RASPINJANJE MUDROSTI

ŠTA JE STARIJE: ZEMLJA ILI SUNCE

3.100 pregleda
Ptolomejev geocentrični sistem (Vikipedija

Savremena fizika razobličava ovu istorijski prevaziđenu sliku sveta uz koju smo odrastali i sa kojom vaspitavamo svoju decu kao jedan od glavnih razloga svih naših nevolja i kriza. Stupajući u zrelo postmoderno doba, nauka se polako ali sigurno vraća otkrivenim predstavama tradicionalne kosmologije.   Prevrat u svesti, iako neminovan, čini se međutim ovog puta mnogo teže ostvarivim, jer podrazueva uvećanje kompleksnosti, za razliku od kopernikanskog koji je bio prećen prostim rastom entropije pomeranjem težišta na spoljašnja zbivanja.

Dr Miloš Milovanović

Dr Miloš Milovanović

Slika sveta koja je u osnovi moderne nauke i kulture oblikovana je u osnovnim crtama tokom 16. i 17. stoleća. U tom periodu došlo je do dramatične promene u načinu na koji su ljudi doživljavali svet i u celokupnom ustrojstvu mišljenja. Novi način mišljenja i novo poimanje kosmosa dali su zapadnoj civilizaciji značajke koje odlikuju moderno doba. (Kapra, strana 55).

U 1543, rimokatolički kaluđer poljskog porekla Nikola Kopernik objavljuje svoje klasično delo De Revolutionibus Orbium Caelestium gde iz razloga jednostavnosti geometrijskog opisa Ptolomejev geocentrični sistem zamenjuje heliocentričnim sistemom moderne astronomije. Ova epizoda u istoriji renesansne misli uzima se za tačku epohalnog preokreta u razvoju zapadne civilizacije kojom otpočinje njeno moderno razdoblje.

Osnovni sadržinski momenat ovog preokreta je prelazak sa tradicionalne srednjevekovne nauke na njenu modernu varijantu koja se sa tačke gledišta današnjice pokazuje kao njena dijametralna suprotnost. Srednjevekovna naučna paradigma zasnivala se podjednako na umu i veri, a njen cilj bio je pre razumevanje značenja i važnosti stvari nego predviđanje i nadziranje. Srednjevekovni posvećenici su, u traženju svrhe različitih prirodnih pojava, smatrali da su od najveće važnosti pitanja u vezi sa Bogom i spasenjem duše. Prevrat o kome govorimo poznat kao naučna revolucija pomerio je težište svesti na spoljašnja zbivanja postavivši za cilj nauke determinisanost predviđanja.

Kopernikanski obrt

Kopernikanski obrt u astronomiji bio je ugaoni kamen celokupnog niza potonjih dešavanja u tom pravcu. Tomas Kun upozorava da ovaj događaj predstavlja proces koji sa stanovišta današnjice teško možemo razumeti.

Savremena Zapadna civilizacija je daleko zavisnija, kako u svojoj svakodnevnoj filozofiji tako i u svom hlebu i puteru, od naučnih pojmova nego što je ijedna pre nje bila. Međutim, naučne teorije koje se tolikom snagom svaljuju na naš svakodnevni život daleko su od toga da budu konačno dokazane. Razvijena astronomska predstava svemira u kojoj su zvezde, uknjučujući i naše sunce, razbacana tu i tamo kroz besnonačni prostor postoji manje od četiri stoleća i već je zastarela. Pre nego što je ona bila razvijena sa Kopernikom i njegovim naslednicima, drgui pojmovi o strukturi svemira su se koristili za objašnjenje pojava koje su se opažale na nebu. Te stare astronomske teorije su se temeljno razlikovale od onih kojih se danas držimo, ali je većina njih u svoje vreme usvajana sa istim nepokolebljivim uverenjem koje mi danas pridajemo svojim sopstvenim. Štaviše, u njih se verovalo iz istih razloga: davale su prihvatljive odgovore na pitanja koja su se činila značajnim. (Kun, strana 3)

I zaista, sa te šire tačke gledišta, Kopernikovo delo može se smatrati krunom jedne duge razvojne niti čiji se začeci prepliću sa samim korenima zapadnjačke civilizacije. Ma koliko neobično zvučalo, kopernikanski obrt ne predstavlja ništa drugo do doslednu realizaciju osnovnog principa grčke planetarne astronomije na kom se zasniva i Ptolomejev „Almagest”: Sva kretanja planeta moraju biti opisana ravnomernim kružnim kretanjem sa ili bez ravnomernog kretanja centra kruga po drugom krugu.[1] U nešto suženom obliku, ovaj princip koristi i Kopernik i dosledno ga primenjuje u svom heliocentričnom modelu gde ovo geometrijsko-kinematsko savršenstvo opisa dolazi do punog izražaja.

Opravdavanje geocentričnog stanovišta jedino je mesto gde Ptolomej koristi fizikalno-dinamičke argumente za razliku od ostatka „Almagesta” koji je u celosti geometrijsko-kinematskog karaktera. Čini se kao da ovo mesto odudara od ostatka dela i da je Ptolomej bio kadar načiniti kritični korak, ali ga nije izveo upravo zbog onoga do čega će Kopernikanski obrt dovesti u krajnjoj konsekvenci. Na ovom mestu uputno je setiti se Arhimedovih reči: Dajte mi oslonac, podići ću svet. Možemo reći da je taj oslonac bio upravo heliocentrizam.

Najopštiji fizički zakoni
postali su aksiomi, najčešće
dati u vidu matematičkih funkcija,
snabdevenih operacionalnim sadržajem.

I sam Kopernik bio je duboko svestan posledica koje njegovo delo može izazvati i potrudio se da, koliko je god moguće, sa sebe skine odgovornost nastojeći da ostane na sigurnom tlu Aristotelove fizike i kosmologije sfera. Iz razloga ove neudobne pozicije, on se tako dugo i ustezao da objavi svoja otkrića što je učinio tek pred smrt 1543. i to na nagovor pape Pavla III. Njegov intelektualni oprez izgleda kao potpuna suprotnost modernom stilu nauke gde se novi i novi kosmološki modeli iznose bez ikakve sveti o ontološkim pretpostavkama koje su u njih ugrađene. Naučna revolucija započeta Kopernikom doživela je svoj dovršetak u 17. stoleću delom Isaka Njutna. Tako je ustanovljen paradigmatski sklop poznat kao mehanicizam koji uglavnom sve do danas dominira, kako na kosmološkom tako i na društveno-ekonomskom i psihološkom planu.

Aristotelova fizika poznavala je samo prirodne koordinatne sisteme. Njutnovu mehaniku, međutim, nije zadovoljavao nijedan prirodni koordinatni sistem. Rad sa prirodnim koordinatnim sistemima stvarao je ozbiljne poteškoće. Da bi se te teškoće bolje razumele, dovoljno je uzeti u obzir jedan od najjednostavnijih zadataka mehanike – zadatak slobodnog pada. Ako Zemlju smatramo nepokretnom i za nju vežemo sistem koordinata, putanja tela pri padanju je prava. Ako pak u obzir uzmemo i Zemljinu rotaciju, u prvom približenju zaključujemo da telo koje slobodno pada skreće ka istoku (na severnoj hemisferi), a približna putanja tela je semikubna parabola.

Dalje, ako koordinatni sistem vežemo za Sunce, uzimajući u obzir Zemljinu sopstvenu rotaciju, ali i njeno kretanje oko Sunca, putanja tela u odnosu na novi koordinatni sistem potaje prilično složena kriva; ova kriva naročito postaje složena ako koordinatni sistem vežemo za takozvane nepokretne zvezde. Ovaj primer nam pomaže u razumevanju celokupne naučne revolucije koja je usledila. Sve dok se u opisivanju kretanja oslanjamo pre svega na linije putanja koje opisuju tela, pa čak ako u taj opis uključimo i tangente, dakle pojam brzine, nalazimo se u nepreglednom haosu koji ne daje mogućnost za redukciju, za sažimanje činjenica i zakona u univerzalne principe.

Do principa se ovde može doći tek ako u igru uvedemo ubrzanje tj. promenu promene – pojam koji je Aristotelovoj fizici bio potpuno nepoznat. Ali tu je trebalo rešiti još jedan bitan problem – ubrzanje u odnosu na koji koordinatni sistem? Tako su uvedeni povlašćeni inercijalni koordinatni sistemi tj. pojam apsolutnog prostora. Apsolutni prostor, po svojoj prirodi i bez obzira na bilo šta spoljašnje, uvek ostaje isti i nepromenljiv – bio je to za Njutna apstraktni matematički prostor. Bez obzira što ga imenuje božijim atributom i senzorijumom, te ga smatra za stvarnost po sebi, činjenica je da takav prostor u praksi igra ulogu matematičke pozornice svetskih zbivanja, jednog idealnog kontinuuma koji omeđuje i uokviruje njegovu teoriju.

Jednostavnije rečeno, u Njutnovoj mehanici tačka, prava, ravan i prostor nisu ni psihički ni fizički predmeti, oni ovde postaju simboli apstraktnih relacija. A krajnja konsekvenca takvog razmišljanja jeste da se mi u apstraktnom matematičkom prostoru više ne bavimo istinitošću stvari, već pre svega, istinitošću sudova i iskaza. U tom razgraničenju matematičkog prostora od fizičke stvarnosti i leži sva nadmoć Njutnovog metoda. Tako se Njutn tiraniji samoočiglednog suprotstavio a priori prvim principima, te je tako promenio standarde naučnog dokaza i zaista samog koncepta znanja.  (Stokić, strane 72-74). Kopernikov heliocentrični sistem zapravo se u Njutnovoj mehanici ispostavlja kao apstraktni inercijalni sitem koji čak uopšte nije vezan za sunce već za centar mase sunčevog sistema.

U istoriji i filozofiji nauke obično se previđa veliki pomak koje se zbio u Evropi krajem 16. stoleća – oličen pojavom apstraktnog geometrijskog prostora – a odvijao se zajedno sa algebrizacijom geometrije. Euklidova geometrija nije imala izgrađen pojam prostora; u njoj se pojavljuju pojmovi kao što su telo (x3), površina (x2), linija (x1) i tačka (x0), ali bez mogućnosti i želje da se predstave stvari kao što su n-dimenzionalni objekti (xn). Bez algebre, analitičke geometrije i matematičkog kontinuuma svakako da nije moguće zamisliti ni pojavu matematičkog prostora kao ni opšteg pojma figure do kog se dolazi tečenjem pravila, gde se antička geometrijska slika prvo pretače u skupove tačaka, da bi se zatim taj beskonačni skup tačaka pomoću jedne funkcije, jednog zajedničkog pravila, ponovo sjedinilo u početnu sliku.

Sa Njutnovom mehanikom, teorije
su postale mreže koje se bacaju da
bi se ulovilo ono što se naziva svet,
a sve u cilju njegove racionalizacije.

Pojam funkcije omogućio je konačno da se i veličine koje su ranije smatrane neuporedivim – kao što su rastojanje, vreme, brzina i sl. – dovedu u brojevni odnos. Funkcionalno povezivanje prostora i vremena u diferencijalnom količniku, što je Njutn ostvario u svom računu fluksija, doveo je do jedne upotrebljive proporcije koja će postati osnovnim pojmom njegovog kinematskog načina mišljenja. Ovo je omogućilo da se pojedinačne slike Euklidove geometrije pokrenu. (Stokić, strane 26-27)

Tako je Njutn ostvario vezu između pojma zakon i pojma funkcija, te između pojma kauzalnost i pojma kontinuitet. Najopštiji fizički zakoni postali su aksiomi, najčešće dati u vidu matematičkih funkcija, snabdevenih operacionalnim sadržajem. Fizičke teorije konačno su postale operativne, a njihova predviđanja prilično pouzdana. Međutim, kada se slavi takva matematička fizika, obično se prećutkuje cena po koju je bio postignut njen operacionalizam. Aristotelova nauka, koja se zasnivana na opažanju, na zdravorazumskom iskustvu, pokazala se – iako u skladu sa mnogim empirijskim činjenicama – u krajnjim konsekvencama sterilnom i beskorisnom. Njutnova nauka pak svoju uspešnost zahvaljuje pre svega napuštanju neposrddnog iskustva koje je izbega tako što je poturila idealizovanu prirodu kao prednaučno opaženu prirodu.

Ta je nova paradigma nauke, za razliku od Aristotelove, uspostavila sasvim novu vezu između baznih tvrdnji i teorije; teorija tu dominira nad opažanjem, ona čak – protivno onome što se obično pomisli kada se spomene Njutnovo ime i njegov naučni metod – dominira nad eksperimentalnim poslom i to od njegovog početnog planiranja pa sve do njegovih završnih koraka u laboratoriji. Sa Njutnovom mehanikom, teorije su postale mreže koje se bacaju da bi se ulovilo ono što se naziva svet, a sve u cilju njegove racionalizacije. Pa i sami Njutnovi principi, često tako naopako nazvani zakonima prirode, ne opisuju više prirodu direktno već opisuju ponašanje idealizovanih sistema; oni se tek naknadno u povratnoj sprezi koriste za predviđanje stavrnih zbivanja u prirodi. Njutnova paradigma, pošto nema težište u physis-u, prosto je nespojiva sa sintagmom zakon prirode, ali je zato spojiva sa sintagmom kauzalni princip (ili jednostavno princip odn. aksiom).

Principi, tj. kauzalni zakoni, za razliku od empirijskih više nisu neposredno vezani za posmatranje. Zadatak principa nije da govore neposredno o prirodi, njihova funkcija je sasvim drugačija: oni su tu da ustroje apstraktni račun koji predstavlja logički skelet teorije i da impličitno definišu osnovne pojmove. Kauzalni principi, osim što iskazuju određene pravilnosti tj. stalne odnose između osnovnih pojmova i što čine gramatiku teorije – imaju još jednu važnu funkciju, a to je propisivanje uslova pod kojima proklamovana pravilnost važi. A baš to propisivanje uslova najbolje svedoči o napuštanju physis-a koje se zbilo u novoj nauci. Konstruisanje kauzalno mogućih fizičkih sistema nije bilo ništa drugo nego jedno odbijanje direktnog bavljenja prirodom; samim tim je i kredo ove paradigme bio vezan za pitanje kakvi bi fenomeni morali biti kada bi na delu bili određeni idealizirajući uslovi. (Stokić, 28-30)

Dobra predviđanja u ponašanju mehaničkih sistema koja je postigla Njutnova mehanika doveli su fiziku do jedne mehanicističke ontologije kojoj se pripisivalo univerzalno važenje i od koje se očekivalo da će biti u stanju da ujedini sve fizičke teorije. Zato je ceo 19. vek obeležen pokušajima da se raznorodne fizičke teorije svedu na mehaniku, preciznije rečeno, te su teorije u svojim izgrednjama polazile od mehaničke definicije stanja sistema.

Kako je nauka sve više otežavala
verovanje u takvog Boga, pojam božanskog
je potpuno iščezao iz naučne slike
sveta ostavivši iza sebe duhovni vakuum.

Zaključak da sve fizičke teorije treba da budu svedene na mehaniku, kao i Laplasov zaključak da u svemiru nema ničeg što se ne bi uklapalo u opštu teorijsku šemu zasnovanu na Njutnovim zakonima kretanja, ne sledi iz mehanike već iz neograničene ekstrapolacije ove nauke na sve moguće uslove i sve moguće oblasti pojava. Takva ekstrapolacija nije prvenstveno zasnovana na naučnim saznanjima. Ona je u velikoj meri posledica filozofskog shvatanja o prirodi sveta, shvatanja koje je kasnije nazvano mehanicističkim. (Stokić, 80-81)

Ovakva slika idealnog svetskog mehanizma podrazumevala je izvanjskog stvoritelja; apsolutističkog boga koji vlada svetom odozgo namećući mu svoj božanski zakon. Fizičke pojave nisu ni u kom slučaju smatrane božanskim, a kako je nauka sve više otežavala verovanje u takvog Boga, pojam božanskog je potpuno iščezao iz naučne slike sveta ostavivši iza sebe duhovni vakuum koji je postao obeležjem glavne struje zapadne civilizacije. Filozofska osnova ove sekularizacije prirode bila je kartezijanska podela na duh i materiju. Kao posledica ove podele javilo se verovanje da je svet mehanički sistem koji se može objektivno spoznati, a da se nijednom ne spomene ljudski posmatrač i takav objektivni opis prirode postao je idealom nauke. (Kapra, strane 70-71)

Njutnovska paradigma i verovanje u racionalni pristup ljudskim problemima tako su se brzo proširili u 18. veku da je celo doba postalo doba prosvetiteljstva. Vodeća ličnost u ovom razvitku bio je filozof Džon Lok čiji su najpoznatiji spisi objavljeni u kasnom 17. stoleću. Sledeći Njutnovu fiziku, Lok je razvio atomističko poimanje društva, opisujući ga na osnovu njegovog osnovnog sastavnog elementa, ljudskog bića. Lokova analiza ljudske prirode zasniva se na analizi jednog ranijeg filozofa, Tomasa Hobsa, koji je izjavio da se sva spoznaja zasniva na čulnom opažanju. Lok je usvojio tu teoriju saznanja i poznatom metaforom uporedio ljudski duh na rođenju sa praznom pločom na kojoj se ispisuje znanje stečeno čulnim iskustvom. Ova će slika znatno uticati na dve glavne škole klasične psihologije – biheviorizam i psihoanalizu, a isto tako i na političku filozofiju. (Kapra, strana 73)

Kada je Lok primenjivao svoju teoriju ljudske prirode na društvene pojave, vodilo ga je verovanje da postoje zakoni koji upravljaju ljudskim društvom slični onima koji vadaju u mehanici. Kao što atomi u gasu uspostavljaju stanje ravnoteže, tako će se i ljudi kao pojedinci smiriti u društvu u prirodnom stanju. Tako uloga vlade nije da daje ljudima svoje zakone, već da otkrije i nametne prirodne zakone koji su postojali pre nego je i jedna vlada bila stvorena. Prama Loku, ti zakoni uključuju prirodu i jednakost svih ljudi i pravo na vlasništvo koje predstavlja plodove nečijeg rada. Lokove zamisli postale su osnovnom vrednosnog sistema prosvetiteljstva i snažno su uticale na razvitak moderne ekonomije i političke misli. Ideali individualizma, prava vlasništva, slobodnog tržišta i predstavničke vlade, začeci koji se mogu naći kod Loka, značaajno su uticali na misao Tomasa Džefersona i odražavaju se u „Deklaraciji o nezavisnosti” i američkom ustavu. (Kapra, strane 73-74)

Ako se ponovo vratimo kopernikanskom obrtu kao semenu naučne revolucije i svih potonjih dešavanja, čini se da je za ovaj kosmološki prevrat bilo dovoljno istrgnuti Ptolomejevu astronomiju iz konteksta organske Aristotelove fizike tj. Euklidovu geometriju iz konteksta fizičke prostornosti čime je geometrijski prostor postao zaseban apstraktni entitet. Ovo oživljavanje Euklidove geometrije u novoj svetlosti zapravo otkriva dublje korene celog sleda dogaćaja.

Zoran Stokić tvrdi da u antičkom grčkom svetu nikada nije došlo do narušavanja prevlasti prostora nad vremenom.

Ciklična koncepcija vremena stvorila je tako i ovde, kao i u Indiji, psihološki utosak da nema nepovratne promene budući da se jedan događaj može beskonačno mnogo puta ponoviti. Takav psihološki faktor koji je ukidao vreme vodio je grčki logoska izgradnji teorijskih apsolutnih bezvremenih oblika, što je najbolje oličeno u orfičkom životu i Euklidovim „Elementima“. Orfička teogonija i antropologija uradila je u grčkom svetu ono što su u Indiji uradile Upanišade, razvila je verovanje u neuništivost duše osuđene na transmigraciju do konačnog oslobođenja. Pa i više od toga: orfička teogonija učinila je napor da se od boga kosmokrate načini stvoritelj sveta kojim on vlada. Ova monoteistička ideja orfičkih teogonija, zajedno sa osnovnim idejama orfizma – idejom besmrtnosti, dualizma, a naročito idejom o božanskom prisustvu u čoveku – dodirna je tačka sa idejama hrišćanske teologije. (Stokić, strana 48)

Iako je nesporan uticaj grčkog nasleđa na hrišćansku veru, naročito u srednjem veku, s pravom se može tvrditi da je ideja besmrtnosti duše nespojiva sa hrišćanskom verom u vaskrsenje kao što je ciklična koncepcija vremena nespojiva sa hrišćanskim vremenom ispunjenja (Kulman). Ovaj sukob dva duhovna središta po pitanju poimanja večnosti i samim tim odnosa prema životu i svetu uopšte, zapravo je osnov revolucije oličene u Koperniku. Naučna revolucija upravo je duhovni prevrat i može se smatrati uzrokom ili pak posledicom renesansne obnove antičkog paganizma na novovekovnom evropskom Zapadu. Ipak, istrgnut iz konteksta i udaljen od istorijskog izvora, ovaj se paganizam pokazao kao bezlični ateizam odvodeći zapadnu civilizaciju daleko od otkrivenih tradicija u sfere metafizičkih i logičkih konstrukata.

Zato nije začuđujuće što su najžešće reakcije na Kopernikovo delo usledile iz duhovnih krugova i ticale su se njegovog odnosa prema biblijskom predanju. U osporavanju Kopernikovog stava, uglavnom su korišćeni navodi iz „Knjige postanja”, „Psalmi Davidovi 73.16, 95.10” i „Knjiga Isusa Navina 10.12”. Ovaj poslednji posebno je značajan pa ćemo na njega najpre obratiti pažnju. Kako navodi Kun, prvi koji se pozvao na ovo mesto iz „Starog zaveta” bio je Martin Luter i to 1539, pre objave Kopernikovog dela.

Ljudi su priklonili uho jednom petparačkom astrologu koji namerava da dokaže kako se okreće zemlja, a ne nebeski svod, sunce i mesec… Ova luda hoće da obrne celokupnu astronomsku nauku; međutim Sveto pismo nam svedoči da je Isus Navin zaustravio sunce, a ne zemnju. (Kun, strana 191)

Čudo Isusa Navina

Tada progovori Isus Gospodu onaj dan u koji Gospod Bog predade Amorjca u ruke Izrailju kada ih skrši u Gavonu pred licem Izrailjevim i reče Isus: da stane sunce spram Gavona i mesec spram doline Elonske. I stade sunce i mesec da stoje, dokle očisti Bog neprijatelje njihove. Nije li zapisano tako u knjigama pravednoga: i stade sunce nasred neba i ne iđaše na zapad u svršetak dana jednoga . (INav 10.12)

Sveti Dionisije u „Pismu Polikarpu” poziva se na navedene stihove smatrajući ih svedočanstvom neizrecive božije svemoći. On tvrdi da su se tu zaustalive niže kosmičke sfere dok su više nastavile da se kreću čime se hoće reći uslovnost Sunčevog i Mesečevog kretanja u odnosu na zemaljska zbivanja budući da je Zemlja stvorena prvog dana, a Sunce i Mesec tek četvrtog. Stvoreni da označavaju vreme (Pos  1.14), Sunce, Mesec i zvezdani svetovi čine to kako svojim kretanjem tako i mirovanjem, što znači da njihovo ciklično kretanje nije autonomno ni apsolutno. Pokušavajući da ovaj događaj ipak uklopi u termine cikličnog sunčevog vremena, Sveti Dionisije dolazi do dva podjednako apsurdna objašnjenja[2]:

C’est ainsi qu’on vit encore un jour egale presque trios jour par sa duree continue, alors il faut ou bien que pendant vingt heurs enteiers tous les corps celestes, doues d’un movement anormale, se prissent  a retrograde  et a decrier merveilleusement leur orbite en sens inverse; ou bien que le soleil se deplacant seul, parcourut en dix heures le cercle de l’anne et employat dix autres heures a revenir par une route nouvelle au point de son ecart. (Denys, 490)

On dalje poredi ovaj događaj sa pomračenjem koje se desilo na raspeću, a koje je on, zajedno sa Apolofanom, kao očevidac posmatrao iz Heliopolja.

Tous deux nous nous trouvions a Heliopolis, tous de nous vimes que la lune etait vunue inopinement se placer devant le soleil (car se n’etait pas l’epoque de sa conjuction) et qu’ensuite, depuis la neuvieme heur jusqu’au soir  elle revint miraculeusement  un opposition directe avec le soleil. Faites-le encore souvenir de ceci: il sat que la lune entra en conjuction  par le cote de l’orient et atteignit jusqu’au bord occidental du soleil et qu’ensuite au lieu d’avancer en droiture pour operet sa sortie, elle rebroussa chemin et ne quitta que le dernier le point de l’astre qu’elle avait voile le premier. Tels sont le prodigies qui s’accomplirent en cet temps-la: et on ne peut les attributer qu’a la cause universelle, Jesus Crist, qui produit une foule de grandes et admirable oeuvers. (Denys, strana 491)

Biblijsko predanje u oba slučaja jasno naglašava geocentrizam trenutka kada je sve stalo. Zemlja je centar jer se tu dešava bitka na večnom metafizičkom planu, bitka koja svojim razmerama nadilazi vremenske sfere. Njihova se uslovnost ogleda u tome što su podređene ovom događaju koji se zbiva na zemlji i što od njega zavisi i njihovo dalje smisleno funkcionisanje. Vreme se time pokazuje kao osa eshatološke drame stvorenog sveta kojom ovaj nastoji zadobiti večnost i spasti se iz okova sopstvene prirode.

Tumačeći u svojim „Ispovestima” prve stihove „Knjige postanja”, Sveti Avgustin problemski prilazi pojmu vremena sa stanovišta odnosa ljudskog i božanskog. On najpre primećuje da o vremenu ima smisla govoriti samo u kontekstu stvaranja, jer je izvan stvorenog sveta stalna božanska večnost koja nadilazi vreme. Tako vreme postoji samo uslovno kao i sva tvorevina koja je po prirodi prizvana iz nebića što se ogleda u njegovoj raspolućenosti na dva vremena, prošlo i buduće, od kojih prvog nema više, a drugog nema još. (Avgustin, 11.17)

Pitajući se o merenju vremena, Avgustin tvrdi da vreme ne samo što nije kretanje Sunca, Meseca i zvezda, već uopšte nije bilo kakvo kretanje.

I šta ako zvezde ustave svoje kretanje, a grnčarski točak nastavi da se kreće, zar ne bi bilo više vremena za merenje njegovih obrtaja, ničeg što bi nam omogućavalo da tvrdimo da su jedni dugi, a drugi kraći. A naznačavajući ove odnose, ne govorimo li mi sami upravo o vremenu i neće li biti u našim rečima jednako dugih i kratkih slogova

Neka mi stoga niko ne kaže da je vreme kretanje nebeskih tela. Kada se sunce zaustavilo tako na molbu onog čoveka da bi mu omogućilo da okonča jednu vojnu pobedu samo je bilo nadanje nepokretno, ali je vreme ipak proticalo, jer je bitka ta otpočela i završila se za dovoljno vremena. (Avgustin, 11.29-30)

Isključivši tako mehaničko vreme kao beživotnu apstrakciju, on se obraća praksi koja duže vreme meri kraćim koje se u njemu sadrži kao što dužinu poeme merimo brojem stihova, dužinu stiha brojem stopa, a dužinu stopa brojem slogova. No čak i tako on ne dolazi do neke pouzdane mere vremena, budući da se jedan kraći stih izgovoren lagano može čuti duže od jednog dugog izgovorenog brže. Tako zaključuje on da je vreme samo rastezanje, ali u nemogućnosti da odredi šta se to rasteže on dodaje: Bilo bi doista neobično kada ne bi bilo rastezanje same duše (Avgustin, 11.33)

Razmišljajući dosledno u tom pravcu, on dolazi do saznanja da se mera vremena temelji na ličnom principu.

Ja vreme, Gospode, upravo u tebi merim i to je tako i ne kaži ne. Ne porekni to u metežu utisaka svojih. Kažem to još jednom, ja vreme u tebi merim.Utisak koji ostavljaju na tebe stvari koje prolaze traje i onda kada ovih više nema; ja baš utisak merim taj dok traje, a ne i realnost koje, izazivajući ga iščeznui same. Mereći njega merim ja i vreme. Ostaje dakle ili da to bude vreme ili da ono što merim uopšte i nije vreme. (Avgustin, 11.36)

Ako ovaj stav dovedemo u vezu sa pomračenjem na raspeću o kome govori Sveti Dionisije, uviđamo da biblijsko predanje pojam vremena zasniva na Božijem prisustvu u svetu kao ovaploćenom Logosu. Krst Hristov koji predstavlja ispunjenje stvorenog sveta i meru svih stvari ujedno je i i temelj biblijskog geocentrizma. Međutim, treba primetiti da se ovde radi o elementu Zemlje i da njegov središnji položaj nije izraz njega samog već ogledanja božanske večnosti u njemu. Tako vreme i večnost više nisu isključivi već se sjedinjuju u tajni krsta koja predstavlja novo stvaranje – presazdavanje stvorenog i označava kako kraj vremena tako i njegov početak. U tom duhu se shvata i tradicionalno učenje o poslednjim vremenima i okončanju sveta kakvog poznajemo. Tumačeći „Jevanćelje po Mateju”, Sveti Kliment Aleksandrijski kaže da će se u poslednje dane sunce i mesec pomračiti[3], jer Bog ponovo meša elemente.

Priroda Zemlje

U načelu stvori Bog nebo i zemlju. Zemlja beše nevidljiva i neustrojena, nad bezdanom beše tama i duh božiji nošaše se nad vodama.  (Pos 1.1-2)

„Knjiga postanja” počinje stvaranjem neba i Zemlje čime je naznačeno celokupnost svega postojećeg. Sveti Avgustin nas podseća da su ovi praelementi bitno različiti od pojmova kakve poznaje naše suženo iskustvo.

No gde je nebo neba, Gospode, o kome nam kazuju reči iz Psalma: Nebo neba je u Gospodu dok je on dao zemlju sinovima ljudi. Gde je to nebo koje ne opažamo mi, i u odnosu na koje je sve što vidimo samo zemlja? Jer čitav ovaj telesni svet, čijom se osnovom javlja naša zemlja, ako i nije baš posvuda lep, bez sumnje je do najdaljih delova zavodljiv. No, u poređenju sa nebom nebesa, čak je i nebo naše zemlje samo zemlja, pa bi ova dva ogromna tela mogla biti odista prozvana zemljom u odnosu na to tajanstveno nebo koje pripada Gospodu, a ne sinovima ljudi.

Nevidljiva i haotična beše, dakle,  ta zemlja, jedanne znam kakav ogroman ponor, nad kojim nije plutala nikakva svetlost, jer je bio ovaj bez oblika. Zašto si napisao potom: I tama vladaše nad ponorom, kao da tama nije drugo do odsustvo svetlosti? (Avgustin, 12.2-3)

Pokušavajući da predstavi ovu bezobličnost i tamu Zemlje, on ipak ne može da izbegne iskustvene oblike, pa uspeva jedino da je shvati kao promenljivost koja je sposobna da na sebe primi svaki oblik. Avgustin, međutim, odmah primećuje da u toj prvobitnoj promenljivosti još nema vremena koje bi se moglo bilo kako meriti. Upravo zbog ove nevremenitosti prvog stvaranja, „Pismo” i ne navodi kada je to učinjeno. Ovde je reč o nebu neba gde um saznaje istovremeno, a ne jedno za drugim i ne kao zagonetku ili u ogledalu već celovito, očigledno i neposredno. Što se Zemlje nevidljive i bezoblične tiče, ona je slobodna od vremenskih promena, jer tamo gde nema oblika ne može biti ni promene oblika.

Iz te zemlje, nevidljive i bez poretka, iz bezobličnosti ove i tog gotovo ničeg hteo si ti da sazdaš sve po čemu istarajava, mada uistinu ne čini to – ovaj nestalni svet, čija moć da bude takav čini da osećamo vreme i dozvoljava da bude mereno. Jer ono što sačinjava vreme upravo su promene u stvarima, izmene njihove spoljašnjosti, što pak za svoju osnovu ima nevidljivu zemlju, o kojoj sam upravo govorio, kao svoju materiju. (Avgustin, 12.8)

Ovaj odnos između uobličenih stvari i bezoblične materije Avgustin poredi sa odnosom pesme i zvuka. Materija tako prethodi onome što se izvodi iz nje, ali ne u smislu  uzroka, niti u vremenskom pogledu, jer ne odajemo mi najpre neorganizovane zvukove, koje bismo potom oblikovali kao pesmu. Vreme beleži radnje tek kad stvari poprime svoj oblik, dok je materija bila bezoblična i javljala se u vremenu tek sa vremenom samim. (Avgustin, 12.40)

Ovde je na delu teološka postavka poznata kao razlikovanje suštine i energije u Bogu. Stvaranje Božije suštinski ostaje nedokučivo, ali se otkriva energijama kojima se Bog svetu projavljuje kao svetlost i identitet stvorenog. Iako ne iscrpljuju božansku suštinu, energije su ipak neodvojive od suštine i svedoče Njegovo savršeno jedinstvo i prostotu. One su delatno prisustvo Božije u svetu i mogućnost neposrednog bogopoznanja i oboženja tvari.

Izlivajući se, međutim, na stvoreni svet, energije mu donose preizobilje božanstva koje ovaj po svojoj prirodi ne može da primi. Budući stvorena iz ništavila, tvarna priroda ne može sopstvenim snagama dostići oboženje. Stoga susret stvorenog sa nestvorenim energijama dobija karakter preobražaja tvari u nestvorenoj božanskoj svetlosti. U tom smislu, preobraženje Hristovo na Tvorskoj gori[4] predstavlja nadistorijski događaj koji je arhetip prvog stvaranja (slika 1).

U pravoslavnoj ikonografiji predstava Zemaljskog reljefa u celosti odražava njenu prvobitnu haotičnost. Miloš Radojčić primećuje kako se na ikonama često zapažaju čudne stene koje nalikuju na šiljate talase. Tim oblikom kao da bi htele da nas podsete da je sav svet čvrste tvari nekad bio tečan i to ne samo u smislu modernih nauka nego i u duhovnom smislu, a to znači da je carstvo materije smrznuto, u san smrti ukleto carstvo drevnog života.

Koliko tajanstva ima samo u načinu kako se odmah iza prvog naglog uspona sva ta brda lome u ponor ispred praznog, tamnog neba. Čovek ima utisak da je odmah tu, sasvim blizu, sam kraj sveta i da se iza tih bliskih grebena zuri telesnim očima u prazno, u ništa. Duhom pak u beskrajno more duha. Na ponekoj slici čini se naprotiv kao da se tvrdi kamen gubi u tamnomplavetnilu,  kao  da  ga  nebo  topi  tvoreći  pri  tom  statički  nemoguće oblike, slične oblicima ledenih santi na suncu. (Radojčić)

Nadahnute biblijskim predanjem, ikone predstavljaju nevidljivu i haotičnu Zemlju koja biva probražena u svetlosti božanstva. U istom duhu, i biblijski geocentrizam svoje središte vezuje za preobraženu tvar uzdignutu do večnosti i sjedinjenu sa izvorom stvaranja. Iako zadat u pojmovima tvarnog, geocentrični sistem svojim značenjem te pojmove nadilazi i suštinski projavljuje večno Božije prisustvo u svetu.

Slika 1 – Ikona Preobraženja. Ispucale izlomljene stene predstavljaju nevidljivu i haotičnu  zemlju koju preobražava nestvorena svetlost Božijeg lika

Priroda svetlosti

I reče Bog: da bude svetlost. I bi svetlost.
I vide Bog da je svetlost dobra, i razluči Bog svetlost i tamu.
I nareče Bog svetlost dan, a tamu nareče noć. I bi veče i bi jutro, dan jedan. (Pos 1.3-5)

Ulazeći u zemlju, svetlost se gasi. Jedinstvena po prirodi, nestvorena svetlost prelama se u stvorenom svetu kao dvojstvo svetlosti i tame. Ovo je prava u nizu podela koje su potom nastupile sve do odvajanja žene od čoveka poslednjeg šestog dana stvaranja. Ova poslednja podela posebno je upečatljiva, jer se čovek razlikuje po značaju među svim stvorenim bićima budući da je stvoren na posletku i sa vrlo jasnim ciljem. „Knjiga postanja” naglašava da je čovek sazdan po Božijem liku i podobju (Pos 1.26)  što nije rečeno ni za jedno drugo stvorenje, čak ni za anđeoska bića.

Njegovo prvenstvo nije u tome što je prvi već što je poslednji stvoren i što je Bog nakon toga počinuo u miru predavši mu na upravu celokupnu tvorevinu da, upodobljavajući se nestvorenom Božijem liku, prevlada ograničenosti tvarne prirode i uslovljenost njenim podelama. Čoveku je dakle određeno da bude iscelitelj tvari sve preobražavajući je i prinoseći Bogu. Međutim, on i sam postaje žrtva svoje prirodne podvojenosti i poznanja dobra i zla čime se jaz između Boga i čoveka ukazuje kao nepremostiva datost.

Sveti Avgustin u blagoslovu rađanja upućenom čoveku (Pos 1.28) vidi tajanstvenu promisao Božiju. Pitajući se zašto Bog nije jednako blagoslovio svetlost koju je nazvao dan, ni nebeski svod, ni svetila, zvezde, Zemlju i more on smatra da je tako želeo da ostavi čoveku povlasticu tog blagoslova. Avgustin dalje naglašava njegov preneseni duhovni smisao videći ga kao moć umnožavanja značenja.

Reči koje Pismo iznosi na samo jedan način – U  načelu sazda Bog nedo i zemlju – ne  oslobađaju li one mnoštvo smislova i to ne pogreškom i ne obmanom već verodostojnošću svakog od gledišta, jednako opravdanih?

A u tom se upravo smislu i uvećavaju i množe ljudska potomstva. (Avgustin 13.36)

On uviđa da je ovo umnožavanje ishod elementranih sila koje su prvenstveno simbolizovane bićima sazdanim u vodi. Upravo stoga je Bog blagoslovio i ta druga bića da se rađaju i množe. U tom blagoslovu omogućio je mnogostruko izražavanjejedne iste stvari, kao i  mnogostruko značenje jednog istog izraza.Tako se i pune vode mora,  ne drugačije već putem različitih značenja i tako se zemlja puni ljudskim bićima. (Avgustin 13.37)

Stvoren po liku Božijem, čovek se pokazuje kao ličnosno biće. On je ličnost koja nije dužna da se odrećuje prema svojoj prirodi već sama odrećuje prirodu upodobljavajući se Božijem prvoliku. Po učenju Svetog Maksima Ispovednika, ljudska ličnost je prizvana da ljubavlju sjedini tvarnu prirodu sa netvarnom, sticanjem blagodati ih pokazujući kao istovetne. (Loski, strana 98) Ali nakon grehopada, u skučenim pojmovima dobra i zla, ličnost se može odrediti samo u negativnom smislu kao poricanje sopstvene prirode radi natprirodnog.

Ako se zapitamo u čemu se sastoji čovekov pad, videćemo da se tu radi upravo o urušavanju ličnosti. Zaveden stvorenom svetlošću poznanja koja je po prirodi isto tako ništa kao i on sam, čovek postaje zarobljenik sopstvene prirode koja mu se nameće kao objektivno spoznata stvarnost. On time gubi moć upodobljavanja nestvorenoj svetlosti božijeg lika budući da je božija volja slobodna i neuslovljena svetom koji je sama stvorila. Prevaren obećanjem da će postati kao bogovi (Pos 3.5), čovek postaje manji od svake tvari, jer stvoreni svet upravo u njemu dobija svoj kobni epilog.

Duh pada, koji ga odvlači na puteve samoljublja i bezdušne oholosti, uzima za sebe ime Lučonoše, idola stvorene svetlosti, kojim nastoji prikriti tamu sopstvene bezličnosti. Tako ovaj vek dobija obrise mračnog doba, a vreme postaje ono što do tada nije bilo – vreme smrti i razaranja. Put oboženja za palog čoveka postaje put spasenja koji je moguć jedino ukoliko tvarna priroda nadvlada greh i smrt.

Iako prisutan u svetu kao tvorac i darodavac nestvorenih energija, Bog postaje čoveku nepristupačan i dalek jer dve prirode, božanska i ljudska, bivaju razdvojene nepremostivim bezdanom greha. Ipak, ono što je za čoveka nepremostivo nije i za Boga, jer se u njegovoj volji nije dogodila nikakva promena niti je greh narušio svetlost njegovog lika. On se u svetu ovaploćuje kao bogočovek i, razrušivši robovanje grehu i smrti, projavljuje sobom put spasenja po rečima: Ja sam svetlost svetu, koji ide za mnom neće hoditi u tami. (Jn 8.12 )

Stojeći pred delom spasenja koje je izvršio Hristos, srećemo se sa nemogućnošću njegovog određenja u pojmovima pale ljudske prirode. Po rečima Svetog Grigorija Niskog, mi smo imali potrebu za ovaploćenim i usmrćenim Bogom kako bismo oživeli. (Loski, strana 116) Ovo obraćenje svesti koje se naziva pokajanje (na grčkom metanoja – preumljenje),  najneposrednije se ogleda u načinu na koji Jevanđelje razmatra svetlost. Ona se dosledno javlja kao sinonim za ličnost koja osvetljava svetsku tamu, po rečima: Istinita svetlost koja osvetljava svakoga čoveka dolažaše na svet. (Jn 1.9) [5]

Ovakav doživljaj svetlosti otkriva i pravoslavna ikonografija. Miloš Radojčić primećuje čudno druženje dana i noći koje se često javlja na ikonama. Zemlja svetli svojim čudnim stenjem i predmetima na njoj, a nebo je tamno plavo kao noću. To je stoga što ikone ne nastoje da preslikaju tvarni svet i njegovu svetlost, već da iskažu dubine duše kojoj se otkriva svetlost sasvim druge prirode, božanska i nestvorena. S tim u vezi, on na pravoslavnim ikonama nalazi neobičnu geometrijsku zakonitost nazvavši je kontraperspektiva. To je pojava da se, suprotno našem uobičajenom doživljaju prostora po kom se paralelne linije seku u beskrajnosti, ovde dešava upravo suprotno – da se paralelne linije sa udaljavanjem od posmatrača razmiču jedna od druge (slika 2). Ulazeći u duh ikonografije, on ovo odstupanje tumači kao pravilnost višeg reda.

Prirodna perspektiva pokazuje smanjivanje svega što odlazi u daljinu. Ta činjenica vašna geometru, ne mora biti slikaru koji ne želi da izrazi zakonitost ovoga sveta, savršenstvo njezino koje se ogleda i u tom skupljanju u tačku svega što se iz nje udaljuje. Srednjevekovni slikar želi da objavi kako su svi prozori iz naše zemne izbe širom otvoreni u večnost; kako je šta više ta večnost bliža pravu čovekovu biću od same zemaljske blizini. – Zar na zemlji čovek nije stranac? Nije li njegov boravak tu samo priprema za nebeski život? Zar ne liči na život biljke u semenu zatrpanom u zemlju? Seme čeka na svoju smrt da bi se život što spava u njemu ratbudio u granuo u svetle nebeske visine. Tako raste po toj staroj perspektivi sve što se sa zemlje udaljuje u beskraj. Jer sve je samo semenje budućih svetova. Semenje što umreti mora, da bi se rodilo za večnost. (Radojčić)

Slika 2 – Kontraperspektiva (inverzna perspektiva) u pravoslavnoj ikonografiji koja naglašava učestvovanje posmatrača u predstavi ikone. Svetlost ikone ne dolazi spolja već je po sredi svetlost božijeg lika koji se otkriva konkretnoj ljudskog ličnosti

Nadahnute biblijskim predanjem, ikone pretpostavljaju posmatrača učesnikom u svetlosti bogopoznanja, po rečima: Dođoh da bacim oganj na zemlju i kako bih voleo da se već zapalio (Lk 12.49). Ovo se ispunilo na Pedesetnicu kada je Sveti Duh u vidu ognjenih jezika sišao na Crkvu[6] čime Hristos u pojedinačnim ljudskim ličnostima dobija svoje puno samoodređenje. Iako oduvek prisutan u svetu kao životvorna sila, Sveti Duh se Crkvi otkriva kao ličnost čineći pojedinačne ljudske ličnosti pričesnicama božanske blagodati. Rađanje u duhu predstavlja ispunjenje Božijeg blagoslova upućenog čoveku, jer se jedno Hristovo telo umnožava i biva sve u svima. (slika 3)

Od tada tvarni i ograničeni svet u sebi nosi novo telo koje posleduje netvarnu i neograničenu punotu, koju on u sebe ne može da smesti. To novo telo jeste Crkva. Punota koju ona sadrži jeste blagodat, preizobilje božanstvenih energija, kojima je i radi kojih je sazdan svet. Izvan Crkve one deluju kao spoljašnji određujući uzroci, kao božanska proizvoljenja, koja sazdaju i čuvaju tvarno biće. Samo u Crkvi, u jednom telu Hristovom, one se ljudima saopštavaju i predaju Duhom Svetim. (Loski, strana 89)

Biblijski geocentrizam upravo je Crkva koja silom božije blagodati sav svet vidi sjedinjen u svetlosti tvorčevog lika. Mi nismo samo puki poslatrači, već postajemo učesnici stvaranja i svedoci neizmerne tajne koja nam se otkriva.

Slika 3 – Ikona Pedesetnice. Sveti Duh silazi na apostole čineći ih pričesnicima Hristovim koji istovremeno prebiva u svakom od njih. Istovremenost je prikazana Hristovim prisustvom na dva mesta koja odgovaraju pravcima kontraperspektivnog širenja ikone

Fizika postmoderne

Moderna nauka se potrudila da razori tradicionalnu kosmološku sliku sveta i stoga je, kako kaže pesnik Džon Don u An Anatomy of the World, sva koherentnost iščezla. Razdvajajući ljudsko od prirodnog, duh od materije i sl, klasična mehanicistička paradigma zapravo i nije kosmos u tradicionalnom smislu te reči. Razvoj fizike tokom 20. veka osporio je ovu paradigmu, pa se može reći da se nauka moderne okončava i da sa savremenom fizikom ulazimo u novu postmodernu epohu. (Tulmin)

Na početku savremene fizike stoji izuzetno delo jednog čoveka – Alberta Ajnštajna. U dva članka objavljena 1905. godine, on je pokrenuo dva revolucionarna smera u naučnom mišljenju. Jedan je bio njegova specijalna teorija relativnosti, a drugi nov pogled na elektromagnetno zračenje koje će postati obeležjem kvantne teorije. (Kapra, strana 80) Bez obzira na neke primedbe po pitanju Ajnštajnovog autorstva, nesporno je da ova dva spisa s početka dvadesetog veka predstavljaju temelje postmoderne fizike.

Samoorganizacija predstavlja
izrazitu negaciju zakona klasične
fizike što se posebno vidi na
primeru drugog principa termodinamike.

Kvantnu teoriju koja prvenstevno razmatra fenomene atomskog i subatomskog sveta, razvio je dvadeset godina kasnije ceo tim fizičara i smatra se prvom neklasičnom fizičkom teorijom koja je poljuljala i čak potpuno pobila klasičnu mehanicističku paradigmu. U naporu da shvate tu novu stvarnost, naučnici su postali bolno svesni da njihovi osnovni pojmovi, njihov jezik i celokupno ustrojstvo mišljenja nisu primereni opisivanju atomskih pojava. Njihov problem nije bio samo intelektualni već je uključivao emocionalna i egzistencijalna preživljavanja kao što je živo opisao Verner Hajzenberg.

Sećam se rasprava sa Borom koje su trajale satima do kasno u noć i završavale gotovo očajem; i kada bih na kraju raspravljanja otišao sam da prošetam po obližnjem parku, neprestano sam ponavljao pitanje: Može li priroda biti tako apsurdna kao što nam je izgledalo u tim atomskim ogledima. (Kapra, strana 81)

Već na samom početku ovog putovanja, pokazalo se da je Njutnova koncepcija materije koja se sastoji od čestica sličnih materijalnim tačkama samo umetnička predstava i to takva koja čak ni približno ne odgovara stvarnosti. Difrakcija elektrona, koju su 1927. godine  otkrili Denison i Džemer, pokazala je da čestice nemaju određene putanje, a Hajzenbergov princip neodređenosti ukinuo je sam pojam čestice kao objekta koji ima određenu poziciju i brzinu. To je međutim dovelo do takvog pogleda na stvarnost koji sa ranijim nije u suprotnosti u nekim detaljima već u samoj srži.

U kvantnoj fizici, osnovni pojam nije čestica već talasna funkcija koja se principijelno ne može opservirati nikakvim instrumentima. Objektivna stvarnost klasične fizike zapravo je njen kolaps koji nastupa kao posledica interakcije sa posmatračem, tj. njegovog učestvovanja u sistemu. Objektivni opis se dakle gradi na učestvovanju subjekta čime se ličnost posmatrača pojavljuje kao centralna osa posmatranog sistema. Ovo je osobina ne samo kvantne teorije već celokupne fizike postmoderne i predstavlja izraz njenog suštinski geocentričnog karaktera.

Po rečima Ričarda Fajnmana, mi nemamo dva sveta – klasični i kvantni, mi imamo samo jedan svet u kome živimo i taj svet je kvantni. I ako treba da damo najkraću karakteristiku principa njegove organizacije, ona će glasiti antiredukcionizam. Za razliku od redukcionizma klasične fizike, koja kompleksne sisteme svodi na ponašanje jednostavnih sastavnih elemenata koji su realniji od celine sistema, u kvantnoj teoriji je na nedvosmislen način celina realnija od delova.

I kao što se Kopernik trudio da ne
napusti Aristotelovu kosmologiju sfera,
Ajnštajn se uplašio napuštanja Dekarta
– ali ovome više nije bilo pomoći.

Talasna funkcija sistema uvek adekvatnije opisuje njegova svojstva nego zbir pojedinačnih talasnih funkcija koje se odnose na njegove delove, jer prilikom okupljanja delova u sistem stupaju na snagu potpuno novi prirodni zakoni koji se ne mogu unapred predvideti. Najjednostavniji primer ovoga jeste atom. Ma koliko da poznajemo svojstva njegovih sastavnih delova pojedinačno, nikada ne bismo mogli predvideti da će u, sastavljenom od njih, atomu stupiti na snagu Paulijeva zabrana koja oblikuje celu Mendeljejevu tablicu.

Strogo govoreći, sam izraz – atom se sastoji od elektrona i nukleona – netačan je, već bi trebalo reći – elektroni i nukleoni su nestali i na njihovom mestu pojavio se novi fizički sitem sa novim svojstvima, atom. Na isti način treba shvatiti i prelazak na kompleksne sisteme u drugim slučajevima, recimo grupa atoma može da nestane i pretvori se u novu realnost koja se naziva poluprovodnik ili plazma i čiju je specifičnost nemoguće izvesti iz svojstava atoma. (Trostnikov)

Ovo uklapanje delova u celinu koja je uvek nešto više od njih samih, naziva se samoorganizacija i predstavlja temeljno svojstvo nastajanja i funkcionisanja kompleksnih sistema. Samoorganizacija predstavlja izrazitu negaciju zakona klasične fizike što se posebno vidi na primeru drugog principa termodinamike. Ovaj princip u vezi je sa pojmom entropije (neuređenosti sistema) i tvrdi da se u izolovanom sistemu ova veličina može samo povećavati tokom vremena. Značajno je primetiti da se ovaj iskaz odnosi na izolovan sistem i to je slučaj sa celokupnom klasičnom fizikom koja počiva na idealizovanim predstavama lišenim iskustevne sadržine.

U nemogućnosti da kaže šta je vreme, klasična fizika nam govori šta je izolovan sistem, a vreme određuje kao osu porasta entropije takvog sistema. Fenomeni samoorganizacije, međutim, uopšte ne dozvoljavaju da budu posmatrani na ovaj način, za šta su najbolji primer živi organizmi. U izolovanim uslovima oni ne opstaju i jednostavno izumiru. Naravno, za kalsičnu fiziku ovo je još jedan dokaz važenja drugog principa termodinamike, dok sa tačke gledišta savremene fizike predstavlja nedelotvornost i besmislenost mehanicističke paradigme.

Za razliku od entropijskog vremena koje je u osnovi izraz klasičnog kauzaliteta, savremena fizika shvata vreme kao osu rasta kompleksnosti sistema tj. njegovog samoorganizovanja. Ovde je na delu statistički kauzalitet koji više ne predstavlja nužni već samo verovatni lanac događaja, dok samoorganitacija odgovara slučajevima narušavanja kauzaliteta. Ovakva koncepcija vremena prisutna je i u Jungovoj analitičkoj psihologiji u pojmu sinhroniciteta kao načela akauzalnog povezivanja. Jung ovaj pojam određuje kao smisleno podudaranje u vremenu bez prisustva vidljivog uzroka i smatra ga načelom stvaranja dejstvom arhetipskih sila koje vremenu daju karakter duhovnog poretka. (Jung, strana 107) Dok klasična fizika zapravo ukida vreme smatrajući ga geometrijskim parametrom teorije koji je moguće jednozančno meriti, postmoderna nam ponovo otkriva pojam vremena u njegovoj izvornoj višeznačnosti.

Fizika danas poznaje ireverzibilno vreme evolucije prema ravnoteži, ritmičko vreme struktura čije se pulsiranje hrani okolnim svetom, bifurkaciono vreme nestabilnosti i amplifikacije fluktuacija, pa čak i mikroskopsko vreme, kao izraz indeterminisanosti mikroskopske evolucije fizičkih sistema. Svako složeno biće rađa se iz pluraliteta vremena isprepletanih i razgranatih u tanane i nebrojene ogranke. (Prigožin, strana 265)

Nesumnjivo je da je ovakav tok mišljenja u savremenoj fizici pokrenut Ajnštajnovom teorijom relativnosti koja je ukinula pojam istovremenosti u smislu apsolutnog vremenskog toka nezavisnog od svetskih zbivanja. U specijalnoj teoriji relativnost, prostor i vreme imaju relativno značenje kao pojmovi referentnog sistema posmatrača, dok je apsolutna invarijanta prostorno-vremenska metrika koja predstavlja rastojanje u prostoru Minkovskog. Može se primetiti da i ovde u opisu sistema učestvuje subjekat, ali je Ajnštajn ovo smatrao nusproduktom teorije insistirajući na njenom klasičnom tumačenju u pojmovima apsolutne prostorno-vremenske metrike. U opštoj teoriji relativnosti, on čak potpuno eliminiše posmatrača na račun sofisticiranog formalizma Rimanove geometrije koji tako ostaje apstraktni logički konstrukt bez operacionalne fizičke sadržine. (Stokić, strana 108)

Iako je značajno doprineo razvoju kvantne teorije i savremene fizike u celosti, Ajnštajn je, kako u naučnom radu tako i u filozofskom ubeđenju, čvrsto ostao na stanovištu klasične kauzalnosti. To je bio glavni razlog njegovog neslaganja s Borom i neprihvatanja kvantne teorije u razvijenom obliku. Prisustvo akauzalnih veza koje pretpostavljaju posmatrača učesnikom stvaranja, a stvarnost boje subjektivnim tonovima ličnog, Ajnštajnu je delovalo kao gubljenje sigurnog tla objektivnog opisa prirode u kartezijanskom duhu. I kao što se Kopernik trudio da ne napusti Aristotelovu kosmologiju sfera, Ajnštajn se uplašio napuštanja Dekarta – ali ovome više nije bilo pomoći.

Savremena fizika razobličila je kartezijanski dualizam kao krajnje uprošćenu i banalnu predstavu kompleksnog odnosa ličnosti i pojavnog sveta. Srodnost između Ajnštajna i Dekarta postaje još očiglednija s obzirom na Ajnštajnov pokušaj da pred kraj života izgradi jedinstvenu teoriju polja geometrizujući fiziku. Da su ti pokušaji uspeli, Ajnštajn bi verovatno, poput Dekarta, izjavio da je sva njegova fizika ništa drugo do geometrija.  (Kapra, strana 89) Možemo s pravom reći da je i kod jednog i kod drugog idealna geometrijska apstrakcija odnela prevagu nad kompleksnom i višeznačnom stvarnošću fizičke egzistencije.

U drugoj polovini dvadesetog veka desio se značajan pomak i u samoj geometriji učinivši je znatno bližom iskustvenoj fizičkoj stvarnosti. Radi se o fraktalnoj geometriji nastaloj na polju konkretnih primena, pre svega u fizici i računarstvu. Pojam potiče od latinske reči fractus što znači razlomljen, ali i nepravilan u smislu ulomka i odnosi se na izvesne singularne geometrijske oblike koje ne poseduju jake pravilnosti kalsične geometrije kao što su neprekidnost i glatkost. Ovi se oblici pokazuju mnogo prikladnijim u opisivanju prirodnih pojava od oblika koje nudi klasična geometrija,a koji se pre mogu smatrati idelanim predstavama uma nego opisima prirode. Među prvim radovima na ovu temu je Madelbrotov rad „Koliko je duga obala Britanije”, gde on pokazuje da se, usled kompleksnosti geometrijskog oblika, obala u apsolutnom smislu i ne može izmeriti, jer se na svakoj sledećoj skali rezolucije javljaju novi detalji koji čine da su pojedini njeni delovi slični obali u celini. On ovo naziva samosličnost i smatra osnovnom osobinom fraktala.

Mandelbrot navodi elementarne primere iz geografije kao što su leva obala Visle čija dužina može dostići od deset do sto pa i više puta veću vrednost od dužine na karti zavisno od toga u kojoj se rezoluciji vrši merenje; zatim državne granice gde postoji značajno neslaganje u podacima susednih država iako se radi o dužini iste linije razgraničenja. (Mandelbrot)

U tom pogledu, treba shvatiti pitanja koja pokreće fraktalna geometrija kao preispitivanje samih osnova geometrije u njenom izvornom značenju – merenje Zemlje. Ova istraživanja pokazuju da je Zemlja složen element i da sama geometrija neminovno uključuje lični činilac ako je zaista smatramo merom stvarnog sveta, a ne idealnim predstavama lišenim odnosa sa stvarnošću.

Slika 4 – Ilustracija veze između postmoderne nauke i tradicionalne kosmologije. Levo: Van-Kohova kriva, elementrana fraktalna figura, koja se javlja na ikoni Preobraženja i oličava preobražaj nevidljive i haotične zemlje u božanskoj svetlosti;  Desno: Svetlosni konus, pojam teorije relativnosti, koji se javlja na ikoni Pedesetnice u pravcima kontraperspektivnom širenju i oličava Hristovo istovremeno prebivanje u svakom od pričesnika

Zaključak

Osnovnu predstavu darvinizma pravi Rus oseća isto toliko besmislenom kao pravi Arabljanin osnovnu predstavu Kopernikovog sistema – kaže Osvald Špengler u delu „Propast zapada”. Po njemu, patos heliocentrične svesti o svetu koja isključivo pripada modernoj zapadnoj civilizaciji počiva na izvesnosti da je sada od kosmosa oduzeto ono što je telesno-statičko, ona simbolička pretežnost plastičkog tela Zemlje. Do kopernikanskog obrta se nebo, koje je takođe zamišljano ili se bar osećalo kao supstancijalna količina, nalazilo u polarnoj ravnoteži prema Zemlji. Sada je ono prostor koji vlada svemirom – svet znači prostor, a zvezde su jedva nešto više nego matematičke tačke, sićušne kugle u neizmernosti čija se materijalnost više i ne primećuje u osećanju sveta. (Špengler, strana 287)

Ova ispraznost heliocentrizma postaje još očiglednija sa stanovišta biblijskog predanja,  što jasno i sažeto iskazuje Vladimir Loski.

Crkva nam otkriva tajnu našeg spasenja, a ne misteriju vaseljene koja možda i nema potrebu za spasenjem. Stoga je kosmografija otkrovenja neizmenljivo geocentrična. Kopernikovska kosmografija sa psihološke, ili tačnije – sa duhovne tačke gledišta odgovara stanju razbijenosti, izvesnoj religioznoj rasejanosti i raslabljenosti sotiriološkog aspekta, kao uostalom i gnosis i okultni sistemi. Nezasiti duh poznanja, nespokojni um Fausta usredsređuje se na kosmos i razbija za njega suviše uske nebeske sfere kako bi se rinuo u beskonačna prostranstva. I u iskanju sintetičkog poznanja sveta, on se gubi u njihovoj beskrajnosti. Njegovo spoljašnje poznanje koje je ograničeno oblašću nastajanja može da obuhvati celinu samo u aspektu njene raspadnutosti koje odgovara stanju naše prirode posle pada. Hrišćanski mistik, naprotiv, ulazi u samog sebe i zatvara se u unutrašnjoj kleti svoga srca gde nalazi dubine u koje greh nije prodro. On nalazi začetke ushođenja u kom mu svet postaje sve više jedinstven , sve uspredsređeniji, prožet duhovnim silama koje obrazuju jedinstvo koje se nalazi u ruci božijoj. (Loski, strana 84)

S druge strane, heliocentričnom sistemu se ipak ne može poreći izvesna praktična upotrebljivost na polju svedene mehanicističke predstave kosmosa što je zapravo stanivipte egocentričnog idealizma koje u posmatraču vidi mehanički receptor lišen lične sadržine. Biblijsko predanje uopšte ne pokazuje potrebu da se suprotstavlja ovakvoj kosmologiji već je smatra detinjastom i, u krajnjoj liniji, bezvrednom. Ipak, ovo je često korisna apstrakcija koja nam omogućava da ograničeni sistem tela izdvojimo iz kompleksne mreže kosmičkog tkanja koja ga je donela na svet. No čak i u tom slučaju, heliocentrični sistem suštinski ostaje zavisan od geocentričnih pretpostavki koje uspostavljaju vezu izmeću apstraktnih geometrijskih mera i referentne fizičke stvarnosti.

Ovo je posebno očigledno ako se stavi u kontekst opšte teorije relativnosti gde fizički pojmovi prostora i vremena zadržavaju realno značenje samo u lokalnom smislu dok je globalna teorijska predstava prostor-vremena posledica integralnih svojstava Rimanove geometrije. (Stokić, strana 109) Heliocentričnom sistemu se dakle ne poriče izvesna uslovna istinitost, kao što se ni geocentričnom sistemu ne može poreći ontološko prvenstvo.

Iako je moderno doba učinilo sve da odbaci tradicionalnu geocentričnu postavku nudeći nam u zamenu idealni svet uzročnosti, nije sasvim u tome uspelo. Za to je primer astrologija koja je u naše doba dostigla ugled kao nikad pre. Ni determinizam jednog naučnog doba nije potpuno mogao ugasiti uverljivu moć sinhronističkog načela. (Jung, strana 92)

Geocentrični sistem u astrologiji nikada i nije izlazio iz upotrebe, jer otkriva mnoge fine sinhroničke korespodencije koje je inače nemoguće opaziti. Ovde je kompleksni opis u prednosti nad jednostavnim i to je redovno slučaj kada se radi o fenomenima samoorganizacije. Johanes Kepler, koji je bio vateni borac za heliocentrični sistem ali i veliki astrolog, ovo je izrazio rečima: Sedište astrološkog sinhroniciteta nije u planetama već u zemlji. (Jung, strana 86)

Astrološka simbolika izgleda kao najcelovitiji preostatak tradicionalne kosmologije u savremenoj svesti koji čak i ne pokazuje težnju da se izgradi u duhu moderne paradigme[7]. Tomas Kun primećuje da nemamo pouzdan odgovor na pitanje kako su drevni narodi imenovali sazvežđa. Pošto nismo sposobni da na nebu vidimo oblike po kojima su nazvana, možemo pretpostaviti da su zvezde pogodno grupisane u sazvežđa koja su imenovana proizvoljno. Ali čak i ako je tako, grupisane su na vrlo čudan način. Tradicionalna sazvežđa imaju vrlo nepravilne granice i zauzimaju različite površine na nebu. Ona nisu pogodno izabrana, što je jedan od razloga zbog čega su moderni astronomi preinačili njihove granice. (Kun, strana 14) Međutim, da bismo dokučili značenja koje nam tradicionalna kosmologija nudi, moramo spremno slediti duhovnu nit predanja ne opterećeujući je sopstvenim idealnim predstavama.

Čovek je predodređen da živi ne u osami već vraćajući svet u njegovo prvobitno stanje. Predodređeno mu je da živi u svetu koji mu neprekidno otkriva nove dubine i uzvišenosti značenja, nova saznanja, novi život, i koji stalno kod njega izaziva osećaj zahvalnosti. Priroda u svojoj prvobitnoj veličanstvenosti nam ovo otkriva u svakom trenutku, ali mi, usredsređeni na ovaj ili onaj cilj, na neku korist od njenih stvorenja, ne vidimo te istine – mi jurimo mimo njih, povučeni u struje sopstvenog logičkog zaključivanja ili u emotivne brzake. Kada bismo samo mogli da se primirimo, kada bismo samo dozvolili prirodi da nam se obrati u tišini i u dubokom razmišljanju o njenim tajnama, mogli bismo da spoznamo prirodu ove naše zemlje. Ima i uvek će biti vremena za to, samo ako smo otvoreni. (Versluis, strana 18)

Lični duhovni opit čiji je plod biblijsko predanje ujedno je i neodvojiv od predanja, jer je verska trdaicija jedini način da potvrdimo da naš duhovna praksa nije puka samoobmana. On je neodvojiv i od tradicionalne kosmologije koja je predanje u punom smislu reči, jer se u čoveku spasava celokupan kosmos, kao što i celokupan kosmos saučestvuje u tajni spasenja. Primer heliocentrizma pokazuje koje su sve i kakve posledice jedne naizgled bezazlene i naivne kosmološke pretpostavke. Redukcionizam, socijalni individualizam, rodna ravnopravnost, liberalizam na političkom i ekonomskom planu i demokratija kao vlast kvantiteta su svi do jednog plodovi novovekovne heliocentrične paradigme.

Savremena fizika razobličava ovu istorijski prevaziđenu sliku sveta uz koju smo odrastali i sa kojom vaspitavamo svoju decu kao jedan od glavnih razloga svih naših nevolja i kriza. Stupajući u zrelo postmoderno doba, nauka se polako ali sigurno vraća otkrivenim predstavama tradicionalne kosmologije  (slika 4). Ali se vraća na novom nivou, ispunjavajući opšte religiozne istine konkretnim sadržajem, precizirajući i dopunjavajući određene stvari. I upravo shvatanje te dinamike treba da nam pomogne u pravilnom rešavanju reaktualizovanog pitanja o odnosu znanja i vere. (Trostnikov)

Prevrat u svesti, iako neminovan, čini se međutim ovog puta mnogo teže ostvarivim, jer podrazueva uvećanje kompleksnosti, za razliku od kopernikanskog koji je bio prećen prostim rastom entropije pomeranjem težišta na spoljašnja zbivanja. Teško je pouzdano reći kada će i kako nastupiti, ali je evidentno da smo svedoci velikih promena na globalnom planu u kojima smo i sami prisutni, ne samo u svojstvu posmatrača već pre svega ličnim učestvovanjem.

       Literatura

1.      Kapra Fritjof Kapra Vrijeme preokreta

2.      Kuhn  Thomas Kuhn  Copernican Revolution

3.      Stokić Zoran Stokić Newton vs. Einstein – Njutnov pojam prostora i vremena

4.      Kulman Oskar Kulman Besmrtnost duše i vaskrsenje mrtvih

5.      INav Stari zavet – Knjiga Isusa Navina

6.      Denys Oeuvre de Saint Denys l’Areopagite ,p. 488-492      http://books.google.rs/books?id=SJgV4feP5qcC&printsec=frontcover&hl=sr&source=gbs_ge_summary_r&cad=0#v=onepage&q&f=false

7.      Galilej Galileo Galilej Pisma u odbranu Kopernikovog sistema

8.      Avgustin Aurelije Avgustin Ispovesti

9.      Mt Novi zavet – Jevanđenje po Mateju

10.  Lk Novi zavet – Jevanđenje po Luki

11.  Jn Novi zavet – Jevanđenje po Jovanu

12.  DAp Novi zavet – Dela apostolska

13.  Pos Stari zavet – Knjiga postanja

14.  Radojčić Miloš Radojčić O čarobnom  svetu  našeg srednjevekovnog  slikarstva, Narodna odbrana, Beograd, 10(1940), 42,43,44,45

15.  Radojčić Miloš Radojčić Une construction axiomatique de la théorie de l`espace-temps de la Relativité Restreinte, Acad. Serbe des Sc. Et des Arts, Monographie, t. CDLXII, Beograd 1973, p. 165

16.  Loski Vladimir Loski Ogled o mističnom bogoslovlju istočne crkve

17.  Toulmin Stephen E. Toulmin The Return of Cosmology: Postmodern Science and the Theology of Nature

18.  Trostnikov Viktor Trostnikov Da li je naučna slika svet naučna,   Novый Mir (12, 1989)

19.  Versluis Pesma kosmosa – Uvod u tradicionalnu kosmologiju           ,           Ezoterija, Beograd 2005

20.  Prigožin Ilija Prigožin Novi savez, Zagreb 1986

21.  Špengler Osvald Špengler Propast zapada, Utopija, Beograd, 2010

22.  Kiril  Kiril Aleksandrijski Patrologia Graeca,  72, 441B

23.  Ptolomaeus Ptolomaeus Claudius The Almagest By Ptolemy. Translated by R. Catesby Taliaferro. – Chicago, Encyclopaedia Britannica, 1952

24.  Mandelbrot Benoît Mandelbrot, 1967, How Long Is the Coast of Britain? Statistical Self-Similarity and Fractional Dimension. Science, New Series, Vol. 156, No. 3775. (May 5, 1967), pp. 636-638. doi:10.1126/science.156.3775.636

25.  Jung Karl Gustav Jung, Volfgang Pauli Tumačenje prirode i psihe

[1]Ovaj princip koji se može nazvati zakonom inercije grčke nebeske mehanike zapravo je čisto kinematsko načelo budući da nebeska tela ne trpe nikakav upliv spolja. Kretanje svake pojedinačne planete izraz je njene ličnosti slično volji i poimanju u čoveka. Skoro da se može reći kako je zakon univerzalne gravitacije izričito zabranjen i prisustvuje u krajnje svedenom vidu za tela na zemljinoj površi za šta su primer Arhimedove rasprave „O plutajućim telima“ i „O težištima ravnih figura“. Pretpostavlja se, naime, da zemlja, ili bolje reći centar zemlje, privlači samo tela ispod mesečeve sfere. (Ptolomaeus, strane 2-3)
[2]Ne uviđajući ovaj apsurd, Galilej je pokušavao da odbrani Kopernikov sistem sličnim argumentima i to tvrdeći da INav 10.12 pokazuje neistinitost i neverovatnost Ptolomejevog i Aristotelovog sistema. (Galilej, 19-22
[3]I odmah će se po nevolji tih dana sunce pomračiti, i mesec svoju svetlost izgubiti, i zvezde s neba pasti, i sile nebeske pokrenuti se. (Mt 24.29)
[4] I posle šest dana, uze Isus Petra, Jakova i Jovana, brata njegova, i izvede ih na goru visoku same.

   I preobrazi se pred njima i zasija se lice njegovo kao sunce, a haljine njegove postadoše bele kao svetlost.

   I gle, javiše mu se Mojsije i Ilija koji s njim govorahu. (Mt 17.1-3)
[5]Ovo se može videti u i na drugim mestima npr. Svetilo telu je oko. Ako dakle oko tvoje bude zdravo i celo telo tvoje biće svetlo. (Mt 6.22), kao i Neka budu bedra vaša opasana i svetiljke vaše upaljene  (Lk 12.35), zatim Pazi dakle da svetlost koja je u tebi ne bude tama. (Lk 11.35)
[6] I kada se navrši pedeset dana bejahu zajedno svi apostoli jednodušno.

I odjedanput postade huka sa neba kao duvanje silnoga vetra, i napuni svu kuću gde seđahu.

I pokazaše im se razdeljeni jezici kao ognjeni i siđe po jedan na svakog od njih.

I napuniše se svi Duha Svetoga i stadoše govoriti raznim jezicima koa što im duh davaše da govore. (DAp 2.1-4)
[7]Primetimo da je u astrologiji sunce simbol svesnog ega, što odrećuje modernu Zapadnu civilizaciju kao kulturu volje o čemu govori Osvald Špengler. Između dubinskog (perspektivnog) prostora i volje ne postoji razlika. Čist prostor heliocentrične slike sveta nije samo jedno protezanje, već rasprostiranje u daljinu kao delovanje, kao savladavanje onoga što je samo čulno, kao usmerenost i težnja, kao volja za moć. (Špengler, strana 268)  Ovo direktno vodi manipulativno-naučnoj slici sveta, ali je u potpunom raskolu sa tradicionalnim doktrinama koje svedoče čovekovo vertikalno poreklo i svrhu.

O autoru

Stanko Stojiljković

Ostavite komentar