RASPINJANJE MUDROSTI

STVARNOST STVARNOSTI

1.988 pregleda

Naše iskustvo govori da se stvarnost sastoji od fizički materijalnih stvari. Otkriće da svemir nije skup fizičkih delova kako predlaže Isak Njutn, nego je slojevita isprepletenost nematerijalnih energetskih talasa. Ovake zaključke bismo mogli izvesti iz radova Alberta Ajnštajna, Maksa Planka i Vernera Hajzenberga. Tu najveću kosmičku tajnu, istu tajnu koju su stari Kinezi i Indusi u svojim učenjima označili malom zatvorenom elipsastom formom, mi danas nazivamo nulom (0). Iz nje ništa ne izlazi i u nju ništa ne ulazi.                      

Ivan Nikolić

Najdublja večita tajna iz filosofije prirode saopštena je kroz misao Aleksandra Afrodisijskog u drugom veku naše ere: „Prostor, kretanje i vreme sastoje se od nevidljivih čestica.Telo koje se kreće, kreće se prostorom koji se sastoji od nevidljivih delova, a na svakom nevidljivom delu koji mu pripada nema kretanja, nego postoji samo rezultat kretanja”.

Aleksandar Afrodisijski

Džejms Klerk Maksvel bio je najveći majstor elektromagnetnih pojava u istoriji nauke. Kako je on tumačio prostor treba ovde navesti. On je jasan po pitanju – da li etar postoji ili ne? O tome je napisao prilog za deveto izdanje „Enciklopedije Britanike” iz 1878: „Ma kakve poteškoće imali u sticanju dosledne predstave o onome iz čega se etar sastoji, ne može biti sumnje u to da međuplanetni i međuzvezdani prostor nije prazan, već ga ispunjava neka tvar ili telo koje predstavlja svakako najveće, a po svojoj prilici i najjednostavnije telo za koje znamo”.

Džejms Klerk Maksvel

Sluškinja fizike

Kvantna teorija jedno je od najistaknutijih intelektualnih dostignuća 20. veka, ali njeno razumevanje zahteva ne samo fizička razrešenja nego i izvođenje metafizičkih zaključaka.

Fizika obično posmatra stvarnost sveobuhvatno, kako spoljni svet tako i nas kao deo te stvarnosti. Filosofija većinom pravi razliku između nas i spoljneg sveta, a kvantnu teoriju smatra objektivnom refleksijom fizičke stvarnosti u kojoj mi imamo nezaobilaznu ulogu.

Pojam kvantne izvesnosti blizak je pojmu Aristotelove prirodne filosofije i njegovog pojma potencija ili, modernije rečeno, mogućnost realizacije prelaska iz esencije u egzistenciju, kvalitativne ideje u kvantitativnu stvarnost.

Prema Aristotelovoj teoriji nauke, svako učenje, svako sticanje znanja postiže se pomoću već urođenih elemenata znanja. U našem slučaju elementi su prostor i vreme. Ko hoće da izvede zaključak iz definicije, mora da zna pojmove koji ulaze u definiciju. Najsnažniji uticaj, koji je vekovima dolazio od Aristotela, jeste njegov doprinos teorijskoj filosofiji.

Aristotel

S druge strane, neko ko hoće da izuči neku nauku, koju drugi već znaju, ne može a da ne zna njen predmet. Ako je, pak, predmet celokupno bivstvujući, kao u slučaju platonovske univerzalne nauke onda, kada mu se pristupi, ne može se pretpostaviti apsolutno ništa. Bez prethodnog znanja ne može biti nikakve nauke.

Sistem Platonove filosofije predstavlja vrhunac grčkog filosofskog mišljenja, naročito u pojmu ideje, u značenju hipoteze, logičke pretpostavke koja služi kao osnova shvatanju, uviđanju, nasuprot Aristotelu, u traženju prirodnih zakona. Ideja je logička pretpostavka koju iskustvo ili potvrđuje (ogledom, eksperimentom) ili odbacuje, takođe eksperimentom, merenjem. Merenjem je potvrđena ili osporena ideja zakona uzročnosti.

Platon

Pojam uzročnosti

To je osnovni i nezaobilazni pojam u fizici, i on je veza između nestajućeg i nastajućeg. On podrazumeva i neki mehanizam što se manifestuje u vidu sila koje deluju u ritmovima rasta nove forme. Tajna promene forme leži u procesima kojima upravljaju uzročno-posledični zakoni. Forma u tom smislu jednu stvar čini onim što ona jeste, neki objekt. Ovi zakoni su izvan domašaja proračuna, znači platonizam, što ponovo znači sakrivenost uzročnosti praizvora vidljivih oblika materijalne pojavnosti i prelaska esencije u egzistenciju.

Prelazak esencije u egzistenciju

Forme esencije kao vanvremenske, večne i nezavisne od nas, postoje kao neki prakalupi pojavnih materijalnih oblika. Analogija ideji grnčara da od gline oblikuje krčag po sopstvenoj formalnoj zamisli kroz proces stvaranja, materijalizuje zamišljenu ideju.

Da li je priroda stvarnost naših svesnih percepcija? Ovakvo pitanje se sve ozbiljnije počelo postavljati početkom 20. veka kada se pojavila vidna razlika između eksperimentalnih podataka i jednačina klasične fizike. Klasična fizika nije više mogla da dâ uverljiv odgovor na neke eksperimentom potvrđene dokaze. Iz te protivrečnosti neminovno se rađala nova oblast fizike nazvane kvantna teorija. Kvantni opis fizičkih procesa veoma je precizan, iako iz osnova drugačiji od klasičnog.

Verovatnoće nastaju na pragu pojavnog
klasičnog sveta koji objektivno opažamo.
Znači verovatnoće su pojavnost klasičnog
Lajbnicovog (Gotfrid Vilhelm) sveta.

Osnovna jednačina na kojoj se zasniva kvantna mehanika jeste Šredingerova (Ervin) jednačina. Ona se ne izvodi, već se postulira, a predstavlja verovatnoću nalaženja čestice u trenutku t u elementarnoj zapremini dV određenoj vektorom položaja r. Često se misli da kvantna teorija obezbeđuje samo računski postupak i da ne opisuje objektivnu fizičku stvarnost. Ono što se često previđa jeste da verovatnoće ne nastaju na kvantnim skalama čestica koje evoluiraju deterministički. Verovatnoće nastaju na pragu pojavnog klasičnog sveta koji objektivno opažamo. Znači verovatnoće su pojavnost klasičnog Lajbnicovog (Gotfrid Vilhelm) sveta.

Obratimo pažnju na ovu neobičnu činjenicu kako se formira objekat (telo). Ovo je ključni segment suštine kvantne teorije koja nas nagoni da promenimo ugao gledanja na fizičku stvarnost. Prisetimo se gore navedenog citata Aleksandra Afrodisijskog: „Prostor, kretanje i vreme sastoje se od nevidljivih čestica.Telo koje se kreće, kreće se prostorom koji se sastoji od nevidljivih delova, a na svakom nevidljivom delu koji mu pripada nema kretanja, nego postoji samo rezultat kretanja.”

Osnovni problem klasične mehanike jeste što dve vrste fizičkih objekata moraju zajedno da egzistiraju, čestica koja je definisana malim ali konačnim brojem parametara, i polje koje definiše beskonačan broj parametara.

Pošto polja imaju beskonačno mnogo
stepena slobode, čestice ne bi bile
stabilne jer bi polja progutala svu
energiju i sistem bi se urušio.

Ova neusaglašenost pravi velike problem klasičnoj teoriji kako bi se sistem doveo u ravnotežu.To je fenomen principa ravnomerne raspodele energije između translatorne, rotacione i oscilatorne slobode kretanja. Pošto polja imaju beskonačno mnogo stepena slobode, čestice ne bi bile stabilne jer bi polja progutala svu energiju i sistem bi se urušio.

Nema ničeg zagonetnog u ovom slučaju talas i jeste samo poremećaj ili nekog neprekidnog medijuma ili neke supstancije koja se sastoji od nevidljivih međusobno povezanih delova. Razmatrajući ovaj neobični iskaz, dolazimo do zaključka da se svaka individualna čestica ponaša samo kao kvant talasa.   Zar ovu tvrdnju ne dokazuju efekti interferencije, slaganja, pojačavanja, oduzimanja, poništavanja talasne prirode prostora, menjajući mu formu? To je fundamentalno svojstvo upravo kvantne mehanike. Da je ovo dubok problem govori niz žučnih rasprava vođenih u prvoj polovini 20. veka između vodećih tvoraca nove neklasične fizike.

Interferencija kvantnih talasa   

Kako dalje? Sići u svet matematike i potražiti rešenje u oblasti fizičke matematike. Po mišljenju platoničara, ovaj svet nije ništa drugo do deo apstraktne matematike kompleksnih brojeva i oni su od suštinske važnosti za analizu strukture kvantne mahanike i odgonetanja tajne sveta u kojem živimo. Kompleksni brojevi ne govore samo o veličinama, već o stvarnoj suštini ovog sveta.

Priroda je odraz kompleksne fraktalne geometrije

Pođimo dalje sa upitanošću: Jesu li realni brojevi realni? Na prvi pogled ona zvuči besmisleno. Zašto? Zato što se pitamo ako je svet realan zar realni brojevi ne opisuju svet realnije? Ne, realni brojevi i fizička realnost nisu tako prisni, kako nam se na prvi pogled čini. Priroda ipak koristi ograničenu mernu skalu definisanu kvantom. Realni brojevi uključuju matematičku idealizaciju beskrajne preciznosti koja nema a priori opravdanje u prirodi.

Poenta je u tome da mi nikad ne
vidimo taj imaginarni kvantni proces,
jer onnije u domenu naše svesti
i eksperimentalnih identifikacija.
Kompleksni brojevi nam na kraju realno
saopšte da je proces prelaza iz
kvantnog na klasičan nivo okončan,
a eksperimenti to potvrde.

Nasuprot realnim brojevoma magija kompleksnih brojeva upravo karakteriše taj prirodni realitet konačnosti. Kod kompleksnih brojeva fascinira upravo čarobna i zagonetna sposobnost transformisanja imaginarnih, neproračunskih procesa u konačna realna rešenja. Znači kompleksni brojevi imaju to svojstvo da sve međusobne odnose u kvantnom sistemu anuliraju i proces dovedu u realno stanje postojane egzistencije.

Snaga i ubedljivost kompleksnih brojeva, kao matematičkih alata za proučavanje strukture kvantne mehanike, potvrđena je eksperimentalnim dokazima. Pravila kvantne mehanika dozvoljavaju sve kombinacije stanja izraženih kompleksnim brojevima. Poenta je u tome da mi nikad ne vidimo taj imaginarni kvantni proces, jer on nije u domenu naše svesti i eksperimentalnih identifikacija. Kompleksni brojevi nam na kraju realno saopšte da je proces prelaza iz kvantnog na klasičan nivo okončan, a eksperimenti to potvrde.

Prelazak iz talasnog u materijalno stanje (Van Gog)

Kvantnim stanjem možemo smatrati stanje fotona, a klasičnim lopte za kriket. U fizici danas vladaju dva opisa fizičkih stanja: klasični i kvantni nivo. Kvantnim nivoom se smatraju dimenzije molekula, atoma i subatomskih čestica. Radi se o veoma malim fizičkim fenomenima, a ne o fizičkim veličinama. Zapravo radi se prvenstveno o kvantnim efektima pri promenama u razlici energija.

U našem slučaju kompleksni brojevi odlično opisuju upravo ove kvantne promene energije subkvantnih procesa. Verovatnoća je numerička (skalarna) veličina koja kombinuje mogućnosti realizacije nekih neizvesnih događanja. Kombinovanje verovatnoće i sume svih mogućih ishoda naziva se realizovana vrednost sume svih ishoda promenljivih mogućnosti.

Rađanje pojavnosti

U kvantnim procesima dešava se nešto veoma slično objektivnim verovatnoćama, ali moramo da koristimo kompleksan račun jer ovo nisu obične verovatnoće. Kvantne verovatnoće mogu da budu nezavisne, negativne ili kompleksne, iako u svojoj biti poštuju načela verovatnoće. Amplitude verovatnoće (ili ponderisana stanja su stanja koja daju realan događaj zabeležen na realnoj osi kompleksne ravni) grade vezu između talasne funkcije, vektora kvantnog stanja sistema i rezultata merenja tog sistema. Tumačenje vrednosti kolapsa talasne funkcije kao amplitude verovatnoća jeste stub kvantne mehanike. Smatra se da je takvo stanje koherentne superpozicije realno posmatrano energetsko stanje, za koje su stanja na kojima je vrednost definisana postala realna.

Dekoherencija kvantnog vrtloga u egzistenciju objekta

I za kraj dileme: Kako tumačiti prirodu objektivne stvarnosti?

Disimetrične forme pojavnosti talas – kapljica

Na gornjoj slici, po vertikali, primećujemo formiranje niza kapljica vode. One su proizvodi neravnotežnih stanja, kad su amlitude talasanja pod dovoljnom količinom impulsne energije stvorile samostalne sferne forme i iz jednog talasnog stanja prešle u drugo stanje koje se podvrgava nekim univerzalnim zakonima simetrije.

Zar sfera te kapljice i njena manja pratilja ispod nemaju istu nameru da prostorno-vremenski struktuišu formu koje su replike odnosa Zemlje i Meseca u drugim razmerama razume se? Isto tako analogija elektronovih stanja u atomovoj orbiti izražava zatvoreno talasno dvojstvo. Kad se oslobodi elektron, zadobija objektivnu formu otvorenog talasnog paketa energije.

Stigli smo do osnovnog pitanja: Kako odgonetnuti svojstvo materije u sveukupnom postojanju? Tu se misli na određivanje njenih temeljnih svojstava, kvantitativnih i kvalitativnih. Najuverljivija karakteristika jeste zagonetka da materija neprekidno menja formu i da je samo možemo sagledati kao fenomen.

Svaka definicija tog fenomena ima samo aproksimativan karakter primenljiv u ograničenim uslovima spoznaje u vremenskim apriornim ritmovima. Te apstrakcije sadrže u sebi dosta racionalno shvatljivog i međusobno povezanog načelima realnosti dokazive kroz eksperiment.            Svaki zakon koji deluje i povezuje ove prirodne procese izražava se kroz uzajamno uslovljene relacije.

Epilog

Neki kvantni fizičari kroz teoriju polja tumače da su atomi formirani od vrtloga energije koji se stalno uvrću i podrhtavaju, a svaki zrači svoj jedinstveni energetski potpis. Ako bismo posmatrali sastav atoma elektronskim mikroskopom, videli bismo mala skalirana subatomska tornada slična međusobno. Vrtloge s beskonačnim brojem energetskih slojava koje mi nazivamo kvarkovi i fotoni. Oni sačinjavaju strukturu atoma. Kada bismo sve više i više prodirali u strukturu atoma, na kraju ne bidžmo videli ništa, posmatrali bismo fizičku prazninu – vakuum. Tu najveću kosmičku tajnu, istu tajnu koju su stari Kinezi i Indusi u svojim učenjima označili malom zatvorenom elipsastom formom, mi danas nazivamo nulom (0). Iz nje ništa ne izlazi i u nju ništa ne ulazi.

Neki teoretičari kažu da su to što ne vidimo strune. Dalje dodaju, atomi nemaju fizičku strukturu. Ali zatvorenu strunu ili nulu nisu mogli da izbegnu u svojoj teoriji i prozvaše je graviton koji se, pošteno, rečeno uklapa u matematički model te teorije.

Naše iskustvo govori da se stvarnost sastoji od fizički materijalnih stvari. Otkriće da svemir nije skup fizičkih delova kako predlaže Isak Njutn, nego je slojevita isprepletenost nematerijalnih energetskih talasa. Ovake zaključke bismo mogli izvesti iz radova Alberta Ajnštajna, Maksa Planka i Vernera Hajzenberga.

Zaključimo da ono što koegzistira među stvarima, javlja se u najmanje dve forme u isto vreme, sadrži u sebi izvestan apsolutni zajednički sadržalac ali njegovo odgonetanje je upravo izazov za ljudski duh.

I na kraju da u sebi pomirim dve suprostavljene sile, što se bore, sile uma i razuma, pomoći će mi, ako se ne varam, brilijantni Lav Landau, koji kaže: „Kvantntnu mehaniku ne možemo razumeti, na nju se jednostavno moramo navići”.

Lav Landau

Hvala ti Lave na lavovskoj promisli. Dobro ispunjen dan, miran san. Odoh u smiraj dana na počinak smireniji.

O autoru

Stanko Stojiljković

5 komentara

  • Bravo. Kratak komentar: 3x „Like“ ; 7 x „Hite“.
    Odnos je : Stvarnost – Istinita Stvarnost
    U Vinčanskog Azbučniku postoji Znak koji označava : Ujednačenost / Uravnoteženost – Promena / Sklad.
    Ili znatno složenije iskazana ista misao: Jedinstvo Energije i Misli.
    „GOS“ – gustina opšteg sklada.
    Prostor-Vreme ne postoje kao stvarne dimenzije. One su Misaone dimenzije naše istinite stvarnosti

    • Poštovani,
      Hvala na kmantaru.
      Vratio bih se na problem vremena koje pominjete.
      Vaš zaključak mi se čine malo ombivalentnim. Hoću da kažem da se ne može ni osporiti ni potvrditi. Ajnštajn je ti dosta raspravljao.
      Ali evo dva lepa pristupa problemu samom pojmu vremena.
      Kurt Gedel kaže – vreme je samo nagomilavanje sadašnjosti.
      Veliki Kant govori, čini mi se, o dve vrste vremena. I to je jeda od najdubljih misli o nekom tako složenom pojmu kao vreme. Kant govori- o subjentivnom vremenu koje je nama apriori dato i onom spoljnjem vremenu koje je vezano za svet po sebi.
      Možda nisam dovoljno jasan ali otprilike da sam dobro interpretirao suštinu Kantove misli.

  • Nekako se vraćam na već jednom pročitano, a koje je ostavilo svoj misaoni trag u mom poimanju. I bude mi drago videti i druge komentare.
    Iskaz 1+1 je nedokaziv. Matematički moguć jer matematika podrazumeva da su u pitanju jednako vrsne raspoloživosti. U stvarnosti one ne postoje. Jedna jabuka nema još jednu istovrsnu raspoloživost osim nje same. A sama sa sobom se ne može sabirati. Tako da prvo 1 iz iskaza 1+1 ne može nikada imati drugo istovetno 1 kao sabirak. Mogu da budu samo dve sličnosti, na neku istovetnost svedenu stvarnost ili da budu deo nastajuće složenosti.
    Stvarnost nema dve istovetnosti. Recimo atom Vodonik. Kao jednako ista raspoloživost ne postoje dva ista atoma Vodonik. Postoje samo kao složene sličnosti. Premda svojim misaonim dimenzijama vremena i prostora možemo do neke misaone dubine „zamrznuti“ više zamišljenih atoma Vodonik i postaviti odnose njihovih protona i elektrona u istovetni, međuuslovljeni i međuzavisni položaj ipak ni mišlju ne možemo dopreti do „dubine“ događanja i potvrditi jednakostu istovetnost događanja opisivanja sfere atoma od strane elektrona.
    Time stvarnost prestaje da bude uporediva pa samim tim ni vremenski opisivanja. Vreme kao stvarna dimenzija ne postoji jer sa svakim nastajanjem nove stvarnosti nastajalo bi uvek novo vreme bez kontinuiteta kojim bi se išta moglo opisati niti meriti.
    I ako ceo tekst sadrži mnoštvo predivnih misli, nemoguće mi je sve njih komentarisati posmatrano iz ugla mog misaonog „neba“.

  • Tačno,
    Mđutim matematika se bave ne prirodom objekata već samo idealizovanim pojmovima, u vaše slučaju jabuke.
    I za vreme ste u pravu. Gedel brilijantno primećuje i tačno zaključuje, kad kaže – vreme ja samo naslaga sadašnjosti.
    Ali danas se sve više okrećemo determinisanim nelinearnim procesima koji polako dobijaju svoje mesto u nauci i filosoviji i polako se ruše pregrade između nauka i sveta oko nas. Ipak su Heleni buli sveobuhvatniji od nas savremenika.
    Hvala na komentaru

Ostavite komentar