ARGUSOV POGLED

SUMRAK UMA U VAŠINGTONU

480 pregleda

Čini se da je Vašington izgubio sposobnost da razume Kinu ili iransku „sklopljenu knjigu, a kamoli „vizantijsku Rusiju.

Alister Kruk

Među spoljnopolitičkom elitom Vašingtona postoji konsenzus koji nalaže da sve frakcije u Iranu razumeju da na kraju mora doći do dogovora sa Vašingtonom o nuklearnom pitanju, te da je stoga on na neki način neizbežan. Oni sadašnju situaciju jednostavno vide kao „ubijanje vremena” dok nova administracija ne učini „dogovor” ponovo mogućim. A onda će se, smatraju oni, Iran sigurno vratiti za pregovarački sto.

Možda. Ali možda je to i potpuno pogrešno. Možda iransko rukovodstvo više ne veruje u „dogovore” sa Vašingtonom. Možda im je jednostavno dosta zapadnjačkih ludorija u vezi sa smenama režima (od državnog udara iz 1953, preko rata u Iraku koji se vodio protiv Irana na zapovest Zapada, pa sve do današnjih pokušaja da se Iran ekonomski udavi). U Iranu sada napuštaju tu neuspelu paradigmu radi nečeg novog i drugačijeg.

Definicija ludila

Stranice tog poglavlja su zatvorene. Ovo ne podrazumeva neki fanatični antiamerikanizam, već uzimanje u obzir iskustva koje govori da je taj put besmislen. Ako postoji „vreme koje ističe”, onda se to odnosi na zapadnu političku i ekonomsku hegemoniju na Bliskom istoku, a ne na unutrašnju političku scenu u SAD. Stara poslovica koja kaže da je „more uvek more” važi i za američku spoljnu politiku. A situacija u kojoj Iran ponavlja iste stare navike očekujući drugačije ishode je, naravno, jedna od definicija ludila. Nova američka administracija će naslediti iste gene kao i prethodna.

U svakom slučaju, Sjedinjene Države su institucionalno nesposobne da sklope suštinski dogovor sa Iranom. Američki predsednik – ko god on bio – ne može ukinuti sankcije Kongresa protiv Irana. Mnogobrojne američke sankcije protiv Irana pretvorene su u dugodecenijski čvor sveprožimajućeg zakonodavstva, tj. u ogromno klupko zamršenih i ukorenjenih zakonskih propisa koje ni Aleksandar Veliki ne bi mogao da razmrsi. Zato je JCPOA (Zajednički sveoubuhvatni akcioni plan, tj. nuklearni sporazum sa Iranom) zasnovan na „izuzeću od sankcija” od strane američkog predsednika koje je potrebno obnavljati svakih šest meseci. Šta god da se dogovori u budućnosti, sankcije su „večne” (sa ili bez izuzeća).

Ako je skorašnja istorija nešto naučila Irance, to je da tako nestabilan „proces” u rukama nepredvidljivog američkog predsednika može jednostavno biti oduvan poput starog uvelog lišća. Da, Sjedinjene Države imaju sistemski problem: američke sankcije su poput jednosmernog ventila: lako se ispuštaju, ali jednom kad budu oslobođene više ne postoji kanal za povratak na staro (osim neizvesnih izuzeća koja zavise od volje aktuelnog predsednika).

 Kineska pretnja
Ali ne radi se samo o dugom poglavlju koje stiže do svog neizbežnog kraja; Iran vidi još jedan put koji se otvara. Tramp je u pat poziciji sa Kinom (China-bind): postizanje trgovinskog sporazuma se, prema rečima zvaničnika Bele kuće, sada čini „teškim, ako ne i nezamislivim”, u kontekstu sve bržeg pogoršavanja bezbednosnih tenzija između Vašingtona i Pekinga.

Portal Defense One precizira: „Bez udarnih naslova u medijima ili predsedničkog tvita, tehnološko nadmetanje sa Kinom je prošlog meseca ušlo u novu fazu. Nekoliko dešavanja tiho je najavilo ovaj prelazak: prekogranične investicije između Sjedinjenih Država i Kine pale su na najniži nivo od 2014. godine, pri čemu je tehnološki sektor pretrpeo najveći pad. Američki giganti za proizvodnju čipova „Intel” i AMD naglo su prekinuli ili odbili da prošire važna partnerstva sa kineskim entitetima. Ministarstvo trgovine prepolovilo je broj licenci koje dozvoljavaju američkim kompanijama da kineskim državljanima prenose osetljive tehnologije i inženjerske projekte.

Sedišta kompanije u Santa Klari (Justin Sullivan/Getty Images)

Dakle, razdvajanje je već u toku. Kao i svako pomeranje tektonskih ploča, kretanje ka novom tehnološkom odnosu sa Kinom povećava mogućnost iznenadnih, destabilizujućih trzavica u globalnoj ekonomiji i lancima snabdevanja. Kako bi obezbedili da američko tehnološko liderstvo preživi sve te šokove, kreatori politike u SAD će morati da unaprede svoju paletu alata. (…) Glavni pokretač ove promene nisu bile predsednikove carine, već izmenjeni konsenzus među standardnim kreatorima politike o konceptu nacionalne bezbednosti. Nova proširena koncepcija nacionalne bezbednosti je osetljiva na široku lepezu potencijalnih pretnji, uključujući i onu po ekonomsko blagostanje Sjedinjenih Država, integritet ličnih podataka njenih građana i tehnološku premoć zemlje.”

Trampova pat pozicija sa Kinom sastoji se u sledećem: Bela kuća je trgovinski sporazum sa Pekingom dugo smatrala glavnom polugom za podizanje američke berze tokom ključnog predizbornog perioda. Ali kako je to sada „teško, ako ne i nezamislivo” – i kako konsenzus o američkoj nacionalnoj bezbednosti doživljava preobražaj, posledično razdvajanje SAD i Kine, kombinovano sa carinama, počinje da ispoljava negativne efekte. Ti efekti umanjuju glavno političko dostignuće predsednika Trampa: poverenje javnosti u njegovo upravljanje ekonomijom.

Nedavna anketa Univerziteta Kvinipijak prvi put u toku Trampovog predsednikovanja pokazala je da je sada veći broj glasača koji tvrde da se ekonomija pogoršava od onih koji tvrde da se poboljšava (37 odsto nasuprot 31 odsto), i da 41 odsto birača tvrdi da Trampova politika škodi ekonomiji, nasuprot 37 odsto onih koji ne misle tako.

 Enigma Trampov tim
Ovo je izuzetno važno. Ako Tramp doživljava krizu poverenja javnosti u pogledu njegove asertivne politike prema Kini, poslednja stvar koja mu je potrebna u predizbornom periodu (povrh carinskog/tehnološkog rata sa Kinom) jeste naftna kriza. Jedan pogrešan potez u vezi Irana i globalno snabdevanje naftom lako može biti dovedeno u pitanje. Tržišta ne bi reagovala pozitivno. (Dakle, moglo bi se ispostaviti da Trampova pat pozicija sa Kinom istovremeno predstavlja šansu za Iran…).

 Nije ni čudo što je Pompeo tako energično nastupio sa ciljem da zauzda eventualni „rat” na Bliskom istoku koji su proteklog meseca mogli da izazovu izraelski simultani vazdušni napadi na Irak, unutrašnjost Bejruta i Siriju (kada su poginula dva vojnika Hezbolaha). Prilično je jasno da Vašington taj „rat” nije želeo, barem ne sada. Kako je primeto portal Defense One, Amerika postaje izuzetno osetljiva na bilo kakve rizike po globalni finansijski sistem koji mogu izazvati „iznenadni, destabilizujući potresi u globalnoj ekonomiji”.

Nedavne izraelske vojne operacije poklopile su se sa iznenadnim pozivanjem iranskog ministra spoljnih poslova Zarifa da dođe u Bijaric (tokom Samita G7), pogoršavajući time strahove u izraelskom bezbednosnom kabinetu da bi se Tramp mogao sastati sa predsednikom Rohanijem u Njujorku, na sednici Generalne skupštine Ujedinjenih nacija – što bi ugrozilo Netanjahuov antiiranski politički „identitet”. Strah se ogledao u tome da bi Tramp mogao započeti bromansu (muško prijateljstvo; složenica od reči „bra” i „romansa”) sa iranskim predsednikom (kao sa Kim Džong Unom). Otuda su izraelske provokacije imale za cilj da izazovu (preteranu) iransku reakciju, koja se nije desila. Naknadno je Izreal shvatio da rukovodstvo Irana nema apsolutno nikakvu nameru da se sastane sa Trampom – i čitava situacija se smirila.

Benjamin Netanjahu i Donald Tramp

 Stoga je Trampova „pat pozicija” sa Iranom na određeni način slična onoj sa Kinom: Sa Pekingom je u početku želeo da ostvari laku trgovinsku pobedu, a ispostavilo se da je dobio sve osim toga. Sa Iranom, Tramp je želeo pompezni sastanak sa Rohanijem – čak i ako to ne bi dovelo do novog „dogovora” (nešto slično kao TV spektakli koje su proizveli sastanci sa Kim Džong Unom koji su, budući tako živopisni, pogodili žicu američke javnosti. Moguće da se Tramp nadao sličnoj reakciji javnosti na rukovanje sa Rohanijem, ili čak razmišljao o spektakularnosti sastanka u Ovalnom kabinetu). Tramp jednostavno ne može da razume zašto Iranci ne žele to da prihvate, i on je uvređen zbog odbijanja. Iran je nedokučiv za Trampov tim.

 Novi put
Možda se samo radi o tome da Iranci jednostavno ne žele to da učine? Prvo, zato što ne moraju: iranski rijal se oporavlja tokom poslednja četiri meseca, a aktivnost domaćih kompanija je u stalnom porastu. Kineska Generalna uprava carina (GAC), koja saopštava podatke o uvozu nafte u zemlju, pokazuje da Kina nije prekinula kupovinu iranske nafte nakon što je američki program sankcionih izuzeća okončan drugog maja, već je od tog trenutka neprestano povećavala uvoz iranske sirove nafte. Novi podaci GAC pokazuju da je Kina u julu dnevno iz Irana uvozila više od 900.000 barela sirove nafte, što je za 4,7 odsto više u odnosu na prethodni mesec.

A pred Iranom se otvara novi put. Nakon Bijarica, Zarif je odleteo direktno u Peking, gde je razgovarao o ogromnoj, prema jednom izveštaju više stotina milijardi vrednoj, dvadesetpetogodišnjoj investiciji u oblasti nafte i gasa, i odvojenom planu transporta u okviru „Pojasa i puta”. Iako detalji nisu obelodanjeni, očigledno je da Kina – za razliku od Amerike – Iran vidi kao budućeg ključnog strateškog partnera, a čini se i da je savršeno sposobna da razume Irance.

Ali evo gde se u SAD dogodio ključni pomak, tj. ono što se sada u Vašingtonu naziva „nova norma”: (…) Za razliku od predsednikovog trgovinskog rata, podrška novoj, proširenoj definiciji nacionalne bezbednosti i tehnologije je u velikoj meri dvostranačaka, i ona je najverovatno trajno usvojena. (…) To što mnogi predsednikovi glavni savetnici vide Kinu prevashodno vide kao pretnju po nacionalnu bezbednost, a tek onda kao ekonomskog partnera, uticaće na ogromne aspekte američkog života, od cene mnogih proizvoda široke potrošnje… do prirode odnosa ove zemlje sa vladom Tajvana. (…) Sam Tramp i dalje posmatra Kinu prvenstveno kroz ekonomsku prizmu. Ali što je više ljut na Peking, to je veća mogućnost da će se prikloniti ratobornim stavovima njegovih savetnika prema Kini koji daleko prevazilaze trgovinsku sferu”.

„Što je više ljut na Peking…” Evo gde je ključna poenta: Čini se da je Vašington izgubio sposobnost da mobiliše sredstva kako bi pokušao da razume Kinu ili iransku „sklopljenu knjigu”, a kamoli „vizantijsku” Rusiju. To je kolosalno pomračenje svesti u Vašingtonu; gubitak kognitivne „vitalnosti” nauštrb pribegavanja nekakvoj ,nepobitnoj logici’ koja ne dozvoljava ni empatiju ni dopiranje do „drugosti”. Vašington (i neke evropske elite) su se povukli u svoju „nišu” svesti, svoju mentalnu enklavu, ograđenu i zaštićenu od razumevanja – ili angažovanja – sa širim ljudskim iskustvom.

Donald Tramp i „jastreboviMajkl Pompeo i Džon Bolton

Da bi nadoknadio ove praznine, Vašington radije poseže za inženjerskim i tehnološkim rešenjem: Ako ne možemo da prizovemo empatiju kako bismo razumeli Sija ili iranskog vrhovnog vođu, možemo kreirati veštačku inteligenciju da je nadomesti – što je „alat” u kojem SAD nameravaju da budu globalni lider. Ova vrsta rešenja – iz američke perspektive –  možda će upaliti sa Kinom, ali ne baš sa Iranom; a Tramp ne želi potpuni rat sa Iranom u predizbornom periodu. Da li je to razlog zbog kojeg Tramp izgleda gubi interesovanje za Bliski istok? On ga ne razume, nema interes ili sredstva da ga shvati, i ne želi da ga bombarduje. U međuvremenu, biće potpuno preokupiran pat pozicijom u odnosima sa Kinom.

(Izvor Novi Standard)

 

O autoru

Stanko Stojiljković

Ostavite komentar