadi paštrovske, čestitome duždu i svoj plemenitoj gospodi mletačkoj čast i poklon“. A po tomu: „Naš lijepi brat Kanjoš Macedonović donio nam od vaše milosti pozdrave i poruku da vam opremimo jednog brata, koji će mjesti dužda izaći na megdan junački. Vazda gotovi, ukoliko smo vrijedni, ugoditi prevedromu vladanju mletačkomu, evo šaljemo istoga Kanjoša s blagoslovom i velimo: gdje je on, tu smo mi svi. Zahvalni na čast koju ste nam učinili, nadamo se prvo u Boga pak u našu staru sreću da ćemo i toga i sve druge duždeve zlotvore satrijeti. Zaključeno na običnome mjestu od pravde, na Mučenike u proljeće, i pečaćeno visećim pečatom.“

Po dolasku „u Mletke“ Kanjoša je prvo sačekala borba s birokratskim aparatom, ali je naposletku ipak nekako došao do duždovog prijemnog odelenja, naklonio se i predao pismo, da ne kažem zvaničnu akreditaciju.

„Mi se nadali da će nam doći bolji i viši junak neg si ti“, rekao mu je jedan od tih „sekretara“, na što je Kanjoš odgovorio: „Moja gospodo, bolji i viši pođoše boljijema i višijema, a ja jedva vas dopadoh! Ja sam najprije došao do vas, jer neću da izlazim pred dužda nego slavodobitan, a vi mene lijepo dočekaste!“

Ili, što bi ono Đuro rekao Ibrahim-begu: „Recite mu da su bolji ostavljeni za boljega, a njega da sam ja zapanuo.“ Dobro je on to sve uspeo da popamti, ali je iz nekog razloga izostavio razgovor koji su vodili Kanjoš i Furlan, prilikom iskrcavanja na ostrvce gde će se održati njihov dvoboj. Možda mu se nije najbolje uklapao u koncepciju?

„Ukrcaju se svak u svoj čunj i zavezu po krmi. Kad dopru k ostrvici, skoče oba jedanak na kraj, a Kanjoš otisne svoj čunj od kraja. „Što činiš“, vikne Furlan, „što oturi čunj, jesi li pri sebi?“

„Ne trebaju nam dva“, odgovori Kanjoš, „ja ću se tvojijem vratiti, a tebi već ne trebuje ni čunja ni konja, ti si svoju čašu ispio.“ Vredi nam upamtiti ovako mudro obrazloženje.

Ne bih prepričavao samu borbu, jer je rezultat svima dobro poznat – mali David je pobedio Golijata, i izazvao oduševljenje na obali. I staro i mlado se zahvaljivalo spasiocu i slavilo Furlanovu pogibiju. Preneli su Kanjoša, na zlatnim nosilima, do dvora, gde je duždu velikodušno poklonio neke pokojnikove stvari.

„Evo ti, čestiti dužde, obilježja koja sam digao sa mrtva odmetnika. Ovako ti svaki neprijatelj obršio i na moru i na suhu, kao što je danas ovaj Furlan.“ Verovatno bi trgovac nastavio sa upućivanjem dobrih želja, da ga dužd nije iznenada objeručke zagrlio, i poljubio posred čela. Otišlo se na večeru, da bi se sutradan slavlje nastavilo, a dužd je s Kanjošem „pod ruku“, i velikom pratnjom, ušao u dvoranu „gdje se duždi krune i cari primaju“.

„Sad“, reče tumač, „evo smo otvorili blago svetoga Marka, pristupi i uzmi koliko te je volja, i što sam zapovijedaš.“ Pristupi Kanjoš gvozdenoj su tri brave skrinji, kad li skrinja puna udušena zlatnijeh dukata. Pogleda Kanjoš blago, pak se posmijehnu, izvadi iz toboca svojega dukat i baci u skrinju.“

„Što činiš?“, vikne začuđeni tumač. A Kanjoš njemu: „Da se iz ove skrinje diže a ne meće to bi blago brzo nestalo: brzo biste joj dno vidjeli“. Kanjoš je iskoristio pruženu priliku i prosuo još nekoliko mudrih misli, a na pitanje samog dužda kakav bi on dar prihvatio, šta bi on tražio, posle kraćeg razmišljanja je izgovorio:

„Pitam“, vikne Kanjoš, „da nam ne uzimate carine ni mrnara, da stojite pošteno na pogodbi koju smo utvrdili pri predaji, i za bolje jemstvo da se zove imenom našega naroda ona obala u Mlecima pri moru gdje se iskrcava naša trgovina. Drugoga dara i obilzvža niti tražim, niti primam.“

„Naredi senat da se to mjesto za dovijeka naziva Slavenskijem trgom, La riva degli Slavoni, i propisa da se na njem iskrcavaju i rasprodaju slavenske trgovine dovozne, bez carine i đumruka. No su te naredbe i ti propisi trajali koliko mački muž. Ime Mleci preokrenu u nisko i podlo – Riva dei schiavoni; a malo po malo uvedu carinu i počnu uzimati mrnare, ne pazeći ni na pogodbu ni na riječ Kanjošu zadanu.“

Dakle, kao što nam je Stjepan Mitrov Ljubiša ispričao priču o hrabrom trgovcu, iz Paštrovića, koji je ubio strašnog džina, tako je jedan drugi neustrašivi trgovac krenuo da prepričava te iste Kanjoševe dogodovštine, obazrivo mu promenivši zanimanje, da ipak ne bude trgovaca preko svake mere, i pretvarajući ga u „čobanina iz Paštrovića, kod Budve“. Strašni Furlan je u Đurinoj priči postao crni Arapin, ali mu je sudbina ostala nepromenjena.

Na slici je spomen-ploča, koja se i danas nalazi na rivi Skijavoni (Riva degli Schiavoni) u Veneciji. Prevod koji sledi trebalo bi da odgovara napisanom tekstu na italijanskom, mada su, očito, potrebna neka pojašnjenja. Recimo, ubeđen sam da se, kada se kaže „riva“, ne misli samo na obalu nazvanu Skijavoni, već na celokupnu obalu Jadranskog mora, jer samo tako nastavak priče ima smisla.

NA OVOJ OBALI

SU HRABRI SLOVENSKI VOJNICI

ODLUČILI DA BRANE VENECIJU

NAKON UKAZA KOJIM SE NAREĐUJE

STRANCIMA DA NAPUSTE GRAD

JAVNO IZRAZIVŠI VIŠEVEKOVNE VEZE

LOJALNOSTI KOJE VEZUJU DALMACIJU

I MLETAČKU REPUBLIKU

1797-1997

DALMATINSKA ŠKOLA

SVETIH ĐORĐA I TRIFUNA

Riva je u primorskim mestima uobičajeni naziv za uređenu obalu, popločanu belim kamenom, koja se uglavnom koristi kao šetalište, ali i pristanište za barke i brodice. Kada se u narodnoj pesmi „Dva Bračanina“ kaže: „Tad rivom prođe cura fina, nosi bokal vina“, tačno znamo da ona ne prolazi tamo nekakvom obalom, već upravo tom sređenom rivom, žilom kucavicom svakog primorskog mesta. Na spomen-ploči, postavljenoj na venecijanskoj rivi, mislilo se, bar po meni, na celokupnu obalu Jadranskog mora, jer je moćna Serenissima (ital. presvetla, jedan od naziva za Veneciju), a o njoj je reč, vladala i delom Balkana.

Pogrdno ime za Balkansko poluostrvo, kao i njegovo slovensko stanovništvo, bilo je upravo Skijavoni. Jednoiporučni mač „skijavone“, odnosno „slovenski mač“ (ital. spada schiavonesca), bio je jako cenjen u Evropi 16. veka, a nosila ga i je garda mletačkog dužda. Najstariji poznati oblici mačeva sa „S“ nakrsnicom kovani su u Srbiji, između bitaka na Marici i Kosovu polju, što je i dovelo do teze da je „skijavoneska“ nastala u Srbiji krajem 14. veka, a neki istoričari neretko pominju i naziv „srpski mač“.

Na mapi iz 1796. godine vidimo samo jedan deo Mletačke republike, a izostali su Drač, Krf, Solun, Peloponez, Krit, Kipar… Pri dnu mape, krajnje desno, možemo videti Bokokotorski zaliv, a on je jako važan za nastavak priče. Navikli smo se već da nam „Vikipedija“ često daje krajnje proizvoljne, odnosno neupotrebljive podatke, a to zavisi od toga ko je puni, i koja istina trenutno kome odgovara, pa se nemojte mnogo iznenaditi pojedinim objašnjenjima šta su Paštrovići i ko su Paštrovići.

Sećamo se kako je Đuro ispričao Ibrahim-begu, da je duždev očajnički poziv došao i do konte Burovića, a da se prijavio neki čobanin iz Paštrovića kod Budve. Grof Jovan Burović, rođen je u Perastu, u Bokokotorskom zalivu, verovatno 1482. godine – kada je tu stigla i jaka Turska. Jovanovog najmlađeg sina, Miloša, kada je prešao na islam, i postao Mehmet, sultan je proglasio agom.

Milošev sin Risto nazvao se Rizvan, a njegova tri sina su se po ocu prozvali Rizvanagići. Odoh ja predaleko, ali još uvek nisam izgubio nit, jer je suština u tome da je Kaplan Burović napisao porodičnu istoriju, koja se čita kao uzbudljiv roman, i gde se lepo vidi kada su, kako i zašto, menjana neka porodična prezimena. Pa tako vidimo da su iz istog korena nastali i Rizvanagići i Rizvanbegovići, i Defterdarovići i Dizdarevići, i Osmanpašići i Kapetanovići. Lepo je znati svoje poreklo, a valjalo bi i sačuvati saznanje o njemu i preneti ga svojim potomcima.

Tristan je bio vitez okrugloga stola, kralja Artura, a naša srednjevekovna književnost ga poznaje kao Trištana. U „Povesti o Trištanu i Ižoti“, odnosno o Tristanu i Izoldi, opisan je još jedan od dvoboja koji su se održali na malom osrtrvu, i tu ne bi bilo ništa čudno da se nisu ponovile već viđene radnje. Skratiću priču na najmanju moguću meru, i navesti samo ono što je, po meni, bitno za poređenje s prethodnim obračunima.

U jednom delu romana opisano je kako su kralju Marku, od Kornovala (Kornvol, op.a.), došla četiri viteza i donela poruku koja se mogla shvatiti samo kao ultimatum, i nikako drugačije.

„Kralju, tebi nas je poslao dobri vitez Amurat iz Orlendeje (Orlean, op.a.) s ovim rečima: ,Da daš danak, koji su tvoji preci davali mojim precima iz Kornovala u Orlendeju, i neka to bude svršeno do desetoga dana. Ako date, sklapamo mir; ako nećeš dati, znaj da tu za malo dana neće ostati pedalj zemlje nerazoren.’ Začu to kralj Marko pa se prestravi i ne znade šta da odgovori. A Trištan stupi napred te stade ispred kralja i reče glasnicima:

,Hodite ovamo, vi što ste tako drsku poruku doneli! Recite vašem gospodaru: Ako su naši preci zbog nepameti svoje vašem kraljevstvu danak davali, sada ga više nećete uzeti. Ako bi vaš gospodar kralj orlendejski želeo da ga ipak dobije, neka dođe i uzme mačem na megdanu; drukčije ga ne može dobiti, a ja sam spreman da mu ga otmem svojom rukom’.“

Kao što se moglo i pretpostaviti, hrabri vitez Trištan je bez mnogo razmišljanja preuzeo na sebe ulogu borca za kornovalsku slobodu. Kralj Marko je predložio da se borba održi na ostrvu Samsonu, a da dvojica megdandžija tamo pođu svaki u svojem čunu. Čekajte malo, imali smo već borca koji se borio da spase čast i slobodu države povezane sa (svetim) Markom, a sada je i taj Trištan trebalo da brani jednog Marka, odnosno svog dragog ujaka i njegove verne podanike. Pa još i da u čunu odvesla do malog ostrva i otpočne dvoboj s neustrašivim vitezom. Ali to nije sve, jer kada je došao dan dvoboja desilo se opet „već viđeno“.

„Trištan uđe u čun i brzo se nađe na ostrvu. Amurat ga spazi, divljaše mu se kako je smeo da prihvati borbu s njime, a Trištan, čim stiže, odgurnu svoj čun na vodu.

Upita ga Amurat: ,Što si odgurnuo čun?’

Trištan odgovori: ,Jedan od nas ima da se vrati u tvojem čunu, a drugi tu da ostane’.“ Potom sledi detaljan opis borbe dvojice vitezova, s ishodom koji se lako mogao predvideti. Kralj Marko je posle bitke zagrlio svog iscrpenog sestrića, zahvaljujući mu.

„I kralj ga povede u crkvu, da odadu Bogu hvalu, a zatim ga odvede u dvorac, uz veliko veselje i igre, pošto je narod bio oslobođen davanja zahvaljujući Trištanu“.

Šta možemo zaključiti nakon čitanja svih navedenih citata? Da li je tu bilo prepisivanja? Đuro Ivanišević je, očigledno, Ibrahim-begu prepričao pripovetku „Kanjoš Macedonović“, onako kako mu je to odgovaralo, ne baš od reči do reči, naravno, ali mene više zanima kako je Ibrahim-beg upamtio sve ono što je čuo od „načitanog“ trgovca. Verovatno je imao neke svoje razloge, da nam sve to lepo upakuje u „Stare listine porodice Resulbegović“, s tim da je diskutabilno šta mu je Đuro sve ispričao, a šta je on na to dopisao. Ne verujem da je beg ili neko njegov hvatao beleške, mada je sve moguće.

Kada Ibrahim-beg kaže: „A sad bi još preostalo da se koja progovori o porodici Burovića. Nego o tome nemam mnogo podataka pri ruci“, verovatno je u pitanju nastup skromnosti, jer ako je iko imao te podatke, imao ih je on. Zatim je dodao: „Obitelj Burovića živila je u Perastu, to je – kako mi kazuje uvaženi trebinjski trgovac gosp. Gjuro Ivanišević – bila jedna od najuglednijih i vrlo bogatih kuća u Boki Kotorskoj. Narod priča o nekom konte Vuku Buroviću, koji je bio silan i slavan sa svojeg bogatstva…“

Kažem ja vama da je skromnost u pitanju, jer on se ne hvali svojim uglednim i bogatim precima, već pušta Đuru da to uradi umesto njega. Ibrahim-beg je samo ponovio ono što je čuo, a uvek je dobro čuo. Mada nigde nisam našao pomena Vuku Buroviću – to mu se pričinilo ili je Đuro malo omanuo. Kažu da se grof Jovan Burović proslavio učešćem u brojnim pomorskim bitkama i da je bio pravi „morski vuk“, pa postoji mogućnost da je to u pitanju.

Mislim da bismo priču mogli završiti u prelepom Perastu, jer postoji više razloga za to. Dosta sam napisao o grofu Jovanu Buroviću iz Perasta, ali sada moram pomenuti i grofa Josipa Viskovića, koji je ostao upamćen po tome što je, kao poslednji kapetan Perasta, držao podignutu crvenu zastavu, sa zlatnim lavom, tri meseca duže od same Venecije(!), koja je kapitulirala 12. maja 1797. godine. Pošto je 23. avgusta skinuta s kapetanske kuće, ta zastava je pohranjena u Crkvi svetog Nikole, gde je konte održao srceparajući govor, a pamti se ono njegovo: „Ti s nama, a mi s tobom!“ Da li vam to možda zvuči poznato? Opet Kanjoš?

Josip Lalić (Giuseppe Lallich, 1867-1953) „Celivanje zastave“

(Bacio della bandiera)

Kada su Paštrovićani pratili Kanjoša na put, dali su mu pismo za Mlečane: „Vazda gotovi, ukoliko smo vrijedni, ugoditi prevedromu vladanju mletačkomu, evo šaljemo istoga Kanjoša s blagoslovom i velimo: gđe je on, tu smo mi svi.“ Neko bi u ovome video preveliku poniznost, ali valja znati da su Perast, a i cela Boka, pod Venecijom doživeli procvat. Otvarala su se brodogradilišta i škole, cvetala je trgovina, a peraški pomorci bili su cenjeni zbog njihovog znanja i hrabrosti. I lojalnosti, naravno.

Ona spomen-ploča na trgu Skijavoni, postavljena na dvestogodišnjicu pada Presvetle Republike Venecije, govori tome u prilog jer ne smemo zaboraviti da je i konte Josip Visković u svom govoru na „narodnom“ jeziku naveo: „Za tristo i sedamdeset i sedam godišta naša bića, krv naša, i životi naši isti, bili su poklonjeni tebi, i vele smo se srećni cijenili: za trista i sedamdeset i sedam ljeta Ti s nami, a mi s Tobom bijesmo na moru vazda glasoviti, vazda slavodobitnici. Nitko nas s tobom ne viđe bježati; nitko nas s tobom ne vidje predobivene.“

Plakali su Peraštani, jer su znali da više gube nego što dobijaju, pa je zastava Serenisime ispraćena uz dvadeset i jedan topovski hitac, a tada se iznad Perasta zavijorila visoko podignuta zastava Austrije, koja je od Napoleona dobila celu Dalmaciju.

Priča je počela kao krajnje neizvesna potraga za misterioznim Đurom, a privodimo je kraju logičnim zaključkom: „Ko ne pamti svoju istoriju osuđen je da mu se ponovi!“ Na ovo bi onaj „zakonodavac“ Marfi verovatno dodao – „I to u najgorem mogućem obliku!“

Uspeo sam da konačno, posle mnogo utrošenog vremena, a zahvaljujući pre svega teškom mukom pronađenim istorijskim podacima, uz neverovatnu podršku širokogrude Fortune, dođem do moga čukundede Đure, i više ga ne mislim gubiti. Valja mi ga sačuvati i za generacije koje dolaze!

Tekst je preuzet iz knjige „Misterije i kako ih se rešiti“, koja je u završnoj pripremi.

Knjigu Miodraga Ivaniševića „Rebusi i kako ih se rešiti“ možete naručiti pouzećem telefon: 066/240 499 ili e-mail: miodrag.ivanisevic@gmail.com

O autoru

Stanko Stojiljković

Ostavite komentar