ARGUSOV POGLED

SVAKO (NE)MORA DA BUDE NEKO

225 pregleda

Radikalno preumljenje pojedinaca i društva je moguće ukoliko se praktično, a ne deklarativno, vratimo u okvire struke i nauke. Zato su potrebni kompetentni i odgovorni stručnjaci sa integritetom, a nikako političari-spasitelji, umiritelji ili ambiciozne neznalice.


Prof. dr Dragan Delić

Donedavno sam iskreno verovao da imamo slavnu prošlost i svetlu budućnost, a da nam je jedini problem sadašnjost. Odnedavno, posle pojedinih  izjava političara, akademika i novinara, shvatio sam da sam bio u zabludi jer smo i u sadašnjosti „najbolji”, da  smo „odlično odgovorili” u prvoj fazi pandemije SARS-CoV-2 infekcijom  i „prošli bolje” od velikog broja država u Evropi.

Nije sporno da u vremenu gotovo odnegovane strasti za podelama, ljudi različito gledaju na probleme, ali tri činjenice demantuju gore izneti trijumfalizam. Prvo, Evropa je duboko zagazila u drugi talas pandemije, dok je Srbija na početku već trećeg talasa s teško predvidivim tokom, trajanjem i posledicama.

Drugo, pandemija je u toku i svako „svođenje računa” je ishitreno i stručno neutemeljeno, pogotovo ako je najavljena, s najvišeg mesta, evaluacija dosadašnjih podataka o broju preminulih. Najverovatnije da ćemo krajem 2021. godine, ukoliko se vakcina pokaže efikasnom i bezbednom, biti u poziciji da objektivno i svestrano sagledamo tekuću pandemiju kroz stručnu ekspertizu.

I treće, neprimereno je govoriti da li je neko bolji ili gori, jer se ovde ne radi o takmičenju već o naporu, pre svega, zdravstvenih sistema da iz ove pandemije izađemo sa što manje gubitaka. Kao utisak, a manje kao činjenicu, ističem da me je protekli period ponovo uverio da u našoj sredini svi o svemu pričaju i svi o svemu znaju. Neverovatno je koliko imamo sveznalica, mudraca i eksperata po svim stručnim pitanjima iz bilo koje oblasti medicine. Možda je zbog slične pojave, u nekoj drugoj oblasti, jednom prilikom američki pisac Čarls Bukovski zavapio: „Zašto svako mora da bude neko”.

Mi nismo samo žrtve pandemije, već i njeni uzročnici i saučesnici. Ovoj svojevrsnoj autodestrukciji kumovali su i dalje kumuju neznanje, površnost, neozbiljnost, neodgovornost i neblagovremenost delovanja.

Ukoliko ostavimo po strani isprazne i izlišne hvalospeve i neutemeljene monologe o nadolazećoj „pobedi” nad kovidom-19, ostaje bolna činjenica da je ovo vreme teškog poraza savremene civilizacije, bez obzira na velelepnost naučnih dostignuća. Mi nismo samo žrtve pandemije, već i njeni uzročnici i saučesnici. Ovoj svojevrsnoj autodestrukciji kumovali su i dalje kumuju neznanje, površnost, neozbiljnost, neodgovornost i neblagovremenost delovanja. Na drugoj strani, postojao je „kalauz”, odnosno putovođa za svaku pandemiju: znanje, dobro organizovan zdravstveni sistem, nove tehnologije i sveprisutna odgovornost.

Neshvatljivo je da i danas pojedini lekari govore da „ne znamo ništa o hronologiji pandemija i virusu korona”, kada su samo od 1580. godine opisane 33 pandemije gripa ili kada se o kovidu-19, u bazi podataka iz beomedicine u Američkoj nacionalnoj medicinskoj biblioteci, može naći preko 69.000 publikovanih radova i da je stečeno praktično iskustvo lečenjem više hiljada bolesnika. Posebno ističem nestvarno brz razvoj molekularne biologije, genetičkog inžinjerstva, IT tehnologije, virusologije i dr. što je omogućilo da već 10. januara 2020. imamo dešifrovan genom virusa ili da ćemo, za nešto više od godinu dana, dobiti (efikasnu i bezbednu) vakcinu. To se nikada ranije, u istoriji humane medicine, nije desilo.

Tekući, suštinski problem jeste, ne samo u našoj zemlji, nespremnost i nemogućnost zdravstvenog sistema da se efikasnije i kvalitetnije suprotstavi ovoj pandemiji zbog loše organizacije rada, nedostatka namenskog prostora i manjka  edukovanog, odmornog i zdravog medicinskog kadra. Ipak, najslabija karika je sveprisutna neodgovornost pojedinaca i nebriga o drugima. Ovo je direktna posledica needukovanosti stanovništva, egoizma, samoviđenja problema i samoobmana, a i opšteprisutnog nepoverenja, pre svega, u Krizni štab (KŠ) koji, inače, i ne postoji u Zakonu o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti Republike Srbije (zakon).

Ne zaboravimo da zakon kompletno predlaganje i odlučivanje tokom pandemije, u oblasti zdravstvene politike, ostavlja Institutu za javno zdravlje, Republičkoj stručnoj komisiji za zaštitu stanovništva od zaraznih bolesti i ministru zdravlja.

Međutim, ovo nije vreme, niti problem, koji dozvoljava da se slobodno opredeljujemo kojim ćemo putem ići, birajući svoju putanju i budućnost prema sopstvenoj savesti, (ne)znanju i uverenjima koje gajimo. Shvatimo da posle ovih tektonskih poremećaja (pandemije) sigurno nećemo biti isti, kao pojedinci i zajednica. Jednostavno, možemo biti bolji ili gori.

Radikalno preumljenje pojedinaca i društva je moguće ukoliko se praktično, a ne deklarativno, vratimo u okvire struke i nauke. Zato su potrebni kompetentni i odgovorni  stručnjaci sa integritetom, a nikako političari-spasitelji, umiritelji ili ambiciozne neznalice. Ne zaboravimo da zakon kompletno predlaganje i odlučivanje tokom pandemije, u oblasti zdravstvene politike, ostavlja Institutu za javno zdravlje, Republičkoj stručnoj komisiji za zaštitu stanovništva od zaraznih bolesti i ministru zdravlja.

Sa više od ohrabrenja, prihvatam i odobravam pojavu na javnoj sceni udruženja „Ujedinjeni protiv kovida” koje čine, pre svega, mladi lekari. Njihovi stručni stavovi nose zrnca smisla u pustinji besmisla. Njihovo buntovno nepristajanje na superiornu nadmoć vlasti koja želi da kontroliše i patronizuje elitu ubedljivo govori da ne pripadaju strašljivoj većini koja ćutanje doživljava kao mudrost, a stručnost i iskustvo kao nepotreban teret. Zašto se onda od strane Ministarstva zdravlja apriori ignorišu njihovi stavovi, predlozi i poruke? Zašto svaka vlast smatra da su sličnomišljenici i klimoglavci korisniji?

(Izvor Politika)

O autoru

administrator

Ostavite komentar