DARVINOVA NIT

ŠTA TO PRIVLAČI SPERMU

1.550 pregleda
Jan Minse Molenar, Miris1637, iz serije Pet čula

U laboratorijama utvrđeno je da miris majskih zvončića, koji je identičan mirisu jajovoda, ne samo da signalizira pravi put kojim bi speramatozoid morao da se kreće, već mu udvostručava i brzinu kretanja.

Miris sa kože i iz telesnih otvora svake osobe odraz je genetičkih komponenti imunološkog sistema, a uloga nosa u svemu tome jeste odabir genetički različitog partnera, što omogućava mešavinu naslednog materijala koja sa evolucionog stanovišta garantuje veću otpornost na razne uzročnike bolesti.Usvim vremenima, od praistorije do danas, miris nikoga nije ostavljao ravnodušnim, a osobine su mu izučavali vračevi, šamani, alhemičari i trgovci; u sadašnjem dobu, sa nesmanjenim intersovanjem njime se bave industrijski i medicinski psiholozi, fiziolozi, elektrofiziolozi, neurolozi i mnoštvo -ologa.

Miris i njegovo čulo prvi su isprečeni između prirode i čoveka i, za razliku od tona i slike, koji se lako opisuju rečima, za miris su potrebne metafore. To je razlog što svi znamo za Rembranta i Mocarta, dok bi se retko ko mogao setiti nekog od slavnih parfemista, poput Mauricijusa Frangipanija, koji je sa svojim sledbenicima i te kako uticao na specifičnost naše civilizacije. Kvalitet mirisa ne može se prikazati slikom i rečima. 

U slučajevima gubitka nekog od čula, pokazuje se čudna situacija u svim jezicima sveta: gluvoća je kad neko ne čuje, slepilo je kad se ne raspoznaju objekti na svetlosti dana, a kad neko ne oseća mirise? Nema reči koja bi opisala takvo stanje, bez obzira što stotine hiljada ljudi ne raspoznaje mirise, uglavnom zbog pretrpljenih povreda lobanje i mozga ili bolesti. Latinski izraz anosmio koristi se samo u medicini, govori da nema mirisa i ništa više od toga.

Iako se većina svetskih jezika, a možda i svi, prema nesposobnosti stvaranja odgovarajuće reči za neosećanje mirisa odnose maćehinski, samo u Evropi se svake godine potroši više milijardi evra da bi se ljudi namirisali mošusom, amberom, ružinim uljem, vanilom ili mnogim drugim mirisima.S druge strane, industrija neprestano traga za novim mirisima, iako se odavno raspolaže repertoarom od 1.200 tzv. „osnovnih nota”, koje se kombinuju, raspoređuju i aranžuraju na različite načine. Svaki novi aranžman i kombinacija mirisa jeste nova kreacija, izvedena iz već postojeće osnove – kao i u muzici. Novi aranžman – nova kreacija!

Na nesreću, genetičke analize koje su nedavno sprovedene pokazuju da je ljudsko čulo mirisa znatno slabije nego pre nekoliko miliona godina, a tendencija slabljenja se i dalje nastavlja.  

„Moć mirisa nije za potcenjivanje, jer on ulazi u telo i mozak kao što vazduh koji dišemo ulazi u pluća”, piše Patrik Ziskind u svom romanu Parfem” iz 1985, čije je prebacivanje na filmsko platno zabranjivao punih dvadeset godina.Ziskindov roman prodat je u 60 miliona primeraka. Čuveni i mnogima znani hit rok grupe Nirvana” Scentless Apprentice, sa albuma In Utero iz 1993, inspirisan je ovim romanom.

Nirvana: Šegrt bez mirisa (uživo 1993)

Kako radi nos

Sposobnost mirisanja je najstarija i najvažnija potreba svakog organizma i njegovog nervnog sistema. Čak i najprimitivnijim jednoćelijskim stvorenjima miris signalizira mesto gde se nalazi hrana. Onog trenutka kad je prvi kičmenjak izronio iz vode, njegov mozak se bavio hemijskom analizom okoline. Čulo mirisa postoji znatno pre čula ukusa, vida i sluha.U suštini, mozak se u početku bavio isključivo mirisanjem. Njegovi drugi anatomski delovi koje danas vidimo u životinjskom svetu, uključujući i čoveka, po svom vremenu nastajanja tokom evolucije, znatno su mlađi od onih delova koji su zaduženi za tumačenje mirisa.

Sva druga čula, govor i jezici, a i sve ono što Homo sapiens podrazumeva pod logikom i razumom, nisu potisli važnost prvog čula. Na skali razuma, međutim, mesto čula mirisa nije na nekoj naročitoj visini, ali pri orijentaciji u vremenu i prostoru i u donošenju brzih odluka teško je reći ko je među čulima gospodar a ko sluga. Kad čoveka nos negde vuče, on po pravilu svojom svešću nikako ne može objasniti šta mu se u stvari događa.Pošto miris prodre kroz nozdrve do mirisne sluznice i njenih 30 miliona ćelija, senzori, tj. receptori, koji su razasuti po sluznici, usmeravaju majušne antene prema vazduhu koji ulazi kroz nozdrve.


Astomi (zvani i njuškači jabuka), fantastični narod opisan u Istoriji prirode” Plinija Starijeg, koji žive kod izvora Ganga. Astomi nemaju usta i hrane se kroz nozdrve mirisom, njuškanjem cveća i šumskih jabuka, a mogu se ubiti nekim osobito snažnim mirisom. Crteži iz Čudne fizike” (1662) Gaspara Šota i Istorijskih ogledala matematičara” (1696) Johana Zana.

Pas, čije je čulo mirisa neuporedivo osetljivije od čovekovog, raspolaže sa 210 miliona ćelija u nosnoj sluznici, a u velikoj je prednosti nad ljudskim rodom i po broju receptora. On ih ima oko 1.000 i svi oni ocenjuju molekule koji „mirišu”, a dolaze udahnutim vazduhom.Ali, ni čovek nije tako nemoćan. Sa svojih 350 različitih receptora u više slojeva mirisne sluznice, on raspoznaje oko 10.000 različitih mirisnih akorda. Na nesreću, genetičke analize koje su nedavno sprovedene pokazuju da je ljudsko čulo mirisa znatno slabije nego pre nekoliko miliona godina, a tendencija slabljenja se i dalje nastavlja. 

Komunicirati mirisom 

Situacija je još gora kad je reč o sposobnosti registrovanja feromona koji se oslobađaju iz pljuvačke i sa površine tela, a preko kojih životinje komuniciraju među sobom. Životinje pored mirisne sluznice poseduju i naročiti organ koji je zadužen za lovljenje feromona.Taj instrument poznat je i kao Jakobsonov vomeronazalni organ (VNO), u čovekovom nosu je zakržljao i predstavalja relikt; dugačak je oko 10 milimetara, a širok 1 milimetar. On, u suštini, ne funkcioniše jer ima samo oko 5 receptora izmešanih sa ostalim iz nosne sluznice. U životinjskom nosu, VNO je načičkan sa 200-300 tipova receptora, a zadatak mu je da preko feromona raspozna pripadnike svoje vrste.


Od molekula do mirisa

Zakržljali VNO čoveka jedan je od razloga zbog koga bi višedecenijska diskusija o ljudskim feromonima mogla biti okončana jednom za svagda. Ali, ostaje i pitanje na koje nema definitivnog odgovora. Ukoliko je čovek tokom evolucije izgubio sposobnost hemijske komunikacije s pripadnicima svoje vrste, zbog čega je miris njegovog tela tako intenzivan?Nijedan drugi primat nema u svom pazuhu mirisne žlezde kao što ih ima čovek. U ljudskom pazuhu luči se vrlo komplikovana mešavina hormona zvanih steroidi, masnih kiselina i još najmanje 100 drugih i međusobno različitih supstanci. 

Slušaj šta nos kaže 

Istraživači sa Berklija u SAD utvrdili su da androstadion, derivat testosterona, koji se luči u znoju muškog pazuha, pozitivno deluje na hormonski kontrolni centar u hipotalamusu mozga, što se vidi na funkcionalnoj magnetskoj rezonanci (FMR). Takođe, miris ovog derivata iz pazuha budi i seksualne želje ispitanika.


Filip Mersje: Čulo mirisa (1747)

Hipotalamus je integralni deo mozga i nalazi se na njegovoj donjoj površini koja leži na bazi lobanje. On je tik ispod talamusa, a nadole se kao levak nastavlja u hipofizu. Reguliše telesnu temperaturu, unos i izlučivanje vode, koncentraciju šećera u krvi i metabolizam masti. Upravlja autonomnim nervnim sistemom, ali i lučenjem hormona iz hipofize, spavanjem, glađu i žeđu.Za hipotalamus je znao Leonardo da Vinči i istakao ga je na svojim crtežima moždanih šupljina. Mikelanđelo Buonaroti ga je prikazao kao detalj obrisa freske „Stvaranje Adama” na svodu Sistinske kapele u Vatikanu. Na freski Gospod dodirom svoje ruke daje Adamu duh i razum.


Leonardov crtež hipotalamusa i Mikelanđelovo
Stvaranje Adama”

Linda Bak, koja je za svoj naučni rad dobila Nobelovu nagradu, registrovala je u ljudskom naslednom materijalu (DNK) članove sasvim nove klase receptora, koji govore o postojanju međuljudske komunikacije feromonima.Francuski stručnjaci su utvrdili da sekret i mirisi koji se oslobađaju iz 100 žlezda oko bradavica ženske dojke utiču na bebe tokom sisanja mleka, a i na njihovu usisnu snagu.Posle udisanja mirisa znoja osoba koje su bile pod stresom zbog straha, pojačavaju se odbrambeni refleksi svih dobrovoljnih ispitanika.

Bilo kako bilo, nos je neka vrsta vodiča kroz život, a i anatomski gledano isturen je napred kao prethodnica. Od sluznice nosa kreće mnogotračni autoput kojim mirisi u salvama ulaze u mozak i završavaju u sedištu emocija – limbičkom sistemu. Ovaj sistem je odgovoran za emocionalni život, a u njega pristigli mirisi ubacuju se i kombinuju sa drugim osećajima i ulaze u proces upamćivanja, a kasnije, tokom povlačenja podataka iz memorije, stvaraju asocijacije. Sve to se događa bez učešća viših centara u velikom mozgu, tj. bez učešća svesti.


Pjetro dela Vekija: Alegorija mirisa (1650)

Za razliku od čula vida, ukusa, sluha i dodira, koja nemaju pristup moždanim hemisferama pre nego što prethodno prođu kroz kontrolni sigurnosni relej poznat kao talamus, dva nervna mirisna snopa prolaze odmah ispod čeonih režnjeva mozga, ne prekidaju se, već imaju direktan pristup limbičnom sistemu, najstarijoj i možda, najvažnijoj strukturi u mozgu, kojoj dugujemo sopstvene emocije, emocionalnu inteligenciju i emocionalni život uopšte.Talamus kao kontrolni relej kontroliše količinu upućenih informacija sa periferije i obrađuje njihov intenzitet, čime izbegava zatrpavanje mozga nepotrebnim i beznačajnim informacijama. Kad je miris u pitanju, toga nema. Homo sapiens je prepušten samo svome nosu i pred mirisom je bespomoćan, jer miris ulazi u mozak bez zadrške, zaobilazeći talamus kao relej i osigurač. 

Funkcija talamusa

Talamus je okruglasta parna anatomska struktura čiji je naziv zbog zablude starih anatoma izveden iz starogrčkog θάλαμος (krevet), a nazvan je krevetom u spavaćem prostoru, komori, budući da su ga anatomi posmatrali u sklopu moždanih šupljina, tj. komora, koje su oko njega odozgo i sa unutrašnje strane. Talamus je, međutim, kompaktna, parna tvorevina, po obliku i veličini nalik jajetu, i predstavalja sam centar mozga; svaka njegova polovina, leva i desna, po osovini je dugačka po 5,7santimetara, a poprečno 4; obe polovine postavljene su pod uglom od 300 sa vrhom upravljenim napred. Pre nego što bilo koji impuls dospe do mozga, mora se u talamusu prekinuti, prekontrolisati i tek onda, ako je sve u redu, propušta se nagore, prema odgovarajućoj moždanoj polovini i moždanoj kori.

 

Odluku o tome da li je nešto prijatno ili, pak, gadno donosimo tako nesvesno, u trenutku kad, na primer, pomirišemo ružu ili na nepcu osetimo ukus pokvarenog mesa. Prolazeći pored pekare ili poslastičarnice iz kojih se šire fini mirisi, mnogi neće odoleti i okrenuće glavu porema izvoru mirisa, jer im je probudio asocijacije i nagnao ih da se prisete nekog prijatnog događaja iz detinjstva i porodične kuhinje. 

Miris majskih zvončića

Skorašnje otkriće sposobnosti spermatozoida za razlikovanje mirisa, objašnjava kako ove mikroskopske ćelije s repićem uspevaju da bez greške prevale poprilično dugačak put do jajne ćelije i da je oplode. Naime, jajovodi proizvode miris sličan majskim zvončićima, a na glavi spermatozoida nalazi se 20 mirisnih receptora, koji su vrlo slični građi onih receptora koji se nalaze u mirisnoj sluznici nosa čoveka.U laboratorijama Los Anđelesa i Bohuma utvrđeno je da miris majskih zvončića, koji je identičan mirisu jajovoda, ne samo da signalizira pravi put kojim bi speramatozoid morao da se kreće, već mu udvostručava i brzinu kretanja. Receptori na glavici spermatozoida raspoznaju dve hemijske materije, buržeonal i ciklamal, koji mirišu kao i majski zvončići.


Majski zvončići

Obe materije – aldehidi – koriste se u industriji, jer praškovima za mašinsko pranje veša daju prijatan miris. Međutim, biolozi su identifikovali i jednu hemijsku materiju potpuno suprotnog dejstva, undekanal, koja blokira spermatozoidove receptore, čineći ga slepim i nesposobnom za orijentaciju, tako da nesrećni spermatozoid, praktično, gubi sposobnost pronalaženja i oplođavanja jajne ćelije.Koliko je ovo otkriće važno za medicinske poslove može se samo naslutiti. Ustanovljeno je da čovek koji nosem ne prepoznaje mirise majskog cveća proizvodi spermatozoide bez receptora za te mirise, dakle nesposobne za oplodnju. Drugim rečima, nečija sterilnost mogla bi se, ponekad, utvrditi testom na miris majskog cveća.

Flemenski odgovor

Nos igra jednostavnu, ali vrlo značajnu i poželjnu ulogu u seksu i razmožavanju. Miris navodi različite polove jedne na druge, čak i kad su životinje na međusobno velikoj udaljenosti.Divlje životinje njuše svoju priliku za parenje, pri čemu njihova njuška i odignuta glava označavaju položaj poznat kao „flemen”. Glava je upravljena u pravcu vetra, njuška se istura napred, a vazduh se pod pritiskom ubacuje u nosnu šupljinu i usmerava na Jakobsonov VNO, koji je smešten na gornjoj površini nepca, tj. na dnu nosne šupljine.


Flemenski odgovor konja, tigra i zebre

Spolja gledano, isturena njuška i gornja usna uvrnuta nagore, tipične su grimase koje ukazuju da je životinja identifikovala poziciju partnera za parenje. Takvo grimasiranje, tj. „fleming” oslobađa put do VNO i istovremeno ka njemu potiskuje mirisne molekule.Na ovaj način se otkriva i miris mokraće nekih od članova iste vrste, a procenjuju se i neki drugi faktori, uključujući postojanje ili nepostojanje estrusa, tj. fiziološkog stanja životinje u kome je ona spremna za parenje, kao i koliko je vremena prošlo od nastanka tog stanja.Jakobsonov VNO, zadužen je za percepciju feromona, a naročito je dobro razvijen u mačaka i konja, koji su najpoznatiji po flemingu”. „Fleming” je naročito prepoznatljiv među pastuvima kad osete miris mokraće kobile u estrusu.

Sličnu reakciju ispoljavaju i tigrovi, lavovi, žirafe i lame. Međutim, kad su u pitanju konji, „fleming” se viđa i kad pate od stomačnih bolova. Ljudski ekvivalent „fleminga” je instinktivno povlačenje usne nagore, pri suočavanju s nečim degutantnim.

Omirisati životnog saputnika

Ozbiljna naučna istraživanja bavila su se delovanjem feromona među ljudima različitog pola. Muški znoj, u kome se nalazi feromon androstenol, deluje privlačno i izazovno na žene u fazi ovulacije. Ali, kad je androstenol u eksperimentu naprskavan po gornjoj usni muškarca, Evine kćeri bi ostajale indiferentne i ne bi pokazivale znake povećanog interesovanja za bilo kakvim kontaktom.Klaus Vedekind, sa Univerziteta u Lozani u Švajcarskoj, ukazuje da postoji šest tipova mirisa ljudskog tela, pri čemu su oni prijatni ili neprijatni, zavisno od onoga ko ih oseća i tumači. Ono što je za neke ispitanike prijatno ili neutralno, za druge je nepodnošljivo. U suštini, tvrdi doktor Vedekind, svaki miris ljudskog tela budi pozitivna osećanja, ukoliko nije intenzivan.


Klaus Vedekind

Miris igra važniju ulogu nego što se to obično misli. Istraživač Vedekind ukazuje na svoj čuveni naučni ekperiment sa znojavim muškim majicama: žene koje su ocenjivale odlike mirisa majica, po pravilu su za najmanje neprijatne mirise proglašavale one čiji su vlasnici po genetičkim odlikama bili različiti od njih.Ovo je u savršenoj saglasnosti sa biološkim pravilom, koje govori da što su roditelji genetički različitiji to im je potomstvo zdravije. Čak, u jednoj analizi mirisa tela bračnih parova pokazalo se da se najređe razvode oni parovi koji se po mirisu najviše razlikuju, a da su najčešće razvedeni oni čiji su telesni mirisi skoro identični.


Nemačka umetnica Helga Grifits stoji u
skulpturi po uzoru na molekularnu strukturu njenog znoja u Burgridenu, Nemačka, 2015.

Miris isparljivih etarskih ulja sa kože tela svake osobe odraz je genetičkih komponenti imunološkog sistema, a uloga nosa u svemu tome jeste odabir genetički suprotno građenog partnera, što omogućava mešavinu genetičkog, tj. naslednog materijala, koji sa evolucionističkog stanovišta garantuje veću otpornost na razne uzročnike bolesti.

Mera smrada i stečena navika

Svi ljudi i žene stvaraju mirise koji se pojavljuju sa površine njihove kože i prirodnih otvora. Na kraju krajeva, prvobitna uloga parfema bila je prikrivanje mirisa ljudskog tela koje neokupano, kao što znamo, ume da miriše neprijatno. Mnoge bakterije koje na koži žive kao saprofiti, tj. u miroljubivoj koegzistenciji sa telom, odmah se ustremljuju na znoj i počinju da ga metabolišu, što nos, naravno, registruje. (Saprofiti su organizmi koji hranu i energiju apsorbuju osmotski, iz tkiva i sokova koji su u fazi raspadanja; najčešće su to bezopasne bakterije, paraziti i biljke).

 

Svima je poznato da se znoj najčešće može osetiti i videti po licu, dlanovima, stopalima i pod pazuhom. Kad znojenje pričinjava problem i vlasniku i okolini, onda se govori o hiperhidrozi, bolesti od koje pati najmanje jedan odsto svetskog stanovništva.Zaudaranje i talasi neprijatnih i nespecifičnih mirisa predmet su izučavanja mnogih stručnjaka za biofiziku. Oni tragaju za smradom koji se oslobađa iz pojedinih industrijskih produkata, poput onih koji se ugrađuju u automobile.Mera smrada je tzv. olf, jedinica koju je 1988. godine uveo profesor Ole Fanger sa tehničkog univerziteta u Lindbiju, u Danskoj.

Očigledno, jedinica je dobila naziv po početnim slovima njegovog imena i prezimena. Sve do sedamdesetih godina prošlog veka, smatralo se da neprijatni mirisi u zatvorenim prostorijama nastaju zbog prisustva ljudi i zbog isparenja sa njihovog tela. Danas znamo da se, takođe, isparava i materijal koji je iskorišćen za zidanje zgrada i opremanje enterijera.


Merilin Monro s bočicom
šanela 5”

Nos reaguje na promene i brzo se navikava na mirise, pa čak i kad su neprijatni, što svako ko je spavao u sobi sa više osoba vrlo dobro zna. Zbog toga se preporučuje stalna promena parfema, jer neko zbog stečene navike svog nosa na jedan isti parfem stalno dodaje nove i nove količine ranije upotrebljavanog parfema, ostavljajući na okolinu utisak neodmerenosti.Što se tiče priča o ljudima koji se odlikuju emitovanjem užasno neprijatnih mirisa zbog znoja koji, navodno, iz svake pore njihove kože luči smrdljive hemijske materije, mora se reći da u praksi stvari stoje drugačije. Postoje znatno neprijatniji mirisi znoja nego što je uobičajeno, ali je takva situacija prilično retka.S druge strene, ne postoje ni osobe sa perfektnom prirodnom kombinacijom mirisa koji se, uglavnom znojem, emituju sa površine tela. Svi ljudi i žene oslobađaju miris koji se pojavljuje sa površine njihove kože i prirodnih otvora i to je neizbežno.

Mirisni marketing

Olfaktivni sistem obično se spaja sa jezikom, tj. gustativnim sistemom, čineći tako hemosenzorni kompleks, budući da obe komponente kompleksa pretvaraju hemijske signale u percepciju. Pomoćni olfaktivni sistem registruje feromone. Za radove na olfaktivnom polju, Linda Bak i Ričard Aksel dobili su 2004, godine Nobelovu nagradu za fiziologiju.

 


Linda Bak i Ričard Aksel, koji su za
otkriće
mirisnih receptora i organizaciju olfaktivnog (mirisnog) sistema 2004. dobili Nobelovu nagradu za medicinu.

Kao referentna vrednost na skali smrada jeste miris čoveka. Za baždarenje služi niz oštrih mirisa raznih hemijskih rastvarača. Kad vazduh postane prepun različitih mirisa, onda deluje uspavljujuće.Tako je u jednoj danskoj školi pokazano da poboljšanje kvaliteta vazduha u učionicama pojačava pamćenje i ubrzava učenje za 15 odsto. Ali, ako se svežem vazduhu doda specifičan parfem, poput limunskog, pored svega ostalog poboljšava se i koncentracija. Iz tih razloga, Britanci od sredine prošle godine preporučuju mirisanje vozačevog sedišta i okoline lavandom, pepermintom i cimetom, jer su razni testovi sa primenom ovih mirisnih materija pokazali poboljšanje mentalnih performansi za volanom.

Uticaj na raspoloženje koji ispoljavaju kako prijatni tako i neprijatni mirisi, doveo je do novog tipa marketinga. Ogovarajući miris u odgovarajućem ambijentu povećava obrt, pre svega zbog atmosfere dobrog raspoloženja. U mirisnom marketingu odlučujuće je ispravno doziranje, jer i najprijatnije mirisne note nepodnošljive su u preteranim koncentracijama.

Supernosevi za 9.000 mirisa

Zahtevi velikih prodajnih kuća, hotela, kazina i čak muzeja za olfaktivnim uslugama (pridev olfaktivno označava senzorni sistem kojim se registruju mirisi) povećali su se posle naraslog broja eksperimentalnih dokaza o uticaju mirisa na raspoloženje kupaca, kao i na njihovu želju za potrošnjom novca – samo da bi se nešto kupilo.


Hypothèse de Grue (2013), rad nemačkog umetnika
Karstena Helera i francuskog arhitekte Fransoa Rošea na izložbi „Belle Haleine – miris umetnosti” u Muzeju Tingli u Bazelu

Da bi se došlo do prave arome koja svima odgovara, potreban je ozbiljan i dugotrajan posao. Ima više kompanija koje se bave miksturama za hotelske lance koje žele da vazduh u njihovim prostorijama bude ispunjen blagim mirisom koji deluje umirujuće i stvara utisak uzvišenosti, što gosti vole.Da bi se neko bavio tako važnim poslovima, kojim se u suštini kamufliraju prirodni mirisi i umesto njih ljudima sevira nešto što bi oni želeli i voleli da osete, neophodan je pre svega izuzetno osetljiv nos, a potom, mašta i sve ostalo što ide uz takav biznis.

Najveći svetski proizvođač aroma Givaudan iz Ciriha, u svojim laboratorijama ima posebno nadarene stručnjake i senzitivne noseve koji raspoznaju i do 9.000 raznih mirisa.Da bi se udovoljilo nosnoj sluznici zahtevnih i probirljivih kupaca, ljudi sa supernosevima pored skupih mirisa razvijaju i arome za običnu kozmetiku, sredstva za pranje veša i čišćenje podova i sanitarija. 

 (Izvor RTS)

O autoru

administrator

3 komentara

  • Molim Vas, ublažite mi mučninu obećanjem da vam se više neće ponoviti budalaština kao što je „santimetara“.
    Pobogu.

    • Pravopis kaže može i jedno i drugo, pitanje je izbora. Ja sam u novinarstvu nakikao na sanrimetar, a tako su me i uškoli učili. Nadam se da mi nećte zameriti. Stanko Stojiljković

Ostavite komentar