ŠAPUTANJE NERAVA

SEDAM KORAKA DO PAKLA

630 pregleda
Iz filma „Ljubav”, Mihaela Hanekea

Uznapredovala demencija je pravi slom ličnosti i intelekta jer emocije nisu kontrolisane, pažnja je teško poremećena, a memorija u potpunom rasulu. Uopšte uzeto, nema nijedne bolesti prouzrokovane starošću koja je gora od demencije, a naročito od Alchajmerove bolesti, njene glavne i najčešće forme. Neuroni, glavne ćelije mozga, bukvalno umiru zagušeni u mulju lepljivih i strukturalno izmenjenih proteina.


Prof. dr Momčilo Đorđević

Demencija ne sustiže svakoga na isti način, napreduje različitom brzinom i ne ispoljava se za sve jednako. Neko ostaje u fazi blage demencije dugi period vremena, dok kod drugih simptomi brzo napreduju… Iako su zaboravni seniori velika ciljna grupa industrije lekova, istraživanje na polju demencije i Alchajmerove bolesti kaska za drugim istraživanjima poput onih u kardiologiji i onkologiji. Ali i na ovom polju ove godine je učinjen pomak.

Odemenciji i njenoj daleko najčešćoj formi, Alchajmerovoj bolesti, poslednjih godina, a naročito u skorije vreme, govori se i piše isto toliko koliko o bolestima srca i kanceru. Do šezdesetih godina prošlog veka, demencija se nije računala u velike probleme, iako se znalo da ide ruku pod ruku sa starošću. Otkad je postalo očigledno da je ima sve više i da pogađa koliko siromašne toliko i bogate, demencija i njena kraljica – Alchajmerova bolest – postale su važna tema rasprava i u stručnom i u laičkom svetu.


Obeležavanje Svetskog Alchajmerovog
dana, posvećenog obolelim od demencije

Ko god je prevalio 60 godina i stao ispred ogledala, zbog neprijatnih slutnji mogao bi da dovede u sumnju smisao dugovečnosti koja je oduvek bila jedna od glavnih preokupacija medicine i želja svakog čoveka. U svetu sa dobro organizovanim zdravstvenim sistemom, starijih i naoko dobrodržećih je sve više, jer je u poslednjih 50 godina došlo do značajnog poboljšanja u lečenju i prevenciji srčanih i respiratornih bolesti, moždanog udara, raka i drugog. Ne zaboravimo i probuđenu svest o opasnosti od pušenja, holesterola i povišenog krvnog pritiska!

Jedna nedavna studija vaskularnog sistema pomoću magnetne rezonance (MR) pokazala je da šezdesetogodišnjaci danas imaju daleko bolje krvne sudove nego njihovi vršnjaci pre 40 godina, ali i da sve što je dobro za srce i krvne sudove dobro je i za mozak (o ovome ima više u časopisu Neurology vol. 79). To u stvari znači dašezdesetpetogodišnjak relativno dobrog zdravlja zahvaljujući napretku medicine može računati na još devetnaest godina života, što je skoro četiri godine više nego što je njegov vršnjak očekivao 1970. Pre toga, od kraja devetnaestog veka sve do 1970. šezdesetpetogodišnjak je dobio samo tri godine produženja očekivanog života.

Alchajmerov cunami 

Tokom najvećeg dela ljudske istorije, ukupno stanovništvo, statistički gledano, obrazovalo je neku vrstu piramide: mala deca su predstavljala najveći deo, tj. bazu piramide, dok je svaka dalja, tj. starija grupa bivala sve manja i manja. Godine 1950. deca ispod 5 godina života predstavljala su u Evropi i SAD samo 5 odsto populacije; odrasli od četrdesetpete do četrdesetdevete bili su zastupljeni sa 6 odsto, a oni preko osamdeset godina – sa 1 odsto. Danas imamo isti broj pedesetogodišnjaka i petogodišnjaka. Za trideset godina, biće isti broj osamdesetogodišnjaka i dece od pet godina, a pred kraj ovog veka biće ih koliko i novorođenih. Po svoj prilici, zbog stalnog produženja dužine života mogli bismo očekivati i pravi cunami Alchajmerove bolesti – koja čini oko 2/3 svih demencija.


Svetska populacija po starosnoj dobi
1980-2015-2050 (projekcija)

Uznapredovala demencija je pravi slom ličnosti i intelekta jer emocije nisu kontrolisane, pažnja je teško poremećena, a memorija u potpunom rasulu. Uopšte uzeto, nema nijedne bolesti prouzrokovane starošću koja je gora od demencije, a naročito od Alchajmerove bolesti, njene glavne i najčešće forme. Neuroni, glavne ćelije mozga, bukvalno umiru zagušeni u mulju lepljivih i strukturalno izmenjenih proteina.

Hronika demencije

Demencija je bolest mozga, kao što su sužene koronarne arterije bolest srca. I jedna i druga bolest ne prave pauze i postaju sve teže kako vreme prolazi. Najčešća forma demencije oličena je u Alchajmerovoj bolesti koja predstavlja 2/3 svih demencija i zbog toga se koristi kao njen sinonim.

Pored demencije usled Alchajmerove bolesti, druga najčešća forma je vaskularna demencija, koja nastaje zbog poremećaja protoka krvi kroz male krvne sudove u mozgu i zbog mini-moždanih udara, koji godinama ostaju neprimećeni. Postoje i podtipovi, ređe forme demencije, poput one koja nastaje skvrčavanjem čeonog i slepoočnog režnja, tzv. frontotemporalna demencija, zatim jedan tip demencije koja nastaje zbog pojave grudvica naročitih proteina razasutih po mozgu, a koja se naziva demencijom Levijevih telašaca (Lewy body), i najzad, retka, mešovita demencija, koju odlikuju simptomi svih prethodnih formi.

Ono što je nedvosmisleno i što se oduvek znalo jeste da opasnosti od Alchajmerove i drugih vidova demencija rastu s brojem godina. Bilo koja od demencija veoma je retka pre 60. godine, dok je između 60. i 70. godine oko 1%. Na nesreću, u osmoj deceniji izgledi razbolevanja su oko 5%, a između 85. i 90. godine oko 18% (za razliku od situacije iz 1989. kada su izgledi pojave demencije u dubokoj starosti bili 25%).


Alojz Alchajmer (1864-1915), bečki doktor koji je prvi dijagnostifikovao
bolest koja je po njemu
dobila naziv, i to 1902. kod pacijentkinje Auguste Deter (desno, 1850-1906).

Prvi simptomi bolesti javljaju se znatno kasnije od postojećih oštećenja neurona u mozgu. Najbolji primer za to je Alchajmerova bolest koja sve svoje zlo pokazuje tek 20 godina posle prvih oštećenja u mozgu. U zdravom mozgu je uvek 100 milijardi neurona, koji se svojim produžecima u vidu grančica različite dužine međusobno dodiruju i tako prenose elektrohemijske informacije. Svaki neuron sa susednim neuronima ostvaruje 10.000 dodira koji se nazivaju sinapsama, a informacije koje teku iz jednog u drugi neuron omogućavaju pamćenje, mišljenje, osećaje, emocije i sve veštine kojima svako raspolaže. Taj složeni proces prenošenja informacija ugrožava se ili prestaje oštećenjem, proređivanjem i nestankom neurona, što se nekad događa naglo, uglavnom zbog povreda i različitih trovanja, a uvek vrlo sporo u poodmakalim godinama i to uglavnom bez spoljašnjih fizičkih, hemijskih ili infektivnih uticaja.

Pojava nepotrebnih proteina u mozgu, koji se u vidu pločica lepe za neurone, ometa međuneuronski transfer informacija. Ti nepotrebni proteini su neka vrsta toksičnog taloga i otpadnog materijala oko neurona, a pripadaju grupi beta-amiloida i tau-vlaknima, koja su za razliku od amiloida pretežno unutar neurona. Kako vreme prolazi, proteinski talog je sve gušći, prekidaju se međusobni spojevi neurona koji se pod uticajem tau-vlakana deformišu, ostaju nefunkcionalni i na kraju se raspadaju i iščezavaju. Taj proces je nazvan neurodegeneracijom i u nešto drugačijem procesu razlog je pojave većine bolesti praćenih paralizom skeletnih mišića. Simptomi svih poznatih neurodegenerativnih bolesti uvek znatno kasne i javljaju se više godina od početka degeneracije.


Uništeni neuroni (desno) usled Alchajmerove bolesti

Kao posledica masovnog gubitka neurona dolazi do nedostatka neurotransmitera (prenosilaca poruka sa neurona na neuron), u nervnom sistemu poznatog kao acetilholin. On je neophodan, pre svega, centralnom nervnom sistemu jer bez njega nema učenja ni pamćenja. Zato se još u ranoj demenciji pojavljuje problem kratkoročnog pamćenja. U kasnijem toku bolesti, u mnogim regionima mozga, a naročito u onim za obradu mirisa, dolazi do razaranja neurona iznutra. To se događa dejstvom tau-proteina, koji se laboratorijski lako identifikuju u kičmeno-moždanoj tečnosti i u nervnim vlaknima mirisnog živca. Poremećaji u osećanju mirisa zato predstavljaju obično rani simptom demencije.Pored toga, u čeonim režnjevima mozga i hipokampusu koji pripada slepoočnom režnju i služi kao depo memorije, povećava se nepotrebna i štetna koncentracija neurotransmitera znanog kao glutamat zbog koga neuroni postaju prenadraženi i gube svoju funkcionalnu sposobnost.

Dodatno kompromitovanje funkcije već disfunkcionalnog mozga u demenciji, nastaje zbog smanjene sposobnosti metabolisanja glukoze koja je mu je glavni energent, a za lekare važan biomarker, tj. supstanca koju je moguće registrovati i izmeriti, a potom na osnovu koncentracije zaključiti da li u metabolizmu mozga postoje smetnje. Smanjeno korišćenje glukoze u mozgu dokazano PET skeniranjem (tomografijom emisije pozitrona), marker je za demenciju, dok je holesterol marker za kardiovaskularane bolesti. Kad u krajnjem stadijumu demencije, naročito Alchajemrove bolesti, neuroni budu uništeni, dolazi do prekida funkcije svih organa i tkiva, što je kraj života.

Nema siguran predznak

Demencija ne sustiže svakoga na isti način, napreduje različitom brzinom i ne ispoljava se za sve jednako. Neko ostaje u fazi blage demencije dugi period vremena, dok kod drugih simptomi brzo napreduju. Demencija nije specifična bolest, već je samo pojam koji podrazumeva simptome svih vrsta demencije i zbog toga se može smatrati sindromom.

Iako se legitimiše poremećenom memorijom, koja je i inače česta odlika seniora, demencija nije neizbežna u starosti. Zaboravnost i izgubljena sećanja na skorašnje događaje, ali ne i na one iz mladih dana, vekovima se smatraju normalnim u poznim godinama. Za nekog ko je sredovečan, a poznat po čestoj zaboravnosti i gubljenju ključeva ili ostavljanja uključene ringle na šporetu posle kuvanja kafe, niko neće reći da je dementan jer se tako nešto događa svima i obično se naziva rasejanošću, a nikako demencijom. Osim toga, s blagim formama demencije može se uz malo poteškoća i uz razumevanje porodice normalno i dugo živeti.

Da li će neko biti žrtva demencije ne može se sigurno reći, ali njena pojava se može smatrati verovatnom posle 65. godine, zatim ukoliko u porodici ima ili je ranije bilo dementnih, i, najzad, kad postoji dugogodišnja arterijska hipertenzija i visok nivo holesterola.Simptomi demencije nisu za sve obolele jednaki po intenzitetu niti vremenu javljanja, ali ih uvek ima, poput poremećaja memorije, pažnje i vizuelne percepcije, zatim rasuđivanja i nesposobnosti rešavanja malo složenijih problema. Međutim, kako vreme prolazi, demencija se pogoršava jer se javljaju novi simptomi.

Demencija je upadljivo očigledna samo onda kad je uznapredovala. Ipak, da bi se potvrdila, potrebna je neuropsihološka ekspertiza, jer ima bolesti i medicinskih stanja u kojima se javljaju simptomi tipični za demenciju (infekcije i avitaminoze) ali koji nestaju posle odgovarajuće terapije. Neuropsiholog neće postaviti dijagnozu bez preciznog neurološkog pregleda i kognitivnih testova kojima sleduje snimanje mozga magnetnom rezonancom (MR) i pregled moždano-kičmene tečnosti da bi se proverilo da li u njoj ima beta 24-amiloida i tau-vlakna.Film „Ljubav“ (2012) Mihaela HanekeaKad neuropsiholog članovima porodice pregledane osobe saopšti dijagnozu i kad na pitanje ima li leka za demenciju” odrečno odmahne glavom, nastaju šok i tišina. Od tog trenutka život se za porodicu menja. Oboleli u mnogo slučajeva ne prihvataju lekove koji, ruku na srce, i nisu naročito efikasni, već deluju uglavnom kao placebo. Od 85. do 90. godine zbog nje umire 36 odsto muškaraca i 20 odsto žena.

Sedam stepenica demencije

Na vratima predvorja Danteovog pakla pisalo je: Ostavite svaku nadu vi koji ulazite”. Ali u Danteovom paklu do koga se spuštalo spiralnim putem od devet krugova, postojao je i ulaz za čistilište koje je imalo izlaz u raj.

1. stepenik – Ko je na njemu, daleko je od starosti:Ko god je dobrog zdravlja i vodi normalan život, na prvom je imaginarnom stepeniku. Međutim, niko ne može biti siguran da će na njemu ostati do kraja života, jer kako vreme teče verovatnoća silaženja na drugi stepenik sve više raste.

2. stepenik – Blagi poremećaji mišljenja:Na drugom stepeniku su svi sa početnim poremećajem memorije, kao što je zaboravljanje važnih podataka ili dugo traženje odgovarajuće reči kojima bi se izrazila misao. Ovo stanje nije uvek upadljivo i na njega niko iz porodice ne obraća pažnju. Neki od sporednih ali važnih podataka koji odgovaraju drugom stepeniku uključuju:

– Zaboravljanje imena poznanika, naziva predmeta iz pokućstva i svakodenevnih reči korišćenih u kući i van kuće;
– Zaboravljena i nikad samostalno pronađena mesta na kojima su ostavljeni predmeti za svakodnevnu upotrebu, poput naočara.


Faze moždane atrofije kod
Alchajmerove bolesti

3. stepenik – Usporeno mišljenje: Ovaj stepenik vodi ka simptomima koji su sasvim očigledni prijateljima i porodici, iako nemaju veliki uticaj na svakodnevni život. Pojavljuju se novi simptomi:

– Izrazita zaboravnost i problem sa rešavanjem složenijih problema;
– Neprekidno postavljanje istih pitanja na koje je već dobijen odgovor;
– Smanjena sposobnost završavanja započetih poslova;
– Nedostatak koncentracije i pojava dezorganizacije;
– Gubljenje orijentacije u susedstvu i puta do kuće.

4. stepenik – Izraženi pad sposobnosti mišljenja: Ovaj stepenik u stvari označava pravu demenciju, pre svega Alchajmerovu bolest. Simptomi pada misaone sposobnosti su svima očigledni i porodica insistira na pregledu svog člana kod lekara neurologa ili psihijatra. Znaci stajanja na četvrtom stepeniku:

– Povlačenje iz društvenog života;
– Loše raspoloženje;
– Gubitak reakcije na događaje u okolini;
– Veliki problemi u rešavanju rutinskih zadataka;
– Odbijanje svega što se nudi u smislu lečenja.

5. stepenik – Ozbiljan pad kognitivnih sposobnosti: Na ovom stepeniku obolelom je neophodna pomoć pri oblačenju i korišćenju kupatila. Simptomi su:

– Konfuzija i izrazita zaboravnost;
– Potpuni gubitak skorašnje memorije;
– Zaboravljanje imena osoba koje ga okružuju.

6. stepenik – Težak pad misaonih sposobnosti: Ovaj stepenik vodi ka potpunoj demenciji i najčešći je u Alchajmerovoj bolesti. Na ovom stepeniku su novi simptomi:

– Problem sa spavanjem;
– Opsesivno ponašanje, npr. pranje ruku desetinu puta na sat;
– Strah i uzbuđenje;
– Gubitak sposobnosti prepoznavanja članova porodice
.

7. stepenik – Sa njega se silazi u pakao demencije: Nesrećni čovek savladan Alchajmerovom demencijom više nije u stanju da se kreće niti da komunicira sa bilo kim, ne menja položaj tela i najčešće gubi sposobnost govora. To nije samo definitivni rastanak sa stvarnošću, već za kratko vreme i sa životom.

Kako živeti s demencijom

Čuvanje i negovanje dementne osobe gura porodicu u haos i zato joj je svaka pomoć prava blagodet. Najveći broj dementnih živi kod kuće sa svojom decom i unucima. Većina njih i deo porodice to i žele jer misle da nema ničega goreg od odlaska u dom za stare.Igrani film sa temom demencije: „I dalje Elis“ (2014)Početni stadijum demencije odlikuje se relativno blagom kliničkom slikom, jer su pacijenti razumni u obavljanju svakodnevnih poslova, iako usporeno. Ukoliko je u pitanju rana demencija, onda su oboleli eliminisani iz profesionalnog života, što je dodatni psihološki udar.Prva i obično tačna dijagnoza postavljena je u neuropsihološkoj ordinaciji u kojoj se u saradnji sa članovima porodice i obolelim pokušava sa pravljenjem strategije za budući život. U daljem toku bolesti pomoć se očekuje od nadležnih službi i po pravilu se dobija, iako se dešava da one nisu dovoljno dobro stručno profilisane.

Patronažno osoblje se često umesto bolesnika bavi kućnim poslovima. Osim podrške u svakodnevnim stvarima, dementnom pacijentu potrebno je redovno aktiviranje mišićnog sistema, što se izvodi tipskim gimnastičkim vežbama. U mnogim zemljama Evropske unije postoje specijalizovane neurološke klinike za obučavanje članova porodice, pre svega tehnici ophođenja sa njihovim dementnim i obično najstarijim članom. To su uglavnom praktične ali vrlo važne stvari kao što su reakcije na nemir i agresivnost bolesnika.Film „Putevi kojima nisam pošao“ (2020) Sali PoterSvaka pomoć u kućnoj nezi je dragocena iako izgleda prilično jednostavna, jer kad jedan od bračnih partnera brine o drugom, brzo dolazi do granice telesne i duhovne izdržljivosti. Pored svega, ceo stan mora biti prilagođen pacijentu sa uznapredovalom bolešću. Tuševi, kade, kupanje, kuhinja, krevet i unutrašnjost automobila prilagođavaju se radi minimizacije verovatnoće povreda.

Dvadesetčetvoročasovni nadzor neophodan je već u srednjeteškim slučajevima bolesti. Mnogima od njih potrebna je pomoć u izvođenju rutinskih dnevnih aktivnosti. Tokom noći ne mogu biti ostavljeni sami, jer im je potpuno izmenjen ritam dan-noć, a nagon za promenom mesta na kome se nalaze je povišen, što je opasno zbog pada i napuštanja stana. Cene dvadesetčetvoročasovne nege, u privatnoj režiji ili u domovima za stare, u većini slučajeva vrlo su visoke. U Beogradu, na primer, za dvadesetčetvoročasovni nadzor u privatnoj režiji očekuje se oko 1.200 evra mesečno, što pokriva sve, osim lekova. 

Može se zaustaviti

Iako su zaboravni seniori velika ciljna grupa industrije lekova, istraživanje na polju demencije kaska za drugim istraživanjima poput, na primer, onih u kardiologiji i onkologiji.Igrani film sa temom demenicije: „Supernova“ (2020) Harija MekvinaU proteklih nekoliko decenija potrošeno je mnogo novca u razvoju leka za Alchajmerovu bolest, ali je uspeh bio ograničen. Čak i kad bi bio sintetizovan pravi lek, ne bi mogao popraviti ono što je bolest već učinila mozgu. Povratka na pređašnje stanje nema. Zbog toga je od 2007. žiža interesovanja proširena i malo pomerena: danas se traga za biološkim markerima koji bi na vreme pokazali da li se bolest naseljava ili se već naselila u mozgu i kakve lekove proizvesti da bi se obe situacije mogle staviti pod konrolu.

Upornost se pokazala korisnom. Najzad smo, posle 20 godina, dočekali adakunumab (marketinški označen kao aduhem), lek protiv Alchajmerove bolesti koji je proizvela korporacija Biogen i 7. juna od Američke uprave za hranu i lekove dobila dozvolu za upotrebu u SAD.Dozvola je već sutradan u krugovima američkih neurologa dočekana na nož jer, kako oni tvrde, lek aduhem deluje samo na uzroke bolesti, pre svega na protein beta-amiloid, a ne na samu bolest. Sličnog mišljenja je i Evropska medicinska komisija, iz koje je saopšteno da aduhem iz istog razloga neće dobiti upotrebnu dozvolu. Sudeći po reakcijama, lek sigurno nije čudotvoran, ali podatak da jedna njegova infuzija mesečno utiče na razarajući mehanizam u mozgu koji podstiče uništavanje neurona, govori da je reč prekretnici i da za lečenje demencije dolaze bolji dani.


Sedište korporacije Biogen” u Kembridžu (SAD)

Najveći broj lekara koji se bave neurološkim problemima zna da nas, kad budemo vrlo stari i ako prethodno ne umremo od nečeg drugog, čeka demencija – i ukoliko se ne ispostavi da će joj aduhem stati na put.Život nam govori da kao što ima ljudi sa manje ili sa više istrošenim zglobovima i unutrašnjim organima, ima i onih sa manje ili više istrošenim mozgom, i da na ovom svetu ništa nije večno. Zato je o starenju korisno misliti kao o neprekidnom i neizbežnom procesu koji počinje još od začeća. Najbolje što bismo mogli da učinimo jeste da prihvatimo neizbežnost starenja. Neprihvatanje starosti i neracionalna borba s njom u suprotnosti su sa prirodnim zakonom i pokazuju nesposobnost razumevanja važnog aspekta naše egzistencije.

Pogledajte video-zapise:

https://www.youtube.com/watch?v=4TZb7YfK-JI

https://www.youtube.com/watch?v=F7D-Y3T0XFA&feature=emb_imp_woyt

https://www.youtube.com/watch?v=ZrXrZ5iiR0o

https://www.youtube.com/watch?v=cE0pvT1Lgrg

https://www.youtube.com/watch?v=VqA1VmsNJPs&feature=emb_imp_woyt

(Izvor RTS)

O autoru

administrator

Ostavite komentar