USHOĐENJE UOBRAZILJE

SOKRAT OD (PREJAKE)REČI

444 pregleda

Dosledan isterivanju (svoje) istine – da pravda može biti i nepravedna – preduhitrio je zatvorske dželate koji su mu doneli prethodno presuđenu čašu s otrovom. Već je bio iskapio.

Ana Pavlović

Za razliku od „Starog zaveta” koji počinje božjim stvaranjem Neba i Zemlje, „Novi (zavet)” se koncentrisao na dalje stadijume razvoja. „U početku beše Reč”, stoji u glavi jedan „Jevanđelja po Jovanu”. „I Reč beše od Boga. I Bog beše Reč.” Već posmatrajući ovako koncipiran iskaz postajemo svesni kapaciteta koje sadrže tri ovako povezana slova.

Osim monoloških propovedi (mudrac ili Bog govore, ostali slušaju), sva je prilika da se pastva međusobno sporazumevala tim rečima. Pa i Adama i Evu teško da zamišljamo kako se razumeju samo pogledima, ili jezikom govora raznih telesnih organa. Zvuči posve logično da su pećinski ljudi komunicirali. Sve u svemu – složićemo se da je razgovor postojao odvajkada.

Da ne bi prilježnih mu studenata Platona
i Ksenofonta, ostali bismo možda uskraćeni
saznanjem koliko je Sokrat potencirao pitanja,
uveren da odgovor na svevremeno pitanje –
koja je svrha postojanja? – leži u konverzaciji.

Premda se Sokrat ne može smatrati utemeljivačem dijaloga kao forme (koji je proistekao iz sicilijanske mime i lutkarskog pozorišta), zaslužan je za plasman ideje da ljudi ne mogu biti inteligentni sami po sebi, već im je potrebna stimulacija drugog bića. I to ljudskog, pošto se radi o specifičnom i (kažu) najsavršenijem sredstvu komunikacije – definiciji iznad koje se (svedočimo) proporcionalno protoku vremena nadvija sve veći upitnik.

Elem, skromni, moralni čovek bez prezimena bio je toliko uveren u moć troslovnog pojma da nijedno pisano ne ostavi za sobom (te su citati zapravo interpretacija). Da ne bi prilježnih mu studenata Platona i Ksenofonta, ostali bismo možda uskraćeni saznanjem koliko je Sokrat potencirao pitanja, uveren da odgovor na svevremeno pitanje – koja je svrha postojanja? – leži u konverzaciji.

Verovatno budući da mu je majka bila babica, nakon silnih muka ratovanjem i naukom, progonjen osećajem da nikad neće saznati u šta verovati (čemu je supruga, oštrokonđa Ksantipa, jedino mogla da dodatno „zabiberi”) sinula mu je upravo ideja da svako ponaosob nosi sopstvenu istinu. Duša je pre svoje inkarnacije bila u carstvu ideja (odnosno raju). Tamo se osvedočila stvarima onakvim kakve stvarno jesu, a ne bledim senkama ili kopijama kakvim ih vidimo na Zemlji. Kroz proces (pre)ispitivanja duša može biti navedena da se seti ideja u njihovim čistim formama, što donosi mudrost. „Čovek je”, kaže Sokrat, „trudna duša iz koje treba da se porodi znanje”.

„Od mene u početku zaziru, neki su na prvi pogled
i prilično neinteligentni, ali kako rasprava
odmiče svi koji su u milosti neba mogu da napreduju
toliko da se iznenade i drugi i oni sami, iako je
jasno da nikad od mene nisu ništa naučili”.

Didaktičar par excellence, odbijao je nadoknadu u novcu uporno tvrdeći da je neznalica kao i svaki učenik („Znam samo da ništa ne znam”). U današnjem teroru lepote teško je shvatljivo kako je svoju do groteske sablažnjivu pojavu koristio kao adut: „Od mene u početku zaziru, neki su na prvi pogled i prilično neinteligentni, ali kako rasprava odmiče svi koji su u milosti neba mogu da napreduju toliko da se iznenade i drugi i oni sami, iako je jasno da nikad od mene nisu ništa naučili”.

Tumarajući tržnicama i sastajalištima Atine, Sokrat je demonstrirao dejstvo dijaloga. Obraćao se zanatlijama, političarima, pesnicima – ukratko, ljudima svih poziva. Postavljajući jedan drugom pitanja i međusobno ispitujući predrasude, rastavljajući svaku na delove, iznalazeći nedostatke, ali nikad ne napadajući i ne vređajući (premda se demokratiji vazda podsmevao!), već tragajući za onim oko čega bi se mogli složiti – čime god se sagovornici bavili, mislio je, morali su imati razlog, smatrati to pravilnim, pametnim i lepim. A onda bi raspravu skrenuo u pravcu značenja tih reči, da bi poentirao kako ne treba naprosto ponavljati reči drugih, niti pozajmljivati njihova uverenja, već da čovek treba sam da ih iznađe, i definiše.

Nekima je zbilja išao na živce, čudan, subverzivan, kontradiktoran, „poput žarkog zraka”. Ne samo da ga nisu impresionirala opšte usvojena saznanja, već bi ih s podjednakom strašću preispitivao. Sokratova ironija bila je zbunjujuća, pošto je izgledalo kao da istovremeno i brani i napada neki stav. Dosledan isterivanju (svoje) istine – da pravda može biti i nepravedna – preduhitrio je zatvorske dželate koji su mu doneli prethodno presuđenu čašu s otrovom.

Već je bio iskapio. Bez reči. Jer, ubi ga prejaka.

(Izvor RTS)

O autoru

Stanko Stojiljković

Ostavite komentar