USHOĐENJE UOBRAZILJE

SMISAO ŽIVOTA JE SMRT

3.246 pregleda

Da li je ono što je apsolutno savršeno zapravo istovremeno nesavršeno, da li tačke preklapanja daju 0, ako je tako onda nema ničega?

Teodora Stojanović

Da li ste se zapitali šta je to smisao postojanja, smisao života kako vašeg kao pojedinca, tako i uopšte? To je pitanje koje je mučilo brojne filozofe, kako u antičko doba pa tako i danas. Za razliku od  pitanja šta je to život, pitanje o smislu života je pitanje sa mnoštvom odgovora.

Na svojim slikama, pored toga što govorim o vrednostima, svetu, budućnosti, ljudskim manama i vrlinama, vremenu, razmatram u najvećoj meri temu smisla života na Zemlji i iznosim svoj stav. Smisao postojanja je nepostojanje. Smisao života je smrt.

Ali onda šta smo mi? Možda ništa,
možda smo samo mozgovi u tegli koje
stimuliše neki veliki naučnik, kao
što je pretpostavio Robert Nozik?

Iako zvuči paradoksalno, ipak nije. Život je jedan tok, misija na Zemlji čiji je krajnji cilj oslobađanje. SMRT= SLOBODA.

Često ljudi životom smatraju život duše u telu i pričaju o nekoj zahvalnosti za to što postoje na ovom svetu. Ja svojim slikama iznosim svoj stav po kome pravi život nije život u ropstvu.

Svaka duša ima svoj oklop koji je sa njom srastao i sa kojim mora da živi. Oklopi su mehanizmi kojima smo prilagođeni, kojima upravljamo i prema kojima se upravljamo. Oni sputavaju dušu da čini sve što može po svojoj prirodi da čini. Ovozemaljski život je jedna od škola duše koju ona mora proći.

Sve što postoji ima svrhu. Kada duša obavi svoj zadatak na Zemlji ona postaje slobodna od okova tela. Svako od nas ima misiju, koju mora obaviti, pre nego što se ovih okova oslobodi. Tog zadatka je neko svestan a neko još nije, ali odgovor uvek može pronaći u sebi samom u svojoj podsvesti.

Telo je truležno i propadljivo, svaki trenutak nosi jednu dozu neizvesnosti. Dok je, sa jedne strane, naš oklop savršeno spojen sistem, sa druge strane, taj sistem je lako uništiv. To otvara pitanje granica apsolutne savršenosti i nesavršenosti. Da li je ono što je apsolutno savršeno zapravo istovremeno nesavršeno, da li tačke preklapanja daju 0, ako je tako onda nema ničega?

Ali onda šta smo mi? Možda ništa, možda smo samo mozgovi u tegli koje stimuliše neki veliki naučnik, kao što je pretpostavio Robert Nozik. A možda smo proizvod dosade neke više energije koja nas je kreirala kao što mi kreiramo umetnička dela, i koja se sa nama poigrava stavljajući nas u razne situacije i proučava kako se snalazimo.

Bilo da je tako ili drugačije, naš boravak u telu bio bi besmislen kad ne bi postojao neki smisao, svrha zbog koje se nalazimo tu gde se nalazimo. Zato vas sve pozivam da se zamislite i pokušate da tu svrhu osvestite u sebi.

(Kratak esej je svojevrsna pozivnica za izložbu koju smo, za svaki slučaj, ubacili).

O autoru

Stanko Stojiljković

Ostavite komentar