ATINSKI TRG

VELIKA EVROAZIJA

456 pregleda

Kako se na debatnom skupu Astanskog kluba i ove godine afirmisala ideja Velike Evroazije, i šta ona tačno podrazumeva?

Pepe Eskobar

 Astana klub jedan je od najvažnijih godišnjih sastanaka na prostoru Evroazije, pored foruma Boao u Kini i Valdajskog debatnog foruma u Rusiji. Kina, Rusija i Kazahstan zajednički predvode evroazijske integracije. Stoga ne čudi što je peti sastanak Astanskog kluba morao da se fokusira na Veliku Evroaziju, što je sinonim za „novu arhitekturu globalne saradnje”.

Astanski klub okuplja zadivljujući spoj istaknutih ljudi iz svih delova Evroazije, sa jedne, i Evropljana i Amerikanaca, sa druge strane. Zastupljeni su praktično svi relevantni faktori geopolitičkog spektra. Paneli su veoma dobro organizovani (bio sam moderator dva panela). Rasprave su iskrene, a manipulativne fraze nepoželjne. Slede obrisi onoga o čemu se raspravljalo u Nursultanu, pod krovom spektakularne plitke kupole koju je dizajnirao Norman Foster.

Veliki stabilizator
Vladimir Jakunin, predsedavajući moskovskog Istražnog instituta za dijalog civilizacija, uveren je da je Kina „spremna da Evroaziju pripremi za budućnost”, mada „ništa ne ukazuje da će Zapad na to odgovoriti pozitivno”. Jakunin smatra da su za Kinu inicijative poput „Novog puta svile” i „Pojasa i puta” „osnova za međucivilizacijski dijalog”, dok Rusija nastavlja da se ponovo afirmiše kao globalna sila.

Vang Hujao, saradnik Centra za Kinu i globalizaciju i savetnik državnog sekretara Kine, vidi Kinu kao „najvećeg stabilizatora” u međunarodnim odnosima i trgovini i kao „najveći mehanizam za prosperitet”, što je još jednom demonstrirano na poslednjem Šangajskom sajmu. Visoki diplomata iz Pakistana Iftehar Čodari, koji trenutno radi u Institutu za studije južne Azije na Nacionalnom univerzitetu u Singapuru, tvrdi da „liberalni svetski poredak nije univerzalan”; sada se sve svodi na „liberalni kapitalizam protiv Kine”. Sa druge strane Hujaoa to ne brine: on naglašava da Kina „3D Evroaziju” već vidi kao novu pregovaračku platformu.

Hujao ističe da se „pogrešna metodologija” koristi kao „stabilizator svetske ekonomije”. Naglašava i ulogu Azijske banke za investicije u infrastrukturu i posebno inicijative „Pojas i put” kao „novog podsticaja za razvoj sveta u narednim decenijama” koji će se temeljiti na „kineskoj kulturi, tradiciji i vrednostima” i hibridnoj ekonomiji koja se ne oslanja isključivo na državna preduzeća. Insistira da je „Pojas i put stvarni međunarodni razvojni plan”, a „unilateralizam” vidi kao veliku opasnost. Da li istorija ima samo jedan oblik?

Vang Huijao (ccg.org.cn)

Džejkob Frenkel, predsedavajući „Džej-Pi Morgan internešnel” (JP Morgan International), za razliku od mnogih bankara zvučao je trezveno i didaktično, citirajući kinesku poslovicu: „Med je sladak, ali pčela bode” Naglašava da je izbor reči važan: „Kada koristite reč ,rat’ u trgovini, postoje posledice”, naročito kada imate „milione brodova”koji plove „istim okeanom”. Vang daje podršku Frenkelu ističući kakve će posledice po zemlje Trećeg sveta imati trgovinski rat Amerike i Kine. Frenkel takse vidi kao „pogrešan instrument” i naglašava da poslovni svet „ne veruje u modele MMF-a”. Boris Tadić, bivši predsednik Srbije, govorio je o tome kako „arogantne velike sile ignorišu male države”.

Neverovatni Li Vej, vešti pregovarač i predsednik Razvojnog istraživačkog centra kojim rukovodi predsedavajući Državnog veća, naglašava da usled ozbiljnih „antiglobalističkih tendencija” postoji potreba za „novim principima suživota”. Kina i SAD bi trebalo da „prestanu da razmenjuju udarce; do sada je održano 13 sastanaka na kojima se diskutovalo o trgovniskom ratu”. U prvoj fazi dijaloga, kaže Li, neophodno je da Si i Tramp potpišu memorandum o razumevanju.

Reagujući na mogućnost potpisivanja protokola između Kine i SAD, Jakunin ponovo ističe svoj glavni zaključak: „SAD nisu spremne da gledaju kako se Kina transformiše u veliku silu”.  Pribrani Li napominje da je Si Đinping 2013. godine pokrenuo projekat „Pojas i put” baš u Kazahstanu, na obližnjem Univerzitetu Nazarbajev. Uveren je da inicijativa ima mogućnost da „u potpunosti odgovori na sve izazove sadašnjeg istorijskog trenutka”.

 Od ludosti do tuge
Teri Tod Larsen, bivši zamenik Generalnog sekretara UN i predsednik Međunarodnog mirovnog instituta, žali se da slabljenjem multilateralnog sistema i bez multilateralne organizacije koja bi obuhvatala Bliski istok i severnu Afriku, ne postoji skup koji bi mogao da objedini Arape, Iran, Izrael i Tursku. Najviše nade polaže se u Kazahstan, a već su učinjeni neki presedani po tom pitanju, budući da je Nursultan bio domaćin Astanskog procesa za Siriju.

Na polju nuklearnog naoružanja Jakunin napominje kako države koje su potpisale Sporazum o neširenju nuklearnog naoružanja sada očekuju „zvaničnu potvrdu da neće biti ugrožene”. „Nedostatak poverenja” vidi kao najveću pretnju ovom sporazumu: „Pet stalnih članica SB UN, koje su ujedno i potpisnice tog sporazuma, nisu ispunile svoja obećanja”.

Legendarni Mohamed el Baradej, bivši generalni direktor Međunarodne agencije za atomsku energiju i dobitnik Nobelove nagrade za mir 2005. godine, istakao je oštar kontrast u pogledu budućnosti: ili će biti „maksimalnog pritiska, smena režima i sankcija” ili „dijaloga, jednakosti, saradnje i poštovanja”. On naglašava da „međunarodne institucije ne mogu izaći na kraj sa današnjim svetskim izazovima – oni su potpuno izvan njihove moći”. A najveći problem o kojem svi izbegavaju diskusiju je, naravno, nuklearno naoružanje: „Utisak je da se vrtimo u mestu”.

Mohamed el Baradej (Reuters)

El Baradej odbacuje ideju nuklearnog kluba kao dobar model: „Koje je logičko i moralno opravdanje? Ovo je neodrživ režim. Što se tiče nuklearnog razoružavanja, države sa nuklearnim oružjem su te koje moraju započeti novo doba. Za sada preostaje da se spasu ostaci dogovora o kontroli nuklearnog naoružanja. Prešli smo iz stanja ludosti u stanje žalosti, odnosno u garantovano samouništenje”. (U pitanju je igra reči: reč MAD na engleskom znači ludilo, a koristila se kao hladnoratovski akronim za sintagmu „garantovano međusobno uništenje”; dok se reč SAD prevodi kao tužan/no, pri čemu autor napominje da se može tumačiti i kao akronim za sintagmu „garantovano samouništenje”).

Dan Smit, direktor Međunarodnog instituta za istraživanje mira u Stokholmu, uvodi u priču smrtonosne autonomne sisteme naoružanja, kao što su roboti sa vrlo visokim stepenom autonomije. Ali ovi entiteti ne mogu sprečiti, na primer, sajber napade, koji „mogu biti kontraproduktivni i autodestruktivni, jer za sobom povlače kontra napad”.

Globalno savezništvo
Neosporna zvezda dana na sastanku Astanskog kluba je prvi predsednik Kazahstana, Nazarbajev. Među iskusnim diplomatama i analitičarima postoji slaganje da bi, kada bude pisana istorija Velike Evroazije, Nazerbajev mogao biti na naslovnoj strani. Globalni potresi možda trenutno ne idu u prilog stvaranju Evroazijske ekonomske unije, ali – kao što Rusi naglašavaju – ona će sasvim sigurno preživeti sankcije i trgovinski rat, a vizija sveta u 2025. godini nudi primamljiv prizor otvorenog tržišta za trgovinu gasom i uslugama. EU i EAEU imaju ekonomije koje se uzajamno dopunjuju, a Rusija tu može igrati glavnu ulogu.

Nazarbajev citira izvikanog teoretičara Fransisa Fukujamu kako bi naglasio da je bilo potrebno „samo tri decenije” da se pokaže kako se „njegova vizija nije materijalizovala”. Ističe spremnost da „kritički preispita” evroazijski model bezbednosti, koji sada kombinuje Evropu i Aziju, s čime se slaže i većina stručnjaka koji su pripremili detaljan izveštaj na temu vodećih 10 rizika po Evroaziju u 2020. godini.

Nazarbajev ima mapu puta  koja bi trebalo da donese mir u svetu u 21. veku, sadržanu u manifestu koji je predstavio u UN. Ona podrazumeva globalni savez lidera koji se zalažu za odbacivanje nuklearnog naoružanja i samite posvećene nuklearnoj bezbednosti. On može tako govoriti sa „moralnim pravom” čoveka koji je stavio tačku na jedan od većih svetskih nuklearnih arsenala – kazahstanski.

Nursultan Nazarbajev (elbasy.kz)

 Ono što je ključno ne samo za Nazarbajeva, već i za Sija i Putina, jeste sledeće: „Inicijativa Pojas i put”, Evroazijska ekonomska unija, Evropska unija, Šangajska organizacija za saradnju, Asocijacija država jugoistočne Azije – sve ove inicijative i institucije trebalo bi da napreduju punom parom, zajedno, stvarajući više pregovaračkih platformi, sa Velikom Evroazijom kao zajedničkim krajnjim ciljem. A ima li bolje platforme da se ta ideja konceptualno unapredi od Astanskog kluba?

(Izvor Novi Standard)

O autoru

Stanko Stojiljković

1 komentar

  • Da počnem ovaj komentar o Evroaziji sa konstatacijom: „Siromašni mogu bez bogatih ali bogati ne mogu bez siromašnih“.
    Evroazijska ideja mi se čini kao buđenje novog sveta ravnopravnosti. Problem je potreba zapadne ekonomije masovne proizvodnje za masovnom potrošnjom. A kako nema masovne potrošnje, sagledamo iz ugla političkog zapada, ako svi poseduju masovnu proizvodnju. Dakle samo jedan strana, zapadna kulturu terora, sme da ima masovnu proizvodnju a ostatak sveta treba da bude mesto masovne potrošnje. A pri tome Kapital kulture terora određuje pozicioniranje proizvodnih pogona dok se tok viška vrednosti svakim oblikom prinudne usmerava ka zapadnoj “ demokratiji“.
    Ali, ne sme se dozvoliti da jednu hegemoniju zameni druga. Bogatstvo različitosti, sa težnjom ka zajedništvu, može da ukaže put ka demokratiji. Sada postojeći demokratizam treba usmeriti da stvori osnove koje bi omogućile postepenu izgradnju demokratije. A taj put je mnogo ozbiljniji nego što možemo danas i da zamislimo.

Ostavite komentar