ASIMOVLJEV SOJ

VIDEO-IGRA

Ilustracija (IMDb)

 

Veselin Gatalo

Feliks Tores je stigao u Teksas davno prije nego je dignuta barijera sa osmatračnicama i mitraljeskim gnijezdima između Sjedinjenih Američkih Država i Meksika, barijera koja je razdvajala divlje Meksikance od Amerikanaca. Feliks je prešao meksičku granicu davno prije rata Amerike i Meksika, radio je i školovao se u Teksasu. Trpio je poniženja u ekspres-restoranu, pa u Mek Donaldsu, štedio i plaćao školarinu. Dok se još mogao čuti s bratom Miguelom, govorio je kako štedi novac kojim bi Miguela i ostatak svoje obitelji prebacio u Novi Meksiko, kod sebe, u svoju kuću. Odista ih je namjeravao dovesti k sebi, ali je školarina jela novac brže nego što ga je on uspijevao priskrbiti.

Bilo je tako sve dok nije završio školu i zaposlio se u Džersiju kao pomoćni programer. Uzevši kredit u Centralnoj banci Amerike, kupio je i pravu američku kuću, stalno misleći na svoga brata i njegovu obitelj. Pomalo se grizao u sebi, jer je s novcem kredita mogao potkupiti korumpirane vlasti i prevesti brata, oca, majku, snahu i malu Dolores.

Bratu Miguelu se javljao sve do Blokade uslijed koje je i podignuta barijera, sve do kraja Ekoloških ratova, kad je gotovo cijeli Meksiko nahrupio ka sjeveru u potrazi za hranom i pitkom vodom. Tad je Feliks dobio ponudu za bolji posao, posao testnog programera u tvornici video-igrica.

Taj posao, pored toga što je bio odlično plaćen, ispunjavao je Feliksa. Igrama bi nalazio mane koje bi ostali programeri hitro uklanjali. Njegov se posao, zapravo, svodio na vješto i analitično igranje igrica koje bi tvornica proizvela.

Na jednu igru, koju je sam usavršio, bio je osobito ponosan. Savršena grafika, nepredvidljivost i niz mogućnosti, davali su igri izuzetnu draž, činili da se igraču dlanovi znoje i obrazi zažare od uzbuđenja. Naizgled jednostavan simulator letenja krio je virtualne opasnosti sa zemlje i iz zraka, sa strana i s neba. Ekran igre je bio sferičan i trodimenzionalan, mogli su se jasno viđeti čak i oblaci na nebu i sprženo žbunje na tlu, borci sa lanserima i strijelci na tlu koje je trebalo pobiti i izvući letjelicu iz igre. Bili su, grafički gledano, tek korak od filmskih. Trebalo se oduprijeti i žiroplanima koji su napadali iz iste ravni, deltaplanima-jednosjedima, navođenim raketama. Trebalo je, uz sve to, paziti na vatrene mitraljeske tačke koje su vrebale s tla. Osim toga, moralo se voditi računa o punjenjima i gorivu, paziti da se ne pokupe negativni poeni pogocima u virtualne civilne naseobine, osobito je trebalo paziti da se ne ubija pretjerano žene i djecu.

Na kraju je, zbog zasluga – prvenstveno za tu igru – unaprijeđen, nagrađen i postavljen za generalnog kontrolora Igre.

Toga dana, devetnaestog prosinca dvije tisuće trideset i druge, Gerald, crtač-grafičar, stajao je iza njegovih leđa i sav ushićen gledao kako se bori s virtualnim žiroplanom, kako jednim jedinim metkom pogađa pilota i raznosi mu glavu, pritom vješto izbjegavajući raketu sa zemlje.

– Što je, Geralde? – pitao je Feliks ne prekidajući igru. – Trebate nešto?

– Ne, ne, šefe. Samo gledam.

– Jesi li provjerio one konzole za StarWar 21? – pitao je Feliks.

– N… Sad ću. Samo da vidim…

– Geralde…– rekao je, ovoga puta prijekorno, i okrenuo glavu prema crtaču.

– Dobro, šefe. Idem odmah.

Kad je Feliks vratio pogled na sferični ekran, vidio je da nešto nije u redu. Virtualni projektil sa zemlje je oštetio virtualno krilo. Ipak, igra nije bila završena za Feliksa, još je mogao upravljati, nastaviti se boriti ili vratiti letjelicu na virtualni popravak i dopunu goriva i streljiva.

Okrenuo je palicu ulijevo, pa dolje. Vidio je virtualni lik čovjeka s puškom, okruženog nekolicinom civila. Okrenuo je letjelicu još malo i uzeo grupu na ciljnik. Morao je razriješiti situaciju, čak i po cijenu negativnih brojanja zbog pogodaka civilnih meta. Figura je nišanila prema njemu, Feliks prema njoj.

Feliks pritisnu dugme na palici, začu se zvuk rafala, ali i lomljave. Na ekranu nastupi mrak i plazma ispisa riječi „Game over”.

Bio je pogođen. Prvi put nakon dugo vremena, nije se vratio u hangar po gorivo i streljivo. Pitao se da li je za to bilo krivo Geraldovo ometanje ili nesavršenost igre. Odluči to ispitati sutra.

Negdje miljama daleko, Feliksov brat, Miguel Tores, klečao je nad mrtvim tijelom svoje žene i na grudi pritiskao krvlju umrljanu svijetlu kosu svoje male mrtve Dolores.

Nekoliko jardi od njih, smrskan mali američki bespilotni avion-lovac, mrtvim je kamerama gledao kako teku tvrde muške suze oca i muža. Ravnodušna tamna stakla su promatrala čovjeka koji je antičkom puškom iz prve polovine proteklog stoljeća nastojao obraniti svoju malu obitelj od bezdušnog američkog oružja najnovijeg vijeka.

O autoru

Stanko Stojiljković

Ostavite komentar