MENTALNA LOZINKA

URBANE LEGENDE

1.715 pregleda

Možda su vam se učinile poznatim? Koliko njih, samo dve? Prošlo su godine i godine otkad sam ih prvi put čuo, i mnogih detalja nisam mogao da se prisetim, pa sam ponešto izostavio, ali da sam dosta toga nadodavao – to jesam, priznajem. Pola mi se prašta?  

 Miodrag Ivanišević

Siguran sam da ste već čuli za „urbane legende“, čak verujem da ih s vremena na vreme dobijate putem interneta od vašeg najboljeg druga ili drugarice. To su one „proverene” priče o staroj bolničkoj čistačici, odavno zreloj za penziju, koja je noću isključivala uređaj za reanimaciju da bi prikopčala usisivač, ili o mladiću koji je nakon lude vožnje motociklom uz osmeh skinuo kacigu. S kacigom je skinuo i svoju glavu, koju mu je odrezala telegrafska žica ispod koje je malopre prošao. Sve sama živa istina – „pisalo je u novinama”!

Pridev „urbane” nastao je od latinske reči urbs, urbis, f. – grad, i trebalo bi da nam jasno stavi do znanja da to nisu one stare „ruralne” koje su nam nekad pričale naše bake sa sela, već potpuno nove, savremene priče, primerene mestu i vremenu u kojem živimo. Ovde se radi o modernim bajkama, uglavnom neverovatnog sadržaja, koje su nastale iz skoro bolesne želje pojedinca da bude u centru pažnje, pa makar samo onih čuvenih Vorholovih petnaestak minuta.

Fantastične priče, čijeg autora je nemoguće pronaći, prepričavaju se na pauzama, uz poneko piće, ili šalju elektronskom poštom i poput epidemije šire kao potpuno sigurna i proverena stvar. Neretko se svojataju i uz neizbežnu zakletvu (uglavnom majkom) postaju događaji kojima je naš pripovedač lično prisustvovao. Nobelovac Elias Kaneti u svom delu „Masa i moć” opisuje iskonsku čovekovu potrebu da bude svedok ili, još bolje, aktivan učesnik nekog važnog događaja. Nije mala stvar biti pravi čovek na pravom mestu i u pravo vreme. Nekada se to znalo ceniti. Dobre priče su se pamtile i dugo prepričavale. Neko bi ponešto propustio, a neko bi dodao nove detalje…

Bajka o dečaku i slonu

Jednom prilikom je neki prebogati sultan od sultana iz susedstva dobio na poklon izuzetno retkog belog slona pa je sav presrećan odlučio da mu odmah uzvrati ravnom merom. Bez mnogo razmišljanja obećao mu je poslati onoliko dragog kamenja koliko je taj slon težak. Trebalo je, naravno, prvo izvagati slona, ali u sultanatu nije bilo tako velike vage i niko nije znao kako da se to izvede. Vreme je prolazilo i neispunjavanje sultanovog obećanja već je postajalo pitanje nacionalne časti. Obećana je velika nagrada podaniku koji smisli način da se slon izvaže.

Danima se niko nije javljao, tek odnekud na glavnu kapiju dvora dođe musavi dečak u poderanoj odeći i reče da zna način. Niko ga nije shvatao ozbiljno, ali dečak beše uporan pa na kraju odlučiše da ga ipak saslušaju. I dečak poče: „Uvedemo belog slona u veliku lađu i obeležimo na njoj dokle je utonula u reku. Izvedemo ga i počnemo unositi drago kamenje. Kad utovarimo toliko da se beleg na lađi podudari sa nivoom reke, znaćemo kolika je slonova težina izražena u draguljima. Moćni sultan neka odluči da li da se drago kamenje uopšte vadi iz lađe i tovari na kamile ili da se odmah isplovi da bi ga što pre isporučili.” Dvorski mudraci ostali su zapanjeni ovolikom jednostavnošću. Smesta su otrčali sultanu da mu se pohvale rešenjem.

I kao što to u bajkama obično biva dečak dobi sultanovu kćerku jedinicu za ženu i u miraz pola sultanata. Ako nisu umrli živi su i dan-danas! Bajka o dečaku i slonu potiče iz davnih vremena, a urbana legenda koja sledi samo je jedna od varijacija na istu temu.

Priča o pasti za zube

Na sednici upravnog odbora moćnog hemijskog giganta podnošen je godišnji izveštaj. Žustra polemika odavno je prešla granice lepog ponašanja. Gazda je naglo ustao i zakrvavljenim očima, što od besa, a što od enormne količine duvanskog dima u sali, počeo odmeravati prisutne članove, zadržavajući pogled na svakom od njih po predugih par sekundi.

Naročito je bio nezadovoljan neočekivano slabim plasmanom najviše reklamiranih sredstava za ličnu higijenu i nešto se pod hitno moralo preduzeti, odnosno promeniti. Zatražio je od prisutnih da smisle način kako da u narednom kvartalu povećaju prodaju nove zubne paste za najmanje pet posto. To je po svaku cenu morao postati njihov najprodavaniji proizvod.

Ljudi su se nemo gledali, ne znajući šta da kažu. Nikoga ne možeš naterati da kupuje više paste za zube nego što mu treba. Dobronamernici su ih više puta upozoravali da su prekrdašili s kojekakvim reklamama. Dosadili su i Bogu i ljudima.

Ilustracija (Piksabej)

Slučaj je hteo da u tom trenutku pored direktora stane mladi pripravnik, trenutno raspoređen na mesto donosioca kafa i dosipača voda i sokova. Nagnut nad ogromnim kancelarijskim stolom, pažljivo je točio stotu po redu mineralnu vodu i kao za sebe nešto tiho prošaputao, ali ipak dovoljno glasno da ga „veliki gazda” delomice čuje:

„…malo povećati rupu!”

Direktor se trže, kao naglo probuđen i uhvati ga za ramena: „Šta si rekao mladiću? Objasni mi šta ti je to palo na pamet! Šta si to smislio za razliku od ovih, ovih tu?”

„Proširite prečnik rupe na tubi za pet posto. Svi ljudi iz navike uvek cede pastu tako da prekriju celu četkicu, a ovako će im se tuba brže potrošiti. Upravo za tih pet posto.”

Tada ga je direktor čvrsto zagrlio i priljubio mu usne na „pametno” čelo, a sve što se potom dešavalo spada u najstrože čuvane poslovne tajne.

Verovatnoća da je odmah po završetku sednice u ovu priču ušla i lepa direktorova kćerka jedinica veća je od pet posto.

Priča o podvožnjaku

Kamion-cisterna je prevozio opasan teret pod pratnjom. Ne vodeći računa o visini vozila nervozni vozač se s grdosijom zaglavio na samom početku podvožnjaka. Da li je podvožnjak bio niži desetak santimetara od naznačenog limita na ulazu ili je kamion bio za toliko previsok – svodilo se na isto. U svakom slučaju radilo se o pola pedlja. Bila je u toku saobraćajna špica i gužva se samo povećavala. Nestrpljivi vozači iz tri pune trake sirenama su stvorili neopisivu buku. Zatim su izašli iz svojih automobila i prišli bliže da vide o čemu se radi. Da pomognu, naravno.

Ilustracija (Piksabej)

Počeli su da pljušte genijalni predlozi, sve bolji od boljeg… Da se sva vozila nekako u mestu okrenu ili da svi do najbližeg raskršća 500 metara voze unazad, podrazumevajući tu i blokirani kamion. Pomenuto je i rezanje betona. Šta je deset santimetara? Mašina bi mogla stići za dva sata! Nekome je pala na um ideja da pozovu tešku dizalicu da iščupa kamion i prenese negde gde ne bi smetao ili da ga samo drži podignutog dok se gužva ne raščisti. Policija je bezuspešno pokušavala da uspostavi red.

U blizini se našao i dečačić na biciklu. Lizao lilihip i čudom se čudio. Da, pogodili ste, baš on je rešio problem. Gledajući sav taj metež povukao je za rukav krupnog čoveka do sebe i upitao: „Čiko, čiko, a zašto samo malo ne izduvaju one ogromne gume?”

To su na kraju i učinili.

Priča o automobilu

Vratio se čovek do parkinga, gde je ostavio svoj automobil, i u momentu se sledio. Neko mu je odneo zadnji desni točak, zajedno s radkapnom i odvrnutim šrafovima. Besno je otključao prtljažnik da bi izvadio rezervni točak, a onda, shvativši da ga ne može ni staviti bez šrafova, iznerviran seo na ivičnjak i zapalio cigaretu. Sakupili se besposličari i slučajni prolaznici pa počeli iznositi „mudre” predloge i davati mu neverovatne savete. Prolazilo vreme, a niko ništa pametno nije smislio.

Naišao tuda duševno oboleli mladić, trenutno na korišćenju nagradnog vikenda dobijenog zbog dobrog vladanja. Video da ljudi stoje pa stao i on. Malo po strani, da ne smeta. Posle par minuta upitao je onog do sebe o čemu se radi, a ovaj mu preko volje razjasni situaciju. Razvukavši usne mladić polako priđe stradalniku i tiho mu se obrati:

„Gospodine, izvinite što vam smetam, nešto mi je palo na pamet… A zašto ne biste skinuli po jedan šraf sa sva tri točka i stavili na taj točak iz gepeka. Imali biste po tri šrafa na svakom točku i mogli biste da se odvezete do kuće. Samo, moraćete voziti polako!”

Gledali ga ljudi zabezeknuto, u nestvarnoj tišini. Na kraju ga jedan vidno iznervirani profesor upita: „Ma, kako si se ti toga odmah setio? Mi čitav sat smišljamo rešenje, pa ništa, a ti samo što si došao! I to još iz ludare!”

„Pa ako sam lud nisam budala!”, smešeći se odgovori im mladić i zviždućući, s rukama u džepovima, ode svojim putem.

* * *

Nadam se da su vam se priče dopale i da ćete ih nekada nekome i ispričati u trenucima nadahnuća, ili kada na vas dođe red. Za sve četiri priče zajedničko je to da su probleme u njima rešile izuzetno mlade osobe koje su se našle u, ne samo za njih, potpuno novoj situaciji. Momci nisu mogli nigde ranije videti predložena rešenja ili čuti ih od nekoga. Na licu mesta su rešili novonastale probleme koje stariji i „pametniji” nisu mogli. Neke stvari se uče, a neke se nikada ne mogu ni naučiti.

Možda su vam se ove urbane legende učinile poznatim? Koliko njih, samo dve? Prošlo su godine i godine otkad sam ih prvi put čuo, i mnogih detalja nisam mogao da se prisetim, pa sam ponešto izostavio, ali da sam dosta toga nadodavao – to jesam, priznajem. Pola mi se prašta?

Tekst je preuzet iz knjige „Rebusi i kako ih se rešiti”, Miodraga Ivaniševića, koju možete naći u svakoj bolje snabdevenoj knjižari, ili naručiti pouzećem. Telefon: 066/240 499 ili e-mail: miodrag.ivanisevic@gmail.com

O autoru

Stanko Stojiljković

Ostavite komentar