ASIMOVLJEV SOJ

SPAS

Ilustracija (Pixy.org)

 

Veselin Gatalo

 Kapetan Vorm je dobro znao razliku između mrtvog i živog tijela. Ovo u sivom jednodijelnom odijelu bilo je definitivno živo, baš kao što je gomila pepela pored koje ga je našao bila mrtva.

Već je pokušao nožem prorezati njegovu ođeću da bi došao do tijela, probiti kristalnu loptu da bi vidio glavu. Ali nije išlo. To su bili najtvrđi i najžilaviji materijali koje je Majkl Vorm, kapetan druge ćete četvrtog bataljuna prve pukovnije razbijene vojske generala Lija, ikada vidio ili dodirnuo.

Zato je tijelo u čudnom odijelu natovario na svog već umornog i izgladnjelog konja, uzeo ular i krenuo prema mjestu za koje se nadao da je još uvijek sigurno od izviđačkih patrola snaga Federacije.

Kapetan Vorm je bio jedan od onih časnih i velikih ljudi koji su se zakleli na vječitu borbu za stare vrijednosti Juga. Rado se sjećao života na velikom imanju svog pokojnog oca, robova koji su vrijedno radili na poljima pamuka, veličanstvenih prijema u njihovoj velikoj kući, crnaca koje je batinao ili čak vješao za najmanju neposlušnost. Sve je nekad bilo baš onako kako je trebalo biti. Tako je bilo sve dok nisu došli ti prokleti Sjevernjaci i…

Osjećao je da mu čovjek zatvoren u sivo odijelo može pomoći da povrati stari život Konfederacije. Neko ko ima takvo neuništivo odijelo, sigurno zna kako natjerati Sjevernjačku vojsku uzvodno od Misisipija i ostaviti sretni i bogati Jug njegovom ustaljenom načinu života.

Ilustracija (Public Domain)

U hodu je izvukao predmet iz sive futrole na strančevom pojasu. Opet ga je htio zagledati. Bijeli predmet je imao nekoliko raznobojnih polja čiju svrhu nije naslućivao. Podsjećao je na zaobljeni revolver, ali nije bilo otvora kroz koji bi mogao izaći metak, niti šupljina koje bi služile za punjenje.

Vrati bijeli predmet strancu za pojas, da se ovaj ne bi naljutio kad se probudi. Koga je moliti, nije ga ljutiti, mislio je kapetan.

Ispred zapuštene i dobro sakrivene šumske barake do koje nije vodio nijedan ugažen puteljak, skide tijelo s konja, stavi ga na rame i unese u drvenu kućicu. Položi ga na slamaricu u sredini mračne prostorije. Privuče mu tijelo tako da je mogao podići noge i nasloniti mu ih na zid. A smotano ćebe mu stavi pod leđa, tako da mu se krv slije u glavu i lakše dođe svijesti.

I zaista, za četrdesetak minuta po Vormovom džepnom časovniku u koji je povremeno pogledao sjedeći na panju koji je obićno koristio kao stolicu, stranac se poče micati. Kaciga se skoro neprimjetno pokrenu. Kapetan nekim izoštrenim ratničkim čulom osjeti pogled iza tamnog kristala.

– Zdravo stranče… Dobrodošao na Jug! – reče ljubazno, srdačno čak.

– Dobro popodne – pozdravi kaciga na lošem engleskom, kao na brzinu naučenom.

Stranac se munjevito maši za pojas sa revolverolikim predmetom, na što se vojnik Juga zamalo ne sruči na pod od nabijene zemlje. Ipak se pribra i ostade sjediti na panju.

Sivi sjede na slamaricu i spusti bijela stopala na pod, pritisnu uzastopno nekoliko živo obojenih polja na predmetu koji je držao u ruci, na što ovaj zasvijetli jakom zelenkastom svjetlošću koja ispuni cijelu izbu. A zatim se svjetlo poče smanjivati i jenjavati, sve dok potpuno ne iščeznu.

Stranac opet poče dirati polja. Uze predmet i usmjeri ga prema stablu kod vrata. Svjetleći mlaz iz; sada je Vorm znao da je bio u pravu – oružja, pretvori stoljetni hrast u gomilicu pepela.

Stranac vrati predmet za pojas.

Vorm je u svom mozgu imao premalo mjesta za čuđenje i hvalospjeve svojoj moći predviđanja, većinu je zauzimala misao o njegovoj pravednoj borbi. Zato reče:

– Slušaj, ne znam ko si ni odakle si. Ali, duguješ mi život.

– Znam. Prvo se predstavljam. Ja jesam onaj kapetan Zlirunkeknop, komandor tristotridvadesete zvjezdujuće flote. Dan poslije oni bili došli uzeli mene već. Brod moj pao samouništio, ja htjeo katapultirao mene iz njega katapult ne radio. Poslao njima signal zeleni i oni doći dan poslije danas i mene hoće traže i nađu. Drvo od stabla što uništio sam, bilo bolesno. Ionako trebalo brzo biti umrlo.

– Bojim se da nisam razumio, ali… i ja sam kapetan, što znači da smo kolege. Da li bi učinio nešto za mene?

– Čast od Kapetana od Zvjezdanske Flote i vojački kodeks mi nalagaju da pokušavam. Ti govoriš i želiš – reče kaciga.

Vorm se udobnije namjesti na svojoj improviziranoj panj-štokrli.

– E, ovako… Znaš li ti zapravo šta se dešava ovdje?

– Upoznao na kursu. Građanski rat kakve su bili i mi imali davno, pa završili i mir imali poslije. Ti imati kapu od i skafander od Jug što se bori suprotno od Sjever koje htjedne Federacija i oni.

Kapetan je počeo gubiti strpljenje.

– Dobro… Znači, znaš moj problem. Volio bih da mi pomogneš da sredimo Sjevernjake i Crnje. Ja i ti to možemo, s tim tvojim revolverom… Ja i narod Juga bi ti bili vječno zahvalni.

– Pa ja ne znati baš. Ne biti siguran da mogne.

– Možeš. Siguran sam da možeš. To će za tebe i tvoje oružje biti mačji kašalj, vjeruj mi.

Stranac se na to podiže na noge, što južnjačkog kapetana jako obradova. Zatim pritisnu grudi sa dva prsta lijeve ruke i četiri desne, na šta se zaću nešto kao „klik!”…

– Imaš ti bolest od gripe? – upita stranac.

– N… ne… Zašto?

– Zaboraviti uzeti antitijela prije polaziti. Greška… Ali ja ne biti jedini koji znati griješiti na što me mogu dati i olakšati i tješiti.

Zatim polako podiže kacigu i stavi je pod pazuho. Bio je mlad za jednog kapetana, puno mlađi od Južnjaka s kojim je razgovarao, čelo mu je bilo visoko, obrve jake i izražajne, osmjeh je otkrivao savršene bijele zube.

Kapetan Vorm je par trenutaka gledao u lice stranca.

Kapetan zatim panično izjuri iz kolibe oborivši sklepana drvena vrata, u trku skoči na konja i nestade u šumi.

Iz kolibe se čuo grohotan smijeh.

Kapetan Zirunkeknop se smijao punim grlom, savršenim bijelim zubima, bademastim tamnim očima, činilo se da se smije čak i kovrdžavom crnom kosom.

Smijao se čitavim crnim licem.

O autoru

Stanko Stojiljković

Ostavite komentar