MEĐU IZMEĐU

SVETLOSNA PRIČA

633 pregleda
sahrana 2

U prostoru galerije Etnografskog muzeja održana je izložba fotografija pod nazivom Srpska priča, Aleksandra Lukića. Predstavljena je serija analognih fotografija koje su nastajale gotovo tri decenije, od sredine osamdesetih do danas. U pitanju su slike koje možemo da posmatramo kao dnevničke, porodične zapise iz života autora, smeštene u prostor sprskog sela.

Fotografija kao materijalni zapis pisan svetlom beleži stvarnost svojim unutrašnjim vremenom koje prethodi prostoru koji zovemo sećanje. Umetnost se u svim svojim medijima bavi upravo prevođenjem ovog trenutka u jezik u kome se izražava.

Fotografija, kao vizuelni medij, na ovom planu je oslobođena u izrazu jer se aktualizuje kao umetničko sredstvo koje manipuliše na samoj granici čulne percepcije. Izražava sliku onog trenutka u kojem čulno svedočanstvo unutrašnjeg doživljaja ne izmiče.

U rukopisu Aleksandra Lukića
susrećemo se sa unutrašnjim,
ličnim svedočenjem.

Međutim, postavlja se pitanje izražajnosti fotografije kao umetničkog medija. Da li je njena vrednost u tome da evidentira stvarne slike sveta i da u tehničkoj umešnosti čuva stvarnost od zaborava? Ako je odgovor da onda se postavlja sledeće pitanje – šta jeste stvarna slika sveta i šta je zapravo prava priroda sećanja?

Aleksandar Lukić izložbom umetničkih fotografija Srpska priča daje autentični odgovor na pitanje o prirodi sećanja koje je pitanje platonovskog tipa. Da li nas sećanje leči od zaborava koji je bolest duše i koji vodi neznanju. Na koji način fotografija kao slika (predstava) može biti lek za podsećanje i pripovest o onome što izmiče našem empirijskom i racionalnom poimanju stvarnosti.

U rukopisu Aleksandra Lukića susrećemo se sa unutrašnjim, ličnim svedočenjem. Ono nije određeno bezličnim tokom vremena koje se meri brojem proteklih godina. Ono je odrećeno unutrašnjim odnosom autora i učesnika koji je duboko ličan.

Fotografije Aleksandra Lukića
mogu se gledati kao dokument ili
svedočanstvo vremena koje je prošlo,
ali i koje nastavlja da traje.

Vreme je u ovim fotografijama opisano događajima, susretima, prostorom u kojem su autor i učesnici živo prisutni čak i kada u samim fotografijama nedostaje vizuelna figuralna predstava.

Autor nije iza objektiva, prisutan je. Svojom prisutnošću uvodi i nas u prostor slike koja u trenutku prestaje da bude fotografija kao nemi zapis trenutka u vremenu. Učestvovanjem u događaju briše se granica između prostora ,onoga koji vidi` i ,viđenog`.

Prostor u kom se izražava autor je opisan situacijama iz proste svakodnevice života konkretnog geografskog prostora u Srbiji. U tom prostoru susrećemo se sa vremenom koje je oslobođeno od brzine urbanog načina života – vremenom koje je ispunjeno unutrašnjim mirom učestvovanja u sopstvenoj prolaznosti. U tom prostoru i vremenu nema mesta suprotstavljanju antitetičih parova – ruralno/urbano, pojedinac/društvo, muško/žensko, dete/odrastao.

Mada portret nije uvek u
prvom planu objektiva,
čovek i punoća prisutnosti
čoveka u životu jeste.

Prostor je zaronjen u inverznu perspektivu i ispunjen je prisutnošću čoveka. Iz tog prostora i vremena izranja portret deteta, starca, žene, onih koji su tu, i onih kojih više nema, kuće u koju sada možda više niko ne ulazi, i kuće u koju samo što neko nije ušao.

Čuvanje slike čoveka od zaborava pisanjem u svetlu moglo bi da se posmatra kao glavna tema izložbe Srpska priča. Mada portret nije uvek u prvom planu objektiva, čovek i punoća prisutnosti čoveka u životu jeste. Fotografije Aleksandra Lukića mogu se gledati kao dokument ili svedočanstvo vremena koje je prošlo, ali i koje nastavlja da traje. Pitanje na koje smo pozvani da odgovorimo jeste da li smo i koliko spremni da budemo živi svedoci sopstvene istorije u ličnom prostoru i vremenu.

Jelena Piletić

O autoru

Stanko Stojiljković

Ostavite komentar