MENTALNA LOZINKA

SFINGA OD 800.000 GODINA!

5.955 pregleda

Niko, osim uobraženih egiptologa, ne zna pouzdano da nam objasni koliko su stare tri piramide na platou Giza, pored Kaira, ali drevna sentencija nam govori da je to bila misterija i za najstarije Egipćane. „Ljudi se plaše vremena, a vreme se plaši piramida!”, govorili su svesni svog neznanja o njihovom poreklu.

miodrag-ivanisevic

Miodrag Ivanišević

Ljudi su od davnina pokušavali kompletirati svoja znanja o prethodnim civilizacijama. Velike piramide, Sfinga, lepa Nefertiti i Tutankamon, su ono što navedu kada ih upitaju koje su im prve asocijacije za Egipat – i to, uglavnom, baš ovim redom. Neko pomene Nil, pustinju i pesak, dine, kamile, ređe Nasera i nesvrstane…

Da bi se ispričala koliko-toliko prihvatljiva storija o misterioznom ili, bolje rečeno, mističnom Egiptu, trebalo bi da krenemo od prve asocijacije – od velikih piramida, jedinog preostalog čuda Starog veka. Samo jedno od sedam, ali kakvo… Unus sed leo! Niko, osim uobraženih egiptologa, ne zna pouzdano da nam objasni koliko su stare tri piramide na platou Giza, pored Kaira, ali drevna sentencija nam govori da je to bila misterija i za najstarije Egipćane. „Ljudi se plaše vremena, a vreme se plaši piramida!”, govorili su svesni svog neznanja o njihovom poreklu.

Herodot nikada ni jednom jedinom rečju nije
pomenuo Sfingu, koja se nalazila, i još se
nalazi, u neposrednoj blizini, a ona je, po
svemu sudeći, starija od tih piramida.

Vezujemo ih za IV dinastiju, ubeđeni da su ih sagradili faraoni Keops, Kefren i Mikerin, pre nekih četiri i po hiljade godina, jer nam je to tako objasnio veliki Herodot – „otac istorije”. Herodot nikada ni jednom jedinom rečju nije pomenuo Sfingu, koja se nalazila, i još se nalazi, u neposrednoj blizini, a ona je, po svemu sudeći, starija od tih piramida. Ili je u to vreme bila potpuno zatrpana peskom, preko glave, ili je Herodot velike piramide gledao iz daljine, čuvajući se i tada često pominjanog prokletstva. Pokušaću da na najjednostavniji način iznesem neka moja nesvakidašnja razmišljanja o Starom Egiptu, s neskrivenom nadom da ću naići na razumevanje, i da u mojim pričama postoji i vama prihvatljiva logika.

Da li se piramide plaše Sfinge?

Po legendi je tebanska Sfinga, čudovište s telom lava, a glavom i grudima devojke, postavila mlađanom princu Edipu zagonetku: „Ujutru ide na četiri noge, u podne na dve, a uveče na tri?”, koju je on uspešno rešio, izbegavši tako „davljenje u najavi”. Voditeljka tog kviza, u nastupu besa i nemoći, uz urlik se bacila u provaliju, a Edip je krenuo dalje – u kompleksnu budućnost. Kažu da je samo ime Sfinga i nastalo od grčke reči Σφίγξ (sphinx), odnosno od glagola σφιγγω (sphingo – stežem ili davim), ali postoji više objašnjenja.

Najmudrije svetske glave još ne mogu da se
slože, i odgovore na osnovna pitanja: Ko je
napravio Sfingu? Kada je to uradio? Zašto
je napravljena? Koga predstavlja? Da li je
nekada imala bradu? Ko joj je oštetio oči
i nos? Čemu služe „vrata” ispod njenog desnog
uva? Šta joj je izbrazdalo telo? Kada su
dozidane prednje noge, odnosno šape? Koliko
puta je to rađeno? Da li je nekada bila
obojena? Kojom bojom? Šta se nalazi duboko
ispod nje? Šta se krije u njoj samoj?

Kada je reč o Starom Egiptu, i „daviteljki” iz Gize, izgleda da svako ima svoje mišljenje, i ne želi da prihvati neko novo, iako je ono i očiglednije i logičnije, ali uvek je to tako sa onim što ne razumemo u potpunosti. Najmudrije svetske glave još ne mogu da se slože, i odgovore na osnovna pitanja: Ko je napravio Sfingu? Kada je to uradio? Zašto je napravljena? Koga predstavlja? Da li je nekada imala bradu? Ko joj je oštetio oči i nos? Čemu služe „vrata” ispod njenog desnog uva? Šta joj je izbrazdalo telo? Kada su dozidane prednje noge, odnosno šape? Koliko puta je to rađeno? Da li je nekada bila obojena? Kojom bojom? Šta se nalazi duboko ispod nje? Šta se krije u njoj samoj?

Pod oblakom duvanskog dima, igrali su moj otac, i naš stari kućni prijatelj Jelisije Nožica, ko zna koju po redu partiju šaha. Situacija je, kao i uvek, bila krajnje napeta – tražio se najbolji odskok crnog skakača, i otkrivanje topovskog udara po belom kralju protivnika. U tom trenutku, prišao sam im s najnovijim brojem „Politikinog zabavnika”, i ocu pokazao poveliku sliku Sfinge, u boji.

„Tata, pogledaj!”
„Vidim, sine, vidim! Vidiš li ti Jelisije šta ti se sprema?”
„Tata, nisi ni pogledao! Vidi!”
„Vidim ja sine, vidim, samo neki ne vide! Oho-ho!”
„Nešto sam razmišljao, tatice. Sfinga je puno oštećena. Ove vodoravne linije, po njoj, mogle su nastati samo od velike vode! Je l’ da?”
„Dobro je sine, dobro je. Prestani da previše razmišljaš, ispašćeš glup u društvu. Otkud voda u pustinji? Tu je, otkad se zna, bio samo pijesak! Ušla voda u uši moj Jelisije – šta ćeš, jado, bez kraljice?”

Danas mnogi vodeći, svetski priznati naučnici, svi osim ortodoksnih egiptologa, dokazuju da je Sfinga mnogo starija od velikih piramida, i da se na njoj zaista nalaze tragovi koje je napravila „velika voda”. Tvrde isto ono što i neshvaćeni desetogodišnjak, pre nekih pedesetak godina. Nemam ništa od toga, ali lep je osećaj.

Crvena linija pokazuje nivo platoa u Gizi – pre oslobađanja Sfinge od suvišnog krečnjaka ili od pustinjskog peska. Poslednje veliko otkopavanje, po zvaničnim podacima, obavljeno je 1925. godine. Ne zna se pouzdano koliko je puta do sada Sfinga potpuno očišćena od naslaga peska, ali na „Steli (od) sna”, koju je Tutmes IV podigao oko 1400. godine p. n. e, ostala je zapisana priča o obećanju, koje je dobio dok se odmarao u senci kamene grdosije. „Ako ukloniš sav ovaj pesak, koji me guši, uskoro ćeš postati kralj!”, obratila mu se Sfinga, verovatno u snu. Mladi princ je to ozbiljno shvatio, bacio se na posao i uspešno ga priveo kraju, a Sfinga je ubrzo potom ispunila svoje obećanje.

Ako niste znali, ona se ne nalazi na čistini, već leži u kamenom rovu, gde se vekovima gomilao pesak, kojeg su tu nanosili pustinjski vetrovi. Priča da je taj rov nastao kao posledica vađenja kamenih blokova radi gradnje pratećih hramova, oduvek mi je bila malo nategnuta. Po meni, moguće su samo dve opcije: velika stena na platou poslužila je za izradu glave, pa je potom, oko nje, telo „oslobođeno” od krečnjaka, ili je na gotovo, obrađeno telo, izlivena glava(?). Stari Egipćani su znali za beton – to je činjenica!

Pred nama je jedna od najstarijih sačuvanih monohromatskih fotografija delimično otkopane Sfinge, s dosadnim turistom, koji joj se popeo na vrh glave, kroz retko pominjani tajni(?) prolaz. Obratite pažnju na velika obostrana oštećenja na njenom nemesu, danas skoro pa korektno „zakrpljena”, tako da se jedva primećuju!? Fotografiju Sfinge, s početka ovog teksta, napravio sam 2007. godine, a na njoj je dovoljno jasnih detalja, pa pogledajte sami taj spoj. Dobro su vidljivi i ostaci crvene boje na sačuvanoj gornjoj polovini nemesa, bar ih ja primećujem.

Sledeći svoju zdravu logiku, moramo doći do zaključka da Sfingu nisu oštetili ni pustinjski vetrovi, ni pesak, već se tu morala umešati „velika voda”, i njeno erozivno delovanje. Znamo da je i Nil je u neposrednoj blizini! Mogao je da se izlije kad god bi mu se prohtelo.

Drugim rečima, gigantski kameni čuvar je
postavljen jednom za sva vremena. (Neki od
boljih astronomskih softvera daju nam
podatak da je naša planeta ušla u eru
Lava 10.970. godine pre nove ere!?)

Američki geolog Robert Šoh misli da su Sfingu oštetile velike kiše, bar 2.500 godina pre dolaska na vlast IV dinastije, možda čak tamo negde između 7.000 i 5.000 godina pre nove ere. Grejem Henkok i Robert Boval, u knjizi „Čuvari čovečanstva”, navode da je isklesana da bi se obeležio ulazak u novu eru – eru Lava, koja je počela oko 10.500 godine p. n. e, i da uvek gleda u izlazak sunca za vreme ekvinocija! „Ona uvek gleda direktno u ekvinocijsku tačku izlaska sunca, u svim epohama, prošloj, sadašnjoj i budućoj – dok je sveta i veka”. Drugim rečima, gigantski kameni čuvar je postavljen jednom za sva vremena. (Neki od boljih astronomskih softvera daju nam podatak da je naša planeta ušla u eru Lava 10.970. godine pre nove ere!?)

Koliko teoretičara, toliko i teorija, ali neko nam mora razjasniti kakva je tu bila uloga peska – da li je pesak, kroz milenijume, nagrizao ili konzervisao Sfingu? Oboje, istovremeno? Ako je najveći deo vremena bila zatrpana, a samim tim i zaštićena od erozije vetrova, kako je moguće da je glava, koja izviruje, ostala neznatno oštećena u odnosu na telo? Ili, ako je toliko vremena provela u vodi, zašto se na njenoj glavi ne vide ista oštećenja kao na telu? Ako je celu Sfingu dugo „šamarala” jaka voda, onda je i njena glava morala pretrpeti ista takva oštećenja. Ili joj je voda došla samo do grla?

Uporedimo li oštećenja na Sfinginoj glavi, s njenim nagriženim telom, shvatićemo da tu nešto dobrano ne štima. Čuvari klasične egiptologije ubeđuju nas da je faraon Kefren napravio i Sfingu, i susedni kompleks hramova, a da njen lik predstavlja upravo tog vladara iz IV dinastije, ali svi dosadašnji pokušaji da se ta veza i dokaže, padali su u vodu pri prvim ozbiljnijim analizama nezavisnih istraživača.

Na „Popisnoj steli”, poznatoj još i pod imenom „Stela kraljeve kćeri”, koju je 1858. godine pronašao Ogist Marijet, u neposrednoj blizini Sfinge, govori se o Velikoj piramidi, ali i o samoj Sfingi. Navodno, na njoj piše da je Keops obnovio stari Izidin hram, a potom naredio gradnju piramide za svoju suprugu Henutsen – istočno od Velike piramide, i Sfinge(!). Henutsen je bila Keopsova polusetra, i kćerka kralja Snefrua, pa joj otuda dolazi i često pominjani nadimak. I tu se sada javlja nelogičnost, jer ako je Sfinga već bitisala na tom platou u Keopsovo vreme, kako ju je onda mogao sagraditi njegov naslednik? Popraviti ili prepraviti – to je možda i mogao, što jest-jest.

Realno, postoji mogućnost da je Kefren, u nastupu samoljublja, naredio da se od oštećene, goleme ružne glave, napravi njegov lik s nemesom, pa je zato ona proporcionalno mnogo manja, u odnosu na telo, nego što bi trebala biti. Tako dolazimo do pitanja: „Kakva je to glava bila, i čije je telo?” Uobičajeno je da se Sfinga kod Gize opisuje kao ležeći lav s faraonovim likom, ali Robert Templ u knjizi „Tajna planete Sirijus” objašnjava nam da je statua u početku predstavljala boga Anubisa, i da to telo nije lavlje – već pseće! Psa ili šakala, pitanje je sad!

Pažnju mi je privuklo i to zagubljeno parče
„kamena”, pored zadnjih lavljih noga. Zašto?

U etiopskom mestu Lalibela nalazi se koptska crkva Svetog Đorđa, iz XII veka, izdubljena, kao i Sfinga, u velikom kamenom platou. Volim reći da je verovatno napravljena tako što je svakom od prisutnih radnika data nekakva strugalica ili kašičica, s jasnom direktivom da se od stene odbaci sve osim same detaljno projektovane crkve! Znači, rađena je po istom principu, što ne bi trebalo da nas čudi, jer se pokazalo da je staroegipatski, odnosno jezik hijeroglifa, bio u suštini koptski! Tako je, nekako, po sopstvenim rečima, radio i veliki Mikelanđelo – samo je iz bloka mermera strpljivo odbacivao nepotreban sadržaj, držeći se, do poslednjeg momenta, prethodno precizno napravljenog plana.

Sa jednog od putovanja po Africi, sačuvao sam meni izuzetno dragu uspomenu – fotografiju ukrasnog kamenog lava „čuvarkuće”. Postoje mišljenja da je ovako nekako, pre više milenijuma, izgledala i kolosalna mačka, uvek okrenuta prema izlasku sunca, ali, ako ste čitali Šoha, Henkoka, Bovala ili neke druge „slobodne mislioce”, tada znate da „velika voda” nije padala na pamet samo dečaku s „Politikinim zabavnikom” u rukama. Padala je ona i po Sfingi, koja je, kako oni tvrde, mnogo starija nego što smo to dosad mislili, i oštetila je svuda gde je mogla.

Pažnju mi je privuklo i to zagubljeno parče „kamena”, pored zadnjih lavljih noga. Zašto? Pa, podsetilo me na jedan londonski kišni dan, i malo detaljnije razgledanje njihovog ogromnog muzeja. U njemu sam došao do saznanja da je u neposrednoj blizini grandiozne statue, veliki kombinator Đovani Batista Kavilja, nekada dobar drug i poslovni partner pukovnika Vajza, pronašao 1816. godine, „lako prepoznatljiv” deo Sfingine brade, i tako stekao svetsku slavu. Prodao ga je za lepe pare Britanskom muzeju, gde se i danas nalazi, a egiptolozi uporno tvrde da se i u Egipatskom muzeju u Kairu nalazi pozamašan originalan deo. Pukovnika Ričarda Vilijama Hauarda Vajza dobro informisani pojedinci pamte i kao čoveka koji je nacrtao, pa potom „slučajno” pronašao, do danas jedini postojeći „potpis” moćnog faraona Keopsa.

Posetiocima se servira priča kako je Sfingi kamenu bradu, u znak velike zahvalnosti, dodao Tutmes IV (656 – 612. p. n. e), i sve se to može naći na internetu, ali i u stručnoj literaturi. Dodao joj je kamenu bradu!? Na koji to volšeban način? Klinastim umetkom, možda? Nedavno je svet obišla udarna vest kako su radnici u Kairskom muzeju superlepkom zalepili nepažnjom odlomljenu bradu s Tutankamonove zlatne maske(!). Izgleda da u Egiptu brada raste i otpada kao nigde drugde! Lepe ti je, lepe ti je, dok se ne odlepi!

Nos koji nedostaje posebna je priča, i postoji
više verzija, od kojih je najpoznatija ona po
kojoj ga je, za opkladu, sa Sfingine glave
„skinuo” pijani Napoleonov tobdžija,
prilikom invazije na Egipat 1802. godine.

Na fotografiji iz Britanskog muzeja vidimo neprocenjivi „komadić” Sfingine brade, a tu je i objašnjenje gde se taj deo nalazio pre „velikog brijanja”. Sve je detaljno prikazano, ali ostaje nejasno kako je Sfingin podbradak dans tako neverovatno gladak – bez ikakvih, pa i najmanjih tragova nekakve brade. Kao da je palo ono „brijanje sa izbrijavanjem”! Nikada se, koliko znam, nije u kamenu, u staroegipatskoj umetnosti, prikazivala ceremonijalna brada kao produžetak lica ili kao neka izraslina, te se „slobodna” može naći samo na metalnim i drvenim skulpturama. Klesanje slobodne „viseće” brade u kamenu, i to još „sitnim vezom”, spada u uzaludne poslove, jer bi tokom klesanja, usled neprekidnog ritmičkog udaranja, verovatno ubrzo otpala, ili bi samo napukla, a to mu dođe na isto.

Dosad nisam video sličnu „pletenu” bradu, urađenu u kamenu, ali sam ih često nalazio na zlatnim maskama, i sarkofazima, a izrađivane su i u drvetu. Kamene brade su uvek bile ukrašene samo tankim horizontalnim linijama, uz obavezan „podmetač”! Na slici je velika sfinga iz Tanisa, sada izložena u Luvru, na kojoj se odlično vidi to o čemu pričam. Sve se lako može proveriti, i rado ću priznati grešku onog časa kada mi pokažu kamenu bradu sličnu onoj koju je našao srećni Kavilja. Pošto znamo s kojim se „velikim kombinatorom” družio, postoji mogućnost i da je platio nekom ubogom kairskom klesaru, da mu od odgovarajućeg kamena, a za male pare, napravi bradu, koju je potom „slučajno” našao tamo gde ju je i ostavio. Kavilja je potom majstorski unovčio „pronađeni” unikat.

Nos koji nedostaje posebna je priča, i postoji više verzija, od kojih je najpoznatija ona po kojoj ga je, za opkladu, sa Sfingine glave „skinuo” pijani Napoleonov tobdžija, prilikom invazije na Egipat 1802. godine. Ali, precizni istoričar Al-Makrizi beleži da ga je 1378. godine smrskao sufijski fanatik Muhamad Saim al-Dahr, i za taj nestašluk ubrzo platio glavom. Zadavljen je ili je obešen – svejedno je. Ama, nema kod sultana labavo!

Meksički gradić La Venta se izležavao na letnjem suncu. Pošto je u prelepom parku-muzeju (Parque Museo La Venta) nekoliko puta obišao oko ogromne kamene glave, teške tridesetak tona, zbunjeni dečak je zovnuo svog oca: „Tatice, tatice, dođi ovamo da vidiš veliku kamenu glavu! Ovo je neki crnac! Da mu vidiš usne! Ima i spljošten nos! Liči na onog zlog policajca iz filma s malim Amišem… Ma, znaš onaj! Dođi da vidiš, molim te!”

„Ej, ne zamaraj me više glupostima! Tu glavudžu su napravili nekakvi stari Indijanci, koji su nekad davno živeli ovde, pa su svi pomrli, a prve crnce iz Afrike doveli smo mnogo kasnije, hiljadu osamsto neke, kao jeftine fizikalce za naše plantaže pamuka. Učite li išta pametno u toj vašoj skupoj školi? Duboko sam razočaran tolikim neznanjem – prava sramota! A skupa smo gledali onaj ,Amistad᾽…”

Tako je sveznajući bog-otac „s visine” održao svom mališanu lekciju, ubeđen da je sve ono što mu je rekao tačno. Slažem se da je ljudski grešiti, ali dvesta godina je „malo mnogo”!

I ja sam svojevremeno učio da su Indijanci drevni starosedeoci obe Amerike, a da su pretke današnjih američkih crnaca kao roblje, tokom XVII i VIII veka, dovozili brodovima iz Afrike, da bi na plantažama Juga uzgajali pamuk. Našao sam podatak da su prvi crni robovi iz Afrike dovedeni u Ameriku 1619. godine, starim holandskim teretnim brodom, kojem se, iz (ne)opravdanih razloga, negde zagubilo ime.

Od pre nekoliko godina ustalio se termin „Afroamerikanac”, kao potvrda gore iznesene teze, ali postoje brojni artefakti na koje malo ko danas obraća pažnju, a oni nisu od juče! Kamene glave nađene u blizini La Vente, koje su navodno pravili drevni Olmeci pre više od 3.500 godina, kazuju nam da su crnci živeli u Novom svetu i mnogo pre nego što ga je Kolumbo „otkrio”! Karakteristične crte crne rase, na njima, ne mogu se ničim poreći, pa ma koliko se neko iz sve snage trudio. Na istraženim lokacijama Meksičkog zaliva pronađeno je osamdesetak kamenih glava, mada se nagađa da ih mora biti više stotina, a sedamnaest najvećih spadaju u takozvane „kolosalne glave”. Neke od njih teže više od šezdeset tona!

„Olmeci” je astečki termin, čiji bi doslovan prevod bio „Narod gume”. Ne Gumeni narod ili Narod od gume, već Narod gume! Narod koji vlada gumom, ili koji je ovladao načinom dobijanja gume? Od kaučukovca ili na neki drugi način? Nađeni su dokazi da su u jednoj, po život opasnoj igri, koristili gumenu loptu, pa se odmah pojavila pretpostavka da su igrači, radi lične zaštite, verovatno morali nositi kacige. Da li je moguće da neke goleme kamene glave ne predstavljaju olmečke vladare, već istaknute sportiste – pionire američkog fudbala, odnosno ragbiste? Mada, ta igra je ipak više ličila na košarku! Pitam se, da li su i olmečka deca sakupljala sličice?

A šta ako se nekim čudom sutra ili
dogodine, dokaže teza da su američki
crnci izbeglice sa potonule Atlantide?
Kako ćemo ih tada nazvati?

Posle dosta promišljanja moram postaviti pitanje: „Da li je baš svaki crnac, rođen u Americi, automatski i Afroamerikanac?”Zašto bi se to podrazumevalo? Ko odlučuje o tome? Da li će se vremenom uvesti neke nove „rasne” podele, do kojih bi se došlo „krajnje objektivnom” detaljnom DNK analizom kompletne američke crne populacije? „Da mi sad vidimo ko je ovde prvi došao!” A šta ako se nekim čudom sutra ili dogodine, dokaže teza da su američki crnci izbeglice sa potonule Atlantide? Kako ćemo ih tada nazvati? Vidovnjak Edgar Kejsi u svojim „Zapisima” ili, bolje reći, „Očitavanjima” ovako opisuje Atlantiđane: „A druga rasa je živela na istoku. Bili su tamne kože, mišićavi i veoma snažni. Dobri ratnici.”

Zamislite da nam se jednog dana neko cenjeno svetsko ime pohvali novom, još uvek „neoborivom tezom”, zasnovanom na jakim materijalnim dokazima, koje je bezbroj puta proverilo, da su i svi crnci u Africi, u stvari, poreklom iz te i takve „olmečke” Amerike. To bi bila još jedna potvrda teorije o broju osam(∞), ili o beskonačnim povratnim migracijama. Još je aktuelna pretpostavka da su se u ledenom dobu, pre nekih 15.000 godina(?), desile neke velike migracije, a pitam se da li su tim istim putem Olmeci, ili neki drugi američki crnci, mogli da, bežeći od hladnoće, preko delimično zaleđenog Atlantika(?), pređu od Amerike do Afrike? Kako bismo tada morali nazvati današnje afričke crnce? Ameroafrikanci?

Verovatno se neko već pita kakve veze ima ta La Venta s poglavljem o prastarom Egiptu. Odgovor je, po meni, krajnje jednostavan – i Sfinga je, maltene donedavno, imala jasno prepoznatljive, karakteristične pune negroidne usne, a što se tiče njenog nosa, mislim da to više nikada niko neće moći proceniti.

Ali, ako ta glava, po nekim teorijama, predstavlja crnog faraona, postaje nam malo jasnije zašto su i brojne skulpture kraljevskih, odnosno faraonskih porodica, rađene od crnog granita.

„To je samo zato što je granit trajan materijal!”, glasi odgovor tamo nekih nazovi kompetentnih stručnjaka.
„I stela iz Rozete je od crnog bazalta, ali to ne znači da je faraon Ptolemej bio crnac!”, uključuje se dežurni polemičar, uvek spreman k’o zapeta puška.

Bilo bi mi drago da vas moja priča o Sfingi i Olmecima navede na razmišljanje, jer želim da sami dođete do zaključka, kako, sve dok ne rešimo neke naše stare probleme, nećemo moći rešavati ni nove, one na koje kad-tad neminovno moramo naići. Rešavanjem starih, stičemo neophodno iskustvo za brže rešavanje novih, mnogo složenijih zagonetki, a da li ćemo ih zvati rebusima, enigmama, nedoumicama, tajnim znanjima ili misterijama, to nije više toliko ni važno. Predlažem da mudrovanje o sličnosti velikih egipatskih i južnoameričkih piramida ostavimo za neku drugu priču.

Ponoviću da „velike misterije” nisu ništa drugo do dugogodišnje zagonetke, dobro poznate „širokim narodnim masama”, ali još uvek bez prihvatljivog objašnjenje, koje bi moglo zadovoljiti sve tragače za tim jedinim pravim rešenjem. Najbolji rezultati se postižu kada se u traganju za rešenjem koriste vlastite „najluđe” ideje, a što manje oslanja na postojeće opšteprihvaćeno znanje, ili shvatanje, jer klasično obrazovanje, odnosno razmišljanje, nikada ne vodi do konačnog rešenja velike misterije – uz retke izuzetke. Moramo biti svesni činjenice da se do nekih najvećih otkrića došlo upravo zahvaljujući greškama!

Pročitajte ono što vam dođe do ruku, ali ne prihvatajte sve, već pravite selekciju, učite bez prestanka i usavršavajte se, mislite svojom glavom, ali uvek pitajte nekog načitanijeg, učenijeg, ili mudrijeg, za objašnjenje onoga što ne znate, ili vam je nejasno – to je mnogo bolje nego da skitate! Bar tako veli naša stara narodna mudrost. Nikada ne žurite da prihvatite najnovije bombastične teorije – uvek pustite da prođe neko vreme, dok se prvo ne oglasi, i do iznemoglosti obračuna sa svojim oponentima, uvek budna sveznajuća „stara garda”.

Da li ste i vi onomad pročitali, negde videli ili čuli da je najzad rešena velika misterija, i da se sada „konačno” zna koliko je stara Sfinga? Najnovija teorija, koju su nam plasirala dvojica ukrajinskih geologa, glasi da je njena starost stručno procenjena na nekih 800.000 godina.
Molim, nisam dobro čuo?
Koliko?
Samo 800.000? Ko daje više? Prvi put! Drugi put!

Sledi priča o Velikoj piramidi. Koliko je zaista bila visoka, i koliko je verodostojan opšteprihvaćeni podatak o dva i po miliona ugrađenih kamenih blokova? Zainteresovani ste?

(Tekst je preuzet iz knjige „Misterije i kako ih se rešiti”, koja je u završnoj pripremi).

Knjigu Miodraga Ivaniševića „Rebusi i kako ih se rešiti” možete naručiti pouzećem telefon: 066/240 499 ili e-mail: miodrag.ivanisevic@gmail.com

 

 

O autoru

Stanko Stojiljković

Ostavite komentar