SRPSKI PANTEON

U OGLEDALU BESKONAČNOSTI

2.513 pregleda
Ruđer Bošković (Vikipedija)

Delo Ruđera Boškovića (1711-1787), utemeljivača moderne atomske teorije, ostavilo je duboki trag ne samo u svom vremenu već snažno utiče i na modernu misao. Na svojevrstan način je na to ukazao drugi naš velikan, Nikola Tesla, pišući da je „teorija relativnosti, uzgred, mnogo je starija od njenih današnjih zastupnika… Bošković je radio na relativnosti, uključujući i takozvani kontinuum prostor-vreme”

aleksandar petrovic

Prof. dr Aleksandar Petrović

„Kad vidim kamene spomenike kako su propali,
izbrisana slova na njima, onda
pomislim šta će biti s ovim što ja radim”.

Ruđer Bošković

Delo Ruđera Boškovića (1711-1787) ostavilo je duboki trag ne samo u svom vremenu već snažno utiče i na modernu misao. Slikovita potvrda ove teze nalazi se na dobro poznatoj fotografiji Nikole Tesle ispred spiralnog sekundara visokofrekventnog transformatora u njegovoj laboratoriji u ulici Ist Haston u Njujorku. Tesla je na slici usredsređen na knjigu u folio formatu „Teorija prirodne filozofije” (Theoria Philosophiae Naturalis) Ruđera Boškovića koju drži na krilu.

Pored Nikole Tesle i drugi veliki
umovi evropske nauke iskazivali su
najveće poštovanje Ruđeru Boškoviću.

Iako bi se moglo očekivati da Tesla lista neko od dela Faradeja ili Maksvela, njegov izbor nesumnjivo govori da Boškovića smatra pravom pretečom i nadahnućem sopstvenog rada. U to nas uveravaju i njegove reči kojima podvlači značaj Boškovićevog rada. „…Teorija relativnosti, uzgred, mnogo je starija od njenih današnjih zastupnika. Nju je razvio pre dve stotine godina moj uvaženi zemljak Ruđer Bošković, veliki filozof koji je ne izbegavajući druge i brojne obaveze, napisao bezbrojne izvrsne knjige o nepreglednom broju tema. Bošković je radio na relativnosti, uključujući i takozvani kontinuum prostor-vreme.”

Naslovnica „Teorije prirodne filozofije”

Pored Nikole Tesle i drugi veliki umovi evropske nauke iskazivali su najveće poštovanje Ruđeru Boškoviću. Alesandro Volta ga citira već 1769, a to potom čine i Kant, Laplas, Faradej, Kelvin, Maksvel, Bolcman, Mendeljejev, Hajzenberg, a veoma je zanimljivo da jezuitskog teologa visoko ceni i Fridrih Niče. Ovome treba dodati da je Boškovićevo delo i u Srba pored Tesle imalo snažan niz odziva o čemu govore radovi Koste Stojanovića, Brane Petronijevića, Milutina Milankovića, Pavla Savića i drugih.

Međutim, postoji i druga strana medalje. Reč je o činjenici da je glavno Boškovićevo delo „Teorija prirodne filozofije” do kraja 20. veka doživelo svega nekoliko izdanja. Na engleski je prvi put prevedeno 1922, a treba pomenuti i da se prvi prevod na srpskohrvatski jezik pojavio u Beogradu 1958. godine iz pera Veljka Gortana i Dušana Nedeljkovića.

Pomeranje težišta

Mali broj izdanja i zakasneli prevodi izgledaju sasvim nesrazmerni značaju koje Boškovićevo delo ima u očima naučnih velikana. To je primetio i francuski astronom Laland tako da je već 1792. „nekoliko godina posle Boškovićeve smrti u Journal des savants u Parizu pisao: ’U svim ovim raspravama ima ideja novih i dostojnih čoveka od genija; ove korisne rasprave se, međutim, ne mogu naći u prodaji. Zasluživale bi da budu ponovo štampane.”

I u istorijama filozofije koje velikodušno ustupaju prostor revolucionarnim zanosima Didroa i Dalambera i drugih Boškovićevih savremenika malo je reči posvećenih Boškoviću. Ovaj esej posvećen je pokušaju da se pomenuti paradoks razume.

Boškovićevo delo se u bitnom smislu nalazi na ničijoj zemlji, između philosophiae naturails i philosophiae supernaturalis, između misaonih struja 17. i 18. veka, između egoistične filozofije kartezijanizma i gorljivog materijalizma prosvetiteljstva. Ono osmišljava put izvan revolucionarnog enciklopedizma i ne sledi trag egoističnih filozofija koje prate Dekarta. Rene Dekart je postojanje izveo iz Ja koje misli sebe da bi tako stvorio problem Ne-Ja koje ne misli sebe i koje je odredio kao objekt. Objekt je u kartezijanskoj kvaziracionalnoj teologiji pali subjekt, neka vrsta Ja koje se projektovalo u kameri opskuri. Objekt ima sve što subjekt nema, i obratno.

Boškovićeva philosophiae naturails tako se razvija izvan suženog okvira objekta koji Dekart nameće kao obzor moderne naučne teorije. Dekart postulira dualizam misleće i protežne stvari, subjekta i objekta na čemu se danas ne zasniva samo naučno istraživanje već i sama struktura moderne svesti. Osnovna dogma kartezijanizma je subjekt koji misli i koji treba da sazna objekt, materiju koja se proteže.

Bošković veoma uspešno kritikuje Dekartove postavke, posebno onu o protežnosti materije, a istovremeno je, iako se kreće u francuskim aristokratskim krugovima, vidno hladan prema enciklopedistima i njihovim htenjima, mada je Didro pre nego što je postao ateist kao i on pripadao jezuitskom redu. Drugi urednik „Enciklopedije”, Dalamber, čak otvoreno piše da se iz Boškovićevog speva „O pomračenju Sunca i Meseca” ništa ne može naučiti.

Didro i Dalamber su, polazeći od naučnih postignuća 17. veka, oduševljeno propagirali novu nauku u kojoj je priroda svedena na nemisleći objekt gde je materija jedino što postoji. Njihova Enciklopedija je kodifikovala sliku razvoja nauke u kojoj nije bilo mesta za Boškovića i Kopernika, verovatno zbog toga što su i pored naučnih rezultata oni pripadali eklezijastičkoj tradiciji koja nije mogla da prihvati svet kartezijanski sveden na objekt.

Enciklopedisti su odredili naučni ukus potonjih vekova i može se reći da je posle Boškovića prvu pravu pobunu protiv egoističnih i enciklopedijskih filozofija podigao tek Fridrih Niče koji ga je pažljivo čitao i veoma visoko cenio njegov nezavisni duh.

Evropska misao gledana sa Boškovićeve strane može se jasno odrediti kao kartezijanski enciklopedizam da bi u to određenje mogao da stane najveći deo onoga što je u nauci i filozofiji urađeno u 18, 19. i 20. veku. Čitanje njegovog glavnog dela „Teorija prirodne filozofije” pokazuje da spoj kartezijanskog i enciklopedijskog materijalizma za njega predstavlja slepi put. Nikola Tesla je verovatno čitao Boškovića kao pokušaj pomeranja težišta sa materije na energiju i po svoj prilici je napravio svoje velike iskorake jer se pored Boškovićeve okretao i kritičkim pogledima na svet kao što su Volterov i Geteov.

U prelomnom vremenu

Zanimljivo je da je Tesla fanatičnom upornošću pročitao mnoge hiljade strana Volterovih dela dok je Bošković ima najviše mišljenje o Volteru iako ovaj, dobro je poznato, svoj stav o rimokatoličkoj crkvi, kojoj pripada Bošković, izražava dobro poznatim poklikom „Uništite bestidnicu”. Tog Voltera koga prijatelji krišom sahranjuju jer ga crkva ne želi ni na groblju, Bošković predlaže za člana književnog društva „Arkadija” za šta mu ovaj zahvaljuje pismom.

Nikola Tesla (Galerija Maticer srpske)

Nije teško pogoditi da je razlog tog neobičnog intelektualnog prijateljstva (Bošković veoma rado gleda Volterove komade) odnos prema Njutnu – Volter ga obožava koliko i Bošković. Bošković zapravo, prolazeći pored kartezijanizma i enciklopedizma kao Odisej pored ostrva sirena, svoju teoriju vidi kao dalji razvoj Njutnove filozofije prirode. On Njutnovu istinu drži iznad svih drugih. Ali ono što treba naglasiti jeste da Bošković Njutna ne čita u kartezijanskom ili enciklopedističkom ključu.

Nije teško uočiti da Bošković stvara
filozofiju koja je svoju pravu snagu
pokazala tek razvojem kvantne fizike.

Da bismo ovo razumeli treba ukazati da Bošković ulazi u svet nauke u prelomnom vremenu evropske istorije ideja kada se neoplatonistička slika sveta povlači pred plimom mehaničkih filozofija i kada je revolucionarno prosvetiteljstvo već uveliko preseklo sve veze sa tradicijom. Bošković Njutna ne svodi na enciklopedističku naučnu istinu, već jasno uviđa da Njutn traži spoj neoplatonovskih, hermetičkih i racionalnih mehaničkih ideja.

Boškovićeva lektira Njutna je složenija, jer u njemu ne vidi samo glavni pravac onoga što bi nauka trebalo da bude, već i put kojim bi religija trebalo da ide na putu više sinteze jedinstva nauke i religije. Kako je već uočeno, Njutn se zaista nadao da će vaspostaviti istinsku religiju – da će ostvariti ,revoluciju’, povratak u prvobitno stanje, u ranijem značenju reči revolucija…

Ali naravno plime mehanizma, materijalizma, deizma i ateizma bile su već vrlo jake kada je Njutn živeo. Kembrički neoplatonisti dobro su ga poučili o opasnostima tih tendencija, i on se junački borio da bih ih zadržao, ali nije pobedio. Upravo ti ,izmi’ protiv kojih se borio brzo su usvojili njegov sistem i podesili ga tako da im odgovara. On je došao do nas kao usvojen, kao lik prosvećenosti bez sebi ravnog, koji se nikako nije mogao baviti alhemijom ili postojanjem i delatnošću Božjeg proviđenja.

Iako su enciklopedisti Njutna već uveliko svodili na puku ikonu prosvećenosti, Bošković sasvim samosvojno u njemu vidi pokušaj izgradnje velikog jedinstva osnovnih evropskih tradicija. Njutnov cilj nije svrgavanje stare slike, kako to predstavljaju enciklopedisti, već pokušaj sinteze koja je trebalo da razreši njihovu protivrečnost. Stoga je Njutn je štedro i dosledno u svoju mehaničku filozofiju ugrađivao neoplatonističke ideje transponujući ih u skladu sa principima svoje teorije prirode.

U istoriji nauke je već primećeno da velike naučne ličnosti i osnovni naučni pojmovi povezani sa naučnom revolucijom imaju svoj koren u neoplatonističkoj kosmologiji. U Njutnovom delu sasvim je vidna dvostruka situacija mehaničke nauke. Ona s jedne strane nastoji da prevlada neoplatonizam i kvalitete na kojima se on zasniva, a s druge crpi svoje nadahnuće transponujući njegove koncepte u mehanički kontekst.

Nije teško uočiti da Bošković, sledeći Njutna, preuzima i mnogo od duha njegovog rada, jer stvara filozofiju koja se do kraja ne može razumeti u kontekstu prosvećene enciklopedijske nauke i koja je svoju pravu snagu pokazala tek razvojem kvantne fizike čijem teorijskom aparatu su upravo potrebne zamisli izvan klasične mehanike.

Umetnuta u vakuumu

U prvo vreme Njutnova teorija smatrana je neodrživom zbog neslaganja s metafizikom korpuskularne hipoteze. U toj velikoj kontroverzi Bošković staje uz Njutna nastojeći da očuva neoplatonizam u Njutnovoj misli koja u mehaničku filozofiju učitava pojmove afiniteta i repulzije. Njutn nikada nije kartezijanski tumačio gravitaciju kao ,fizičku’ silu. Uvek je govorio i ponavljao u mnogim prilikama da je ona samo ,matematički’ entitet koji ne može da deluje bez neke aktivne sile.

Međutim, prvi njegovi đaci prihvatili su silu gravitacije kao stvarni fizičko, čak suštinsko svojstvo materije. Zaista, kartezijanski tumačiti Njutna znači povezivati silu o kojoj on govori sa res extensa. Čini se da su Njutnovi naslednici napravili veliku grešku čitajući ga kao Dekarta.

Sam Bošković svojim najvećim doprinosom
smatra usavršavanje Njutnove teorije i svođenje
materije na zakone sila.

Nasuprot tome, u stvari izgleda da su njegovi (Njutnovi) napori za integraciju alhemije i mehanizma dali jedno od najboljih virtuoznih ostvarenja novog pojma sile. Njutnova alhemija predstavlja istorijsku vezu hermetizma renesanse i racionalne hemije i mehanike 18. veka.

Isak Njutn (Nacionalna galerija)

Zasluga Boškovića je što uspeva da bez kartezijanskog dualizma subjekta i protežnog objekta osmisli alternativu kartezijanizmu, atomističku metafiziku koja podržava celovitu Njutnovu teoriju. On dalje razvija njutnovsku dinamiku ukazujući da se sva materija sastoji od materijalnih tačaka, a svako delovanje je dejstvo na daljinu. Te tačke su neprotežne kao monade koje su uzajamno nezavisne i koje deluju jedna na drugu samo na osnovu privlačnosti i odbojnosti, atrakcije i repulzije.

Sam Bošković svojim najvećim doprinosom smatra usavršavanje Njutnove teorije i svođenje materije na zakone sila. Bošković koristi dvodimenzionalna određenja (rastojanje i vreme) umesto trodimenzionalnih koje koristi Njutn (masa, vreme i rastojanje). Kako su sve čestice-monade istovetne, broj čestica čini nepotrebnim pojam mase. Na taj način je Bošković oslobodio čestice oblika, veličine i težine tako da mu Dekartov objekt više ničemu nije služio.

Govoreći o puncta, a ne o čvrstim delovima materije, on je izbegao i neizbežni diskontinuitet čestica materije. Svet nastaje iz različitog usklađivanja različitog broja čestica i uslova koji određuju zakon oscilacije. Svet je trodimenzionalna struktura oblika u ravnoteži ili promeni koja je određeno tačkama i njihovim uzajamnim rastojanjem.

Na taj način Bošković je prvi razvio opštu matematičku teoriju zasnovanu na postojanju istovetnih čestica. On zaključuje da materiju vasione čini konačan broj neprotežnih tačaka, privlačne i odbojne sile koje su samo funkcija rastojanja i koje deluju među tim tačkama u skladu samo sa jednim zakonom sile. Sve pojave mogu se objasniti rasporedom i kretanjem tih tačaka i silama koje deluju među njima. Prema njegovim rečima „materija je umetnuta u vakumu i pliva u njemu”.

Njeni primarni elementi su monade, koje zamišlja u Lajbnicovom duhu, a svaka monada je ogledalo beskonačnosti. Oni imaju četiri odlike: ne dodiruju se i prosti su, jer da nisu beskrajno jaka odbojna sila rasula bi delove materije.

Materija je homogena i neprotežna, jer prosti elementi ne mogu da imaju uobičajenu protežnost, već pre neku vrstu virtuelne protežnosti. Od slova azbuke načinjene su sve reči i napisane sve knjige. Sva različitost koja se nalazi u knjigama može se svesti, veli Bošković, na konačan broj crnih tačkica. Knjige su analogija velikih tela, a različite hemijske supstance odgovaraju rečima. I na kraju tačke koje sačinjavaju slova odgovaraju primarnim prostim, homogenim elementima materije.

Ovako zamišljena Boškovićeva teorija je idealni matematički atomizam sa samo dve pretpostavke (međusobno delovanje dva tela uslovljeno silom i rastojanjem). Tu više nema dvojstva subjekta i objekta, punog i praznog prostora već se sve strukture javljaju kao mreža virtuelnih tačaka. Boškovićevi argumenti o neprotežnosti materije i njegov zakon sila su istovremeno i valjana kritika kartezijanizma i enciklopedizma koja razotkriva njihove nedoslednosti.

Neprotežna materija

Tvrdeći da je materija neprotežna i da je njena kartezijanska objektivnost samo privid Bošković je stao nasuprot vladajućoj naučnoj paradigmi svog vremena. On je tako kao naučnik i teolog odbio Dekartovu racionalističku misteriju dve supstancije ostavljajući prostor za nauku za koju se zalagao Njutn. Najveći značaj Boškovića možda je upravo u tome što je njegovo delo poslednja odbrana istinskog, celovito pročitanog i shvaćenog Njutna. Posle Boškovića niko se nije usudio na takav teorijski poduhvat.

Boškovićevev implicitni platonizam
dosledno dolazi i do izražaja kroz
odlučnu odbranu Kopernikovog dela i
njegove obnove heliocentrične teorije.

Postojanje tačaka koje se ne protežu i danas može da izgleda kao smela zamisao, ali s druge strane to je neka vrsta opšteg mesta u neoplatonizmu. Boškovićevo učenje o neprotežnosti materije, postojanju tačaka izvan novovekovnog dualizma, opreke res cogitans i res extensa, stoga se naslanja i na platonizam i na duh Njutovog dela. Ono je u bitnom smislu zapravo inverzni platonizam, jer se tačke o kojima govori Bošković mogu shvatiti kao opis Platonovih ideja koje nemaju dimenzije, ali deluju kao sila.

Boškovićevev implicitni platonizam dosledno dolazi i do izražaja kroz odlučnu odbranu Kopernikovog dela i njegove obnove heliocentrične teorije nastale kroz dodire sa italijanskim neoplatonizmom. Kopernik jednako nije odgovarao teocentričnom geocentrizmu rimokatoličke crkve, kao ni antropocentričnom geocentrizmu enciklopedista. Boškoviću nije bilo dozvoljeno da govori o Kopernikovom sistemu kao o činjenici, ali oglušujući se o rimsku inkviziciju on ga ipak tumači kao matematičku hipotezu otvoreno pominjući potrebu da udovolji cenzorima i dobije imprimatur.

Njegov uticaj smanjio je otpor rimokatoličkih zvaničnika da bi na kraju ubedio papu Benedikta XIV da skine De Revolutionibus sa indeksa zabranjenih knjiga. Zalažući se za Kopernika on polemiše i sa prosvetiteljima jer Dalamber u uvodu Enciklopedije navodeći imena onih koji su stvarali modernu nauku propušta da pomene Kopernika. Postoji u tom suviše velikom propustu svakako paradoks da je Vatikan prihvatio Kopernika, a da prosvetitelji nisu želeli da ga prime u panteon naučne revolucije, ali u svemu tome izvesno je da je bitnu ulogu u prihvatanju Kopernika odigrao upravo Bošković.

Da bi njegov stav bio potpuno jasan, Bošković koji je ispravio genijalnog Ojlera uočavajući nasuprot njemu da Mesec nema atmosferu, tvrdi u svojoj „Teoriji” da će „samo neobrazovan čovek smatrati apsurdnim ako čuje da usred vatre na samom Suncu mogu postojati tela kojima ono nimalo ne škodi, već posve miruju, rastu i žive”. To je očito jako slično Njutnovom uverenju da je Sunce središte cele vasione.

Njegova podrška celovitom, sintetičkom Njutnu, i njegovo manje ili više otvoreno pristajanje uz neoplatonizam i razilaženje sa kartezijanskom dualističkom metafizikom umnogome je uslovilo, uz sve priznanje njegovih zasluga, da on ne bude deo glavnog toka naučne revolucije koji se i danas mahom vidi kroz optiku enciklopedista. Njegovo delo implicitno, ali ipak dovoljno jasno postavlja pitanje celovitog čitanja Njutna, a samim tim evropske istorije ideja. To je svakako uslovilo da „Teorija prirodne filozofije” dočeka prevod na engleski i autorov maternji slovenski jezik tek u 20. veku i da do danas ne postoji njeno kritičko izdanje ili

Boškovićeva opera omnia, mada je u Italiji počelo njihovo digitalizovanje. Kriza u kojoj se nalazi savremena nauka svakako će doprineti da se ta nepravda ispravi. I ako je za njega osnovna čestica, monada, speculum infinitatis, isto tako se može reći da je i njegovo delo svojevrsno ogledalo beskonačnosti koje će pred modernim čitaocem tek zablistati u punom sjaju.

O autoru

Stanko Stojiljković

3 komentara

  • Izuzetan tekst, jedan od najboljih u Novoj Galaksiji. Čestitke autoru sa željom da nas što pre obraduje novim prilogom.

  • Nakon višegodišnje pretrage Rođer Anderton (iz Engleske) i ja smo utvrdili da na navedenoj fotografiji Tesla u rukama nema Boškovićevu „Teoriju prirodne filozofije“, već knjigu „Maksvelovi radovi“. Isto tako, veoma su nepouzdani podaci da je Tesla nešto rekao ili napisao o Ruđeru Boškoviću. Detaljnije o tome se može pročitati u rubrici TESLIANUM u članku „Tajanstvena knjiga“. Dragoslav Stoiljković.

Ostavite komentar