TREĆI SMER

UTERIVANJE (G)LISTE

4.145 pregleda

Pokušala je Srpska akademija nauka i umetnosti nedavno da upozori da se svi, baš svi moraju vrednovati (univerziteti, fakulteti, pojedinci), kako se to, inače, decenijama čini u najpretežnijem delu sveta.

stanko-stojiljkovic

Stanko Stojiljković

Pašće 14. kilometar, al` nikada neće srpski istraživači. E taj se nije rodio ko može da ih sateruje na belosvetske liste uiverziteta. Ko zna šta sve tamo negde smišljaju, i ne shvatajući da je kod nas istraživanje starije i od vinčanskog pisma. Čim su prvi Srbi zagrebali po oblucima iz Dunava, znali su ko je najbolji.

Pokušala je Srpska akademija nauka i umetnosti nedavno da upozori da se svi, baš svi moraju vrednovati (univerziteti, fakulteti, pojedinci), kako se to, inače, decenijama čini u najpretežnijem delu sveta. Dva uvodna predavanja: prvo s mnoštvom pitanja „šta da se radi”, drugo iscrpno i dugačko, baš dugačko. No, i to je bolje nego da su učesnicima rečenog okruglog stola (a ništa nije bilo okruglo) uručili moju knjigu „Srbija do Šangaja, i nazad” iz 2016. godine. Zašto?

Zato što bi se vajni naučni radnici, tako i dalje sebe oslovljavaju (a ja sam, dakle, novinarski radnik), našli u čudu. Još daleke 1993. sam kukuriknuo da su citati presudno merilo kojim se samerava nečiji naučni doprinos. Umalo nisam završio u loncu: usprotivila se ministarka nauke, usprotivio se predsednik SANU.

Dva moćna glasa protiv jednog zabludelog, kako su mi tada učtivo objašnjavali, izvodeći me na ispravan put. Prateća višemesečna buka i halabuka potanko je opisana u pomenutoj knjizi.

Ali kada se đavo jednog useli, spasa vam nema. Zavešće vas na pogrešnu stazu, u to ne sumnjajte. Ispostavilo se da sam prvi u Srbiji 2005. javno upozorio da postoji Šangajska lista, na kojoj nema Univerziteta u Beogradu. A dve sedmice ranije, u istom dnevnom listu, dejstvjujušći rektor je izjavio da je najstarija visokoškolsa ustaova u Srbiji „svetski brend”.

Kako je „svetski brend” kada ga nema među 500 odabranih na planeti? Tako sam se pred čitaocima zapitao. I opet ovakva i onakva tumačenja, iz kojih sam, napokon, shvatio da većina ovdašnjih delatnika u istraživanju ne želi ni sa kim da se poredi!

U međuvremenu je Dositejeva (Obradović) zadužbina osvanula na Šangajskoj listi 2012. i sve do 2018. se uspinjala. A onda je 15. avgusta ove godine pala za 18 stepenika i ko zna da li će ikada više vratiti u društvo „od 301. do 400 mesta”. I ponovo sam istog dana usamljeno zavapio u „Galakasiji” da je to opominjući pad, nasuprot lavini vesti da je ove godine uvršćena od 401. do 500. mesta. Ni pomena da je lane bila nekoliko basamaka više. Zbog čega se maltene niko od istraživača nije oglasio, osim novoustoličene rektorke?

Zaključak prepuštam vama, i da usput sami sebi razjasnite kako se u naslovu potkralo slovo „g” između dve male zagrade. U trećem smeru su moguća svakojaka čuda!

O autoru

Stanko Stojiljković

1 komentar

  • Kada će srpski istraživači shvatiti da bez vrednovanja istraživanja (vitati i rangiranje) ne mogu u svet? Zašto priupitaju svoje kolege koji su otišli u beli svet? Iskazujem svoju podršku Srpskoj akademiji nauka i umetnosti i Ministarstvu prosvete, nauke i tehnološkog razvoja da istraju u ovom poduhvatu. Mora se napokon znati KO JE KO u srpskoj nauci i visokom obrazovanju.

Ostavite komentar